Skice

San o moći profesora Freuda

Sigmund Freud, nerođeni sin magične kabale, tvorac novog stila šarlatanstva, sebi svojstvenom skromnošću uvrstio se u krug tri diva misli, koji su izvršili kolosalnu revoluciju, izmijenivši ljudsko poimanje svijeta, zadavši tri opetovana pogubna udarca antropocentrizmu. Prvi je bio Kopernik, koji je izbacio Zemlju iz njezinog središnjeg položaja u svemiru. Drugi, Darwin, detronizirao je čovjeka s položaja iznimne jedinke, vlastoručno oblikovane od strane Boga prema najsavršenijem idealu, i smjestio ga na razinu karike u lancu filogeneze. Treći i posljednji – Freud – zadaje antropocentrizmu coup de grâce dokazavši da navodni «kralj stvorenja» nije gospodar čak ni na tom malom posjedu, koji predstavlja njegova vlastita osobnost. Prikrada se ipak bojazan da je Freud uvećao Kopernikovu slavu usprkos njegovoj najodvažnijoj ambiciji, pripisujući si otkriće koje je mnogo ranije izvršio veliki pronalazač heliocentričnog sustava. Ta već je tada čovjek, sposoban misliti i osjećati na frojdovski način, jureći zrakom na rasnom konju ili u pozlaćenoj košari balona, morao osjetiti metafizički nemir, koji je slamao njegovu smiješnu oholost, morao je priznati svoju podređenost u odnosu spram središnjeg stupa u sustavu, oko kojeg je kružio zajedno s konjima i aždajama koje je držao na uzdi. A Kopernik je navodno umro fanatično uvjeren kako ne samo da nije umanjio i unizio čovjeka, nego upravo suprotno – da je radio njemu u čast, podajući mu svjedočanstvo o veličini razuma, sposobnog otkriti sadržaj tajnih šifri univerzuma. Još gore, i Darwin je slično razmišljao o svojem djelu i bio je ponosan što je čovjek…

Što se pak tiče ubojitog udarca iz ruke samog Freuda, izgleda da je mač, kojim se u tom cilju koristio, onaj slavan mač iz profesorovih snovitih halucinacija. Takve rane nisu smrtonosne. Tako dakle koncept o trojici velikih antropoklasta zaslužuje pljesak kao prenapuhan reklamno– propagandni slogan. Ili radije ne, kad bi nam na pamet palo pronaći u njemu izraz neke misli.

Freud nije zamijetio da mu se zlonamjerno ukazao klasičan adlerovski san o moći.

Isto tako, nije zapazio da se s primatom čovjeka bore dvije suprotne religije – obje vrlo stare – religija osobnoga boga i materijalistička religija. Ova posljednja radikalno dokida ideju čovjeka.

Teofobija

Uistinu je čudno koliko malo ima ateista. Podrazumijeva se da time mislim na ateiste u pravom smislu riječi; to znači, ljude koji u potrazi za smislom ne osjećaju potrebu osloniti se na ideju Boga. U tu se skupinu dakle ne mogu uvrstiti oni najbrojniji, koje nikada ne proganja razmišljanje o smislu, oni čiji se ukupan duhovni život još uvijek može od problema zatvoriti u granicama tropizama i biomehaničkih impulsa.

Ono što se uobičajeno podrazumijeva pod ateizmom je, doslovce, antiteizam ili također teofobija, koja se katkad skriva pod nazivom slobodoumnosti. Slobodoumnik je u praksi pojedinac kojemu nije dopušteno misliti da Bog postoji.

Teofobija ne nastaje na razumnim pretpostavkama; ona je, poput svake druge fobije, trajan čuvstven kompleks, koji tek usput traga za logičkim konstrukcijama koje imaju funkciju intenziviranja emocionalnih napetosti pod izlikom razumske doktrine. Teofob obznanjuje svoje nevjerovanje u Boga. Budući da se Božje postojanje na razumskoj ravni ne može ni dokazati, niti opovrgnuti, stoga se teizam poput antiteizma oslanja na vjeru i na čuvstvene spoznaje (nevjerovanje u Boga = vjera u njegovo nepostojanje). Teofob ipak svojim držanjem na neki način niječe svoj credo. On je fanatik, mrzi Boga, tj. mrzi nešto što, po njegovom mišljenju, ne postoji.

Gdje možemo pronaći izvore teofobije? Mnogo ih je. Krutost formi i religijskih dogmi. Primitivizam određenih religijskih koncepcija. Zloporaba religijskih organizacija. Pogreške sustava religijskog obrazovanja. Biološke skrupule naspram moralnih normi.

«Strašno je pasti u ruke živoga Boga». Vjerski vođe gonjeni tom zebnjom traže utočište od živoga Boga u bogovima konzerviranima u herbariju otrcanih, naivnih prvotnih mitova. Prema tome, religija je iz uloge praizvora i predvodnice svekolikog duhovnog života, dakle i razumskoga, došla do uloge usporenog šlampavca.

Ipak, postoje znaci da se u velikim religijskim procesima budi stvaralački duh i junačka volja Jakovljeve borbe sa živim Bogom. Postoje naznake da u središtima racionalističke misli raste težnja za religijskom sintezom. Isto tako, tu su i znakovi neprestanog općeg shvaćanja kako jedino religijska obnova može spasiti čovječanstvo od samoubojstva. Ipak, prilikom ulaska na stazu te obnove potrebno je konačno prepustiti se evanđeoskoj zapovijedi na odanost onome tko ljudima vlada, dakle vlasti, obvezi i sili, a prema Bogu sačuvati ono što je božje: svjetlo slobodne istine i blago moralne svetosti.

Tada će također i religijski odgoj izgubiti karakter loše automatske dresure, kako stoji danas, a postat će pružanje ruke spasa onima koji su u potrazi za jedinom – a koja je za svakoga drugačija – stazom prema Bogu.

Dvije maksime

«Vjeruj i ljubi» – propovijedaju sve kršćanske crkve.

Crkvene su zapovijedi u tom pogledu izričite i popraćene privremenim (pokora, isključenje iz zajednice) i vječnim (prokletstvo) sankcijama.

Ne bi li izbjegli barem privremene posljedice svoje slabosti, tzv. vjernici prakticiraju temeljne zapovijedi na način kao da glase:

1. «Drži se kao da vjeruješ»:
2. «Ponašaj se kao da ljubiš».

Dovoljan je jedan pogled, da bismo vidjeli do kojeg se stupnja razlikuju moralne vrijednosti tih dviju maksima…

Na početku bijaše…

… Ex nihilo nihil. Postoji li još nešto što ne pobuđuje čak ni sjenku sumnje. Pa i vjera u to, da je Bog sve stvorio ni iz čega svemoćnom voljom svojom, nije u proturječju s tim poučkom. Budući da imamo posla s uvjerljivim verbalnim pojednostavljenjem: Božja volja nije nikakvo «ništa».

I upravo sada, u XX. stoljeću, nakon revolucije u kozmičko– fizičkim shvaćanjima koja je bez presedana, nakon Skłodowske– Curie, Einsteina, Plancka i plejade velikih atomista, sve češće odjekuju buntovnička negodovanja protiv te tobožnje neosporne istine.

I nisu to metafizičari, ni pseudoracionalistički virtuozi koji proizvoljno deduciraju apsolutno sveznanje, oni koji podižu veliki buku oko toga. Izgleda da to čine razumni empirici– relativisti. Skupivši u zamršenim labirintima suvremenih teorija sve pozitivne zaključke, uvjerili su se u činjenicu da se postojanje svemira ne može dokučiti, ako ne pretpostavimo da se negdje u beskrajnim svemirskim prostorima u nevidljivim razmjerima događa samoniklost pramaterije: spontano se ni iz čega rađa novi svijet.

Odvažnost tvoraca te hipoteze podsjeća na odvažnost i dosjetljivost baruna Münchhausena, kada je, spuštajući se po užetu s mjeseca na zemlju primijetio da mu je konop prekratak i izvukao se iz škakljive situacije odrezavši dio odozgor koji mu je već bio nepotreban na praznom prostoru i nadoštukao njime donji dio konopa.

Ali ne postoji samo ex nihilo nihil. Tu je isto tako ex uno nihil. A to je malo manje očigledno. Upravo zahvaljujući notornoj tendenciji ljudskog mišljenja prema maksimalnom pojednostavljenju, čiji je ideal monizam.

Ideal koristi

Tko je bio najpopularnija osoba u razdoblju između dva svjetska rata? Ni Einstein, ni Gandhi, ni Hitler. Najpoznatiji bili su Chaplin, Freud i kanadske petorke. Što su svijetu podarile petorke? Reklamu uistinu savršenog sapuna i potvrdu pradavne i nezasitne gladi za neobičnim u čovjeku. Chaplin je bio koautor nove estetike koja je okrenula leđa uglađenosti i aplaudiranju, već u svojim ranim kratkometražnim radovima. Uspjeh je bio nevjerojatan – tako su dakle nastale suvremene «cirkusarije». Bilo je potrebno stvoriti novu X muzu – onu koja može razvedriti i utješiti stotine milijuna iznurenih, otupjelih i ulijenjenih duša, nebrojenu količinu divljaštva isto tako prvotnog kao i povratnog.

Hidrogenska bomba ne izgleda najstrašnija od svih opasnosti, koje sudbini čovječanstva suprotstavljaju čudovišan razvoj tehnike i razna druga otkrića. Vrlo zloslutno izgledaju «elektronski mozgovi». Čudovišni strojevi istiskuju čovjeka iz igre. Ideal tehnokracije jest rasterećenje čovjeka od fizičkog rada i od funkcije razmišljanja. Ostvarenje tog ideala gura čovječanstvo u stanje povratnog divljaštva, stanje koje se više neće moći promijeniti. Što će onda postati od tijela i duše oslobođenih rada i razmišljanja? Sport, kino i lupercalia^[1]. To će biti dovoljno, ne bi li se zapečatio neslavan kraj napretka ljudske vrste.

Od lupercalija do Freuda nema ni pola koraka. U umjetničkim pravcima Europe skraja XIX. i prve četvrtine XX. stoljeća, Freud nije bio iznenađujuća i neočekivana pojava. Put velikoga bečkog maga slijedili su brojni poznati i mnogo glasniji od samog proroka panseksualizma navjestitelji– proroci: Kraft– Ebbing, Forel, Weininger.

«Seksualni problemi» Forela bili su u svoje vrijeme rekordan bestseler u Europi. Taj popularan i iscrpan priručnik svih poznatih izopačenosti spolnog nagona, osigurao je švicarskome psihijatru ne samo golemu popularnost, nego i stvarnu čitanost premda je, usprkos velikoj količini erudicije, na vrijednosnoj ravni bio potpuno beznačajan. Nijedne otkrivačke misli, nijedne sinteze. Forelova stabla prekrila je šuma.

Druga zvijezda koja je brzo izgorjela bio je tragično vatreni Weininger, mladi genij– meteor. On je spoznao suštinu stvari, iz svih njezinih rakursa i u grozoti te spoznaje i sam je izgorio. Iz bliske je perspektive promatrao početno razdoblje velike krize, razdoblje u kojoj je drzak, napadni racionalizam uništavao i slamao poučke tradicionalnih pogleda na svijet, ne bi li potom, u trenutku kad se pod njim samim otvorila zemlja, kapitulirao pred samim sobom i sačuvao svoju suverenost pod cijenu da se okružio kineskim zidom u granicama «praktičnoga razuma».

U tom su razdoblju nastali odvažni monizmi, koji su nastojali dokučiti propast opovrgnutih religijskih i metafizičkih sinteza. Jedna od tih doktrina vodila je svoje podrijetlo toliko daleko unatrag, koliko doseže naše znanje o prvotnim rašljarima smisla svih stvari. Genealogija ostalih bila je naprednija. Njihovim nadahnućem bilo je svjetlo koje su zapalili Kopernik, Newton, a prije svega opčinjenost koncepcijama Darwina koje su otvarale nove vidike, koncepcija uostalom prihvaćenih zadivljujuće jednostrano. Europska psiha prikladna je za monistička shvaćanja. To je jedna od uvjetovanih doktrina. Druga nastaje po zakonu kontrasta i suprotnosti. Zanesenjačke katastrofe metafizike i rezignacija od svemoćnih ambicija spekulativnog racionalizma slomili su uzlet ljudskog duha. Nastupila je oštra reakcija – na čitavoj liniji povlačenje prema sve krajnjem minimalizmu.

Slogan suvremenog mišljenja postaje Goethovo «In der Beschränkung zeigt sich erst der Meister» – ali pogrješno shvaćeno. Jer Goethe je, mudrac zlatne sredine, savršeno pazio ne na to da se ograničava, nego kako se ograničava. U njegovu kriteriju sadržan je metodološki, a ne mjerodavno apsolutan imperativ. Tko sebi ne postavlja granice, taj je luđak, tko ih preko svake mjere sužava, taj ne smjera prema savršenstvu, nego prema divljaštvu. Umjetnik zatvara prozor, divljak ga zazida, luđak izbija i skače kroz njega u propast.

Vrtoglavo narastajući tempo promjena u društvenom, gospodarskom, političkom životu – upravo u biološkom postojanju, sve snažnije prekoračuje granice naše svijesti i prilagodbe i nameće nam nužnost samoograničenja. Minulo je doba svestranih diletanata, potpunog čovjeka koji znanje upija poput spužve. Buntovnici i oni koji se ne uspijevaju prilagoditi bacaju se u staro željezo – u ludnice i klinike za bolesti živčanog sustava – ili dezertiraju – u smrt. Jasna stvar, taj drugi slučaj koji teži minimalizmu je sporedan, genetski je povezan s promjenom stanja duha.

Mozgovi koji su predvodili čovječanstvo su, odvrativši se od nesebičnog (barem naizgled) otkrivanja biti i smisla zatečenog svijeta, svu svoju aktivnost usmjerili na uobličavanje i osmišljavanje novoga svijeta. Uzaludno je i nerazumno tim novim načinom davati smisao svijetu koji je postojao prije stvaranja razuma; smisao, proizvod razuma, potrebno je dati samo svijetu koji je stvorio čovjek. Ta pretpostavka ugrađena je u temelje suvremenih filozofijskih struktura, koje ću pokušati obuhvatiti zajedničkim nazivom tehnicizam.

Philosophiam expellas furca, tamen usque recurret. Danas najglasniji tehnicizam – dijalektički materijalizam, koji u mahnitom bjesnilu isključuje svaki oblik religije i metafizičke spekulacije, pribjegao je umirujućoj šali, zaodjenuvši svu dogmatiku i spekulaciju pod «uvjetnim terminom» dijalektika! Glad puna razumijevanja jest neutaživa glad razuma. Možemo je zavarati lažnom hranom, ali je ne možemo izgubiti.

Marx je rekao: «Dosadašnji su filozofi željeli razumjeti svijet, mi ga želimo promijeniti». Bit ćemo bliži istini ako tu izjavu zamijenimo stvarnijom i jasnijom: «Dosad je filozofija težila postizanju apsolutne istine, mi težimo postizanju apsolutne vlasti».

Ovo je pojedinačno, napose slikovito gledište. Općenito uzevši, tehnicističkom «pan– izmu» put osvjetljava, namjesto pradavnog ideala istine, ideal koristi, kao nadređen u svakodnevnom smislu.

Poruka

Ne mogu se u potpunosti odreći vjere u vrijednost moje istine. To bi bilo samoubojstvo. Ne dam se uvjeriti u to da moja istina nije potrebna, niti interesantna nikome od živućih, s kojima sam se u životu upoznao. Zato pišem. To je isto kao da u more bacam bocu s porukom. Tako valja katkad činiti čak i u doba radija. I ponekad se takve boce pronađu i poruka stigne do ljudskih ruku. Prekasno? To na ovome mjestu nema nikakva značenja. Ta, ne radi se tu o meni, nego o poruci.

Moja istina

«Moja istina» – to zvuči razmetljivo neistinito. Jer, što je to moje, što nisam naslijedio od svih onih koji su bili prije mene? A istina? «Što je istina?» Ako je čovjeku suđeno dosegnuti istinu – onu veliku, potpunu, sveobuhvatnu – bit će to njegovo posljednje postignuće. U međuvremenu, već tisuću godina mukotrpno klepamo malene djelomične istine. One su poput kockica od kojih djeca podižu fantastične i malene građevine. Njihov broj se povećava vrtoglavo, premda se mnogo kockica polomi ili izgubi. Iz tih kockica, iz tih zatečenih istina neprestano iznova nastojimo izgraditi veliku istinu, koja bi otvarala šifre svemira i čovjeka. «Tu je mučnu igru ljudima podario Gospodin, ne bi li nad njome strepili». Ta igra i ta pokora su čovjeku, otkad je postao čovjekom i dokle god će to biti, nenadomjestivi poput vode i hrane. Životinjama su još uvijek strane i nepotrebne, a suvišne mogu postati i Bogu. One proizlaze iz najesencijalnijih osobina čovječnosti: iz osjećaja sveprisutnosti tajne i iz potrebe za smislom u stvarnosti. Istina o svemiru? Ako bismo prihvatili činjenicu da je svemir nerazumljiva beskonačnost, koja se neprestano događa među nepokolebljivim, nepovratnim zakonima uvjetovanosti, nenarušenih djelovanjem samovoljnog stvaralačkog razuma, tada bi se istina o njemu mogla objaviti dovršenome razumu, tj. apsolutnome, onome koji stoji izvan svemira. Ipak, morao bi to biti razum u svojoj apsolutnosti (dovršenosti) potpuno različit od ljudskoga, jer su ljudskome razumu istina i besmisao nepomirljive suprotnosti. A takav bi svemir – prema ljudskom razumu – bio mračni apsurd. Upravo takav svemir postiže materijalizam, izuzevši čovjeka na taj način da mu se oduzme samovoljnost razuma i potpuno uvuče u pasivnu masu mehanizma uzroka i posljedica. A čovjeku je potrebna istina – smisao. Radikalno materijalističko rješenje podsjeća na postupak brižljive majke koja toliko mnogo puta mijenja pelene dojenčetu premda su mu one nužno potrebne.

1. Pučki festival plodnosti ↑