...otkad zna za sebe, Lovro zna i za Kiku, jer roditelji su im bili kućni prijatelji, njezini su s njom dolazili kod njegovih i njegovi su s njim odlazili kod njezinih, igrališta i parkovi kao neutralni tereni, a ona je više voljela autiće i loptu nego četke za kosu i lutke, da, nije to izmislio, zaista je više voljela tzv. muške igračke od tzv. ženskih igračaka, što je njega radovalo jer mu se sviđalo gurati autiće i šutati loptu, njega nisu privlačile tzv. ženske igračke, a sviđalo mu se i provoditi vrijeme s njom, tako da je njihovo poznanstvo već tada bilo baš zgodno, jer teško se u toj dobi može govoriti o prijateljstvu, djeca te dobi tek razvijaju sposobnost empatije, tek opipavaju okolinu, što djeca te dobi mogu znati o životu?, nekmoli o smrti, čovjek tada tek počinje spoznavati teoriju i praksu izdaje, a biti hrabar znači natrljati razumu lice sramom, pa je hrabrost samo obrnuti kukavičluk, dakle oblik nastojanja, i sviđala mu se i ta večer 1990. godine, ta noć 1990. godine, kad su Kika i njezini došli kod njega i njegovih dočekati novu i Novu godinu, novu kao komplet novih dana i Novu kao prvi siječnja, ne prvi siječanj nego prvi siječnja, jer postoji samo jedan siječanj u godini, naime ne postoji u godini takav niz u kojem bi jedan siječanj mogao biti prethodnica nekom drugom siječnju, ta noć u kojoj je njih dvoje prema roditeljskom dogovoru smjelo ostati budno sve do jedan ujutro, što je predstavljalo pravi doživljaj, pravu avanturu, noć u kojoj su, nakon što su čalabrcnuli po koju slanu kiflicu punjenu kobasicom i sirom, ona s osam a on s devet navršenih godina, otišli u njegovu sobu i posvetili se LEGO-kockama, sviđala mu se dok nisu, rastavivši te iznova složivši (ali samo dopola) plastični dvorac, dar za Božić koji je nekoliko dana ranije on bio pronašao pod borom, dok nisu, otprilike oko pola dvanaest, začuli suhi bariton njezina oca koji je tutnjao riječi: »Ionako samo pišate u lavabo i jebete sestre! I ko da ste Boga za jaja uhvatili, a za koje novce...!«, a odmah zatim i podjednako suhi bariton njegova oca, koji je tutnjao odgovor: »Nabijem te na kurac! I tebe i radnika, jesi čuo! Režem vam noge jer ne znate bez konjaka, krpam vam glavurde kad pomahnitate, a ja se držim ko da sam Boga za jaja...?!«, jer znao je da se tada nešto ozbiljno uganulo, iščašilo, izglavilo, točno je to znao kad je osjetio gnjusnu dramatiku u njezinoj i svojoj podignutoj glavi te u njezinim i svojim naćuljenim ušima, premda su ranije bili čuli i mnogo gore prostote, premda su ranije bili čuli očeve i kako mnogo glasnije dreče, i nije mu se to sviđalo, nimalo mu se to nije sviđalo, a danas mu je, premda se ne sjeća ostatka svađe, premda pamti samo te uvodne rečenice, danas mu je smiješno kako mu tada nije bila jasna veza između rezanja nogû i konjaka, smiješno mu je i što je baš onda, dok su sjedili pokraj vrućeg radijatora, s tim plastičnim kockicama između sebe, obasjani mutnim svjetlom njegova globusa-lampe, što je baš onda, kad je naslutio da je zbog svađe očeva neće vidjeti dulje vrijeme, po prvi put poželio približiti joj se, dodirnuti je tako da i ona njega dodirne zauzvrat, nekako se spojiti s njom, nije mu tada još bilo jasno kako, ali spojiti se, i ubrzo je njezin otac banuo u sobu i bijesno joj naložio neka se spremi za odlazak kući, a on, Lovro, uspio je tek (prejako, pomalo očajno) uštipnuti je za nožni palac, na što je njezino lice navuklo preneraženu grimasu te je nagonsko povlačenje njezine noge umah preraslo u uzmicanje i uzokomljavanje cijelog tijela, odnosno neprirodno brzo pokoravanje očevu nalogu, da, smiješno je to, kao što je i bizarno biti sad za ovim stolom, kod odrasle Kike i njezina novopečena muža Kreše, Kreše koji drvi o američkom književnom modernizmu, dok se u tepsiji na sredini stola na ostacima hobotnice, krumpira i mrkve poraženo ljeska tanki žućkasto-zelenkasti sloj maslinova ulja, ne naročito ukusnog, industrijskog, a kakva je to samo savršena sredina stola, kao da su mjerili, da nemaju možda kakvu oznaku ispod podmetača, neku točku na koju se odlažu tepsije i posude kako bi bile točno na sredini, da, tako se taj Kikin Krešo i čini, kao nesuđeni Fitzgeraldov batler, jer Lovro ga može zamisliti kako budi Kiku s doručkom u krevet, kako joj kupuje cvijeće na povratku kući s posla, a može zamisliti i nju kako se smješka na te znakove naklonosti ne želeći ga uvrijediti: jednom će joj puknuti film i ovom neće biti jasno odakle sad to, neće mu biti jasno čime je to zaslužio, no neka njega koji govori dok god je nje koja toči, premda zašto mora točiti tako stidljivo, uljuđeno, zašto to mora biti decilitar po decilitar, odnosno zašto moraju piti iz vinskih čaša, ovih s nožicom, u koje se i toči po decilitar, zašto kad je on žedan alkohola i kad još nije ni na pola puta da se zabetonira – a, ako već jest tako, zašto se on sad suzdržava od toga da uzme tu bočicu-buteljicu i nagne je onako kako bi je trebalo nagnuti, tako da kad je vrati na stol u njoj ostane tek toliko za potoćati, ne više, za potoćati kruvon, pa suzdržava se zato što bi to bilo nepristojno, nepristojno i necivilizirano, naprosto neumjesno...     

»...ma svi Faulknerovi eksperimenti,« odlučan je Krešo, doduše s nešto molećivosti u glasu, kao da mu je baš stalo do toga da njegove riječi nitko ne opovrgne, »i to kako se poigrava vremenom radnje, i kako slika likove iznutra, i naravno, tok svijesti, ma to je najbliže što književnost može doći stvarnoj ljudskoj psihi, stvarnom misaonom procesu, bliže od toga ne može...«

...sram ju je, da, stidi se kao malo dijete, jednake mrljice smiješka u kutovima usana i jednaka nelagoda u očima, baš kao onda kad je i bila malo dijete, neugodno joj je zbog toga što joj se muž opio od to malo vina, jer mi ovdje volimo kad netko može popiti, to je nešto što se u nas nikad neće promijeniti, budi ti ružan, pametan i mlad, budi lijep, budalast i star, u socijalizmu ili u kapitalizmu, divno je to i krasno, ali ako ne možeš popiti, sinčiću i kćerkice, a ti onda nisi, da prostiš, ni za kurac, i nije to sve: neugodno joj je i zbog toga što zna što Lovro misli o Faulkneru, odnosno sigurno se sjeća onoga što je onomad dok su bili studoši govorio o njemu, vjerojatno joj se Faulkner ne čini dovoljno cool, premda je sama ravnodušna prema njegovu pisanju, vjerojatno joj je njegovo ime previše školsko, previše klasično, vjerojatno bi bila sretnija da njezin Krešo drvi o nekom drugom, možda o kakvu Latinoamerikancu ili Poljaku iz druge polovice dvadesetog stoljeća, prema čijem bi pisanju bila jednako ravnodušna kao prema Faulknerovu, stidi se kao malo dijete, ali, evo, nakon jednog Lovrina prijekorna pogleda ipak će se dokraja osmjehnuti i okrenuti se suprugu, ta zar se stvarno udala iz straha, zar je samo tako uskočila u građanski bunar, ona, koja i s trideset četiri nosi stilizirani irokez, koja se od devetnaeste, od fakulteta, izdržava svojim radom, ili baš zato, možda baš zato, supruga Kika u klinču s hobotnicom, s hobom, danas i mi u Slavoniji hobotnicu zovemo hoba, zbližili smo se s morskim mekušcima i ribama te im tepamo, hoba, oradica, skušica, inčunčić, kao kad umočiš prst u more pa se spojiš s cijelim svijetom...  

»...nisam sad siguran, dvanaest ili trinaest romana, ali to je korpus, studija ljudskog mraka, jedno zaokruženo djelo, kao da je već s prvim znao svaki svoj budući korak...«

...a za sve one godine prije srednje škole vidjeli su se tek koji put, slučajno, jer roditelji im se nikad nisu pomirili, dvije obitelji presjekle su svaki kontakt, čak su im se i majke, koje su ostale nezavađene, čak su se i one solidarizirale s muževima, svaka se priklonila svojem, i Lovro dosad nije zaboravio prvi dan svojeg drugog a njezina prvog razreda srednje škole, kad ju je sreo ispred Opće gimnazije, kad je ispod djevojačke glave s poznatim licem, čiji je nos sad bio probušen metalnom alkicom, kad je ispod te glave ugledao vižljasto, bezmalo žensko tijelo, oboružano grudima i bokovima i stražnjicom, stražnjicom koja je do danas ostala tako divno okruglasta i čvrsta, koja ispod crnih traperica i danas u njemu budi poriv da je zagrize, a i hod joj je ostao jednak, to manekensko, nabusito ljuljuškanje s noge na nogu, da, gonjeni hormonima, u nešto manje od godine isprobali su sve u vezi sa seksom što im je ikad bilo palo na pamet, morali su se sastajati kad su im roditelji bili na poslu, to je bilo malo nezgodno, ali bili su tu i parkovi, toaleti u lokalima, tuđi stanovi, snalazili su se, a o starcima nisu mnogo govorili, i kad jesu bilo je to s prezirom i gađenjem, i ako se zanemare početne nespretnosti, ispipavanja i odmjeravanja, tijela su im klizila sama od sebe, kao stvorena jedno za drugo: kad sad razmišlja, Lovro ne zna kako su se pojedinih stvari uopće sjetili, jer neke od njih nije nikad poslije imao želju raditi ni s jednom drugom djevojkom ni ženom, a prekinuli su sporazumno, što se kaže, kad su shvatili da bez obzira na snagu međusobne povezanosti, a sad mu se čini da su bili kao blizanci, da se unatoč toj povezanosti nikad neće istinski zaljubiti jedno u drugo, a željeli su ostati prijatelji, i ostali su prijatelji, redovno su se viđali i nakon što su oboje upisali fakultet; dakle, koliko je prošlo otkad ju je vidio posljednji put prije večeras, devet, deset godina?, da ponovno izračuna, jer uvijek mu se iznova taj broj čini nerazumnim, a nije nerazuman, tako je, deset godina, punih, jer tada je on otišao iz grada i vratio se tek prekjučer, i Kika i Krešo prvi su ljudi s kojima razgovara dulje od pola sata, ili barem prvi koje sluša toliko dugo u komadu, ali nešto je u njoj drugačije, osim površinskih tragova kotača vremena, koji su, eto, s rute zasad izostavili stražnjicu, a i dojke ako ćemo pravo, osim udaje i hobotnice i svega toga, smije se ali nije to onaj smijeh, uginulo je u njoj to što joj je bilo dano, i sad se u njoj nadimaju jedna posve ljudska pluća, njome se proteže jedna posve ljudska duša, uginulo, uginulo...  

Krešo dovrši misao o Faulkneru, naprasno ustane od stola te odbaulja niz hodnik i zalupi za sobom vrata sobe. 

»A-ha,« ironično zaključi Kika, »ode on na spavanje. Nadam se da te nije jako ispilio...«

»Ma kakvi. Super je Krešo.«

»Tako se on pokušava svidjeti. Uzme temu za koju misli da je nekom bliska i onda rasteže o tome sve što zna. Čekaj, idem vidjeti je li pogodio krevet.«

Lovro ispije čašu i natoči novu. 

»Ko klada«, osmiješi se Kika kad se vrati za stol. »A šta si se ti ušutio? Sigurno te nije on...?«

»Ma nije, ozbiljno.«

Kika podboči bradu o dlan te se zazuri u Lovru, bezbrižan joj smiješak titra na licu dok se u nepravilnu ritmu lupka prstima po obrazu. Potom ustane i u dva-tri sigurna koraka nađe se nad njim; opkorači ga, sjedne mu na noge i obgrli ga oko vrata. Približi mu se polako, i dalje samouvjereno ali ne i nametljivo, kao da mu daje posljednju priliku da ustukne: usne im se spoje, a jezici im otpočnu elegantnu vijugavu borbu. Položivši mu desni dlan na obraz, povuče se iz poljupca te mu stane griskati vrat; njemu krv sukne u glavić kao ubrizgana injekcijom.   

»Idem samo kratko...« šapne skliznuvši s njega, na što se on osmiješi i kimne.   

Kad ona uđe u kupaonicu, on ispije ostatak vina iz čaše te ustane od stola. Tutne mobitel i cigarete u džepove hlača i pruži korak prema svojim cipelama kod ulaznih vrata. Obuje se, skine jaknu s vješalice i iziđe iz stana, uz plastično šuškanje koje diskretno dopire iz kupaonice. 

Pozvavši lift stane se premišljati: nešto u tom odlasku nije bilo u redu. Hitro se vrati do stana. Oprezno odškrine vrata pa, uvjerivši se da je sigurno, presječe do stola. Zgrabi načetu i nenačetu butelju te ponovno zaklizi van: punu bocu tutne pod mišku druge ruke da uzmogne tiho otvoriti i zatvoriti vrata. Uvidi da je lift stigao, odluči da je bolje stepenicama.