Svaki će vrstan umjetnik prije ili kasnije za svoj uzorni rad dobiti neki vid društvenoga priznanja. Jednom će to biti strukovna nagrada ili počasna titula, drugi puta visoka tantijema ili filmski životopis, treći puta mjesto među besmrtnicima umjetničkoga panteona stečeno još za života, ili pak ukopno mjesto na groblju slavnih stečeno po smrti. Priznanje potom može pristići i u vidu opsežnoga monografskog prikaza objavljenoga kod uglednoga nakladnika, ili pak u obliku ekstenzivnih interpretativnih studija koje pomnom pojmovnom raščlambom i istančanom teorijskom aparaturom tumače autorovo djelo, ne bi li tako ukazale na ona konstitutivna obilježja koja su mu osigurala visoku vrijednosnu prosudbu. No, ponekad priznanja mogu pristići i u znatno skromnijem vidu, čime njihov značaj nije nipošto manji. Adresat jednoga takvog priznanja svojedobno je bio veliki Sergiu Celibidache. Najveće priznanje koje je prema vlastitom svjedočanstvu slavan rumunjski dirigent dobio tijekom svoje jedinstvene karijere, bio je lapidaran komentar koji mu je uputila jedna postarija, anonimna dama. Netom po svršetku njegova slavodobitnoga povratka na koncertni podij u Bukureštu (neposredno nakon pada Caucescuova režima), suzdržano mu je prišla skromno odjevena gospođa, pružila ruku u znak čestitanja, i uz lagani primak glavom rekla: „Upravo tako!“.

Kada se spusti kazališni zastor i zaklope korice knjige, kada zamru zvuci skladbe ili kad svrnemo pogled sa slike, preostaje muk u kojem se sabiru dojmovi, tišina koja prikriva aktivnost nutarnjega zbivanja pokrenutoga zvučnim, vizualnim, jezičnim konfiguracijama minuloga djela. Poput kakve rezonantne kutije tijelo nutarnjega bića zaprima suptilne odjeke koji – posredovani umnažanjem nutarnjih rezonancija – poprimaju vid neodređenih senzacija što se postepeno prilagođavaju odnosnoj strukturi umjetničkoga djela. Nalik amorfnoj masi koja se sljubljuje s kalupom tijekom procesa lijevanja, neodređene senzacije postepeno zadobivaju konkretno obličje. Po svršetku toga procesa nutarnje biće biva takoreći opečaćeno djelom, primajući njegov biljeg poput sakramentalne potvrde. To i takvo primanje umjetničkoga djela podudarno je s onim iskustvom što ga je Bernard Dorival prikladno skovanom sintagmom nazvao „intuitivnim pričešćem“. Dvije različite naravi usklađuju se i međusobno sljubljuju, da bi se na koncu stopili u jedinstvenu narav. Muk tišine postaje bremenit spoznajnim uvidom. Pojedincu koji je stekao takvo iskustvo, osobito onome koji nije vičan misaonim razradbama i teorijskim domišljanjima, ne preostaje drugo doli sažeto ustvrditi: to je to. Ili pak, upravo tako.

Svaki pokušaj da se nutarnji uvid, to jest odnosno preklapanje nutarnjega bića i umjetničkoga djela iskaže riječima, predstavlja naknadnu pojmovnu transpoziciju, konceptualni nadomjestak izvornoga djela. Kao što žitna kavovina nadomješta originalni proizvod, tako se i interpretativno domišljanje djela svodi tek na njegov misaoni surogat. Slikovito rečeno, radi se o svojevrsnome višku prerađene tvari, koji tijekom kalupljenja istječe kroz sljubnicu kalupa. Taj se višak u proizvodnome strojarstvu imenuje kao srh. Misaoni srh nije iscjedak spoznajnoga zrenja umjetnine, još manje je njezina verbalno iskazana srž; on je tek onaj vid doživljajnoga tvoriva koji nije mogao biti posve asimiliran u postupku sljubljivanja. On je ostatak, prežitak spoznajnoga procesa koji iskustvenom asimilacijom postaje integralnim dijelom oplemenjenoga bića. Kao takav, misaoni srh nema sposobnost izravnoga prijenosa iskustva umjetničkoga djela. On je tek manje ili više uspio prijevod. Kao takav, on prenosi ono što jezik jest kadar prenijeti. Što je to što jezik prenosi? Kao što kaže Walter Benjamin: „Sav jezik prenosi sebe“. A dobar dio preostaloga sadržaja umjetnine, dodali bismo, ostaje „zagubljeno u prijevodu“.

Sergiu Celibidache bio je vrlo kultivirana osoba izrazite intelektualne okretnosti. Kao takav bio je kadar upečatljivim načinom prenijeti u verbalnu formu neposredno iskustvo osobnoga glazbenoga doživljaja, kao i jasno iskazati svoju osebujnu filozofiju glazbe. A ta se filozofija nije zaogrtala varljivim sofizmima i zakučastim silogizmima. Ona se u velikoj mjeri približila onome što je filozofija izvorno bila: mudroslovlje što je filozofu (koji za razliku od mudraca nije bio u posjedu istine) omogućavalo da se istini približi, da se makar sporadično napoji s njezinoga izvora. Riječju, Celibidache je o svojemu poimanju glazbe zborio mudro, služeći se pronicljivim poantama koje je umješno garnirao jednostavnim i slikovitim prispodobama. U razgovornoj formi umio je sugovorniku dočarati osnovne aspekte svoga pristupa umijeću interpretacije i učinkovito rasvijetliti ona znakovita mjesta koja laičkoj prosudbi najčešće promiču, iako predstavljaju konstitutivne odrednice onoga što bismo mogli nazvati pologom smisla. Za potrebe ovoga ogleda u najsažetijim ćemo crtama prikazati najistaknutije poetske i spoznajne odlike njegova muzičkoga svjetonazora.

Središnji pojam Celibidacheova promišljanja svrhovitosti muzičkoga djela bio je pojam oslobođenja, pri čemu se ta svrhovitost generički protezala na sva umjetnička djela. „Sva umjetnost ima jedan te isti cilj: oslobođenje.“^[1] A imperativ dosezanja toga cilja ima totalitarna obilježja – osloboditi se trebamo od svega, pa čak i od same težnje za tim vrhunaravnim ciljem. „Biti slobodan čak i od želje za oslobođenjem“. Na koji to način glazba omogućuje pojedincu da ostvari slobodu? Po Celibidacheu ona to čini tako što se utječe istini, koristeći se pri tome estetskim pomagalima tek kao nužnim protezama. „Ne lijepo, nego istinito.“ […] „Ljepota je samo postaja na putu k istini.“ Istina se pak doseže onda kada je pojedinac kadar sve zvučne informacije koje mu iskustveno pristižu doživljajno reducirati na jedno. On je tada oslobođen od utjecaja svih „vektora“ koji su pobudili doživljajnu rezonanciju. Jednom iskusivši jedno, slušatelj nadilazi sve formalne, akustičke i doživljajne aspekte koji su doveli do toga iskustva. Transcendirajući ih, on postaje slobodan.

Doživljajno umijeće redukcije sveukupnoga muzičkoga iskustva odnosi se, između ostaloga, i na sve nutarnje konflikte koje skladba u sebi sadrži, one kontrastne napetosti koje slušateljevu pažnju takoreći razvlače sad amo, sad tamo, ne dopuštajući mu da napusti doživljajno poprište. Ukoliko želi iskustveno pojmiti totalitet glazbenoga djela – ono jedno koje u sebi sublimira sve sastavnice djela što se kreće, širi i skuplja – slušatelj, nadalje, treba uvidjeti „drugu perspektivu“ koju mu nudi dirigent svojom izvedbom. Da bi slušatelj bio kadar iskustveno percipirati i usvojiti sav raspon akustičkih informacija koje mu pristižu iz trena u tren, umješan dirigent pronalazi optimalan tempo izvedbe. Što je kompleksnost zvučne slike veća, time ujedno tempo njezine izvedbe valja biti sporiji, da bi slušatelj mogao sve dostupne zvučne informacije integrirati u cjeloviti doživljaj. U Celibidacheovome slučaju taj je tempo najčešće bio znatno sporiji od onoga koji se bio uvriježio ustaljenim, kanonskim interpretacijama. Učestale primjedbe na takvu izvedbenu praksu on je otklanjao ukazivanjem na izostanak izvorne muzikalnosti u glazbenih kritičara. Oni, kaže Celibidache, čuju samo izravne zvukove; tek se ima roditi onaj kritičar koji će uvidjeti „drugu perspektivu“ – koji će je „čuti, shvatiti i transcendirati“. No, što se to u stvari ima uvidjeti u perspektivi primjerene izvedbe? Što se to ima doživljajno iskusiti? To nije fizička (akustička) materija zvuka (izravne tonske frekvencije), nego upravo ona 'metafizička materija', tonske frekvencije koje se javljaju u gornjim obratima harmonika (alikvotnih tonova) i koje Celibidache naziva astralnim tonovima.

Pomni slušatelj izravnih zvukova pomoću njih može 'čuti' odnosno 'razumjeti' one neizravne, astralne. Sprega donjega i gornjega, čujnoga i nečujnoga, fizičkoga i metafizičkoga, to je jedan od interpretativnih ideala kojima je težio rumunjski dirigent, ukazujući pri tome na to da su veliki skladatelji poput Debussyja i Ravela svoj kompozicijski slog koncipirali na takav način da omoguće astralnim tonovima da budu uključeni u akustičku strukturu djela. U izvedbenome smislu ti se tonovi mogu doživljajno registrirati tek onda kada akustička informacija protječe prikladnim tempom. Tek tada se harmonici koji se javljaju na rubu i onkraj slušnoga polja mogu doživljajno registrirati. Iz istoga razloga Celibidache je bio notorno poznat po tome što je izbjegavao snimanje svojih izvedbi, i što je njegov diskografski opus posljedično relativno malenoga opsega. Najsažetije rečeno, strukturnu i zvukovnu složenost neke skladbe mikrofon može registrirati tek u reduciranome vidu. Celibidache govori o gubitku jedne trećine zvukovnih sastavnica; ostale dvije trećine snimka (osobito ona digitalna) 're-interpretira' na svoj, 'neljudski', digitalni način.

Na koncu, tek u izravnoj, 'živoj' izvedbi slušatelj može ostvariti ideal o kojem govori dirigent – biti prisutan u sadašnjem trenutku. „Stvaralački čin ne poznaje pamćenje, znanost, spoznaju. Stvaralački čin otklanja sve uvjetovanosti osim onih koje sadrži on sam.“ Umješno ostvarena izvedba u tome smislu oslobađa slušatelja od svih uvjetovanosti koje bi ga izmjestile iz povlaštenoga doživljajnoga trenutka, onoga koji se zbiva u sadašnjosti. Štoviše, kao što kaže Celibidache, slušatelj tek tada postaje raspoloživim za su-stvaranje djela. Pojedinac koji sudjeluje u izvedbi na takav način, biva posve otvoren za doživljajno iskustvo koje ne može prispjeti izvana, za ono neobjašnjivo i neizrecivo. U konačnici, Celibidache je filozofiju svoje izvedbene interpretacije zasnivao na koncepciji transcendentnoga jedinstva kojim valjana izvedba ima „nadići dualnost“ između dijela i cjeline, između djela i publike. U tome vidu čovjekovo iskustvo muzičkoga djela ima bitno obilježje religijskoga, odnosno duhovnoga iskustva. Celibidache štoviše – ako je suditi po njegovim vlastitim riječima – muzici daje čak i stanovitu prednost pred ostalim mogućnostima ostvarenja vrhunaravnoga cilja. „Muzika je najkraći put k ljudskome otkrivenju.“

Što još preostaje pojedincu koji je ostvario nadilaženje svih iskustvenih uvjetovanosti, primivši svoje „intuitivno pričešće“? Iskusivši stečenu slobodu, on još može tek sa zahvalnošću i smjernošću podijeliti svoje iskustvo s onime koji mu ga je omogućio. Može prići umjetniku, pružiti mu ruku i odati priznanje. Upravo tako.

1. Serigu Celibidache: Sergiu Celibidache on his Philosophy of Music (razgovor s autorom) https://www.youtube.com/watch?v=SthKs40ClCY Naredni navodi također su preuzeti iz istoga izvora. ↑