Iz današnje perspektive, a uz uvjet uporabe zdravog razuma, formula koju je rabio formalizam doimlje se tautološkom: da se književnost ima proučavati „isključivo s obzirom na ona svojstva koja je razlikuju od drukčijih tipova i načina uporabe jezika“. Kada, dakle, proučavate književnost, onda kao da vam, prije svega, mora biti jasno kako se bavite tekstom koji je napisao Dostojevski, a ne rečenicama što ih je izgovorila vaša susjeda Mara. Što je kao zahtjev tek na milimetar od presipavanja iz šupljeg u prazno, jer vam tako šta samima nikada ne bi, valjda, palo na pamet. Da književnost nije govedina (iako ima raspisanih goveda) jasno je već i pučkoškolcu, no dobro je podsjetiti, a kada govorimo o strahotama Dvadesetog stoljeća, i na ovu veliku anabazu koju je preko leđa preturila književna teorija, pa onda i teorija uopće, ne bi li nekako nadomjestila prazninu nastalu posvemašnjim skretanjem s uma svoje starije i luđe sestre filozofije. A da bi se to moglo osjetiti, dobro se osvrnuti na taj trenutak u ljudskoj povijesti, moment kojim se, nakon izbijanja Prvog svjetskog rata, stari višestoljetni svijet privodi kraju i okončava u krvi. To je onaj trenutak u kojemu Heidegger i Wittgenstein nastoje restartirati filozofiju, kada Joyce sveudilj eksperimentirajući, „podmazuje“ zahrđale kotačiće romana, kada Freud uvodi u optjecaj svoje ideje, kada je, očito, bilo vrijeme za novi početak. Negdje u tom vremenu čuveni teoretičar Viktor Šklovski ispisuje svoje „Sentimentalno putovanje“, a na temelju dogodovština koje je preturio preko leđa tijekom rata i Oktobra, gdje je bio aktivan u antiboljševičkim nastojanjima. Knjigu, jer je zbog svojih političkih aktivnosti bio prinuđen živjeti izvan zemlje, objavljuje u Berlinu 1923. i sveudilj moli da mu se dozvoli povratak u zemlju, što se i događa iste godine. Kritika i književna povijest već je usporedila „Sentimentalno putovanje“ s istoimenim djelom Laurencea Sternea, iako Šklovski više zvuči kao pisac koji piše ironični komentar na sam čin pisanja, nego što mu je nakana stvaranje nove forme ili ono Joyceovo „podmazivanje“. Iz više je stvari moguće zaključiti da je, unatoč teorijskim revolucionarnim pristupom – premda bi on vjerojatno mrzio ovu riječ – Šklovski zapravo samo pisao onako kako je jedino bilo moguće nakon svih ovih mijena za koje inteligentan čovjek nije mogao biti slijep. Šklovski je preinteligentan za pisca, to se odmah osjeti – iz ovoga ne slijedi zaključak da su pisci glupani – njemu inteligencija onemogućava pristup instinktima, on pogledom sve razotkriva, pa je i ovdje u romanu-uspomenama najupečatljiviji kada daje karakterizaciju kojega od ljudi što ih je sreo na svom putu. Kod njega se, dakle, inteligencija pojavljuje kao svojevrstan defekt – tvrdnja da je preinteligentan ne znači da je inteligentniji od Tolstoja, jer nije – kao, ciljano ili ne, kidanje one cjelovitosti bića, secesija cijele jedne regije bića, u ovom slučaju kritičkog promatranja, i onda konstituiranje te regije kao zakonodavne, procjeniteljske, po život presudne. Pa tako i „Sentimentalno putovanje“ počesto zazvuči kao uspomene apstraktna čovjeka, gotovo da imate osjećaj čitanja teksta koji je napisao kakav razlomak. Šklovski i kod ranjavanja, a bio je ranjen u trbuh, ne izgovara jao i ne pokazuje pretjeranu brigu za život. Forma je ovdje preuzela sadržaj i golo izvješće ostavlja dojam da se sve ovo dogodilo književnom liku, i to ne osobito važnom književnom liku, nekome vrlo udaljenome od prvog plana teksta. Književnost je mrtva, živjeli feljtoni, novinski tekstovi, reportaže, recenzije. Na ovaj problem ukazuje i prevoditeljica romana Ivana Peruško Vindakijević u predgovoru, kada kaže da je Šklovski držao da bi pisac „trebao učiti pisati – prije svega – kronike, članke, feltone, oglede i sl. Zašto? Zato što će oni zamijeniti roman.“ Ovakvi su se pogledi razvukli kroz cijelo prošlo stoljeće. Danilo Kiš govorio je o ispovijesti i dokumentu. Vrijeme klasičnog romana je prošlo onako kako je prošlo vrijeme klasične glazbe. Poplava šlagera nije dokaz o postojanju takve vrste osjećajnosti, nego o kiču. Slično vrijedi i za književnost. Gdje je kič dokaz za pomanjkanje a ne višak osjećaja, što također vrijedi i za ukus. Šklovski, neformalno rečeno, piše „suho“, nema nikakvog olakšavanja za čitatelja, iako piše o jednom od najzanimljivijih razdoblja u povijesti, o slavnom Oktobru. Gole činjenice ipak nisu posve gole, pa je Šklovskome, kad je god odlučio pisati živo, itekako uspijevalo odjenuti se u pronicljivost, pamet, pa povremeno čak i u esencijalnu zlobu. Kada opisuje kolege pisce, piše kako su kartali i pili i pušili puna dva dana, nadmeno komentirajući „nerede na ulicama“, što ih nije spriječilo, i to sve nazočne, da potom postanu iskreni, gorljivi komunisti. Pišući o nekom mladom docentu, kaže da je bio blizak akademičarima, no prvenstveno zbog alkohola. Piše i o sebi i svome suprotstavljanju boljševicima, poglavito kada je umjetnost u pitanju, jer je on u njoj gledao „čistu formu“. Mase su, s druge strane, a nasuprot ovim elitama koje se do zadnjeg časa premišljaju, „poput haringe i voble kad se mrijeste, prepuste da ih vode nagoni…“ Prvi su to dani revolucije, sve je još tek slaba vatrica čiji bi se žar mogao lako i ugasiti, nema još Lenjina i sve se može okrenuti na bilo koju stranu. Kada piše o kolegi piscu Maksimilijanu Filonenku ravan je Babelju. Bio je to omanji čovjek u vojničkoj bluzi, „tako okrugle i velike glave da je podsjećao na mačića“… „Bio je učenik koji je žudio postati genij.“ „Samo, imao je jedan cilj – postati zvijezda. Ali na njegovu nebu nije bilo zvijezda, uzalud ih je tražio.“ Članove komiteta, raznih, Šklovski uspoređuje s algama. Filonenko je ipak – nešto. Jedino što mu za to nešto treba smicalica, patent. Njihovo drugovanje događa se u sjeni društvenoga prevrata, sa spomenutim jadnim, šturim temeljom revolucije. Lakonski zapisuje da je boljševizacija masa nastupila tek poslije, kao rezultat očaja. Normativizam revolucije još je u povojima, ali komesari mjese sve s kojima dođu u kontakt. Sovjetska opća mjesta urezivala su u duše svoje norme. Ukrajinsko selo Rosilna nagnalo ga je zaključiti da se radi o čudnoj naciji koja ne umije popraviti ni cestu. „Proći će tisuće teretnih kola i svi će upasti u jedno te isto mjesto; tisuću puta će se znojiti na tisuće konja i tri puta više od toga će to isto učiniti ljudi.“ A za ništa. Gotovo kao kod nas. Bolničari, iako je pregršt ranjenih, ne rade ništa, ne vode o nikome brigu. Šklovski opisuje raspad sistema. Opisuje i vojsku. „U svakoj vojsci tri četvrtine ljudi ne ratuje. Da su se kojim slučajem u ovom ratu pojavili odredi koji bi se borili istom snagom koju ljudi troše za vlastitu korist, u tom slučaju ne samo da smo mogli napasti Njemačku nego bismo preko Njemačke mogli krenuti na Francusku.“ Zauzima stav prema ratnoj literaturi. Barbusseov „Oganj“, jedno od najpoznatijih djela ove tematike, osuđuje kao neiskreno, izmišljeno djelo. Kao dobre ističe Stendhala i Tolstoja – oni su znali o čemu pišu. Sebe definira kao frojdovca, ne kao socijalista. „Čovjek spava i čuje kako netko zvoni na vratima. Zna da mora ustati ali ne želi. Zato izmišlja san u koji smješta zvono, dajući mu posve drugu motivaciju – on sniva, na primjer, crkvena zvona. Rusija je boljševike izmislila kao neku vrstu sna, kao motivaciju za bijeg i pronevjeru.“ Jasno, ima Šklovski i slabih momenata, opadala je forma ovom formalistu. Kada piše „osjećao sam da me pored kreveta čeka očaj i da će htjeti razgovarati sa mnom čim otvorim oči“, onda čitatelj ima osjećaj da je to gore od Hessea, kad ovaj drugi nije u formi. Ili kada mu očuđavanje s ovom stoljetnom distancom ispadne kao oglupljavanje, dok gazi čitatelja nizanjem detalja, bez da ijednom dade krupnu sliku. Kad posegne za poetizacijom vidi se zašto je bio protiv poetizacije – imate osjećaj da gledate Bambija na ledu. Čudo je da mu je omogućen povratak u Rusiju, nakon što je objavio rečenice poput: „Naravno da je imenovanje ministara-kapitalista samo pomoglo ustanku boljševika, koji su tako bezvoljno izašli na ulice.“ Svijet u rasapu, promjena perspektive, iznevjerena očekivanja, sve do razočaranja koje u ljudima izaziva Istok, jednom kada dođu onamo, očekujući da bude „šaren poput paunova repa“, a onamo tek glina i slama, „ogoljeli rat“. Aktualije, nešto što se još odonda rješava ne rješavajući se, su Kurdi. U poglavlju „Perzija“ opisuju se užasi, najbolje poglavlje knjige čita se kao politički i ratni horor. Samilost, što je to? To vam je kod Šklovskoga kada Kozak šuta bebu, malog Kurda, svjetina mu viče „ubij ga“, a on tiho, nastavljajući šutati bebu, kaže „ne mogu, žao mi je“. Odvratno smo neodgovorni, mi živimo onako kako nas je – kakvom metodom – zapisao Šklovski. Nitko više nema biografiju. „Da smo umjesto pokušaja ispisivanja povijesti bar pokušali osvijestiti odgovornost za određene događaje, koji su uostalom bili dio te povijesti, možda sve ovo ne bi bilo ovako komično. Ne bi trebalo ispisivati povijest, nego biografiju.“ Na čudan način dokazuje da su Kurdi imali osjećaj za ispravno. Nisu bježali iz zatvora, iako nije bilo stražara. A trebali su pojesti te stražare, unatoč svjetskoj javnosti – što nije njegov pogled na stvari, nažalost. Šklovski je napisao potresnu knjigu bez ikakvih specijalnih efekata, nastojeći se, a većim dijelom i uspijevajući, držati golih činjenica. No najbolji je kada ih propušta kroz svoj mlin, kada piše onako kako se pisalo i prije njega, a srećom se nastavilo i nakon njegova djelovanja: a to je kada unosi samoga sebe u stvari koje opisuje, kada se zbraja s događajem. Tada prestaje biti samo balon inteligentne samosvijesti i pretvara se u oštećenu stranu, što oduvijek i jesu svi pisci i većina ljudi. Tada njegova rečenica dobiva razornu snagu. Zapisuje: „Kada padaš poput kamena, tada ne bi trebalo razmišljati, a kada razmišljaš, tada ne bi trebalo padati.“ Kada je god razmišljao, Šklovski se dizao, kao Babelj, kao Mandeljštam, kao Ahmatova, kao Platonov, kao Bulgakov. Ili skoro kao oni.