Dariju Grgiću u spomen

1.

„Skupni pojam za tjelovježbene aktivnosti u kojima dominira natjecateljski duh“ – tako glasi odrednica enciklopedijske natuknice „sport“. Koliko god sportske discipline bile međusobno raznorodne, one su gotovo redovito određene upravo kompetitivnošću sudionika, bez obzira radi li se o individualnim ili kolektivnim natjecateljskim formatima. Unatoč rekreativnoj dimenziji sportskih aktivnosti, one gotovo bez iznimke, za svoj cilj – ne i svrhu – imaju ostvarenje pobjede. Pojedinac koji ostvaruje sportski cilj naziva se pobjednikom; gubitnikom se pak naziva onaj koji, tome nasuprot, promašuje zacrtani cilj 'ostvarujući' time poraz. Natjecateljska dimenzija sportskoga natjecanja potencijalno cjelovitu tjelovježbenu aktivnost razuđuje na dualističku shizmu uspjeha i neuspjeha, pozitivnoga i negativnoga ishoda. Ambicioznim sportašima, osobito takozvanim profesionalcima, slabom utjehom biva glasovito olimpijsko geslo „važno je sudjelovati, a ne pobijediti“, što ga je inaugurirao pensilvanijski biskup Ethelbert Talbot, a popularizirao Pierre de Coubertin. Tek se u pogledu svrhovitosti sportskih aktivnosti može ostvariti prevladavanje spomenutoga dualizma. Svrhu sporta moguće je pojmiti ako ga sagledamo u kontekstu igre, kao što to čini B. H. Suits u svome – za suvremenu filozofiju sporta utjecajnome – Grasshoperu. Pri tome je manje važno interpretira li se sport kao igra odnosno igranje (game, play) u kontekstu „samosvrhovitosti igre“ (E. Fink), ili se pak sportska igra tumači u kontekstu željenoga učinka (razbibriga, uživanje, odgojna metoda, terapija, estetika, meditacija, i sl.). Ono što jest bitno s toga vidika jest prepoznavanje primarnoga uvjeta koji omogućuje bavljenje sportskim aktivnostima – uvjeta dokolice.

Posve različite sportske discipline, neovisno o njihovim karakteristikama koje mogu biti podložne različitim interpretacijama, u pravilu su određene perspektivom dokolice. Upravo je dokolica ona posteljica u kojoj se začinju i njeguju natjecateljske tjelovježbene aktivnosti, ali jednako tako i ne manje znakovito, i one umjetničke, filozofijske, liturgijske i duhovne – dakle one aktivnosti koje su ponajmanje kompetitivne po svojoj naravi. (Misaone i kontemplativne aktivnosti – pri čemu kontemplacija upravo isključuje misaone i imaginacijske procese – mogu se opravdano nazivati aktivnostima, i to onima nadasve profinjenoga karaktera.) Svaka autentična težnja nadilaženju uvjetovanih struktura društvene stvarnosti niče iz stanja dokolice, a ne – kao što bi se to moglo u prvi mah pomisliti – iz stanja proizašloga iz tegobne obuzetosti neotklonjivim ljudskim stanjem. Osim, dakako, ako to neotklonjivo stanje ne poimamo kao vrcanje one najsuptilnije, sasvim rijetke spoznajne supstancije iz okvira kojim je određena condicio humana. Riječ je o prisjećanju na stanje koje je oprečno stanju pale ljudske naravi; onome stanju što ga na istoku poznaju pod trojstvenim nazivom sat-ćit-ananda (skr: satcitananda [सच्चिदानन्द] = istina, svijest, blaženstvo). To je stanje iskonske idile iz koje je prvobitni čovjek nekoć davno bio otpao, pavši u ralje sudbinske uvjetovanosti. One uvjetovanosti zbog koje će biti određen i zasužnjen imperativom opstanka u tegobnim okolnostima zemaljske, upravo zemne egzistencije: „U znoju lica svoga kruh ćeš svoj jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje si uzet bio – prah si, u prah ćeš se i vratit.“ (Post 3, 19) Tko je taj koji se znoji u zavičaju zemaljskoga podneblja? To je, dakako, preživljavanjem zauzeti pozemljar. No to je ujedno i onaj pojedinac koji na osobiti način razvezuje spone uvjetovanosti, ne bi li svojom zaigranošću iskusio, makar na tren obnovljeno, stanje neuvjetovanoga blaženstva. Riječju: osim pozemljara znoji se i sportaš. Prvi se znoji poradi ispaštanja prvobitnoga grijeha što ga je rođenjem dobio u amanet; drugi se pak znoji ničim izazvan; on se znoji u slobodi svoje zaigranosti koja je lišena onoga „zbog“, odnosno „poradi“.

Netko bi ovdje mogao razborito pripomenuti da je – za sportaševu psihološku motivaciju, ali i za retoriku sportskih aktivnosti – od pojma igre značajniji pojam rata (mada sintagma „ratne igre“ ukazuje na stanovitu podudarnost između te dvije naoko posve različite aktivnosti). Počevši od ikonografije i simbolike šaha, pa sve do udomaćenoga navijačkog poklika „u boj, u boj, za narod svoj“, sportski žargon odnosno njegova retorika prepuna je simboličkih i izravnih referencija na ratničku retoriku, a osobito na strateško i taktičko planiranje koje je svojstveno vojnim doktrinama još od pamtivijeka. Ne manje važno, za provedbu ratnih igara, baš kao i onih sportskih, potrebno je raspoloživo vrijeme. Svagdanja dokolica predstavlja vremenski i psihološki okvir za nesmetanu provedbu sportskih aktivnosti; one ratne također zahtijevaju zasnivanje raspoloživoga okvira, neku vrstu iznuđenoga okvira koji će biti ispražnjen od uobičajenih radnih aktivnosti. S toga motrišta gledano, rogobatni pojam 'prinudne dokolice' može se prigodno shvatiti kao svojevrsni eufemizam za vojnu regrutaciju, kojom se obustavljaju sve one aktivnosti koje pripadaju horizontu uvriježene društvene podjele rada. Dakako, nategnuta je to pretpostavka, budući da učestalost ratnih aktivnosti ide u prilog razumijevanju rata kao ekonomskoga katalizatora nadasve unosne grane vojne industrije, ali i u prilog sagledavanja rata kao svrsishodne poluge revitalizacije okoštalih društvenih struktura (onako kao što se polugom pluga preslažu slojevi zemlje ne bi li se revitalizirao njezin površinski sloj). Ako i možemo donekle opravdano govoriti o ratnoj simbolici sportskih igara, tome je tako stoga što je i sport kao takav podložan stanju sudbinske zapalosti. Ono što je prvobitno po svoj prilici bila tek bezinteresna igra, protijekom vremena pretvorilo se u ostrašćenu, interesnu aktivnost nalik ratnim sukobima. To je naravno posve spekulativna pretpostavka, koju mogu demantirati primjeri poput drevnih srednjoameričkih majanskih igara loptom, koje sežu više od 3000 godina u povijest, i koje su igre najvjerojatnije imale religijsku odnosno ritualnu svrhu. Gubitnici su, naime, bili podvrgavani ritualu žrtvovanja. No za potrebe ovoga ogleda, dostaje nam pojmiti prvobitnu bezinteresnost sportskih igara makar samo kao hipotetsku tvrdnju. Kako god da bilo, umjesto da se u predanju svojoj aktivnosti današnji sportaš ćuti ničim izazvanim, on se nerijetko osjeća izazvanim upravo na megdan. On je danas, po svojemu sportskom pozivu, pozvan na okršaj nalik ratnom sukobu, iz kojega će izaći kao pobjednik ili kao gubitnik. Kao pobjednik steći će lovoriku slave i status besmrtnika. Kao gubitnik bit će metaforički pogubljen, odnosno razapet na križu ostrašćene društvene kritike.

Drugi prigovor ovakvome rezoniranju mogao bi se odnositi na uporabu pojma sportaša shvaćenoga kao pojedinca koji u bezinteresnoj igri stječe iskustvo nalik – makar na tren obnovljenome – izvornom blaženstvu. Danas sveprisutni kult sporta pronose vrhunski sportaši koji su po svomu društvenom habitusu u pravilu profesionalci. Oni su dakle specijalisti svoje discipline, i u tome smislu jednako podložni palome stanju svijeta, koje se stanje očituje u beskonačnoj fragmentaciji prvobitne cjeline, kao i po umnažanju međusobnih razlika otpalih djelića, a posljedično tome i po specijalizaciji koja proizlazi iz čovjekove usredotočene zauzetosti tim fragmentiranim pojavama. U tome pogledu teško nam je zamisliti nekog arhetipskoga, prvobitnog sportaša, koji bi – poput prvobitnoga, univerzalnog čovjeka – uživao nepomućeno blaženstvo očitovano po nekoj pretpostavljenoj sportskoj univerzalnosti. Tȁ već je i sama odrednica pojedinca kao sportaša primjer zbilje rascjepkane na mnogolika i raznorodna disciplinarna određenja. Sportska specijalizacija (makar ona bila i specijalizacija u disciplini petoboja ili desetoboja) nalikuje sveprisutnoj specijalizaciji u znanstvenim disciplinama. Za razliku od renesansnoga homo universalisa koji je žonglirao mnogim posve različitim umijećima i znanjima, ili pak za razliku od primjernoga predsokratovca koji je bio u jednakoj mjeri istodobno i pjesnik, filozof, znanstvenik i svećenik, današnji znanstvenik specijalist oskudna je figura. On nalikuje ptici dodo, ili pak puranu: iako ima krila, njima više nije u stanju letjeti. Takva odlika nije mu dakako na osobni teret, budući da je ona rezultat neumitnosti kulturno-povijesne (d)evolucije. Ako su se kulture nekoć davno još i bile u stanju vinuti u modre visine, dosežući zavidne spoznajne proboje, civilizacije svojim zakržljalim krilima mogu tek ponirati sve niže i niže, okomito srljajući ka tlu, u našem slučaju ka tlu tehnosfere. A s njima pikirajući poniru i njihovi žitelji, mahom specijalizirani u svojim profesionalnim aktivnostima. Među njima se ne nalaze samo znanstvenici, nego i umjetnici, pa čak i filozofi. Naizgled paradoksalno, suvremeni umjetnik konceptualnoga tipa posvećen je „općoj umjetničkoj praksi“, što je tek prividno antipodalni (nasuprotni) vid specijalizacije. Njegovo zvanje više nije određeno užim područnim umijećima poput muziciranja, glume, i sl. On je umjetnik naprosto. Konceptualni umjetnik poput hodajućega je oksimorona: on je 'specijalist općenitosti'. Specijalistička fragmentacija uzurpirala je i filozofiju, koja se više ne nadaje kao uzvišena težnja k mudrosti (otuda i povijesni uzlet takozvane prve filozofije, tj. metafizike), nego kao težnja k znanju (otuda strmoglavi pad suvremene filozofije). Ona više ne otvara pitanja, nego se trudi zatvoriti ih konačnim odgovorima, pri čemu odgovor biva implicite prisutan u prethodno zadanome sustavu logičkoga mišljenja, tj. u vidokrugu kurentne kulturno-povijesne episteme. Tako filozofiranje više nije neizvjesna avantura duha zaokupljenoga pitanjima na koje ne postoje zadovoljavajući odgovori, nego sasvim konkretna, nerijetko prozaična odgonetka, praktično rješenje, sedativ za nespokojan um. Ili je pak oruđe (ali i oružje) društveno-političke borbe, što će reći misaona aktivnost s obilježjima sluganjstva političkim interesima (ancilla politicae). Filozof, općenito uzevši, više nije slobodan umnik – onaj koji stremi spoznajnim visinama. On je pobjednik ili gubitnik. Naoružani ili pak razoružani umnik. A to će reći naprosto: bezumnik.        

2.

Među individualnim sportovima koji pripadaju redu izrazito kompetitivnih sportskih disciplina egzemplarno mjesto zauzima „plemenita vještina“. Boksanje je izrazito natjecateljska sportska aktivnost, koja ima sasvim jasan cilj i nešto manje jasnu svrhovitost. Iz perspektive laičkoga pogleda nimalo plemenita, ta se vještina sastoji u tome da se protivnika pobijedi na način da ga se djelomično i privremeno fizički onesposobi. Štoviše, da ga se ošteti, pri čemu nije isključena mogućnost da učinjena šteta bude potpuna i konačna. Šteta je da je tome tako, jer boks ima osobiti potencijal koji je vrlo rijetko iskorišten u punome rasponu svojih mogućnosti. Potencijal je to koji se, štoviše, na poseban način cijeni, i koji se očituje kao obrambeni doprinos kod napadača. Boksač odlikovan posve ostvarenim potencijalom obrambenoga habitusa bio bi neobičan, također hodajući oksimoron – 'obrambeni napadač'. Očekivano je i samorazumljivo da su se boksačke kompetencije razvijale u napadačkome, agresivnom vidu. No manje je očekivano i samorazumljivo da se, upravo ostvarenjem značajnoga obrambenoga doprinosa, gdjekoji pasivni boksač uzmogne vinuti na boksački Olimp. U Tokiju 1968. godine to je u WBA formatu i u lakoj velter kategoriji uspjelo jednome od najboljih defenzivnih boksača svih vremena, legendarnome Nicolinu Loccheu. Taj argentinski boksač poznat po nadimku El Intocable (Nedodirljivi), svoju je slavu stekao majstorskim izbjegavanjem protivnikovih udaraca. Nerijetko boksajući spuštenoga garda, ili pak rukama ukrštenih na leđima, nudio je protivniku svoju bradu kao na pladnju, neznatnim pokretima izbjegavajući svaki upućeni udarac gotovo kao da se radi o prethodno koreografiranim pokretima, do u tančine zacrtanima. Tu je rijetku taktičku i izvedbenu moć Locche okrunio titulom svjetskoga prvaka, stečenom zahvaljujući svojoj premoći nad havajskim borcem japanskoga podrijetla – Paulom Takeshi Fujijem, jednim od najrazornijih udarača u povijesti te kategorije – koji je meč predao nakon devet rundi, posve iscrpljen i demoraliziran nebrojenim udarcima u prazno.

Te revolucionarne šezdeset i osme godine, borac iz Argentine (zemlje koja je i sama inaugurirala jednu revolucionarnu ideologiju, onu „teologije oslobođenja“), proveo je revoluciju u kompetitivnoj disciplini boksa, metaforički rečeno, bez ispaljenoga metka. Nedodirljivi je tako postao rijetkim primjerom boksača koji je kadar pobijediti protivnika umalo bez upućena udarca – igrač koji kao da sabotira igru koju igra, ostavljajući suigrača na cjedilu. Podrivajući sâm kompetitivni temelj boksa, El Intocable mudro je naveo svoga protivnika da pobijedi samoga sebe. A to je na djelotvoran način mogao učiniti samo onaj pojedinac koji je prethodno simbolički pobijedio samoga sebe, koji je u sebi bio kadar ne samo zatomiti, nego i iskorijeniti onaj famozni killer instinct, tako uvažen u boksačkoj struci i obožavan u boksačke publike. Locche je dakle bio primjer atipičnoga boksača; no bio je ujedno i primjerom atipičnoga sportaša. Taj lančani pušač koji je povlačio dim za dimom čak i u predahu između dviju rundi, nije odveć mario za uvriježenu etiku sportske doktrine. Bio je svojevrsnim boemom među boksačima, koji se uglavnom držao svojega argentinskoga zavičaja, u kojem je imao status nacionalnoga junaka. Pa čak je i njegov nadimak bio na neki način tek 'boemski mitologem'. Nicolino je, naime, baš poput većine boksača, imao spljošteni nos. Nedodirljivi je dakle bio značajno 'dodirnut' barem jednom, ako ne i više puta, u svojoj profesionalnoj karijeri. Jasno je pri tome da je Loccheova vještina uzmicanja, tj. izmicanja, neprimjenjiva na većinu sportskih disciplina, unatoč naglasku koji se stavlja na obrambene aspekte košarkaškoga ili pak nogometnoga umijeća. „Parkirati autobus u šesnaestercu“ poznata je retorička formulacija koju su, po potrebi, u djelo znali provesti i ponajveći nogometni treneri. No ona nužno mora biti koncipirana i prakticirana u paru s formulom uvježbanih protunapada, jer u protivnome nogomet ne bi mogao ostvariti sebi svojstvenu narav natjecateljske sportske discipline. U tome smislu nogomet pripada u visokorazvijene sportske discipline s visokorazvijenom taktičkom razradbom, što znači da je znatno udaljen od ideala, u dokolici ostvarene, takoreći primordijalne, bezinteresne igre. Taj je potencijal ostvaren tek u montipajtonovaca, u njihovom urnebesno komičnome uprizorenju nogometnoga okršaja između njemačkih i grčkih filozofa. U tome skeču pod nazivom Internationale philosophie, umni filozofski velikani burleskno su prikazani u ulozi bezumnih, umalo maloumnih nogometaša.

Sport dakle, u većini slučajeva ne može umaći svojoj kompetitivnoj naravi. Pobijediti ili biti pobijeđen neminovnost je suvremenoga sporta. Rijetki su primjeri sportskih disciplina koje njeguju bezinteresnu svrhovitost puke igre. One uglavnom ostaju onkraj medijske pažnje, i mahom se svode na pojedince koji su svoju rekreativnu sportsku aktivnost pretvorili u poziv, ne onaj profesionalni, već nutarnji poziv u smislu osobne vokacije. Takvi rijetki pojedinci, poput pokojnoga slobodnoga penjača Johna Bachara, tjelovježbenu aktivnost pretvaraju u neku vrst avanturizma, koji kao da predstavlja daleki odjek junačkih podviga iz mitoloških narativa. To pak osobito vrijedi za raznoliku paletu ekstremnih sportova. A ponekad se iza takvih, fanatizmu nalik aktivnosti, krije egzistencijalni samoprijegor, ponikao iz kakve davnašnje traume. Takav primjer predstavlja izniman slučaj Martina Strela, slovenskoga nad-maratonca, koji je po dužini preplivao nekoliko najvećih svjetskih rijeka. U dokumentarcu pod nazivom Big River Man, koji prati njegov nečuven podvig preplivavanja Amazone (na Sundance filmskome festivalu 2009. godine film je dobio Cinematography Award, uz mnoge druge festivalske nagrade) doznajemo da je taj nadasve izniman osobenjak u svome djetinjstvu bio šikaniran od oca alkoholičara, koji bi ga naganjao po seoskom imanju, sve dok mali Martin bježeći ne bi uskočio u obližnju rijeku, plivajući potom do iznemoglosti. (Uzgred budi rečeno, i Strel je, poput Locchea, osebujan boem koji tijekom plivanja na dnevnoj osnovici pije dvije litre vina, te koji ima nimalo sportsku tjelesnu liniju) Iz toga i njemu sličnih primjera jasno je da tjelovježbene aktivnosti nisu nužno i uvijek odnjegovane u krilu dokolice, nego su – poput ranije spomenute vojne mobilizacije – naprosto iznuđene, da bi se na koncu izrodile u opsesivnu djelatnost, koja onoga koji je sprovodi nerijetko može promovirati u prvorazrednoga atleta. Čini se da je tek rekreativna sportska aktivnost ona aktivnost koja se u punome smislu zasniva na dokolici i bezinteresnome gombanju. Iako će mnogi revni rekreativci moći posvjedočiti iskustvo buđenja demona kompeticije gotovo pri svakome prepuštanju 'haklu s dečkima'.

3.

Doktrina obrane u sportskoj primjeni uvažava dakle i njeguje, u manjoj ili većoj mjeri, obrambeni doprinos natjecateljskoj igri. Taj doprinos njezin je sastavni dio. Ima međutim još jedan sastavni dio te igre, onaj koji se, međutim, smatra neželjenim ishodom sportskoga susreta. Riječ je o predaji. Predaja je u sportu nepoželjan čin najčešće iznuđen povredom, bolešću, ili nekim drugim povodom koji onemogućuje da se sportski događaj ostvari u cijelosti. Predati meč – kao što se to nerijetko događa u tenisu – predstavlja nepoželjno razrješenje sportske priredbe, antiklimaks kako za sportaše tako i za njihovu publiku. No ono što je u sportu nepoželjno, poželjno je u kontekstu druge, ponešto drugačije discipline gombanja. U duhovnome gombanju pojam i čin predaje imaju posve drugačije značenje no što ga imaju u sportu, a osobito u vojnim doktrinama. Dok je sportska i ratna predaja ravna porazu, predaja u sferi duhovnih znanosti može imati posve oprečnu konotaciju. Duhovna predaja prividno također potpada pod poraz, no ona u stvari predstavlja pobjedu višega ranga, 'pobjedu' onkraj dvojnosti pobjede i poraza. Duhovna predaja nadilazi dualističku podjelu kojom se razuđuju ne samo izvanjske pojave, nego i one nutarnje. Takva, uvjetno nazvana, predaja može označiti onaj trenutak kada se nutarnji sukob – koji nerijetko ima obilježja upravo duhovnoga boja – razrješava na neočekivan način. Nisu nam poznati primjeri sportske retorike u duhovnim disciplinama. No vojnom retorikom te discipline ne oskudijevaju, što potvrđuje jedan od najuglednijih i najčitanijih duhovnih klasika – Duhovni boj Lorenza Scupolija. Kao što kaže lapidarni prikaz sadržaja te knjige na njezinim koricama, duhovni boj zasnovan je na maksimi prema kojoj se u duhovnome životu bori ili umire. I ovdje je dakle riječ o dualističkoj shizmi koja prati natjecateljske sportske aktivnosti, ali dakako i one ratne, u kojih se metaforička retorika promeće u stvaran čin. Još poznatiji i utjecajniji alegorijski prikaz duhovnoga pregalaštva šifriranoga ratničkom retorikom predstavlja čuvena epizoda iz Bhagavadgīte. U njoj junaka Arjunu Kṛṣṇa savjetuje da krene u boj protiv članova vlastite obitelji, čime ga zapravo poziva da u sebi nadvlada sve ono što nije njegova prava, istinska narav. U oba slučaja, kao i u mnogim drugim srodnoga tipa, ne promovira se dakle strategija „obrambenoga doprinosa“, još manje strategija obrane, a ponajmanje nagovor na predaju. Kako se onda može shvatiti naizgled kontraintuitivni pojam duhovne predaje? Da bismo primjereno odgovorili na to pitanje, pristupit ćemo tom motivu na nešto drugačiji način.

Kad otpočne obrana, osvjedočeno znademo ono što je onomad znao još i VIS Idoli – nastupaju posljednji dani. Prije ili kasnije. U porazu posljednji dani imaju svoju konkretno ispunjenje. Uspješno okončana obrana donosi pobjedu, no svaka pobjeda tek je odgoda neumitne, uvjetovane predaje. Nekome se smračilo da bi drugome svanulo. Ta neravnoteža zahtijeva obnovu sukoba koji se uvijek iznova okončava na isti način. Tko bi gori sad je doli, i vice versa. Samo je jedan način da se doskoči toj hudoj igri, toj zlosretnoj sudbini. Valja nam se dragovoljno predati. Bezuvjetno treba odustati od pružanja otpora vehementnoj sili koja nas nemilice salijeće. Treba položiti oružje, u proskinezi poleći se pred galopom životne kobi, glavu postaviti na panj. I ako jednom nije dovoljno, obezglaviti se valja svaki dan. Potrebno je svakodnevno umirati da bi se jednom živjelo. Lako je to reći, pomišljamo. Ta zahtjevno je brijati se svakoga jutra, izbrijavati još i više. Kako onda sječivom zasjeći žilu kucavicu, osim nepažnjom pri jutarnjem mamurluku? Kako dokinuti samoga sebe, a da pri tome ne zapadnemo u grijeh doslovnosti, u zamku suicida?

Predaja se može ostvariti na dva temeljno različita načina. Svakodnevna jezična uporaba to nam jasno kazuje. Predajemo se onda kada pred noge nadmoćnoga neprijatelja položimo oružje. To je uvjetovana predaja – u porazu spašavamo svoj goli život. No postoji i vid bezuvjetne predaje. Riječ je o predaji koju smo ostvarili onda kada smo u Pošti predali pošiljku. U Pošti nešto predajemo, nešto dajemo drugome, nešto što nam pripada. Polažemo određeni sadržaj u kartonsku kutiju; zamatamo paket i adresiramo ga. Drugome šaljemo dar. Prevažan je to dar, budući da je svojevoljan, dakle neuvjetovan. Darove primamo nezasluženo; dajemo ih pak zaslugom slobodne volje kojom neotuđivo raspolažemo. U čemu je dakle razlika između ta dva vida predaje? Razlika je u glagolskom obliku. Povratni glagol teško nam pada. Vraća nam se i kinji nas: predati sebe ili se. No predati nešto od sebe – od vlastite volje – predati naprosto, to je puno jednostavnije. Imam, dajem, predajem. Nosim štafetnu palicu, predajem je drugome. Imam komad kruha, dajem ga potrebitome. U posjedu sam kakvoga blaga – odlažem ga. Nosim kakav teret – ispuštam ga. Blago će netko drugi prisvojiti, teret će netko snažniji ponijeti. Evanđeoska parabola o bogatome mladiću jasno zbori: „Reče mu Isus: Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom. Na tu riječ ode mladić žalostan jer imaše velik imetak (Mk 10, 17–22; Lk 18, 18–23). Imati, to znači biti snužden. Biti – to znači dragovoljno predati imanje i biti radostan. Biti slobodan. Uistinu, nije lako biti bogatim mladićem. No, još je teže biti bogatim starcem. Klonuti pod teretom – ne godina, nego svega onoga što se tijekom godina prikupilo, što se ljubomorno čuva, što nas u našim vlastitim očima predstavlja, što nas određuje, čime smo se poistovjetili. Tada posljednji dani uistinu bivaju uvertirom poraza. Važno je dakle umjeti odabrati pravi glagolski oblik. Važno je predati. Biti rasterećen. Biti slobodan. Biti naprosto. Tada nam ništa ne može biti oduzeto ni pridodano. Niti nam se može istinski nauditi. Tada, i samo tada, pojedinac postaje el intocable – nedodirljiv.

Hoćeš li biti nedodirljiv, želiš li biti savršen duhovni atleta – podaj, predaj to što imaš. Bez zadrške, bez novčića i fige u džepu. Uistinu zahtjevan je to imperativ, zahtjevna je ta disciplina nutarnjega gombanja. Da te oblije hladan znoj. Ona je sva ispunjena paradoksima: želiš li pobijediti, moraš prihvatiti poraz; nastojiš li biti prvi, moraš biti posljednji; moraš okrenuti drugi obraz da bi 'obraz sačuvao'; i tako dalje, i tako dalje. U vojnoj doktrini i njezinoj svagdanjoj praktičnoj primjerni vazda je na snazi krilatica „napad je najbolja obrana“. No u doktrini nutarnjega gombanja najbolje ti je ne braniti se niti napadati. Najbolje je predati sve što posjeduješ. Pa ćeš na kraju uvidjeti da ti ne preostaje drugo nego mudro predati i sebe samoga. Ono što nam u konačnici preostaje, to smo mi sami. A i tu se pak krije paradoks. Jer nisam ja taj koji imam sebe; sebe je taj koji ima mene. Kako onda glasi imperativ nutarnjega gombanja? Predaj sve da bi bio… da bi bio naprosto? Ne. Predaj mene da bi bio sebe! Sebstvo ili pak sopstvo ono je koje preostaje kada se spale svi mostovi, kada se poda sve blago. Tako nam barem svjedoče mudrosne predaje, tako stoji zapisano u analima duhovnoga gombanja. (Uzgred budi rečeno, nije li to znakovita pojmovna i sadržajna podudarnost: izvorna mudrosna predaja nalaže predaju. Značenjski gledano, predaja je dvojni pojam, poput mača s dvije oštrice.) Zato duhovne priručnike, poput maloprije spomenutih, treba čitati cum grano salis. Treba biti svjestan da se u njih radi o alegorijskome izričaju. Zato i evanđeoske pouke treba čitati s oprezom: „Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač.“ (Mt 10,34–11,1). U tome pak kontekstu obrambeni doprinos kod napadača gubi svoj smisao. Valja se latiti mača u duhovnome gombanju, treba okrvaviti njegovu oštricu. No o kojem se tu maču radi? Tu nije riječ o maču kojim Isusov učenik odsijeca uho rimskoga legionara. Radi se o maču kojim se Allāhov duhovni ratnik, mudžahid, upušta u sveti boj – ǧihād – boj u kojem će sasjeći sebe samoga. To je mač koji u rukama sv. Jurja postaje koplje kojim duhovni vitez probada zmaja, zvijer što mu priječi susret s djevicom, koja – osobito u katarskoj simbolici – predstavlja Sofiju-Mariju, lik Svjetlosti. To je, na koncu, mač kojim je dekapitiran Ivan Krstitelj. Onaj Ivan koji se imao smanjiti da bi On mogao posljedično rasti. Sve su to dramatis personae koje predstavljaju projekciju nutarnjih uloga što ih pojedinac u sebi okuplja. To su oni drugi u nama, a zapravo mi sami, sagledani u različitim ključevima, u različitim registrima. U krajnjoj ekstenziji, čak i tragedije povijesnih ratova – koliko god to provokativno zvučalo – možemo sagledati u svjetlu iste, nutarnje figure. Zajednice su tlačnom silom usuda prisiljene srljati u strahotu međusobnoga usmrćivanja tamo i onda gdje pojedinac (pars pro toto) nije bio kadar slobodno i odgovorno prihvatiti nalog iste kȏbi i provesti nutarnje samousmrćenje. Jer svi drugi koji će u ratnome pogromu biti usmrćeni, nisu ništa drugo – nitko drugi – doli mi sami. Tako nam zbore duhovni bedekeri. Tako stoji zapisano u analima duhovnoga gombanja.

Kako bi, na koncu, imala glasiti odrednica nepostojeće enciklopedijske natuknice „duhovnoga gombanja“? Zacijelo ovako: „Skupni pojam za nutarnje vježbene aktivnosti u kojima dominira duh predaje.“ Koji bi bio cilj, i što bi bila svrha, toga gombanja? Ne pobjeda nego poraz. Ne interesna dobrobit, nego bezinteresna igra, neuvjetovana predanost. I tu bi se radilo o samosvrhovitosti igre, jer u duhovnoj igri nismo mi oni koji određuju pravila i propise, strateške i taktičke smicalice i druge odrednice koje pojedincu služe kao formativni okvir pri gombanju. A na koncu konaca, i primarni uvjet koji smo naveli u kontekstu prakticiranja sportskih aktivnosti ovdje također ostaje isti – uvjet dokolice. Dokolica je ta posteljica u koju se ima poleći onaj koji je odlučio predati samoga sebe. U toj će se posteljici, naposljetku, začeti Onaj koji ima rasti, onaj koji jedini istinski jest. Onaj kojemu nam valja poravnati pute. A dok on ne pristigne, ostaje nam gombati se; ostaje nam znojiti se, hladnim ili pak vrelim znojem. Znojiti se ničim izazvan, u slobodi svoje zaigranosti, bez onoga „zbog“, odnosno „poradi“. Osim toga, znojne nas ionako nitko neće poželjeti dotaknuti. Zato valja znojiti se, da bismo u dokolici bili nedodirljivi. Da bismo bili. Da bismo bili naprosto.