U Coetzeejevoj Sramoti, protagonist David Lurie, prije izgona s mjesta na fakultetu (nije bio dobar) stiže još održati posljednje predavanje – o kome ili čemu? O Byronu, o romantičarskoj poeziji. Analiza pjesme 'Lara'.

"Stajaše, stranac ovome svijetu što diše,
Zabludjeli duh, iz drugog svijeta stjeran;
Stvor, misli mračnih, što voljom pogibelji tvore,"

Byron, sigurno najveći dasa među "sotonskim pjesnicima", les poètes maudits engleskog romantizma, koji je iz hladne i oblačne engleske klime ("gdje rođen bjeh, al' umrijet mi nije") bježao koliko su ga noge nosile na sunčani jug – u Italiju, Grčku... Slično kao kod Flauberta Orijent, Mediteran se kod Byrona nije svodio banalno na geografiju i klimatologiju, nego je zapravo nosio značenje pobune protiv "buržuja", tj. filistara: objave da život treba živjeti punije, strastvenije – nasuprot, kako je obrazlagao, previše konvencionalnim i neprirodnim, mrtvorođenim, sputanim Englezima. Carpe diem – izvući srž iz života, otjerati sve što nije život. Ali ako ćemo pošteno, ne što je bježao, Byron je i morao bježati, jer se kod kuće na njega digla prava pravcata hajka: dospio dasa na zao glas radi brojnih narušavanja boljih moralnih običaja (navodno ni od rodoskvrnuća nije prezao). Ali ni putešestvije po strastvenom jugu nisu ga smirile. Kao veliki pustolov, društveni i politički buntovnik te nekakav tamo veltšmerc Don Juan svoga vijeka – i ponovo je svugdje oko sebe navlačio bijes, redao hajke i ozloglašenja, afere i skandale, potjere, izopćenja, izgone...

Profesor Lurie pokušava zainteresirati studente za stvar: radi se, dakle, o biću bačenom u ovaj naš čudan "svijet što diše". Nije mu potrebno disati jer ono nije dvonožni sisavac s plućima kao mi; ono je nešto potpuno drugo, nezamislivo, što ne pripada našem svijetu; njegove su misli "mračne". "Zabludjeli duh: biće koje bira vlastiti put, koje živi pogibeljno, štoviše, samo sebi stvarajući pogibelj. (...) Iako on živi među nama, on nije jedan od nas. On je upravo ono kako sam sebe naziva: stvor, bolje rečeno čudovište." Stvor, čudovište... jer "stranac ovome svijetu": onaj koji se stavlja onkraj naših običaja i zakona, s onu stranu dobra i zla, koji se ogrješuje o utvrđeni kodeks ponašanja. Ne možemo s njim računati da će poštovati. "Čini onako kako osjeća. Ne mari je li to dobro ili loše. On jednostavno čini."

Paralela! Sabina iz Nepodnošljive lakoće postojanja govori zabludjelom libertinskom duhu Tomášu: "U carstvu kiča ti bi bio čudovište. Ne postoji scenarij američkog ili ruskog filma u kome bi mogao biti nešto drugo osim zastrašujućeg primjera."

Ono što ovu dramu samoosjećanja stvorem, čudovištem, čini samo donekle uvjerljivom, karakterističan je presjek romantizma: pobuna prirodnosti i osjećaja protiv glupih normi svijeta. Zato je vedar, ne stvarno mračan ni sumoran: "stvor" tu zna da je zapravo u pravu, da su istina, mudrost i pravda negdje iza normativnog ćudoređa na njegovoj strani.

Ne misli Byron da je problem zbilja u njemu – on je tu sa Shakespeareom, koji, upitan zašto je Romea i Juliju učinio Talijanima, odgovara: kad im Englezi ni za tisuću godina neće moći parirati u vatrenosti ljubljenja, a ja nemam vremena čekati. Ili ona šega da ostali svijet ima ljubavni život, a Englezi termofore.

U Englezima je problem. Ili i šire od Engleza: za ljude ćemo biti stvorovi, čudovišta i zastrašujući primjeri zato što su oni buržuji, malograđani, oni su filistri; što su to carstva kiča. Problem nije u nama koji se stavljamo s onu stranu dobra i zla, običaja i zakona ostalih ljudi; ne, problem – kad nas izgone – je u tim ostalim ljudima.

Bitno uvjerljiviji na istu temu bit će zato Kafkin modernizam.

Stigavši u selo, koje je posjed Dvorca, apsolutno u svemu podšiveno Dvorcem, zemljomjer K. ne može misliti ni na što drugo nego na Dvorac. To postaje njegov svijet. Ali u tom svijetu on je nitko i ništa, nevažan, ne razumije ponašanje ljudi, čovjek bez mjesta u svijetu, niti iz Dvorca, niti iz sela. Gostioničarka mu govori: "nažalost, vi ste ipak nešto, tuđinac, netko prekobrojan, i svuda na putu."

Isključen, kroz čitav roman neće činiti ništa drugo nego pokušavati ući u Dvorac – iznova i iznova – i iznova i iznova neće moći. U njegovoj situaciji, nije moguć nikakav drugi svijet osim dvorca – a greškom je u njemu, suvišan je, prekobrojan – što znači: cjelokupno njegovo postojanje je suvišno. Ispostavlja se da je uopće i bio tražen samo uslijed neke birokratske zavrzlame u Dvorcu, kao rijetke greške koja se njima tamo potkrade; zemljomjera zapravo ne trebaju. Čitavim prisustvom u svijetu u kojem se nalazi nije nego – greška; on sâm biva tek greškom.

Josefa K. jednog su jutra uhitili, zatim ga procesuirali i konačno pogubili, iako ne samo da nije dokazano da je počinio nekakvo zlo, nego čak ni optužnica nije ispostavljena, o kakvom bi se prijestupu uopće radilo. Što to ima značiti? Prvi poriv mu je pobuniti se protiv apsurdne optužnice, ali malo po malo počinje se osjećati krivim, sve do točke kad na koncu pristane uz vlastito pogubljenje. Proces odmiče, ali K. odgovore ne dobiva. Raste u njemu identifikacija sa Sudom, gledanje sebe očima Suda. Iako mu je vrlo dobro poznato da nije kriv i da je riječ o besmislici, njega je previše stid ne osjećati se krivim. Primjećuje da su svi likovi, njegovi odvjetnici, svećenik, čak i publika – službenici Suda (sa značkama!). Svi su s one strane, jedino on s ove. Pa počinje prekapati po čitavom svom postojanju i tražiti krivicu. Na kraju, kad ga dvojica krvnika odvode, iskrsne mogućnost da pogubljenje bude osujećeno. "Više puta se oprezno osvrnuo da vidi ne prati li ih policajac, a kad su zamaknuli za ugao, K. se nada u bijeg, pa i gospoda moradoše s njim potrčati iako bijahu zadihani." Od koga K. bježi? Od svojih krvnika? Ne, on se pobojao da bi znatiželjni policajac mogao spriječiti smaknuće! Zato se dao u bijeg – da smaknuće ne bude osujećeno. Toliko se već identificirao s optužbom da sam radi u njenom interesu. "Zar da sad pokažem da me ni jednogodišnji proces nije naučio pameti? Zar da skončam kao čovjek koji teško shvaća? Zar da o meni govore da sam na početku procesa htio da ga okončam, a da sad, na njegovu svršetku, hoću da ga iznova započnem? Neću da to govore. Zahvalan sam što su mi dali ovu mutavu, šupljoglavu gospodu da me prate na ovom putu, i što su mi prepustili da sam sebi kažem ono što treba." Tj. da sam sebe osudim – iako dobro znam da optužnica ne samo što nije utemeljena, nego uopće nema sadržaja!

Ključan odlomak romana, pa čak i čitavog Kafkinog opusa. Zar da o meni govore... Zar da skončam kao čovjek koji teško shvaća...

Kafka ovo opće svojstvo društvenog života genijalnim književnim izumom – optužnice koja nema sadržaja – dovodi do njegove krajnje konzekvence: do apsurda. K.-u se počelo činiti da je cijeli svijet sastavio optužnicu protiv njega – ne zbog nekog konkretnog prijestupa, već zato što je sâmo njegovo postojanje zločin. To je značenje te besadržajnosti. Optužba tako biva apsolutna – odnosi se ne na neki čin, nego na cjelokupno biće njegovo. On kao on je takav da zaslužuje osudu. U 'Procesu', Sud ne sudi neko K.-ovo (ne)djelo, nego sudi K.-a esencijalno i fundamentalno. Uvidjevši da su svi Sud, osjeća sebe kao nekoga čije je čitavo postojanje iz temelja društveno neprihvatljivo. Reagira pokušajem da mu se koliko-toliko dopusti uključenost, da pokaže Sudu kako nije ipak sasvim izgubljen za ono što svi drugi Kuže, pa zar sad da na koncu pokaže kako on i dalje ne. Finalni čin prihvaćanja Osude je točno to – gledajte, i ja sam ipak malo kao vi ostali, Skužio sam! Zaslužujem sramotu. Kao da za kraj hoće zadobiti barem tu malu pripadnost svijetu ispričavajući se svijetu: oprostite što sam takav kakav sam.

"Kad se Gregor Samsa jednog jutra probudio iz nemirna sna, ustanovio je da se u svom krevetu pretvorio u golema kukca." Obitelji on postaje sve veći teret, s kojim ne znaju što bi poduzeli. Otac ga otvoreno ne podnosi, majka i sestra ga doduše vole, ali ga se stide. Kakvo poniženje pred svijetom: imati za člana obitelji kukca! Gregor to zna i osjeća krivnju. Krivnju zbog čega? – mogli bismo naivno priupitati. Što je učinio? Preobrazba mu se dogodila; nije on kriv za nju. Ali u tome i je sva poanta. Optužnica nema sadržaj. Gregor ne osjeća specifičnu krivnju, zbog neke konkretne pogreške (mišlju, djelom, propustom), nego opću i potpunu: zbog samog svog postojanja. On je kriv naprosto zato što postoji onakav kakav jest: kukac, stvor, čudovište, zastrašujući primjer. Ali ovaj put, za razliku od samoosjećanja romantičara, zapravo – i sam prihvaćujući vanjsku osudu.

Kafkini (anti)junaci obilježeni su grčevitim trudom da ne izlete izvan sfere elementarne doličnosti, van domene ljudske prihvatljivosti, silno želeći biti samo normalni i primjereni, dostojni minimuma prihvatljivosti, vrijedni barem toga da ne budu stavljeni s onu stranu ljudskoga, isključeni izvan kruga, izdvojeni kao Kukci, gdje su samo oni na toj strani, čudovišnoj, neljudskoj, svi ostali na drugoj. I sve što žele je da se dokažu – da nisu sasvim Kukci – da su barem donekle kao i svi. Josef K. svojim krvnicima ide na ruku zato da bi pošto-poto, nauštrb čak i vlastitog opstanka, izbjegao nadirućoj sramoti što se stvarala oko njega. Bio netko možda i pogubljen, ali tko barem u tom činu još pripada ljudskom društvu, s kime se može računati (a ne Kukac).

Svijet nas radi Kukcima, a ne herojskim dasama romantizma – u tome je stvar.