William Seward Burroughs (1914. – 1997.) jedan je od najpoznatijih i najznačajnijih  američkih pisaca druge polovice dvadesetog stoljeća. Ipak, unatoč desetak dosad objavljenih biografija o W. S. Burroughsu, u njegovu životopisu najmanje jasno i najslabije obrađeno razdoblje predstavljaju godine 1936. i 1937. koje je uglavnom proveo u Europi. 

Tekst ovog istraživanja temelji se na Burroughsovim sjećanjima, izošenim
autoru teksta prilikom njihovih čestih susreta, autoru koji je za teško dostupnim
podacima tragao po brojnim privatnim arhivima diljem Sjedinjenih Država i Europe, kao i u Dubrovačkom arhivu.

Nakon što je u proljeće 1936. godine diplomirao na Harvardu, William Burroughs se, zajedno s prijateljom sa studija, Robertom L. Millerom, zaputio u Europu. Početkom ljeta stigli su u Pariz, potom su nekoliko tjedana proveli u Beču i Budimpešti i, na nagovor zajedničkog prijatelja koji je još otprije poznavao ljepote Dubrovnika, odlučili su posjetiti taj grad.

U Dubrovnik su stigli početkom kolovoza 1936. godine i odsjeli u Hotelu Lapad. Burroughs je sa sobom također nosio i pismenu preporuku za Ilse Herzfeld Klapper, Njemicu koja je već nekoliko godina živjela u Dubrovniku. Jedne večeri dok su se odmarali u vrtnoj restauraciji Hotela Imperial, pojavio se i engleski Kralj Edward VIII u pratnji nekolicine svojih prijatelja.

Edward, čija je jahta “Nahlin” (u pratnji dva razarača engleske mornarice, “Gloworn” i “Grafton”) bila usidrena ispred Lokruma i starog dubrovačkog porta, prethodno je krstario Jadranom i posjetio otoke Rab i Korčulu. Tijekom svoga privatnog i neslužbenog posjeta Dubrovniku i trodnevnog boravka u kolovozu 1936. godine, Edward je u nekoliko navrata posjećivao tadašnje najpoznatije dubrovačke restorane i kavane: vrtnu restauraciju Hotela Imperial, riblji restoran Šarić na Širokoj ulici i Gradsku kavanu, i o tome nam na zanimljiv način svjedoči ondašnji dubrovački tisak.

Naravno, ono što se u ondašnjem domaćem i inozemnom tisku nije moglo pročitati jest činjenica da je Edward na tom privatnom putovanju bio u društvu Wallis Simpson. (Edward, rođen 23. lipnja 1894. upravo je bio napunio četrdeset i dvije godine života kada je tog kolovoza stigao u Dubrovnik sa svojom voljenom Wallis. Jedva četiri mjeseca kasnije, 10. prosinca 1936. godine on se odrekao kraljevskog trona u korist svoga brata Vojvode od Yorka, Georga VI – kako bi mogao oženiti ovu već dva puta razvedenu Amerikanku. To je i učinio, i 3. srpnja 1937. godine u Toursu u Francuskoj, oženio je Wallis Simpson.)

Svega nekoliko tjedana nakon krstarenja Jadranom i osobito posjeta Dubrovniku, u najpoznatijim američkim i engleskim novinama i tjednicima mogli su se pronaći ovakvi komentari: “Jedna od najvećih ljubavnih priča stoljeća približila se svom raspletu upravo na Jadranu. Ljetovanje britanskog suverena Edwarda VIII i razvedene Amerikanke Wallis Simpson duž Jadranske obale izazvalo je veliko uzbuđenje i senzaciju u političkim i pomodnim krugovima širom zapadnog svijeta. Ljubav važnija od kraljevske krune privukla je pažnju britanskog i američkog tiska upravo zbog razloga zbog kojih su ljubavnici odlučili biti zajedno – u divnoj Dalmaciji, na otocima Rabu i Korčuli, i prije svega, u starom Dubrovniku, jednom od najljepših malih gradova na svijetu. Upravo nakon njihova posjeta Dubrovniku stilizirani dijelovi tradicionalne dalmatinske nošnje pojavili su se kao modni ukrasi na modnim šetnicama i ulicama New Yorka. Nesuđeni kralj koji je ubrzo ‘sjahao s konja na magarca’ i prihvatio titulu Vojvode od Windsora, naučio je igrati popularnu dalmatinsku igru ‘balote’, koja je vrlo slična našem kuglanju. Ali, par je iznad svega uživao u ljepotama tog područja.”

Vrativši se u Beč, Burroughs je počeo pohađati predavanja iz medicine na Konsularakademie, ali je nakon upale slijepog crijeva u proljeće 1937. godine napustio predavanja i odlučio se vratiti u Dubrovnik. U nekoliko naših susreta, Burroughs se prisjećao kako se odmah nakon operacije poželio oporaviti u Dubrovniku i kako je već boravio u Dubrovniku kad je cepelin Graf Hindenburg eksplodirao iznad Lakehursta, New Jersey, 6. svibnja 1937.

Nakon višegodišnjeg boravka u Dubrovniku, Ilsi Herzfeld je upravo u to vrijeme istjecala jugoslavenska viza, a isto tako i valjanost njemačke putovnice, a ona se, kao njemačka Židovka, bojala vratiti u Njemačku obnoviti je. (Kada je Burroughs upoznao Ilse, ona je bila 37-godišnja razvedena Židovka. Njezina obitelj je pripadala imućnim židovskim veletrgovcima iz Hamburga, a ona je izvjesno vrijeme živjela u Berlinu i poznavala je mnoge umjetnike poput Kurta Weilla i Ernsta Tollera.) Ilse Herzfeld je tada zamolila Burroughsa da pokuša pronaći nekog Amerikanca koji bi je oženio kako bi postala američka državljanka, a Burroughs joj se osobno ponudio.

U lipnju 1937. godine, Burroughs i Ilse Herzfeld su brodom Prestolonasljednik Petar koji je plovio na liniji Rijeka – Dubrovnik – Pirej, otputovali za Atenu, gdje je tadašnji američki konzul Henry C. Beck posvjedočio njihovom vjenčanju upravo u zgradi konzulata.

Nakon što je Ilse Herzfeled uspjela emigrirati u New York potkraj 1937. godine, prvo zaposlenje koje je u Americi dobila bilo je kao tajnica njemačkog pisca Ernsta Tollera (1893.–1939.). Toller je također bio njemački Židov koji je kao dobrovoljac sudjelovao na Zapadnom frontu u Prvom svjetskom ratu i bio je poznati pjesnik i pisac kazališnih komada. Po uvjerenju je bio socijalist, a rat u kojem je sudjelovao učinio ga je i pacifistom. U studenome 1918. godine, Toller se pridružio Kurtu Eisneru u pokušaju da nagovore vojnike i radnike u Minhenu da im pomognu u osnivanju Bavarske republike.

Kurta Eisnera su ubili njemački nacionalisti 21. veljače 1919. Zaprepašteni zbog ubojstva njihovog vođe, Toller i drugi socijalisti su 7. travnja 1919. godine u Minhenu objavili osnutak Bavarske sovjetske republike. Kada je Freikorps, udruga bivših vojnika, nakon teških borbi, zauzela Minhen i krvavo ugušila revoluciju, Toller je osuđen na zatvor zbog izdaje. Za vrijeme petogodišnjeg boravka u zatvoru, Toller je napisao nekoliko drama koje su ga svrstale među najznačajnije njemačke pisce tog doba.

Nakon Hitlerovog Machtergreifung–a 30. siječnja 1933. godine, Tollerovi dani u Njemačkoj bili su odbrojani. Kada ga je 1. travnja iste godine Goebbels javno proglasio za jednog od državnih neprijatelja, Toller je bio prisiljen početi se skrivati. Nacističko spaljivanje knjiga, Bucherbrennung, 10. svibnja 1933. godine šokiralo je slobodoumne građane cijelog svijeta, a svega dva tjedna kasnije PEN je održao svoj jedanaesti internacionalni kongres u Dubrovniku.

U svakom slučaju, Ernst Toller se pojavio u Dubrovniku u svibnju 1933. godine i to kao isključeni član njemačkog PEN kluba. Već se prije kongresa govorilo o borbama koje bi mogle nastati povodom zasjedanja svjetskih književnika. Delegati francuskog kluba na čelu s Julesom Romainsom došli su u Dubrovnik s namjerom da u potpunosti isključe Nijemce iz organizacije i to radi poznatog spaljivanja knjiga kao i zbog njihovih stavova prema Židovima. Ali zvanična njemačka delegacija PEN-a bila je većim dijelom sastavljena od predstavnika koji su dijelili nacističke stavove i svi su se zdušno usprotivili Tollerovom javnom istupu. Predsjedavajući, H. G. Wells, pozvao je prisutne da glasanjem odluče o tome. Nakon što je Toller dobio pravo javnog istupa, njemačka delegacija je napustila skup. U svom govoru Toller je pročitao imena 60 njemačkih autora (uglavnom Židova) koji su se našli na nacističkoj crnoj listi. Bio je to dramatičan trenutak u povijesti svjetske književnosti, premda ga ondašnji dubrovački tisak nije prepoznao u tom smislu i otvoreno se stavio na stranu zvanične delegacije Nijemaca i njihovog stava. “… U odsustvu Nijemaca to je jutro govorio Židov Šalom Asch kao i Toller, tako da se ovaj klub na kraju izrodio u cionističku propagandu… Toller je govorio u obranu slobode misli… Iza ta dva govora svršio je ovaj kongres, koji može da se ponosi time što se je izrodio u apologiju agresivnog židovskog masonstva. Istina je doduše, da svi članovi pojedinih centara nijesu židovsko-masonskog mentaliteta, ali se je na kongresu pokazalo da ovaj mentalitet ima pretežnu većinu i vodeću ulogu. Ovo mora ozbiljno zabrinuti članove PEN klubova kršćanskog nazora o svijetu.”  (“Narodna Svijest”, Dubrovnik, 14. lipnja 1933.)

Budući da je Toller bio u Dubrovniku u svibnju 1933. godine gotovo je sasvim sigurno da se sreo s Ilse Herzfeld. Toller se u rujnu 1933. godine preselio u London i ondje je živio tri iduće godine. U listopadu 1936. zaputio se na književnu turneju po Sjedinjenim Državama i trajno se naselio u New Yorku, iznajmivši apartman u jednom od hotela.

Nakon što je 30. travnja 1939. godine u New Yorku otvoren veliki Svjetski sajam, PEN klub je organizirao svoj godišnji kongres upravo u New Yorku, a Ernst Toller je održao zapažen govor i na tom skupu.

Svega dva tjedna kasnije Toller je bio mrtav. 22. svibnja 1939. godine objesio se u kupaonici svog hotelskog apartmana. Njegova tajnica, Ilse Herzfeld prva je pronašla Tollera nakon što se vratila s pauze za ručak. Prema riječima Williama S. Burroughsa, Ilse Herzfeld bila je vrlo pedantna i savjesna žena i uvijek se vraćala s pauze za ručak točno u jedan sat poslijepodne. Da se kojim slučajem i tog dana vratila u točno određeno vrijeme možda je i mogla spasiti Tollera. Ali baš toga dana netko ju je na ulici zadržao u kraćem razgovoru i kad se desetak minuta poslije jedan vratila u ured, zatekla je Tollerovo nepokretno tijelo.

Kratki životopis Williama S. Burroughsa

William Seward Burroughs (1914.–1997.) američki je književnik i jedan od originalnih pripadnika Beat generacije. Burroughsov životopis čita se kao zanimljivi roman: Burroughs se rodio 1914. godine u imućnoj obitelji u St. Louisu  (majka mu je bila izravni potomak generala Roberta E. Leeja, legende američkog Građanskog rata, a djed mu je usavršio proizvodnju računala – the adding machine) i na prestižnom sveučilištu u Harvardu studirao je književnost, lingvistiku i antropologiju, premda se jednako zanimao i za medicinu, psihologiju i patologiju. U razdoblju od 1936. do 1937. godine boravi u Europi (tada putuje Albanijom i Balkanom, u Beču studira medicinu, u Budimpeštu odlazi u potragu za mladim homoseksualcima, a Dubrovnik posjećuje i u njemu živi nekoliko mjesci u više navrata – u kolovozu 1936., kao i u svibnju i srpnju 1937.). Sredinom četrdesetih živi u New Yorku gdje upoznaje Allena Ginsberga i Jacka Kerouaca. Eksperimentiranje s drogama odvest će ga u tešku i dugogodišnju ovisnost drogama. Od 1949. do 1952. živi u Mexico Cityju, 1953. putuje Latinskom Amerikom i prašumama Amazonije u potrazi za biljnim halucionogenom yage. Od 1954. do 1958. živi u Tangeru, u Maroku, proživljavajući finalnu fazu svoje teške narkomanske ovisnosti. Podvrgava se apomorfinskom tretmanu izliječenja od ovisnosti i piše svoj najpoznatiji roman Goli obrok (The Naked Lunch). Od 1958. do 1965. živi u Parizu i eksperimentira s književnim “cut-up” metodom koji upotrebljava u svojim romanima The Soft Machine, The Ticket That Exploded, Nova Express, The Wild Boys itd. Od 1966. do 1974. živi u Londonu gdje ima ogroman utjecaj na tamošnju rock scenu. Od 1974. do 1981. živi u New Yorku i piše kolumnu u rock & roll časopisu Crawdaddy utječući na punk scenu s obje strane Atlantika. Početkom osamdesetih preselio se u gradić Lawrence, u Kansasu, gdje se iznimno aktivno počeo baviti slikarstvom i gdje je napisao svoja posljednja remek-djela. Osamdesetih objavljuje trilogiju Cities of the Red Night, The Place of Dead Roads i Western Lands koje većina kritičara smatra njegovim najzrelijim djelima. Sredinom osamdesetih prolazi kroz razdoblje velike tuge i depresije preispitujući životni niz pogrešaka, razočaranja i zabluda nakon čega nastaju njegova završna djela: The Cat Inside, Ghost of Chance, My Education: A Book of Dreams, Last Words: The Final Journals of WSB. William S. Burroughs umro je 3. kolovoza 1997.