Thomas Merton bio je cistercitski monah rođen u Francuskoj 1915. u umjetničkoj obitelji, oboje roditelja bili su slikari i nisu bili vjernici, ali jesu bili čitatelji, pa je naučio čitati prije škole, a čitanje je obilježilo njegov život. Smrtno je stradao 1968., od strujnog udara. Napisao je pedesetak knjiga. Da postoji monaški red čitatelja ondje bi Merton zauzimao zasluženo mjesto, ne samo jer je predano uranjao u tekstove raznih kultura, nego i stoga što se dopisivao s viđenijim autorima svoga vremena, npr. s Flannery O'Connor , što na prvu ne čudi, i Henryjem Millerom, što na prvu čudi – u oba se slučaja radi o autorima čiji tekstovi korespondiraju sa svime što je Merton pisao i radio, a to je kritika ove civilizacije i njoj pripadajućih životnih stilova. Pa kad u predgovoru „Mudrosti pustinje“ napiše da danas, a on to zapisuje 1959. godine, nije moguće u gradovima naći ljude poput onih iz anegdota sakupljenih u njegovoj knjizi, izboru iz „Verba Seniorum“, nego da bi se moralo potegnuti do preostalih ostataka Navajo ili Pueblo Indijanaca, onda se ne radi samo o vještoj frazi, nego o temeljnom nastojanju cijela Mertonova života. Kako živjeti autentično, to je glavno pitanje svega što je ovaj monah i autor kanio svim svojim nastojanjima. To danas zvuči kao najlakše od svih pitanja, gotovo kao lažni problem, iako se radi o polazišnoj točci svih filo- i teo-logija koje danas izučavamo pod tim imenom. „Verba Seniorum“ je zbirka izreka pustinjskih otaca i majki ranoga kršćanstva, nastalih još u 5. stoljeću i slabo poznatih danas prosječno načitanome Zapadnjaku, kod kojega nije iznenađujuće pronaći upućenost u Zen anegdote, na koje ove bistre zgode i izreke neobično nalikuju, no upućenost u kršćansku duhovnu baštinu računa se još od prosvjetiteljstva u sramotu, pa se pred ovim zdencima mudrosti ciljano sklapaju oči. Jasno, već sam pojam mudrosti iščilio je iz svih nastojanja suvremenog čovjeka, nju se obrađuje još jedino muzealno, kao preostatak iz vremena u kojima je čovjek mogao znati „sve“, a suvremena disperzacija i mikroskopija znanja onemogućava ne samo mudrost nego i erudiciju, prognane na periferiju bilo kakve ozbiljnosti. Polihistori kakve Europa pamti s početka npr. Dvadesetog stoljeća danas se više ne uzgajaju. No Mertona ne treba otpisivati kao čudaka koji ovakve stvari nije znao: za njega su filozofija i teologija više od strukovnog pitanja, nešto su kao objedinjujući pogled na cjelovito iskustvo što ga je čovjek stekao, a ne hibernirana zbirka različitih, međusobno nepovezivih znanja, „citata“ kojima se gazi sugovornika i samoga sebe, onemogućujući se u bilo kakvom pokušaju mijenjanja sebe ili svijeta oko sebe. Znanje više nije moć, nego nemoć, točka na kojoj se temelji naše mirenje sa svime. Ne može se, jer… je glavna fraza, nešto čime se dokazuje ozbiljnost. „On će to samo analizirati“, u sve sitnijem detalju, na sve subatomskijoj razini – tako da se, kada ih danas čitamo, ljudi koji su junaci ovih zgoda iz pustinjskog života doimlju nerealnije od Supermana, u svojoj naivnosti da će se svijet promijeniti uslijed njihova rigidno življena života. No Merton se ne bi složio s ovom malodušnošću. Kao što se ne bi složio – a ovo je jasno napisao – da je spas od današnjeg društva moguće pronaći u primitivnijim oblicima življenja. Ne, ovdje se radi o mentalnoj operaciji koju bi svatko mogao izvršiti na sebi, radi se o ulasku u nešto što Merton naziva „iracionalna praznina“. Premda se Dvadeset prvo stoljeće ježi na spominjanje ovakvih termina, između njih i „racionalne konstrukcije“ nema nikakve razlike. No, tko su bili pustinjaci kojima se Merton nadahnjivao i bavio u ovoj knjizi? Prije svega, sam motiv „pustinje“, koji je vrlo važan za Stari i Novi zavjet. Ondje se u pustinju vodi čitav narod, a po Enciklopediji mistika, Ilija, Elizej i Ivan Krstitelj uzori su samotnjaka, a eremiti (pustinjaci) nasljeduju apostole i mučenike. Stvar je najvjerojatnije bila u tome da su, nakon ustoličenja kršćanstva kao državne religije vjernici s lakoćom postali ono što su u prvim danima osuđivali: aristokratske ulizice i moćnici, čega se kršćanstvo grozilo, pa se stoga već u 4. stoljeću dogodio ovaj egzil na pusta mjesta, daleko od civilizacijskih blagodati. Pustinje Egipta, Palestine, Sirije napučavaju osamljenici ili monasi u zajednici, žive sami ili s učenikom, za život zarađuju pletući košare i prostirače od palmina lišća. Sastaju se radi razgovora o evanđeljima ili zajedničke molitve, stariji su bili dužni davati savjete mlađima. Tada je bilo slično kao danas: Carigrad i Rim išli su svojim putevima, a ovi osamljenici svjedoče jedinstvo vjere, posve su hladni za politička razilaženja i doktrinarne sukobe. Šteta je što si filozofija nije dopustila ovakvo distanciranje od akademije, to bi je možda onemogućilo postati do ove mjere razvijenim oblikom sofisticirane ideologije: bez životnih praksa koje slijede misao, ova su zdanja gora od najgore prevare. Temelj ideje bio bi u tome da čovjek, zapravo, ima samo ono što doista ima, npr. život sam, i da je na tome potrebno biti zahvalan. No ovako radikalan prekid s ustaljenim kolektivnim životom (gdje je moguće biti i osamljenik) nije preporučljiv svakome. Pustinjak mora biti već formirana osoba, kako kaže Mary-Madelaine Davy, „inače će postati žrtvom iluzija i fantazija; halucinacijski zavođen svojim vanjskim i unutarnjim vizijama, on bi mogao izgubiti ravnotežu. Zamke psihosomatskog reda često se pojavljuju u pustinjačkoj mistici, stoga samo savršena oštroumnost omogućuje da se otkriju i izbjegnu.“ Merton, iako zaređen, cijeloga se života borio protiv života u kolektivu, pa mu je na koncu i dopušteno živjeti izvan monaške zajednice, u drvenoj kućici u blizini samostana, gdje je pisao i radio. U proljeće 1959. godine završio je „Mudrost pustinje“, koja je njegov izbor iz mnogo opsežnijeg „Verba seniorum“ i tada je odlučeno da se buduću knjigu pošalje Daisetzu Teitaro Suzukiju, jednom od vodećih orijentalista onoga vremena. Razlog je što su urednici i autor smatrali da su logika i atmosfera pustinjskih otaca neobično bliske zen pričama, što će privući Suzukijevu pažnju. Rezultat Suzukijevih čitanja je dijalog između Suzukija i Mertona, objavljen pod naslovom „Openness and Fidelity“. Radi se o jednom od ključnih momenata Mertonove karijere, o knjizi koja pokriva njegova nastojanja spajanja Istoka i Zapada. Poznato je da je on pisao o zenu i taou, a i kod nas je prevedena njegova knjiga „The Way of Chuang Tzu“, gdje je kapitalizirao svoja višedesetljetna nastojanja, pod naslovom „Put Chuang Tzua“ (Vuković i Runjić, Zagreb, 2011, prijevod: Vojo Šindolić), tako da je Suzuki imao kvalitetnog sugovornika na temu. Merton objašnjava Suzukijevu nakanu: povezivanje budističkih termina „praznine“ i „razlučivanja“ s biblijskom pričom o Adamovom Padu, Suzuki vuče paralele između istinske Mudrosti i Čistoće, i praznine i neuslovljenosti. A to je, smatra Merton, upravo način na koji su prvi kršćanski oci pristupali ovom pitanju. Razlike postoje, ali su sličnosti veće, smatra Merton. Fascinantno je da je Suzuki za početak dopisivanja za glavnu temu uzeo stanje Adama prije Pada, njegova „čistoća“ u Raju asocira ga na mudrost, sapienta, koja ju prati, za razliku od spoznaje dobra i zla, scientia, koja je proistekla iz njegovog Pada, a, u izvjesnom smislu, kako piše Merton, i dovela do njega. Razlike između kršćanstva i zena Suzuki sumira na svoj jednostavan način: kršćanstvo autoritet izvodi iz Boga, a zen ne zna za ovakav autoritet, nego je orijentiran na prevladavanje dvojstva dobra i zla, pravičnog i nepravičnog, istine i zablude i kao takav je u kršćanskom društvu dubinski sumnjiv. No paradoks je da su pustinjaci, svojevrsni spasitelji kršćanstva, po ovim anegdotama i izrekama u „Mudrosti pustinje“, duhovna braća zen monasima. I za njih su suprotnosti između dobra i zla drugorazrednog značaja, jedino što ih zanima je stapanje s Bogom, sve ostalo im je kozmetika. Budući da se ovdje radi o nama danas posve apstraktnim vrijednostima, vrlo je teško objasniti na što to monasi točno misle, to jest, kako se ovo stanje ostvaruje. No stare knjige daju određene znakove na koje se možemo pozvati. Suzuki citira Aurelija Augustina i njegove riječi: „Volite Boga i činite što želite“, odnosno, neće biti moguće počiniti bilo što loše ako ste orijentirani na ovo najveće dobro. Suzuki piše krajnje zavodljivo i dok ga čitate imate osjećaj da i sami shvaćate ono što je on, evidentno, shvatio. „Budistička ideja anabhoga-carya (anabhoga-ćarja) odgovara Čistoći. Onog časa kada se spoznavanje probudilo u Edenskom vrtu gdje je vladala Čistoća, nastala je razlika između dobra i zla. Na isti način iz Praznine Duha tajanstveno se obrazuje misao i nastaje svijet mnoštva.“ Ključni pojam, uz pustinju, svega što se u izrekama otaca spominje, bio bi hezihazam. Termin, kako zapisuje Marie-Madeleine Davy, potječe iz svjetovnog jezika i znači mir, spokoj, mirovanje, sjediti u šutnji. Pravoslavlje ima termin koji pokriva ovu višeslojnost hezihazma: radi se o pojmu tihovanje. Davy piše da u prijevodu „Septuaginte“ riječ ima uvijek značenje mirovanja, bilo da je posrijedi narod koji živi u miru, bilo unutarnji spokoj čovjeka pojedinca. Ovdje se ne radi o eskapizmu, kojeg se počesto predbacuje ljudima zainteresiranima oko ovakvih stvari. Chuang Tzu, kojeg je, kako već rekosmo, Merton prevodio. Chuang Tzu piše: „neaktivnost mudrog čovjeka nije isto što i nerad“, a njegova sintagma „čuvena bezimenost“ objašnjena je primjerom grbavog panja koji nije moguće iscijepati, nije moguće od njega napraviti bilo što korisno. Merton, skupa s pustinjskim ocima, na šljašteći svjetovni pogon gleda kao na pogubnost koja ljudima krade „dušu“, a ima li snažnijeg dokaza za ovu „krađu“ od egzila samog termina „duše“ iz kompletne suvremene znanosti o čovjeku… Povlačenje iz svijeta koje tematizira ova knjiga u predgovoru Merton precizno i pažljivo situira: ne odlazi se u pustinju (odnosno bilo koju radikalniju osamu) da bi se postalo ne-običnim, ne nosimo onamo negativni model svijeta koji smo napustili. Ne uspoređujemo se više s ljudima iz njega, da bismo bili „bolji“, da bismo sebi i drugima nešto dokazali. Bilo je takvih slučajeva, a ova zbirka izreka tematizira i njih, no jedino što su takvi egzemplari polučili od povlačenja iz svijeta (iz kojeg se zapravo nisu uspjeli povući) jest to da su poludjeli. Veliki pustinjski oci, poput svetog Antuna Velikoga, oca svih monaha, bili su prije svega obični ljudi. Autorima nije stran paradoks, pa je jedna od osobina po kojima se Isus razlikovao od drugih ljudi bila i u tome što je, iznad svega, bio običan čovjek. U tome je tajna njegove svetosti. A sam pokret, odlazak u pustinju, ma koliko nam izgledao naivan, po Mertonu je nešto što bi trebao biti ultimativni zadatak (i) našeg vremena. Svijet, po njima (ali ne samo njima) neumoljivo srlja u propast, pa je ovakvo radikalno povlačenje od njega zapravo jedini način da ga se spasi. Koliko god to bilo proturječno, upravo o tome se radi kod ovih neobičnih pustinjskih otaca, koji nama danas izgledaju i zvuče kao najteži hardcore, kao punk nad punkovima, kao beskompromisnost kakvoj nema premca, ponajviše stoga što je učinjena u ime Ljubavi. Merton, taj zaljubljenik u Williama Blakea, nije mogao napraviti bolji posao od ovoga: približiti žestoku jednostavnost ovih ljudi mlitavoj složenosti današnjeg čovjeka. Nije moguće više tražiti od jedne knjige.