O književnom djelu Witolda Gombrowicza (1904. - 1969.) i Czesława Miłosza (1911. - 2004.) ispisane su stotine i stotine stranica, njihova se djela neprestano objavljuju u njihovoj domovini Poljskoj i po cijelome svijetu, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1980. Czesław Miłosz i jedan od najozbiljnijih kandidata za Nobelovu nagradu Witold Gombrowicz, neprijeporno su postali svjetski klasici. U Hrvatskoj su u posljednjih nekoliko godina objavljena gotovo sva najvažnija Gombrowiczeva djela, dok u slučaju Czesława Miłosza pomalo kaskamo, njegova najvažnija prozna djela imamo u hrvatskom prijevodu, ali velik dio njegove poezije ostao je nepoznat domaćem čitateljstvu. Izbor iz prepiske dvojice, možemo slobodno reći, najvećih poljskih pisaca dvadesetoga stoljeća, donosi nam uvid u njihovo, prema Miłoszevim riječima, kasno prijateljstvo, ali otkriva i ljudsku stranu njihove osobnosti. Miłosz je bio promotor Gombrowiczeva djela u Americi i pokušavao je „proturiti“ Gombrowicza na engleskome govornom području, a Gombrowicz je ustrajno radio na vlastitoj promociji po cijelome svijetu. Osobito su potresna pisma iz 1969. u kojima se nazire Gombrowiczev kraj, njegova borba s bolešću izvire s gotovo svake stranice njegovih posljednjih pisama. I Gombrowicz i Miłosz u njima nam se otkrivaju kao ljudi od krvi i mesa, i upravo time potvrđuju svoju svevremenost. Prijateljstvo dvojice književnika nije prestalo Gombrowiczevom smrću. Miłosz je i dalje ustrajno radio na promociji djela pokojnoga prijatelja, ne zaboravljajući na sve ono dobro što je u kontaktu s njime dobio. Stoga na kraju ovog izbora iz njihove prepiske prenosimo Miłoszev nekrolog svome prijatelju, koji ni u kojem slučaju ne predstavlja sladunjavo hvaljenje Gombrowiczeva lika i djela. Upravo onako kako bi to veliki pisac želio.
Witold Gombrowicz – Czesław Miłosz – Prepiska 1953. - 1969.
Witold Gombrowicz Czesławu Miłoszu
(12. 5. 1953.)
Dragi gospodine Czesławe,
ako sam dobro shvatio, imate dva prigovora protiv Trans-Atlantika: da se razračunavam s Poljskom otprije 1939., s Poljskom koja je iščeznula, umjesto sa sadašnjom, stvarnom Poljskom; i da moja misao previše, poput mačke, vrluda vlastitim putevima, da ja imam svoj, vlastiti svijet, koji može izgledati nestvaran i zastario.
Ali, kako ispravno kažete, prosuđujete taj problem iz domovinske vizure. A ja ne mogu svijet promatrati drugačije, nego iz vlastite vizure.
Kako bih svoje osjećaje doveo u određeni red, odlučio sam (i to jako davno), da ću pisati isključivo o vlastitoj stvarnosti. Ne mogu pisati o sadašnjoj Poljskoj, jer je ne znam. Te „uspomene“, koje čine Trans-Atlantik, odnose se na moje doživljaje iz godine 1939. u naličju ondašnje Poljske.
Može li takav obračun s umrlom Poljskom biti od neke važnosti za onu živu? U pismu navodite Don Quijotea – a ja mislim da je Cervantes pisao Don Quijotea kako bi se obračunao s onodobnim lošim viteškim romanima, od kojih danas nije ostalo ni traga. A Don Quijote je ostao. Iz čega proizlazi kako se o prolaznim stvarima može pisati na neprolazan način.
Moj Trans-Atlantik kroz Poljsku iz 1939. cilja u sve moguće sadašnje i buduće Poljske, jer ja želim nadvladati formu naroda kao takvu, nastojim se distancirati spram svakog „poljskog stila“, kao da i ne postoji. Danas su Poljaci u Domovini također podložni određenom „poljskom stilu“, koji ondje nastaje pod pritiskom novog kolektivnog života. Za sto godina, ako preživimo kao narod, među nama će se stvoriti druge forme i moj kasniji unuk će se buniti protiv njih, kao što to ja danas činim.
Napadam poljsku formu, jer je to moja forma i jer sva moja djela u određenom smislu („u određenom“, jer je to samo jedan od smislova mojeg besmisla) nastoje biti revizija odnosa suvremenog čovjeka spram forme – forme koja ne proizlazi neposredno iz njega, nego se samo stvara „među“ ljudima. Ne trebam Vam vjerojatno pojašnjavati kako je ta misao, zajedno sa svim svojim varijacijama, dijete vremena u kojima su ljudi s punom sviješću pristupili formiranju čovjeka – a meni čak izgleda da je ključna za današnju svijest.
Ali, premda me ništa ne užasava više od anakronizma, volim da me se previše ne povezuje sa sadašnjim geslima, koja se glatko i brzo izmjenjuju. Smatram da se umjetnost prije treba držati podalje od slogana i tražiti vlastite, osobnije puteve. U umjetničkim djelima najviše mi se sviđa ono tajanstveno zastranjenje koje čini da je djelo, koje pripada svojoj epohi, ipak djelo posebnog čovjeka, koje živi vlastitim životom.
Bojim se da sam Vam dosadio tim predugim izlaganjem, ali ono će mi u budućnosti biti od koristi. Pripremam za Kulturu ulomke iz svojeg dnevnika, u kojima naširoko govorim i o Vama.
Šaljem Vam puno pozdrava,
W. Gombrowicz
Witold Gombrowicz Czesławu Miłoszu
(26. 5. 1953.)
Dragi gospodine Czesławe,
bilo bi mi silno drago kad bi Vam moja egzistencija mogla čemu koristiti – to bi predstavljalo revanš, jer ste u mojim očima iznimno važna i poticajna pojava. Siguran sam kako bismo se napričali, kad bismo samo bili u prilici. Pišite na svoj način i to iznimno odlučno – to je moj skroman savjet koji mi nameće predosjećaj za Vašu prošlost i Vaše mogućnosti. (…)
Ulomak Vašeg pretposljednjeg pisma i svoj odgovor uvrstio sam u Ulomke iz dnevnika, koje sam poslao Giedroycu [gjedrojcu] i gdje se govori o Zasužnjenome umu. Umetnuo sam to kako bi tekst postao življi i mislim da će biti dobro ako tako izađe, prema djelomice rektificirate svoje tvrdnje. Uostalom, pretpostavljam kako ćete htjeti odgovoriti na neke moje opaske. Htio bih da to dovede do izbacivanja u prvi plan „casusa Miłosz“ barem na našem terenu. (…)
Moju knjigu vjerojatno neće nitko živ kupiti. Brine me to samo zato što knjiga neće čak dopasti ruku ni onoj nevelikoj skupini ljudi koji bi na nju mogli reagirati.
Da se još malo vratim svojim opaskama o Vama: dohvatiti suštinu tih današnjih promjena, toliko bitnih, prilično je teška stvar, a još je i teža jer nama, književnicima, nije dopušteno filozofirati, tako da su intelektualne formule za nas gotovo beskorisne. Nije zadatak umjetnosti razum nego žudnja i sheme se moraju preoblikovati u vizije, mitove, poeziju, snagu, nešto što je sposobno progovoriti uobrazilji. U međuvremenu je sigurno kako bez svojskog intelektualnog rada, poduzetog vlastitim sredstvima i u granicama vlastitog iskustva – kako to Vi činite – nećemo dospjeti do pravog viđenja današnjega čovjeka. Ali u umjetnosti se mora sačuvati prvenstvo osjećaja, intuicije, duhovne energije, neposrednosti i čak bih bio sklon misliti kako previše toga želimo shvatiti i kako suvremena umjetnost nije dovoljno uzvišena ni dovoljno suverena u odnosu na znanost i filozofiju. Teško je i uzaludno. Nama, umjetnicima, ne pristoji se mnogo toga „znati“. Mene u mojim izlaganjima paralizira odbojnost prema strogo analitičkoj riječi. Izgleda mi da imam prilično jasnu „koncepciju“ svijeta koji je u nastajanju, barem u određenim granicama, i da sam svjestan činjenice gdje prolaze njegovi najvažniji nervi, ali ta stvar ne želi iz mene izaći u „diskurzivnom“ stilu, kao da mi se „ne bi dalo“ o tome govoriti. Šaljem srdačne pozdrave,
W. Gombrowicz
Czesław Miłosz Witoldu Gombrowiczu
(25. 11. 1961.)
Dragi Gombrowiczu,
budući da smo na „vi“, neka bude vi. Pišem pod dojmom upravo pročitanog ulomka iz dnevnika o Schulzu. Ondje načeta pitanja od kapitalnog su, velikog, suštinskog značenja – barem za one koji žele razumjeti nešto o rodoslovlju književnosti nakon 1930., o vlastitom rodoslovlju. Moja zabrinutost pročitanim proizlazi iz toga, što upravo podrobno razmišljam o zgodama naše vilnuške skupine pjesnika Żagary i uopće o dogodovštinama tzv. druge avangarde, shvaćajući to kao posljedicu sudara između plemićke staromodnosti (snažnije izražene u Litvi nego u Poljskoj) i „avangardnosti“. Ili posve isto. Samo s tom razlikom, što ste Vi bili svjesni što činite, dok smo mi do toga došli nekako kroz maglu i okolnim putem. (…) Jasno, možete reći da ste, pišući o Bruni Schulzu, opisivali svoju situaciju, a da niste pisali nikakvu sociologiju književnosti. Ali upravo tako biva da, pišući o sebi, istodobno ne pišemo o sebi i čitatelja iznenada obuzima a shock of recognition.
Pišem ovo pismo jer smo isključivo prepušteni sami sebi, bez kontakta sa čitateljem (čitatelj iz emigracije uglavnom je zadržao mentalni sklop otprije 1939., stoga je intelektualno nekapacitiran i autoru posve neupotrebljiv) i ne mislim da Vas zasipaju pismima, čak ni nakon međunarodnih uspjeha. Kupio sam ovdje u Berkeleyu Ferdydurke na engleskome i zadao jednom od svojih studenata na seminaru kao temu rada usporedbu prijevoda s izvornikom. (…) Jesam li nekako pridonio američkome izdanju Ferdydurke? Sumnjam. Premda me svojedobno neka njujorška izdavačka kuća pitala za savjet i izrecitirao sam neki hvalospjev u čast Gombrowicza.
Bilo je trenutaka u kojima sam bio ljut zbog onog što sam pročitao u nekom od Ulomaka iz dnevnika o mojoj Rodbinskoj Europi. Jer mi je sve izgledalo pretenciozno nejasno i nedorečeno. Ja na tu knjigu ne mogu gledati očima čitatelja. Prikazi u emigracijskom tisku prava su rijetkost. Grydzewski [gridzevski] me razapinje. Giedroyc se nikome ne dodvorava da piše prikaze o knjigama koje objavljuje, jer je šljahtić i to smatra ponižavanjem (uostalom, tko bi i mogao nešto suvislo napisati). Ta je knjiga imala jednu poljsku recenziju na razini idiotizma i to iz pera Łobodowskoga [lobodovskoga], i to je sve. Izašla je na talijanskome, gdje je komunistički imbecili raščlanjuju kao ispovijest nekog mračnjaka koji ima toliko hrabrosti izjaviti kako je 1940. prebjegao iz Sovjetskoga Saveza Hitleru (!). Objavljen je i njemački prijevod i ondje će sigurno izaći gomila prikaza, ali to me se ništa ne tiče. Uskoro će izaći i u Americi. Je li ta knjiga moje oružje pri obračunu sa svijetom? Vjerojatno jest, ali njezin je cilj bio izvući maksimum koji se može dobiti iz vlastitih proturječja, a da se ne bude romanopisac (jer se takvim ne smatram). Razlika između nas je u tome što Vi, nastojeći rastočiti formu i nadvladati je, stvarate formu, što je sigurno bolje (tako mislim), ako je riječ o uštedi na trudu, ali ja sam napisao mnoge stvari koje nisu bile ni svladavanje, niti stvaranje forme i ubrajaju se u viši red publicistike ili kritike, ili zdravoseljačkog objašnjavanja. U Rodbinskoj Europi sam težio nekoj vrsti podložnosti – vraški je teško nešto, što imamo u malom prstu, učiniti pristupačnim, objasniti, vulgarizirati – što ima neko značenje ne samo za strance, jer mnogo toga što je ondje napisano za najmlađe naraštaje u Poljskoj također predstavlja bajke za malu djecu. (…)
Czesław Miłosz
Witold Gombrowicz Czesławu Miłoszu
(17. 12. 1961.)
Dragi Czesławe,
otkud Ti sad to da smo na „vi“?
Tvoje je pismo prvo stajalo u ladici kod Giedroyca, potom kod mene, jer sam tek prekjučer stigao iz Piriápolisa [plaža u Urugvaju]. Često o Tebi razmišljam, ne samo zato što smo dvije glavne violine u emigraciji, to je manje važno. Ono što me priječi u tom razmišljanju jest to što nisam pročitao dovoljno Tvojih tekstova, tj. nisam pročitao sve, a ono što jesam nisam temeljito, primjerice Tvoje pjesme, a također i dio proze. Nije tu riječ o pomanjkanju interesa, nego o čisto tehničkoj stvari, vremenu, rasporedu čitanja itd., znaš kako je, jer sigurno i ti na isti način čitaš moja djela, tj. kako stigneš. Posljedica je takva da, premda se Tvoja stvarnost u ne jednome dotiče moje, na Tvojem se terenu osjećam nesigurno – i otud možda ne odveć jasan profil onoga što sam o Tebi izblebetao u Kulturi. Od mene neće nikada biti kritičar. Ali posve se varaš da su se iza toga krile neke nedorečenosti, ne, takvim se stvarima ne bavim. Stvarno mislim da si u teškoj situaciji, s obzirom na, kao što sam rekao, Tvoje veze s poljskom svakidašnjošću (po mojem sudu to je uostalom velika prednost – mislim na to kako se kod Tebe osjeća Tvoje davno okruženje, nisi pogubio te spone), kao i na Tvoju ulogu referenta za Srednju i Istočnu Europu, koju ti je nametnuo razvoj događaja. Ali upravo činjenica da se nalaziš u teškoj situaciji kvalificira književnika visoke klase i što Te više problema zaskoči, tim ćeš više iz sebe izvući (to me uvijek veseli pri pisanju). (…)
Po mom sudu, varaš se što se ne smatraš romanopiscem, jer Dolina Isse i Osvajanje vlasti dokazuju upravo suprotno – ali ionako držim da si odveć skrupulozan, odveć filozof, vidim da si sam sebi nametnuo neko breme. (…)
Trebamo se pobrinuti da ostanemo u dobrim odnosima, jer ne jedan od tih magaraca sanja samo o tome da meni Tobom iskopa oko i obratno. Bok! WG
Witold Gombrowicz Janini i Czesławu Miłoszu
(16. 8. 1967.)
Dragi moji! Jedva pronalazim vremena da Vam se javim, patim od jakih bolova u glavi, sezona je, a još sam dobio i crijevnu virozu, u krevetu sam već cijeli mjesec, i osjećam se užasno slabo. (…)
Sa mnom je Dominique de Roux (onaj koji je napisao knjigo o Célineu), pripremamo Razgovore, ja moram napisati početak svakog poglavlja (od deset), svako o drugome djelu, povezavši život i umjetnost.
Ovdje ste posijali najljepše uspomene, ne samo što se Rite tiče, nego i mene, i mislim da ćete obogatiti sjeme prijateljstva novim dolaskom, pri čemu se nadam da će gđa Janina nadvladati grčevit strah kojim sam je paralizirao (jako to volim!). Zbogom. Moj naklon. I poštovanje.
Witold Gombrowicz Czesławu Miłoszu
(24. 12. 1967.)
Dragi Czesławe, latio sam se pera kako bih Vam oboma prenio čestitke i dobre želje, a zanima me kada će se taj idiotski običaj ukinuti. Ovdje je kako-tako. Malo mi je bolje, jer je vrijeme fenomenalno i prebolio sam gripu kojom me, nažalost, moram reći, zarazila gospođa Janka kad je došla ovamo s vrućicom – bila je to epidemija gripe. Napala me triput i liječnik se čudio da sam preživio, premda je temperatura iznosila 38º. (…) Odlazim u šetnje, nabavio sam Peugeot 204, model Grand Luxe, toit ouvert, posve bijel, u kojem Rita imponira elegancijom. Dragi Czesławe, iz Wiadomości [vjadomošći] sam s tugom doznao da ćeš napisati nekakvu Povijest književnosti, nemoj, za Boga miloga, kakva je to manija nabrajanja, katalogiziranja, osim toga, tzv. pisac ne postoji, taj je pojam dobar samo za Savez književnika. Ništa nije toliko suprotno umjetnosti, doli takav odnos spram nje kao proizvodnje ili institucije, takvo što je ubija. Tvojoj se ironičnoj opaski o veličini također silno čudim, jer umjetnost na tome počiva i trenutačni kult osrednjosti svjedoči jedino o općoj mlitavosti. Iz Tvog pisma vidim da svojim studentima nastojiš utuviti u glavu moja djela, krajnje je vrijeme, jer je tisak u Sjedinjenim Državama glup, premda ne koliko u Engleskoj – ali ni jedni, ni drugi ništa ne shvaćaju, stvarno čudno. Ja radim na Razgovorima, koje možda čitaš u Kulturi, nadam se da ću završiti za neka dva mjeseca, krajnje je vrijeme! Rita je dobro, vozi Peugeot, radi na tezi (uh, samo da to svrši!), nadam se da je gđa Janka također dobro i da vas sve zajedno, Tebe i potomstvo, drži kao u šaci. S time završavam i zajedno s Ritom šaljem čestitke i pozdrave.
WG
Czesław Miłosz Witoldu Gombrowiczu
(8. 2. 1968.)
Dragi Witolde,
oprosti mi što ne pišem na pisaćem stroju, to ne volim, nastojat ću pisati čitko. U fazi sam dalekog, gotovo zagrobnog života, ne primam pisma ni od koga i uopće mi je prilično teško. Čak je i plemeniti Kot umuknuo, pretpostavljam da ima dosta vlastitih problema. Što se tiče društvenog života, ovdje sada predaje prof. Tatarkiewicz [tatarkjevič] koji je, premda je navršio osamdeset šestu, vedar, čio i uredan, a svi ostali su, ne isključujući mene, njegovi bivši studenti u raznim razdobljima: Jan Kott, koji predaje na Department of Drama i upravo završava režiju Euripidova Oresta u sveučilišnom teatru; Zdzisław Najder [zđislav najder], stručnjak za Conrada i estetičar, predaje filozofiju u Davisu; Andrzej Wirth [andžej virt], čiju si dvosveščanu njemačku antologiju suvremene poljske drame sigurno već dobio, upravo je stigao na Dept. of Drama na sveučilištu Stanford. Rita piše da je završila disertaciju, čestitaj joj u moje i Jankino ime. Navodno se žališ kako si prikovan za stol u Venceu, a drugi da putuju. (…)
Možda ne bi trebalo pisati pisma u sjetnom raspoloženju, što odgovoriti na pitanje: cui bono? Htio bih spasiti svijet, a ne uspijeva mi, a nisam toliko lud, da bih pretpostavljao ili ne bih, kako će to dokazati moje književno djelo, premda je bilo trenutaka u kojima je moja umišljenost u to vjerovala. Ne mogu čak ni upozoriti Katoličku crkvu, jer su se moji američki prijatelji uvrijedili kada sam rekao kako se možda antikrist preodjenuo u Ivana XXIII. U Berkeleyju u katoličkim crkvama sviraju na gitarama, a u misi nema ni riječi latinskoga. Raspoloženje koje ondje vlada je veselo, kolektivno i skautsko. Zar je trebalo čekati četiri stoljeća, da bi se protestantizirali? (…)
Czesław
Czesław Miłosz Witoldu Gombrowiczu
(17. 1. 1969.)
Dragi Witoldo,
nećemo putovati u Europu i naši iskreni osjećaji neće naći utočište u hodočašću do Vencea. Zato pišem. (…)
Usprkos najavi, Grove Press nije objavio ni Vjenčanje ni Kozmos, barem ih ja nisam mogao pronaći. Te duge stanke nisu dobre. Osim toga, kritičari Te nimalo ne razumiju. Zašto – to bi bilo dobro analizirati. Vjerojatno je to povezano sa stanjem umova u Americi, trenutačno se svi ponašaju poput Panurgeovih ovaca, što u mnogočemu podsjeća na naprednjačko ludilo ruske inteligencije s kraja devetnaestoga stoljeća. Jamstvo uspjeha knjige vjerojatno je samo fotografija autora – Crnca ili autora s bradom i beretkom Che Guevare. Otvoreno je pitanje zaslužuje li revolucionarna mladež simpatije, jer brani „vječno nagu mladost“, ili kaznu bičevanjem. Promatrajući pobliže mitove političkog terora u Europi kao sredstva izbavljenja čovječanstva, nije baš ugodno vidjeti to isto u Americi. Ali kada sam govorio o napetostima u Americi, nisi mi vjerovao. (…) Situacija u Poljskoj je strašna, na dubljoj razini od same politike, jer je misao, jezik, dosegnuo samo dno, nekakvo praslavensko blato, mumljanje, mrmljanje, a ovdje pak taj aktivizam Kulture, nekakav action painting – koliko sam toga već vidio kod Giedroyca, patetično, ali u vratolomnim naporima sumorno. Jasno, situaciju držim ozbiljnom, jer sve upućuje na to da smo zadnji poljski pisci. I obaveze – koje počivaju barem na očuvanju jezika, kakve-takve jasnoće, razumnosti i forme. Odumiranje misli i jezika u Poljskoj sa sigurnošću predstavlja praslavensku grozotu istovjetnu sličnim zapadnjačkim boleštinama. (…)
Czesław
Witold Gombrowicz Czesławu Miłoszu
(15. 3. 1969.)
Dragi Czesławe,
kao što si možda čuo, prije nekoliko mjeseci mi je otkazalo srce, dobio sam srčani udar, iz kojeg sam jedva živu glavu izvukao. Bolest me je stajala velikog dijela ušteđevine, a sada na naplatu dolaze troškovi preseljenja i novoga stana, jer više ne mogu živjeti u ovom stanu na drugom katu bez lifta, već četiri mjeseca nisam izlazio iz kuće, jer se ne bih mogao uspeti natrag.
Situacija nije nimalo ružičasta, jer Rita (moja supruga, oženili smo se dok sam još bio pokretan), premda je Kanađanka, nema ni prebijene pare ušteđevine ili dohotka, jer ima devetero braće i sestara, a zarada od mojih knjiga počinje se topiti, jer su prevedene u svim većim zemljama i preostala su samo mala tržišta poput Turske ili Katalonije. Moji dramski komadi donose određen prihod, ali to je kazalište za elitu, koje iziskuje velike troškove i golem ansambl. Prilično sam oslabio i ne osjećam se dovoljno snažnim da bih nešto novo napisao, možda mi bude bolje, ali ovako ili onako proći će dosta vremena dok nešto ne smislim.
U svoj toj stisci došlo mi je do glave da bi mi Ti, kao profesor u Berkeleyju, mogao iskamčiti neku potporu. Ta nepoznati studenti dobivaju po nekoliko stotina dolara mjesečno za dovršetak studija, valjda bi se i meni, već stvarno poznatome, starome, bolesnome, također moglo nešto dati.
Doduše, u Americi sam gotovo nepoznat (preda su me nedavno izvijestili kako se u sveučilišnim krugovima sve više o meni govori), ali vrlo se lako može sročiti kakav dossier u kojem se ističe kako sam ozbiljan kandidat za Nobelovu nagradu. Nedavno mi je Le Monde posvetio gotovo dvije iznimno pohvalne stranice pod naslovom La lente ascension de W. G., četiri članka i mnoštvo ulomaka iz mojih tekstova. Mogao bih ti uz to poslati nekoliko primjeraka Entretiens avec Gombr. Dominiquea de Rouxa (za koje vjerojatno znaš iz Kulture), a koji predstavljaju uvod u moje djelo.
Što misliš? Piši. Učinio bi mi veliku uslugu. Kao što Ti je poznato, imam također određene zasluge na poljskom terenu u borbi protiv komunizma, ali to je Amerikancima vjerojatno manje važno od književnih uspjeha.
Preporučam se. Kako ste vi? Rita šalje osmijehe, a ja niske naklone s pozdravom.
Czesław Miłosz Witoldu Gombrowiczu
(30. 3. 1969.)
Dragi Witoldo,
sjedam za pisaći stroj, kako bih Te poštedio napora dešifriranja mojeg sitnog rukopisa. Počet ću s najvažnijim. Dobro su mi poznati Tvoji problemi, jer su me isti takvi otjerali iz Europe. Ne moraš dvojiti da bih želio učiniti sve što je moguće. Ali moramo trezveno priznati da je u Americi gotovo nemoguće iznuditi novac na nečiju preporuku za nekoga tko živi u Europi. Prema onome što sam shvatio iz naših razgovora, sumnjam da bi riskirao putovanje u Sjedinjene Države, a taj oblik – pozivanja pisaca na rezidenciju „u čast kuće“ – je onaj koji se najviše prakticira, uz čitalačke turneje, na kojima sudjeluju razni Butori i Robbe-Grilleti, pa čak i Ponge. Što se tiče zaklada, one imaju vlastite birokratske rubrike, a kao pisac-emigrant, dakle kao netko tko ne dolazi iz komunističke Europe, ne ubrajaš se ni u jednu. Sa svim tim na umu, dosjetio sam se genijalne ideje, premda mi se možda samo tako čini. Pokušat ću. Novac, koji imam na umu, nije američki, nego švicarski i međunarodni. Moram po tom pitanju pisati u Švicarsku, stoga mi daj nešto vremena. (…)
Prilično davno sam završio knjigu koju sam počeo pisati u St. Paulu, ali mi je prepisivanje oduzelo mnogo vremena. Poslao sam je Giedroycu, kojemu se silno sviđa i želi je objaviti, ali vjerojatno tek najesen. Ovaj put riječ je o eseju o meni i Americi, možda osobnijem od Zasužnjenog uma i Rodbinske Europe, ali koji u neku ruku čini treći dio te serije. Zanima me hoće li Ti se svidjeti naslov: Snoviđenja nad zaljevom San Francisco.
Za tisak pripremam Watove dnevnike snimljene na vrpci u obliku razgovora sa mnom. Tu ja nastupam kao de Roux. Opet ćeš mi se smijati, jer sam se prihvatio takvog posla. Ali da ja to nisam napravio – nitko drugi ne bi – i to je moj čest motiv. Riječ je o fantastičnim stvarima i pravom blagu za povjesničare, da ne govorim o tome kako je cijela međuratna poljska književnost ondje zastupljena. (…)
Witold Gombrowicz Czesławu Miłoszu
(6. 4. 1969.)
Dragi Czesławe, upravo sam primio Tvoje pismo i Svemogućemu upućujem najusrdnije molbe, da bi što urgirao u Švicarskoj. Iskustvo me naučilo da se katkad nešto može učiniti čak i uz najzatucanije birokratske otpore. (…)
Sve mi je bolje ali i dalje nakon gotovo pet mjeseci mogu hodati samo polako uz pomoć štapa. Preselili smo se, jer je liječnik strogo zabranio da živim na drugom katu bez lifta. (…)
Užasava me pomisao na to da opet gubiš vrijeme na Wata, ali vjerojatno si dobro učinio što si se prebacio na prozu, barem iz tog razloga što je poezija previše hermetična. Već sam se nabrusio za poveći prikaz u Dnevniku, ili ako više voliš u Wiadomościma, gdje me drže kao kap vode na dlanu. Ti pak razmisli bi li mogao napisati o meni nešto za Herne, volio bih čak nešto osobno, kakvo sjećanje ili impresiju, ne književnu analizu. To može biti vrlo kratko, tri ili četiri stranice, a predlažem Ti to prije svega zato što bi bilo opremljeno prilično opsežnom bilješkom o Tebi, možda iz pera Kota, što bi Ti moglo biti od koristi. Takve informativne bilješke su katkad učinkovitije od hrpe dosadnih recenzija. (…)
S pozdravima i naklonom, Rita i ja.
Czesław Miłosz Riti i Witoldu Gombrowiczu
(19. 6. 1969.)
Draga Rito,
zahvaljujemo Ti za naočale, stigle su vrlo brzo i sve je u redu. Pogriješio sam što nisam precizirao kakvog bi trebale biti oblika. Bolje bi bile one kvadratne, ali ovako ili onako Janki će dobro poslužiti.
Vrijeme je bilo ubitačno – cijelu zimu i proljeće magla, vjetar i sumaglica. Doduše, dovoljno je otputovati nekoliko kilometara u unutrašnjost, dalje od obale i obasjat će te sunce. Osim toga, borbe na fakultetu i u okolnim ulicama. Osim toga ispiti. Gotovo svi studenti koji su ga položili (njih osamnaest), pisali su o Witoldu – ili o Ferdydurke ili o Pornografiji. (…)
Stižu praznici. Nemamo nikakvih planova. Još jednom posjetiti Europu? Ali ondje se kopiraju sve ludosti koje započinju ovdje, gdje smo, da tako kažem, na izvoru. Uostalom, od trenutka kada sam pogledao (posljednji) film o Beatlesima, postao sam zakleti neprijatelj sentimentalizma vlastitog naraštaja hipija i yippiesa, cijelog tog lažnog i dekadentnog stila. Vjerojatno se sve više pretvaram u skauta i katolika. Iskreno, jedini razlog zbog kojeg bi vrijedilo otputovati u Europu bio bi sljedeći: uzeti let ravno do Nice, a odande krenuti prema Venceu. To bi bio dovoljan razlog, ali ove godine stojimo financijski loše. Stoga se nadam kako ću Vas oboje vidjeti sljedeće godine. Objavio sam iznimno debelu knjigu, Povijest poljske književnosti na engleskome, poslat ću Vam je. Ako Witold misli da sam skroz pošandrcao, treba mu objasniti da se školski i fakultetski udžbenici dobro prodaju, stoga računam da će ta knjiga (nadam se) financirati naše buduće putovanje. Uostalom, ljudi kažu da sam napravio good job. Tako u svakom slučaju tvrdi moj izdavač (Macmilian).
Sada malo o automobilu i nadi u nova otkrića. Nešto sam već otkrio: zaustavila me policija, jer sam vozio 80 milja na sat ondje gdje je dopušteno 65, i platio sam kaznu dvadeset četiri dolara. Janka je likovala. Kaže da je to jedini način da prestanem sa svojim ludostima. Ali reći ću ti u povjerenju da putujemo kako bismo raskinuli s rutinom, nakon čega se možemo sretni vratiti svome mirnom životu.
Pozdravljamo te Rito, a sada par riječi za Witolda.
Dragi Witolde,
Vjenčanje još nije objavljeno. Jan Kott, koji je odsjeo kod nas na nekoliko dana, rekao mi je preko telefona kako je Grove Press od njega naručio uvod za Vjenčanje. I da se moraš povezati s nekom kućom koja se specijalizirala za Sex i Revolution. Premda to znači da te na tržištu cijene snobovski krugovi.
Nažalost, moram Te izvijestiti o neuspjehu mojih nastojanja u Tvojoj stvari. To znači da još možda nešto i bude od svega toga, ali većina toga govori u prilog suprotnome. Jako mi je žao, jer trenutačno ne vidim nikakav drugi put. Europljani su toliko škrti, tako cicijaški, a cijela je Amerika okrenuta prema sebi, čak su i neka sredstva namijenjena Česima uvjetovana time da moraju doputovati ovamo i studirati na sveučilištu. Ponekad mislim da je smisao sveučilišta sumanut i da Mao ima pravo kada tvrdi da je više obrazovanje puko dangubljenje. Osam milijuna studenata u Americi! Što znači sedam milijuna i devetsto tisuća poluinteligenata. Ali u Kini frizerski salon zapošljava dvadeset radnika, a u Americi dvojicu. Studenata mora biti sve više razmjerno automatizaciji i razvoju gospodarstva. Stoga će Mao ubrzo postati uzor cijeloj Latinskoj Americi.
Ne vjerujem u to da si se potrošio. Samo gubiš vrijeme na poslovna pisma, umjesto da pišeš.
Czesław
(dopisano sa strane) Umro je Hłasko [hlasko]. Navodno je riječ o samoubojstvu. U Münchenu.
Witold Gombrowicz Czesławu Miłoszu
(24. 6. 1969.)
Dragi Czesławe, opet se loše osjećam i tuđom rukom žvrljam ovo pismo. Hvala Ti za svu pomoć, pretpostavljam o kome je riječ, vjerojatno je to šepavi Godlewski [godlewski]. Ja sam pak u međuvremenu iskamčio sto dolara mjesečno za Slobodnu Europu i očekujem zaradu od Operete, koja bi se trebala izvoditi u pet kazališta. Vjenčanje je objavljeno u Engleskoj s vrlo dobrim predgovorom Jana Kotta. Imaš pravo, treba bih pritisnuti Grove Press, ali bolest me u tome sprečava. Tvoji zadnji tekstovi u Kulturi su mi se prilično svidjeli. Često o Vama razgovaramo u raznim prilikama.
WG
Czesław Miłosz Riti i Witoldu Gombrowiczu
(prva polovica srpnja 1969.)
Dragi Witolde i Rito,
ovo pismo ne može zamijeniti našu neprisutnost ondje, u Venceu, i stvarno nam je jako žao što smo tako daleko. Zabrinjava nas Witoldovo zdravlje. Recite gospođi Paczowskoj da sam je zavolio nakon što sam dobio pismo od Witolda napisano njezinom rukom.
Srpanj je, ali i dalje imam puno posla. Upravo završavam editing uspomena, tj. ispovijesti moga pokojnoga prijatelja Aleksandera Wata. Tisuću tristo stranica! Ne postoji ništa slično po tom pitanju. Književna Varšava dvadesetih godina, Berlin i Pariz tridesetih, sovjetski zatvori, Alma Ata, ugledni sovjetski pisci itd. Kultura će objaviti dvije moje knjige – jednu o Americi, druga je zbirka pjesama – u kojima sam odlučio ne opterećivati se – svi su emigranti sentimentalni, pišu s nostalgijom o djetinjstvu u domovini i obično je sve to prosječno, jer je napisano tisuće osrednjih stihova o ljubavi, ali to ne znači da svaki ljubavni stih mora biti osrednji. Moja zbirka dakle započinje rekvijemom za Vilno, grad mojeg djetinjstva. Ne sumnjam da je to sentimentalna pjesma. Dopušteno je razmišljati o tajni vremena (jedinoj i prvotnoj tajni, kako kaže Simone Weil, koja je uostalom obožavala Prousta). (…)
To su uglavnom sve novosti. Iznenadila me moja reakcija na roman u stilu 19. stoljeća. Inače ne volim slične pisanije (kao ni novi roman). Ali Solženjicinov roman Cancer Ward (koji sam pročitao na ruskome) me opčinio. Čudno je da nam Rusi pokazuju kako napisati kršćanski roman (koji na Zapadu ne postoji).
Vaš Czesław
Witold Gombrowicz Czesławu Miłoszu
(23. 7. 1969.)
Dragi Czesławe,
pišem tuđom rukom, jer sam još slabiji no prije – upravo sam se spremao pisati Ti, ex re podebljeg sveska povijesti poljske književnosti, koji predstavlja lijep dar i ukrasit će moju biblioteku. Kao što znaš – ja na engleskome ne znam ni zucnuti, stoga sam je samo mogao letimice pregledati i čini mi se da je napisana u suvremenom i europskom duhu. Osim toga, tražio sam da mi prevedu odjeljak posvećen meni i vrlo sam zadovoljan. – Kao što znaš, ne trpim kada netko pobaca književnike na hrpu i prezirem takve stvari, ali ako netko to radi zbog novca, red je da ga se pohvali, jer je vjerojatno riječ o nečem ozbiljnom. S radošću sam također uvidio kako si Wierzyńskome [vježinjskome] posvetio onoliko mjesta koliko zaslužuje.
Loše sam, astma, srce, ne mogu pisati i osjećam da sam jednom nogom u grobu. Rita se dobro drži.
Czesław Miłosz Riti Gombrowicz
(15. 8. 1969.)
Draga Rito,
vratili smo se iz Kanade i dočekalo nas je Tvoje pismo, Witoldovo i pismo gospođe Paczowske. Znao sam da je Witold bolestan, ali nisam očekivao ovakvu iznenadnu katastrofu. Otud i moja dopisnica napisana već nakon njegove smrti – nisam ništa znao. Vijest o njegovoj smrti objavljena je u dnevniku San Francisco Chronicle, ali mi smo tada bili u Idahu, na putovanju prema sjeveru. Potom smo logorovali u Jasper National Parku u Alberti. Odande smo nazvali Piotra, našeg sina, u Berkeley, ali nije bio kod kuće, pa smo dobili našu prijateljicu koja nam je prenijela što je pročitala u novinama. Bio je to težak udarac za nas, Janku i mene, tim više što me izjedalo grizodušje: trebali smo otputovati u Vence i biti pored njega, umjesto da se pentramo po planinama američkoga kontinenta. Odjednom je cijelo naše putovanje izgubilo svu draž i pričali smo još samo o Tebi i Witoldu. I ta moja bezgranično glupa dopisnica… Sjeo sam za stol i napisao članak o Witoldu za Kulturu – ondje na kampiranju, pred šatorom. Nadam se da je članak dostojan Witolda, nema u njemu nikakvih sentimentalnih anegdota koje su ga razljutile dok je čitao nekrolog o Wierzyńskome. Tog istog dana, kada je do mene došla vijest o njegovoj smrti, usnuo sam san: plutao sam na splavi, a Witold mi je, koji je stajao iza mene (čuo sam samo njegov glas), naredio da usmjerim splav ravno uz vjetar.
I Janka i ja osjećamo ono što nazivaju tugom u starom shvaćanju te riječi. Žalost. Jer je to prijateljstvo nastupilo prilično kasno i što nismo dovoljno iskoristili priliku da budemo u dodiru s izvanrednim čovjekom. U svojem članku o Witoldu govorim o duhovnoj virtus kao njegovoj najvećoj vrlini. Virtus = fortitudo. I o jasnoj i providnoj arhitekturi njegove osobnosti koja je, zahvaljujući njegovom književnom stvaralaštvu, predstavljala njegovo završeno remek-djelo.
Ljubimo te, Rito. Da, ostala si sama. Na drugi način osjećam nešto slično. Usamljenost: jer je njegov glas davao ugled toj neobičnoj djelatnosti, koju predstavlja pisanje na poljskome. Pred licem ništavnosti i gluposti, koje nas preplavljuju, osjećam se slab bez Witoldova nužnoga, uzvišenoga glasa. Ja se nisam dovoljno oslobodio prezira i gorčine.
Moja prijateljica i kolegica iz vremena dok smo oboje studirali u Vilnu, Irena Sławińska [slavinjska], profesorica književnosti na Katoličkom sveučilištu u Lublinu, ove je godine na državnom sveučilištu Illinois držala seminar o poljskome kazalištu i njezini su se studenti oduševili Witoldovim Vjenčanjem. Pisali su radove na tu temu, kada je stigla vijest o njegovoj smrti. Sławińska mi piše kako su svi imali taj isti osjećaj – da je umro veliki pisac.
Od londonskih Wiadomości sam dobio upitnik – anketu o Witoldu. Inače ne pišem za taj časopis, s iznimkom odgovora na ankete. Mislim da ću odgovoriti, ne bez ironije. Razmišljam bih li citirao zadnje Witoldovo pismo, ono koje je diktirao na poljskome. Što misliš?
Silno olakšanje nam predstavlja činjenica da Witold nije patio dok je umirao. Trebali bismo znati da je bezbolna agonija iznimna milost za svakoga od nas, a napose za nj.
Dobro da je gospođa Paczowska s Tobom. Sudeći po njezinim pismima, riječ je dobroj osobi with brains. Mi je također smatramo svojom prijateljicom.
Primio sam pismo od Kota napisano u Venceu.
Draga Rito, svim smo mislima s Tobom.
Slijedi Miłoszev nekrolog, objavljen u devetome broju pariške Kulture iz 1969.
Pogrebno zvono
Neprikladnost, neadekvatnost već ustaljenog oblika nekrologa, s obzirom na to da zamjenjuje vapaj narikača, ožalošćenika, u tom svom ritualiziranom vapaju, kojim istodobno hini da predstavlja vlastiti glas jednog, pojedinog čovjeka, a ne obred. I ako se nekrolog temelji na nabrajanju vrlina i zasluga, postavlja se pitanje zašto nam tek smrt ima razvezati usta, dok bi ta ista pohvala bila primjerenija upućena živome, a ne pokojniku, kojemu su naša mišljenja posve suvišna.
1. Ta me smrt toliko dirnula, kao da sam izgubio nekoga od najbliže rodbine. Tim više što je Gombrowicz za mene bio i neprestana prisutnost i stvaralačka snaga. Kako napisati nekrolog sili snažnoj poput rijeke Athabasca, koja izvire iz ledenjaka u Stjenjaku, ovdje, gdje me slučajno zatekla vijest o Gombrowiczevoj smrti, i gdje pišem ove riječi? Kako osvijestiti činjenicu da sila traje i obnavlja se, a da njezinoga ljudskoga izvora više nema, što se događa usprkos svim tzv. zakonima prirode? Ali ne želim govoriti o Gombrowiczevu djelu. Odavno više ne dvojim kako je klasik poljske književnosti, na istoj razini s pjesnicima romantizma i Fredrom. Ni o jednom od pisaca iz dvadesetoga stoljeće ne bih se odvažio izreći tako nešto bez zadrške i to mišljenje ne proizlazi iz, uobičajenog u tim prilikama, pretjerivanja, jer sam ga upravo takvim predstavljao svojim studentima. Nemalo me začudila nedavna polemika u londonskim Wiadomościma, koja je pokazala potpuno neshvaćanje njegovih knjiga od osjetljivih čitatelja. Padao sam u iskušenje, umiješati se ili ne, ali Gombrowicz se sam zabavljao polemičnim dvobojima, osim toga sam pomislio kako je to suvišno jer će se njegove knjige obraniti same bez ičije pomoći. I sada sam zaokupljen ne njegovim djelom, nego duhom, snagom koja se osjeća iza svake njegove rečenice.
2. Gombrowicz je virtus razuma. Možda se ta osobina zasniva na hrabrosti nemilosrdnoga odbacivanja svega što je manje važno, a zadržavanja samo onoga što je uistinu važno. Književni kolege koji su ga okruživali u varšavskoj kavani prije rata bili su pijana djeca u magli, on nije. Gubeći se u stilovima, smjerovima, idejama, prošli su poput sjena, i samo će pokoji povjesničar književnosti znati njihova imena. I kasnije, kada se Gombrowicz u razgovorima popustljivo rugao ugledu socijalističke Poljske, u prvom im je redu predbacivao izostanak filozofske naobrazbe. To nije značilo da im je nedostajalo načitanosti ili sveučilišnih diploma, nego pomanjkanje toga rezoniranja, bez kojega je nezamisliva neovisna misao. Bio je filozof, nije dopustio da ga proguta izobilje koje nas danas preplavljuje. Iza krinki neprestano narastajućih komplikacija tražio je toplu, gotovo fizički opipljivu ljudsku istinu ili, točnije, međuljudsku. Zato nas tako često iznenađuje jednostavnošću svojih zapažanja i tvrdnji. Znatiželjan spram novih civilizacijskih postignuća nije se ponašao kao većina Poljaka koji su se našli u zapadnoj Europi ili Americi, koji su zauzeli obramben stav i koncentrirali se isključivo na negaciju, jer u drugom slučaju ne bi mogli ondje ostati. A istodobno je bio sumnjičav i izbirljiv, jedini Sarmat koji je nadvladao svoje traume i našao se na istoj ravni sa svijetom, izborivši se za pravo na vlastito mišljenje. Ne bi u tome uspio, da nije posjedovao iznimnu čestitost duha i da trideset godina koje je proveo u emigraciji nije proveo stvarajući – do posljednjeg daha.
3. Kasno, vjerojatno tek pred kraj pedesetih godina, shvatio sam kako nas usprkos velikim razlikama povezuje ista opsesija. Sumnjam da je Ferdydurke prije rata za mene i moje prijatelje manje-više predstavljao ono što danas za čitatelje u Poljskoj predstavljaju Gombrowiczeva djela, tj. dobru ironičnu književnost. U predgovoru za englesko izdanje Vjenčanja Jan Kott se prisjetio epizode s nekakve zabave nakon policijskog sata, tijekom njemačke okupacije, kada je ujutro ugledao Jerzyja Andrzejewskoga [ježija andžejevskoga] i mene kako klečimo jedan nasuprot drugome i vodimo dvoboj grimasama, prema svim pravilima dvoboja Mjentusa i Sifona. Ali od toga je još dalek bio put do potpunog osvještavanja punog značenja tog čina, ako je dvoboj grimasama naša jedina ljudska stvarnost koju možemo suprotstaviti ne-smislu postojanja – ne kažem: besmislu ni apsurdu, nego upravo ne-smislu. To prebivanje u pustoši koja se vodi svojim, nama neprihvatljivim, zakonima, prije svega zakonima smrti, ta grčevita potreba ljudi da se drže jedan za drugoga, jer su samo tako sposobni izgraditi svoju staklenu kuglu, ispunjenu smislom, i živjeti u njezinoj unutrašnjosti, u „međuljudskoj crkvi“ – sušta je suprotnost bilo kakvim sklonostima bratimljenja s Prirodom. Gombrowicz je toliko antinaturalističan, koliko je to moguće. U tzv. objektivnom svijetu sačinjenom od kamena, stabala, zvijezda, životinja lišenih svijesti, nema za nas nikakvog spasa i nikakve nade. Jedini spas predstavlja drugi čovjek kojeg susrećemo u njegovim nepojmljivim subjektivnim istančanostima, a naše se kraljevstvo održava poput napetog svjetlosnog luka između ljudskog svijeta i svijeta uopće. To i nije neko izbavljenje, jer se svjetovi neprestano međusobno uništavaju, kao što je sada uništen Gombrowicz, jer mu je stalo srce.
Pisac kojeg treba čitati uz Gombrowicza je Pascal. Ali svi smo se povodili svojim navadama, dramatičnost i tragičnost povezivali smo sa svečanim, uzvišenim tijekom tzv. velike proze i cirkusiranje, makar i od velikog umjetnika, držali smo nečim nevažnim. Gombrowiczevo je cirkusiranje, međutim, prije bilo, rekao bih, stoička odluka, da nas pridjev „stoički“ ne asocira na poslušnost Prirodi. Ako ne posjedujemo ništa osim svoje užasavajuće samoće, pokušajmo iz bivanja sa sobom izvući neku dobrotu, pa čak i božanstvenost. Ipak, sve ljudsko je cirkusantsko, u svakom slučaju teatralno, podložno pravilima glume – i treba ostati vjeran tim pravilima do kraja. Tako je bilo i s posljednjim pismom koje sam primio od Gombrowicza. Umjesto da je napisao „umirem“ napisao je kako „se zapustio“.
Gombrowicz kao majstor parodije i groteske? Tko samo to u njemu vidi, smješta ga na razinu varšavskih podrugljivaca, stavlja ga u isti koš s Gałczyńskim [galčinjskim], prethodnikom cinizma i moralnoga kaosa. (…)
Tako je vjerojatno moralo biti, da sam, tek nakon što su mi grane Gombrowiczeve lukave metode prestale zastirati sam korijen njegove misli, bio spreman za toplo osobno prijateljstvo – nakon godina pristojnog uvažavanja s distance. Osjećam veliku tugu što je to prijateljstvo bilo tako kratkotrajno. I, nažalost, nisam znao da „zapustio sam se“ znači „umirem“.
4. (…) Gombrowicz je najpristupačniji onima, koji su proživjeli ta bjesnila, premda je taj „ham“, koji je u odnosu spram mene napisao, morao biti zbačen. Treba priznati da onaj, tko iz Poljske dođe na Zapad, htio ne htio dugo nosi taj ham i ako želi dati smisao svojem činu pisanja na poljskome, bez čitatelja, to može samo nakon dugih „bitaka za neovisnost“. Gombrowicz je svojim primjerom dokazao da je to moguće. Najvažniji roman o tragikomediji poljske ograničenosti nije napisan u Poljskoj, nego u emigraciji, a to je Trans-Atlantik. Jer ni Żeromski [žeromski], ni Dąbrowska [dombrovska], niti Witkacy nisu znali to učiniti. Witkacy je čudesan, ali čudesan kao pojava, poput Stavrogina koji eksperimentira sa sobom i s drugima (kako ga je nazivao Wat), i Gombrowicz je ispravno pretpostavljao kako mu je nedostajalo strasti rasnoga pisca. Trans-Atlantik nitko nije raščlanio onako kako bi to trebalo. U sebi sadrži temeljnu raspravu s Poljskom-noćnom morom, i s poljskim obredom nacionalističkog sužavanja. Uostalom, cijelo Gombrowiczevo stvaralaštvo predstavlja dokaz kako pojedine književnosti imaju neko poslanje, i da je poslanje poljske književnosti nažalost emigracija. Ta je emigracija nazvana Velikom. Ali u političkom je smislu bila mala i smiješna. Nekoliko je imena zaslonilo njenu komičnost i malenkost. A kako bi se još jednom potvrdila zakonitost tog procesa, Gombrowicz je za emigrantske čitatelje, uz rijetke izuzetke, bio razmetljivac, megaloman ili jednostavno luđak. Kakvo-takvo dičenje domaćim genijem počelo je tek nakon što je postao popularan u tuđini.
5. Najveća Gombrowiczeva vrlina bila je odvažnost. Odvažnost ne samo uma, nego i karaktera, što je uostalom u većini slučajeva neraskidivo. Gombrowicz je otputovao iz Poljske u ljeto 1939., jer je imao hrabrosti priznati da zna što će se dogoditi: kako će se Poljska odupirati Njemačkoj od tjedan do deset dana i da sudjelovanje u tome što će se dogoditi kasnije, jednostavno nadmašuje njegove snage. Ali koliki su se od onih, koji su položili ispit muškosti na bojnom polju, pokazali kukavicama kada je trebalo obraniti druge, nevidljive barikade istine i časti? Koliki od njih bi izdržali, kako je Gombrowicz izdržao više od dvadeset godina u Argentini, ne odstupajući ni pedlja od svojih načela, ne napisavši ni jednu rečenicu kompromisa? (…) Tijekom boravka u Argentini Gombrowicz je bio potpuno lišen statusa pisca, ako je emigrantski tisak o njemu nešto pisao, to je bilo samo kako bi ga oklevetali ili da bi mu se podsmjehnuli. Da nije bilo Kulture, ne bi se mogle objavljivati njegove knjige na poljskome. Kakvo uvjerenje o vrijednosti onoga što se čini treba imati u takvoj situaciji, a da se ne padne, da se ne počne pisati zbog novca ili slave?
Nije bio megaloman. Da jest, ne bi se bio upuštao u poučavajuće rasprave s nepripremljenim čitateljima. Njegovi su prijatelji (u koje ubrajam i sebe), koji su ponekad slijegali ramenima na činjenicu da se želi spustiti na takvu razinu, bili oni koji su gajili prezir prema naivnim umovima. Na razmišljanje o njegovim polemičkim okršajima nagoni me posvemašnji izostanak uvrijeđenosti, kao i među riječima skrivene zlobe. Gombrowicz-moralist: njegove moralne pouke otkrivanja i na taj način istjerivanja demona bile su učinkovite, a sve je to prakticirao na samome sebi. Bio je zadivljujuće čist čovjek. Priznajući otvoreno kako se smatra velikim piscem, da mu drugi nisu dorasli, razotkrivao je, izvlačio na neki način iz sebe ono što druge izjeda i truje iznutra, što izbacuju iz sebe u naletima agresivne oholosti.
Divio sam mu se. Družiti se s njime bilo je kao ulazak u zgradu čistih, prozirnih proporcija. Pišući protiv krute, ustajale Forme, oblikovao je sebe, sâm je bio djelo koje je izgradio vlastitim nastojanjima, za razliku od većine pisaca, koji vjeruju kako će njihovo književno djelo otkupiti njihova nečasna djela i mračnu stranu. Tištao me kontrast između Gombrowicza i gotovo svih književnika iz Poljske, s kojima sam bio u prilici razgovarati. Njihova gorčina, bijes, njihovo mrmorenje, valjanje u vlastitom očajanju kao da su naglašavali Gombrowiczev sklad, disciplinu, kontrolu nad vlastitim vladanjem. Toliko nevjerojatna različitost, kao da su on i oni pripadali vrstama s različitih planeta. Tištalo me to – ali i ispunjavalo optimizmom. Jer je ukazivalo na to da razum, ako se ispravno koristi, može ovladati i okrenuti u svoju korist čak i pradavno nasljeđe pijanog grohotnoga smijeha šljahte (a Paseka je Gombrowicz smatrao najboljim poljskim piscem). Priznavanje višeg i nižeg možda predstavlja prvo načelo razumnog postupanja i nedvojbeno sam prihvatio njegovu uzvišenost. U usporedbi s njime bio sam zamršen i kompliciran, nisam toliko posjedovao, koliko su mene posjedovale sile neovisne o mojoj volji. Ali u Venceu mi je također, osobno, njegov primjer ulijevao nadu kako ću uspjeti zavesti red u svojem radu, kao što je on, un grand seigneur.
Prve noći nakon što sam doznao da je umro, usnuo sam neobičan san. Sanjao sam kako plovim s njime na splavi i da (iza sebe) čujem njegov glas: „Ne vrludaj. Plovi ravno uz vjetar.“ Okrenuo sam kormilo i tada je pramac splavi počeo tonuti, ali znao sam da moram tako nastaviti i probudio sam se. Noge su mi nazeble u vreći za spavanje, dakle san je imao i fizičku stranu. Ne želim glumiti kako imam odveć uzvišene snove, ali ta prisutnost Gombrowicza (za leđima) valjda nešto kazuje.
Kakvo značenje ima književna igra prosudbi i upozorenja, poput one u pred smrt posljednjem objavljenom ulomku iz Dnevnika, od opasnosti od srčanog udara? Ali ta igra naša je jedina zaštita od Drugoga, koja proizlazi iz same sebe, i sadržajem i granicom koju si je odredila. Poput dame iz stiha Pawlikowske [pavlikovske] zakoračuje u beskonačnost s kišobranom, psićem i ružom. Trebamo napraviti taj korak, znajući kako je kišobran samo kišobran. U tom ulomku iz Gombrowiczeva Dnevnika elementi književne kritike stoje uz bok s diskretnim, rekli bismo, neozbiljnim opisom vlastitoga umiranja. Znači li taj pobjednički stil kako su mu užasnutost i očaj bili strani? Takav odvažan duh tako okrutno zatrt tijelom – a ipak formom izražavajući svoj protest. Fortinbras je odao poštovanje princu Hamletu kako je znao, priredivši mu vojnički pogreb. Možda bi i Gombrowicza trebalo ponijeti u grob na prekriženim mačevima.