Dolazi proljeće. Još i prije no što će preuranjeno zatopljenje nagovijestiti njegovo prispijeće, to svake godine iznova čine pouzdani vjesnici proljeća. Ne jaglaci ili visibabe, potočnice ili sunovrati, nego ljubitelji jače kapljice koji se, poput golubova ispred pekarnice, okupljaju ispred kvartovskih dućana, grijući se na zubatome suncu i o vatrenoj vodi. Kad ih ugledaš, pouzdano znadeš da će uskoro i behar probeharati, da stiže doba godine koje živo iščekuješ, kojem se uvijek podjednako raduješ. A s proljetnim cvjetovima prispjet će i proljetna ravnodnevica, ona zgoda kada se noć i dan dužinama preklapaju, kada se gabaritima svoga trajanja sljubljuju bez ostatka. Da si sretan, k'o što si nesretan, i ti bi se ozeblim vjesnicima pridružio i s njima zajedno nazdravio tom prvorazrednom geo-astronomskom događaju, tom prevažnom simbolu koji već i u svojem nomen sadrži bremeniti omen. Ravnoteža kao njegov manje privlačan sinonim – jer svojim leksičkim zatkom preteže i glavinja – predstavlja stanje mirovanja u kojem su sve sile koje djeluju na određeno tijelo pomirene i razriješene. Moglo bi se reći da se dijelom skladne složenice ravno-vjesje kuje upravo riječ vjesnik, pojam koji se odnosi na donosioca neke poruke, a gdjekad i pouke. Što nam dakle on kazuje? Kakvu nam to poruku donose nacvrcani vjesnici proljeća? Koliko god im se u njihovome pijanstvu sapletali jezici, oni nam posve razgovijetno i uvijek iznova govore o žeđi pregolemoj, žeđi koja ne može biti utaženom ni običnim niti alkoholnim napitcima, bez obzira o kolikim se količinama radilo. Žeđ je to takvog intenziteta i naravi da je može poništiti jedino piće vaše i naše vječne mladosti, legendarna Vedska soma ili Avestina haoma, napitak besmrtnosti koji se spravlja od plodova što rastu na edenskome stablu. Ne na razglašenome stablu dobra i zla, nego na onome koje nosi ime stablo života, i koje se po svojoj strukturnoj funkciji naziva još i axis mundi. Sve što se okuplja oko te kozmičke osi pomiruje se sa svime. Sve se u tome sabiranju međusobno podudara, onako kako se podudaraju dvije prazne plitice pričvršćene o os tezulje. No to se ravnovjesje ne odnosi na horizontalnu uravnilovku kakva znade zahvatiti društveno-političku scenu (kako lijevo, tako desno); tu je riječ o vertikalnom poravnavanju – kako gore, tako dolje. Usklađen po okomici, svijet postaje svet. Ravnovjesje navješćuje upravo sveopće posvećivanje, ravnodušno spram svake razlikovne prevlasti i isključivosti. Haoma je napitak posvećenih, napitak za kojim – a da to i ne znaju – žude vjesnici proljeća. To je piće koje jedino istinski krijepi dušu – tu vazda žednu spužvu što priželjkuje napiti se do punine. A da bi se potpunoma ispunila, ona prvo mora biti posve ispražnjenom, do kraja isušenom, poput raspucale zemlje. U tome je i pouka toga navještenja, te blagovijesti. Čaša ti mora biti posve praznom ukoliko želiš biti usklađen u ravnovjesju sa svime, ukoliko poželiš biti sveti pijanac – heiligen Trinker. U protivnome bit ćeš tek ebrius vulgaris, obična ispičutura što klati se lijevo-desno, onako kako se sunce klati između zimskoga i ljetnoga suncostaja. Eto tako se povazdan klate i vjesnici proljeća, u tegobnoj potrazi za svojom narušenom izvornom ravnotežom; onom indiferentnom, nerazlikovnom.

Budući da Badel u svojem asortimanu ne nudi flaširanu haomu, vjesnici proljeća u našem sokaku za utjehu konzumiraju različita alkoholna pića, što su im u malenim staklenim flašicama ponuđena na dohvat ruke, tik uz blagajnu maloprodajnih dućana. U svome svakodnevnom, neumornom hodočašću ka konačnoj utjesi, oni ne štede ni zadnju lipu, ne štedeći pri tome ni vlastitu jetru, skrbeći još manje za pravovaljano lučenje njezine žuči. Jer nije im do jetrene žuči kad ih mori ona crna, što se na arapskome naziva sawdā'. Crna žuč melankolije opaka je sluz, a nigdje nije crnjom nego u onim krajevima gdje se pjeva sevdah, onaj tugaljivi melos što ga od milja nazivaju balkanskim bluesom. Sevdah je utjeha onim pojedincima kojima ni žestoka pića ne pomažu u nastojanju da zaborave svoje nedaće, i to ne samo one ljubavne. On natapa duše svojom pregolemom tugom, pa ako i nije svrhovit poput some, on barem pomaže da se s njime ostvari ravnovjesje u čemeru. Sevdah nije jedina balkanska tužbalica; i Grci imaju svoj blues što ga nazivaju rembetika. No iako ti grčki, sevdalinki srodni, napjevi u sebi nose bolno sjećanje na krvavi izgon starosjedilačkoga grčkog življa iz Anatolije, oni jedva da se mogu usporediti sa sevdahom kada je riječ o intenzitetu njegove čežnje, o dubini njegove melankolije. Puno je toga o sevdalinki napisano, puno je njezinih interpretacija na zvučnim zapisima objavljeno. Na akademskoj razini raspravljalo se o njezinim razgranatim korijenima, o raznolikim utjecajima koje je s vremenom primila, o mnogolikim njezinim aspektima, pa čak i o okorjelim predrasudama i zabludama koje ljubitelji sevdaha spram te pjesničko-glazbene forme nerijetko baštine. No ovdje nam dostaje podcrtati etimološki znamen toga pojma. Sevdah je crn poput crne noći. Od njegovoga se crnila može pasti u afan, što je turcizam u kojem odjekuje starogrčki afantos, a znači 'svjetla lišen'. Pasti u nesvjesticu znači biti lišen svjetla, što pak upućuje na povezanost pojmova svjetla i svijesti. Kada ti se smrači, pala ti je razina svijesti, a kada ti se posve smrkne, kada ti se pomrači um, tada si svijesti posve lišen. Pa ipak, melankolična noć sevdaha ne nagoni na ludilo, na oštro skretanje sa pravocrtne staze razbora. Iako se još od davnina nalazi pod znakom Crnoga sunca – eklipse Nepobjedivoga sunca (Sol invictus) – melankolija na sebi svojstven način čuva sjećanje na izvornu riznicu svjetla, na svjetlo iskona. Ona neotuđivo baštini njegovu neugaslu iskru, naspram čije tinjajuće blistavosti ovaj Suncem obasjani svijet nalikuje na kvrgavi grumen ugljena.

Iako predstavlja lokalni glazbeni idiom, sevdalinka je univerzalna pjesma, jer izražava spoznaju univerzalne čovjekove kobi. Čovjek je naime, tako biva posvuda, prolazno biće, biće bolesno na smrt, a taj uvid u njemu budi bolećivo raspoloženje duboke melankolije. Zato sevdalinka pjeva ne samo o ljubavnim uskraćenostima, nego i o onoj temeljnoj uskraćenosti ljudskoga života: „Bolan paša leži / Duša mu je na izmaku / crnoj zemlji teži.“ Spoznaja neminovnoga odlaska bolna je spoznaja, pa u čovjeka redovito izaziva ganuće: „Iz oka mu suza kanu / Pa na minder mrtav panu.“ Neutješna je to zgoda, pa se i pašinica stoga ganu i „mrtva pokraj paše panu“. Zbila se ta nezgoda u Stambolu na Bosforu, na rubu tjesnaca koji razdvaja Zapad od Istoka, gdje je čovjek najvećma razapet između dva simbolička pola svoje naravi – onog zapadnog po kojem je zapao u smrtnost, i onog istočnoga (iz kojega proistječe) po kojem je nekoć davno bio besmrtan. I ovdje i ondje ljudi su smrtni, i ondje i ovdje opijaju se, ne bi li alkoholnim parama makar i privremeno zakrili pogled na svoju neminovnu kob. No ostanemo li u ključu sakralne geografije, može se ustvrditi da na zapadu obitava ebris vulgaris tip pijanca, dok heiliger Trinker prebiva na istoku. Ljubavno pijanstvo pretežiti je simbolički pojam u mističkoj poeziji Rūmīja, ‘Attāra, Ḥāfiẓa i drugih srednjovjekovnih perzijskih pjesnika, a simbolička vrijednost vina razvidna je osobito u „obredu kaleža“ („šijitskoj liturgiji Graala“, kako je naziva Corbin) koji pripada posvetnim praksama duhovnoga viteštva (fotowwat). Ezoterijsko-gnostička zajednica perzijskih ismailita, koja je njegovala taj ritual u vidu celebriranja vina Malakūta (duhovnoga, imaginalnoga svijeta), činila je to protivno zabrani šerijatskoga pravila, a u skladu s ezoterijskim principima nutarnje pobožnosti. Vino Malakūta zacijelo jest srodno rajskoj haomi, budući da onima koji ga piju omogućuje poznavanje jezika ptica: „Pijte od njega, dakle, u savršenoj spoznaji i svoj istini.“ Kako bilo, ostvareno u prenesenome značenju toga pojma, duhovno pijanstvo najviši je oblik trezvenosti što ga čovjek može domašiti. Ono budnoga pojedinca inicira u zajednicu ostvarenu po načelima duhovnoga ravnovjesja, onu zajednicu iz koje je pali čovjek nekoć davno bio otpao. Sveti pijanac onaj je pojedinac koji je okončao svoju pozemljarsku avanturu još za života, vrativši se jednom za svagda u svoju izvornu postojbinu.

Ako možda još i jesu preostale poneke sufijske tekije u Bosni koje bi makar i teorijski trebale baštiniti izvornu mudrost Istoka, sevdah je po svoj prilici posljednji prežitak istočnoga duhovnog pijanstva na zapadnome tlu. Jer Crno sunce nije ništa drugo doli paslika Nepobjedivoga sunca. Budući da duboka melankolija i trezvena budnost kao duševna stanja jesu komplementarna jedno drugome, ona ujedno predstavljaju lice i naličje istoga novčića. A Balkan doista jest neka čudnovata smjesa Istoka i Zapada, pa nam se ne doima neutemeljenom luckasta pomisao da čak i delirium tremens u Zenici ima drugačiju ćud nego u Göteborgu. Zato, ako se muvaš po prostorima takozvanoga 'regiona', i ako gdjegod susretneš – u ovo kasno zimsko doba – kojeg vjesnika proljeća što drhturi na zubatome suncu ispred lokalnoga dućana, ne zuri neuviđavno u njegov plavo-ljubičasti nos, ne podsmjehuj se njegovome klatarenju. Tek ga suosjećajno priupitaj: „Pajdo, koliko je golema tvoja žeđ, koliko je snažna tvoja čežnja, how deep is your blues?“ A možeš mu za oproštaj još i dometnuti – osobito ako i sam rado potežeš iz flašice – prigodnu želju s kojom okončava Rottova novela Legenda o svetome pijancu: ”Nek Bog svima nama, nama koji volimo piti, podari laku i lijepu smrt.“