Prema naivnom shvaćanju, mit o kozmičkom jajetu iz kojeg nastaje čitav svijet među starim je narodima toliko proširen jer je smišljen po analogiji sa svakom sasvim očitim načinom rađanja bića unutar toga svijeta. Ako se sve živo oko nas rađa iz ovakvih ili onakvih jaja, što je prirodnije nego naivno zamisliti da je iz nekakvog jajeta nastao i čitav svijet? Ističem još jednom, u svemu tome naivno je jedino shvaćanje da se tako zbilo, shvaćanje poduprto jedino općim naivnim svjetonazorom iz kojeg ono proizlazi.

Istina je, naravno, i opet upravo suprotna. Svjetska bića rađaju se iz jaja zato što je iz jajeta nastao i sam njihov svijet. Mitu je ta istina bjelodana točno onoliko koliko našoj znanosti ostaje nevidljiva. Sve stvoreno ponavlja stvaranje.

U prisnoj vezi s mitom o kozmičkom prajajetu stoji mit o kozmičkom pračovjeku, mit što ga poznaje svaka uljudba koja sasvim nije raskrstila s normalnošću. Svijet nastaje raspadanjem, komadanjem, pražrtvom pračovjeka, ostavljajući sad palom čovjeku (to jest ljudima) zadatak da žrtvom (a idealna žrtva zauvijek ostaje sam čovjek) prikupi sve te rasute djeliće i ponovno ih spoji, u pračovjeka. U oba slučaja postoji pračovjek, iz kojeg se izvodi sve ostalo, pa tako i čovjek, koji je dakle samo jedan od proizvoda onog pračovjeka, proizvod koji se pojavljuje tek na kraju preobličavanja te palosti (procesa koji iz svog suženog rakursa mi nazivamo evolucijom). Zapazite i kako tu dvojnost izražava i ovdje već više puta upotrijebljena riječ pračovjek. Pračovjek u metafizičkom smislu savršeni je čovjek, čovjek prije i onkraj palosti, u odnosu na kojega, dakle, čovjek nazaduje. Tomu nasuprot, pračovjek u fizičkom smislu riječi evolucionistima je tek najkržljaviji stupanj, početna karika lanca koji vodi uvijek naprijed, prema usavršenom homo sapiens sapiensu. Čovjek je do srži dvojno biće i to i jest njegov osnovni, bitni smisao. On je kruna stvaranja, ali i njegov potplat. Može svijet stvoriti, a onda ga može i uništiti. I to i opet dvojno: tek fizički, bombardiranjem svijeta, ili i metafizički, njegovim otkupljivanjem kroz (samo)žrtvu. Iz nerazumijevanja te bitne dvojnosti – dvojnosti koja proizlazi iz čovjekove metafizičko-ontološke razapetosti – proizlazi i opet naivno, jednostrano svođenje čovjeka na ovu ili onu razinu, koje nikako ne može objasniti sve istovremenosti u njemu. Ako je i čovjek samo jedna među životinjama, i to najveća od svih, jer nijedna druga životinja ne može biti toliko sebična, glupa, svirepa i zla, kako onda objasniti sve te umjetnosti i filozofije te životinje, svu njenu tankoćutnost i religioznost, svu tu ljudsku ljubav? A ako je čovjek samo Božja slika i prilika, kako objasniti sva gore navedena i još nebrojena druga do užasa izopačena zastranjenja od bilo kakve ideje božanstvenosti?

Takva i mnoga slična zdvajanja nad čovjekovom naravi i udesom postaju nepotrebna istog časa kad se uvidi upravo sudbonosna dvojakost njegova bića. Metafizički, a to će reći iskonski, temeljno, čovjek je, još i više no prabiće, predbiće. On ne biva, nego jest, u vijeke vjekova (koji nisu vrijeme), na višnjem nebu (koje nije mjesto). On je jedno, jedno je on. U tom smislu on je i sve, koje se, eventualnim stvaranjem, samo rasipa, nikako umnaža i uvećava. Tako može nastati i čovjek, povijesni, biće, upetljano u tvar i evoluciju, u kojoj sebe, jer ne vidi svoj metafizički pralik, smješta na njen završetak. Sebe vidi kao kraj, ne kao početak. Kao slučaj i slučajnost svijeta, umjesto kao njegov smisao i nuždu.

To je smisao i nužda i dvojakog prikaza nastanka čovjeka što ga pruža Biblija. Prema takozvanom prvom izvještaju o stvaranju (Postanak 1,1-2,4), Bog je čovjeka stvorio posljednjeg, šestog dana, dakle na samom kraju stvaranja, pa ga onda poslao da vlada ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji. To zvuči kao evolucionistička istina o povijesnom čovjeku. No, prema takozvanom drugom izvještaju o stvaranju (Postanak 2,4-25), Bog je najprije sazdao čovjeka, dok "još nije bilo nikakva poljskoga grmlja", pa čak i prije no što On, Bog, "pusti dažda na zemlju". To zvuči kao metafizička istina o duhovnom čovjeku.

Ne znam kako židovski i kršćanski vjernici, uvijek gladni jednoznačnosti u svojoj svetoj knjizi (iako bi nejednoznačnost trebala zapravo biti jedno od jamstava svetosti svakog svetog teksta i, uopće, autentične religije), izlaze nakraj s tim očitim proturječjem, ali egzegeti i hermeneutičari svakako griješe kad i sami nasjedaju na tu očitost pa uvode u igru dvije različite predaje u redigiranju Biblije, jednu koju nazivaju elohimskom i drugu koju nazivaju jahvističkom, a koje su se, eto, već na samom početku svete knjige nezgodno sudarile i skrutile u, ma koliko zbunjujuću i kompromitirajuću, ipak konačnu verziju teksta. Ne radi se o dvije različite predaje o jednom te istom čovjeku, nego o jednoj te istoj predaji o dva različita čovjeka. Potvrdu toga pružaju nam sami izvještaji. Pažljivije čitanje, utemeljeno na dubljem, u ovom ogledu makar naznačenom uvidu, otkriva tragove sofisticiranih redaktorskih rješenja koja dva naoko skroz različita izvještaja zapravo isprepliću. Tako, premda se čini da prvi izvještaj progovara isključivo o povijesnom, dakle nižem čovjeku, baš taj izvještaj − i ne drugi! – kaže da je Bog tog čovjeka stvorio "na svoju sliku, sebi slična", "na sliku Božju". I ne kaže se kako je to učinio i od čega. Ili nam je to prešućeno, ili je uzrok – i tvorni (causa efficiens) i tvarni (causa materialis) – bila naprosto Riječ. Za razliku od toga, drugi izvještaj, koji bi se naoko trebao ticati isključivo metafizičkog, dakle višeg čovjeka, ne samo da ne poistovjećuje čovjeka sa slikom i prilikom Božjom, već i otvoreno priznaje da se Bog pri stvaranju čovjeka poslužio nekom tvari, a ta je bila najobičniji prah zemaljski. To teško može biti izvještaj o isključivo duhovnom čovjeku. Osim toga, svaka uljudba koja nije sasvim raskrstila s normalnošću poznaje i mit o izvornoj androginosti, dvospolnosti prvog bića, to jest predbića. Ni biblijska nije izuzetak. Samo što o takvom dvospolcu svjedoči i opet prvi, "materijalistički" izvještaj ("Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih."), dok "idealistički" drugi izvještaj nudi daleko poznatiju inačicu o ženi kao spolu naknadno izvedenom iz boka prvog, izvornog, muškog, od praha zemaljskog sazdanog spola muškog. I konačno, ako sve to i ne mora svakom biti uvjerljivo, jer istječe iz vidokruga bitno drugačijeg od uobičajenog, zar redaktori nisu na sljubljenost dvaju izvještaja upozorili i na način svima čitljiv kad prvi izvještaj nisu glasno i jasno oivičili prvom glavom, drugi drugom, već se u konačnoj verziji prvi izvještaj prelijeva u drugu glavu i, još i prisnije, u nutrinu četvrtog retka te druge glave! Razdjelnicom dvaju izvještaja postala je sama utroba jednog te istog retka, čime je dotična razdjelnica zaiskrila više kao poveznica. Da ponovim zato: ne radi se o dvije različite predaje o jednom te istom čovjeku, nego o jednoj te istoj predaji o dva različita čovjeka. (Već mi je pomalo neugodno, ispast će kao namještaljka i navlačenje vode na svoj mlin – ali, eto, samo se od sebe nadalo da je istina i opet upravo suprotna proklamiranoj!)

A sad, ab ovo. Dok savršeni, idealni, metafizički, predbivstveni Čovjek može a i ne mora postati palim, realnim, tjelesnim, povijesnim čovjekom, potonji jest što jest, ali trajno i posvud pronosi prvoga u sebi, ne kao svoju mogućnost, nego kao svoju zbiljnost, jednu i jedinu svoju pravu istinu. Odatle sva čovjekova složenost, nedokučivost – njegova, a ne prirode! – odatle sva jedinstvenost i otajstvo čovjeka. On biva, a zapravo jest. A onda i jest i nije. S jedne ga strane ima, iako ga ne mora biti, s druge strane ima jedino njega. Sve nastaje iz njega, ali vrijedi i da on nastaje na kraju. U čovjeku od krvi i mesa stječu se sva zamisliva i nezamisliva čudesa. On je takav kakav jest, ali je i Čovjek bez i tračka tijela. U drevnih naroda mit o kozmičkom jajetu nerijetko supostoji s onim o pračovjeku. (Možda i najintimniju simbiozu ta dva mita nalazimo već u najbližoj nam Grčkoj. Iz prajajeta izvaljuje se Eros, koji još nije kasniji bucmasti krilati božić ljubavi oboružan lukom i strelicama, nego sama stvaralačka sila, istovremeno i muška i ženska, koja u sebi nosi sjeme svih stvorenja. Ono tako izvodi iz sebe sve: sunce, mjesec i noć neposredno, a iz njih, kroz pokoljenja, posredno i sve bogove.) Tako je i u Bibliji, s njenim dvama izvještajima o stvaranju. Čovjek je slika Božja, prilika Duha koja kao duh stvara i prodahnjuje unutar svoga svijeta, a da nikad nije raskrstila ni s kozmičkim jajetom. Baš i kao sva bića oko njega, i čovjek se iz jajeta rađa. Sisavci su, pak, uz nekoliko nespretnih iznimki, jedini koji su svoja jaja pounutrili. Oni ih ne izbacuju izvan sebe, svima na vidjelo, već ih nose unutar sebe, i onda još mijenjaju za zametak. Time se otkriva njihova smještenost na kraju tjelesne evolucije, i na početku duhovne. Jer sve jest tako počelo. Iznutra. I sve se unutra i vraća. Sisavci su jedini prevladali jaje, kao doslovno ponavljanje stvaranja. A na čelu im čovjek, slika Čovjeka, pred kojeg Bog predvodi sve životinje u polju i sve ptice u zraku, stvorene nakon takvog njega (Postanak 2,19), da im čovjek jednoj po jednoj nadjene ime, tu dubinsku formulu bića, njegovu mantru.

I da onda čovjek, jedini, provede tisućljeća skupljajući tuđa jaja, praveći ih od kamena i drva, pa bojeći ih, u boje razne, a pogotovo crvenu, a da ga na to i bez njegova znanja nagoni čovjek nutarnji, da ga tim činom, koji mu, odista, iz nekog razloga ispunjava dušu, smiruje ga i bodri, podsjeti na njegov istinski lik.

To se pod prstima nekog povijesnog svršetka u stotine boja rascvjetava početak jedne povijesti drukčije.