Evo sada i Izrael i Palestina. Nakon Rusije i Ukrajine. Nakon Afganistana nakon Iraka nakon Hrvatske i Bosne nakon Ruande nakon Zaljeva nakon svih ratova u međuvremenu koji su ostali prešućeni ili neimenovani jer nisu bili dovoljno zanimljivi, jer nisu imali dostatnu statističku težinu da bi se pojavili na velikim ekranima. I opet negodujemo, dižemo glas, vijemo po tipkovnicama potpisujući peticije i odašiljući apele, give peace a chance, ali sve zapravo pokazuje da smo se dosad već dobrano navikli na rat. Nakon Vijetnama, nitko više ne štrajka glađu zbog rata i, ma koliko bili veliki i glasni, prosvjedi su uglavnom sporadični i nitko se ne izlaže nikakvoj opasnosti sudjelovanjem u njima (pa ni kad su zabranjeni, pokazuje se). Mladi aktivisti na ulicama viču u razglase i nose žestoke transparente, stvaraju katkad i dojmljive povorke, ali njihov je angažman relevantan samo utoliko ukoliko se njegove snimke neprestano vrte na društvenim mrežama i služe kao sredstvo trenutačne mrežne mobilizacije. Doista izgleda da je rat za nas - sve koji izravno ne sudjelujemo u njemu - postao spektakl. Nešto u čemu se angažiramo putem Interneta, nešto u što se uključujemo paleći kompjuter. Ratna igrica, ali "stvarna". Borba za pravdu, ali "virtualna". Taj sada već nerazlučiv spoj "stvarnog" i "virtualnog", taj visoki stupanj spektakularizacije svega što je nekad spadalo u područje politike i javnih odnosa nešto je što je, osobito nakon objave globalnog rata protiv pandemije, postalo sasvim prihvaćeno, odomaćeno, normalno. Toliko smo se navikli na rat, ovakav ili onakav, protiv neprijatelja ove ili one vrste, da on postaje redovit i gotovo nužan dio naše svakodnevice.
Ali time ne postaje manje zlo. Banalnost zla više ne znači ono što je značila još donedavno u našoj izblijedjeloj povijesnoj svijesti. Zlo je opet postalo spektakularno, demonsko, čudovišno - i upravo je to ono što ga čini banalnim. Hamasovi vođe nemaju ništa eichmannovsko u sebi; ništa klaunovsko, ništa birokratsko, ništa što bi moglo učiniti zločin protiv čovječnosti "mislivim". To su jasna, izričita, nepatvorena čudovišta koja ne izvršavaju nikakve naredbe odozgo već djeluju na svoju ruku, posve autonomno i promišljeno, bez prisile i bez izlika. Nikakva pervertiranog kantizma kod njih. Nikakvih izopačenih moralnih načela ili apsurdnih imperativa. Umjesto toga, jasno i nedvosmisleno pozivanje na zločin u njegovu nedohvatljivo čistom značenju, u njegovu nepredstavljivu realitetu, gola nečovječnost. Ali stvar je u tome da je uslijed internetske spektakularizacije (čiji su vrhunac, a onda i model, bile ISIS-ove propagandne videoakcije; ali čiji korijeni sežu mnogo dalje u prošlost i razgranatiji su nego što se čini) čudovišno kao takvo, zvjersko kao takvo postalo prvo gledljivo a onda i sve prihvatljivije ne postajući ni za dlaku "mislivije". Zlo je u režimu spektakla jednostavno prisutno, činjenica među drugim činjenicama, bez potrebe za misaonom obradom i "kontekstima" koji bi ga objasnili. Informacija dostaje za objašnjenje svega, uspostavlja jedini relevantni interpretativni okvir, jedini važeći "kontekst". Informacija ostavlja bez riječi, fascinira, kao idol. Uznapredovalo informiranom čovječanstvu nije više potrebno da misli i razgovara da bi prihvatilo, opravdalo, uvidjelo, razjasnilo si što bilo. Naprotiv. Mišljenje, poriv za shvaćanjem, refleksivnost i dijalog glavne su prepreke svemu za čim takvo čovječanstvo, sve uvjerenije u svoje tehnike i sve manje sposobno za sumnju i otpor, teži i može težiti. Zašto bi se uviđalo kad se može jednostavno vidjeti. Istina postaje nepotrebna, a postupno i pogubna i nepoželjna, kad je zamijeni informacija. Jer informacija sve odmah iznosi na vidjelo, ona je neposredna i stoga neupitna aletheia.
Tako je i tekući rat na Bliskom istoku pretežito informacijski rat. Osim na terenu, tu se puca informacijama i na informacijama izvedenim teorijama, na već uvriježen način preobraženim u vizualne strategije. Jedino što se čini da se podrška najvećih informacijskih sila, najmoćnijih država, sve više odmiče od Izraela i prelazi Palestincima. Usprkos snimkama Hamasovih zvjerstava koje izraelsko vrhovništvo koristi, očito u panici i bezglavo, kao propagandno sredstvo. To postiže, razumljivo, samo kontraefekt: zahvaljujući povijesnoj borbi progresivnih intelektualnih križara, informacije protivničkog kampa napokon postaju jače, učinkovitije, uvjerljivije. Nakba istiskuje Holokaust, potonji Kontekst zasjenjuje onaj prvi, sada stari i zastarjeli. Židovsko stradalništvo smo apsolvirali, sve je to déja vu, viđeno-znano, dajte nam nešto novo. Svježe, aktualnije krvi za našu neutaživu žeđ za pravdom. Iako mnoge države još ostaju, zbog poznatih i neprestano isticanih niskih razloga, načelno i verbalno odane Izraelu, javno mnijenje u njima već može biti otvoreno antisemitsko. Kao i rat, antisemitizam postaje nešto banalno. Nešto prihvaćeno i unatoč svemu prihvatljivo, normalno i ponegdje čak i normativno. U svakom slučaju razumljivo, s obzirom na količinu i očevidnost informacija. Jer pogledajte što radi IDF, pogledajte što radi Netanyahu. Pogledajte što su radili svi prije njega ondje, kakva je to država, ta Država Izrael. Pogledajte samo, evo fotki, videa, intervjua, izvještaja očevidaca, dokaza neprikosnovenih autoriteta, dokumentiranih historijskih analiza, znanstveno utvrđenih činjenica, zabilježbi s lica mjesta. Iz dana u dan na hiljade novih svjedočanstava o genocidu i apartheidu, sve stoposto provjereno, sve stoposto potvrđeno. Otvorite dakle konačno oči i pogledajte kakva je to država, ta Država Izrael, od samoga svog osnutka i vidjet ćete - sve što vam je potrebno da vidite, da znate. A želite li vidjeti i znati više, biti još upućeniji i pravedniji, subscribe.