Država će, tako, stvoriti organe koji će biti zaduženi za sveopću tehnizaciju. Tu će se otvoriti čitava lepeza mogućnosti.
Sustav uspostavljen u Francuskoj donekle je decentraliziran. Nacionalni centar za znanstveno istraživanje (Centre National de la Recherche Scientifique) dosta je autonoman, ali tu treba odmah izbjeći jednu zabunu. Naslov te ustanove sadrži riječ "znanstveno", no njezin je rad ponajprije tehnički. Uostalom, njeni osnivači i branitelji usko povezuju to dvoje. Možemo citirati rečenicu L. de Brogliea i Joliot-Curiea: "Ne radi se o tome da Francuska nastavlja s razvojem znanstvenog i tehničkog istraživanja unatoč tome što je zemlja siromašna, nego o tome da se ono unaprijedi zato što je zemlja siromašna." To, uzgredice, potvrđuje i naš zaključak o iskorištavanju zemlje od strane tehničara.
Znanstveno istraživanje u siromašnim zemljama opravdava se time što ono proizvodi tehnike koje omogućuju potpunije iskorištavanje njihovih resursa. I to rasvjetljuje smisao znanstvenoga rada. Znanost je sve podređenija traganju za tehničkom primjenom. Mnogi znanstvenici povezani s laboratorijama CNRS-a i koje osobno poznajem potvrdili su mi važnost tih tehničkih djelatnosti i tu obuzetost rezultatom. CNRS nije ustanova za nepristrano, objektivno, samostalno istraživanje. I treba primijetiti da francuska država još ne shvaća što može očekivati od te veze.
Političari gledaju tehničare ispod oka. I mali rat koji se tu odvija primjer je konkurencije koju smo već analizirali. Kao što ispravno piše M. P. Biquard (upravitelj kabineta državnog podtajnika za Znanstveno istraživanje), ako CNRS ima ostati neovisnim, "to je zbog toga što zadaci CNRS-a, zadaci novačenja, formacije, ekipiranja, koordinacije, organizacije, upravljanja i sami po sebi dovoljno zahtjevni da opravdaju postojanje administrativnog tijela u kojem znanstvenici i istraživači moraju imati vodeću ulogu."
Taj tekst otkriva nam dvije stvari: prvo, to tijelo proizašlo iz države u odnosu prema tehnici ima upravo onu funkciju koju smo naznačili: koordinacija, organizacija, upravljanje; drugo, tehničari u njemu moraju igrati glavnu ulogu, na štetu političara reprezentiranih Ministarstvom obrazovanja.
No, uspostavljanje tog Centra očito je samo prvi korak. Nije moguće zadržati se na tome. To je samo početna inicijativa, i jasno se ispostavlja da je demokratska država nedostatna osigurati tehnikama njihov puni razvitak. Stoga CNRS nema ni ugled ni sredstva koje bi imao u autoritarnoj državi. On doduše još jest više-manje slobodan u svome djelovanju i istraživanju. Premda je sve usmjereno, kao što smo rekli, prema tehničkoj primjenjivosti otkrića, još postoje mogućnosti (ali sve ograničenije) za posve bezinteresna istraživanja koja, u načelu, ne mogu polučiti aplikacijama.
Tako se zadržava onaj čuveni manevarski prostor nepredvidljivosti istraživanja: ne zna se unaprijed koja će otkrića biti pogodna za primjenu. Istraživanje je slijepo. Ono postupa pipajući u mraku, i na tisuću neuspjelih eksperimenata jedno iznenada omogućuje tehnički napredak; ali tih tisuću eksperimenata je nužno. To je priznato i kod nas i to nitko više ne niječe. No, tehničke potrebe ovdje djeluju protiv znanosti, jer one ne mogu trpjeti sporost i ispipavanja.
Taj zahtjev za neposrednom primjenjivošću očit je i na državnoj razini. Država je jednako upravljana interesima kao kapitalisti, iako na drukčiji način. Ona tvrdi da predstavlja javni interes i zbog toga mora biti dobar rukovodilac koji troši javni novac imajući u vidu određenu opću korist. Ona ne može pojmiti bezinteresno djelovanje. Netko bi mogao reći da to ipak nije nezamislivo. No, u realnosti, s obzirom na tehnološku orijentiranost modernoga svijeta, to je nemoguće. Ni struktura države ni ljudi i javno mnijenje nosu usmjereni prema prihvaćanju te kulture koja bi bilo čisto znanstveno istraživanje. Ustvari, država zahtijeva od znanstvenika da stupi u liniju normalnoga razvitka, kako zbog tog javnog interesa koji predstavlja tako i zbog svoje volje za moći. Već smo vidjeli da je ta volja za moć u tehnici našla izvanredno sredstvo izražavanja. Država od tog službenika vrlo brzo zahtijeva da ispuni svoja obećanja i učinkovito doprinese njezinoj moći. Sve što ne služi izravnom interesu u tom istraživanju za nju je isprazno i bez vrijednosti. Dok financijeri traže svoj interes u novcu, država traži interes u moći. Ni u jednom ni u drugom slučaju nema ničeg besplatnog. Otkriće mora biti "isplativo", ali to znači da se sve manje trpe otezanja u istraživanju, eksperimenti koji a priori ne vode ničemu, neizvjesnost u kojoj se nalazi znanstvenik kad jednostavno traži a da ne zna hoće li njegovo traganje uspjeti ili ne. K tome, primjetna je i tendencija da se iz državnih poticaja izuzmu sve znanosti koje nemaju praktične primjene: povijest, filozofija, gramatika itd. U slučaju znanosti koje su podložne praktičnoj primjeni, ubrzo se pojavljuje zahtjev za tom primjenom. To ne ide na ruku znanosti. Ali ne treba pritom vjerovati da su znanstvenici naivni u tom pitanju.
Država počinje zadavanjem točno određenog zadatka. Ona daje direktive istraživanjima: treba iznaći gnojivo odgovarajuće tim zahtjevima. Treba iznaći brži postupak za strojnu obradu određenog zupčanika, treba iznaći mlazni motor upotrebljiv za avion itd. Zapravo, to su naređenja koja država izdaje Znanstvenom istraživanju. Ono mora staviti u pogon sva svoja sredstva i resurse kako bi što prije odgovorilo na zahtjeve države. U demokratskom sustavu, očito ne postoje sankcije protiv znanstvenika koji kasne s izvršenjem narudžbe, osim možda uskraćivanja financija; ali u diktatorskom sustavu istraživači su pod većom prinudom. Taj sustav narudžbi još ostavlja dovoljno prostora privatnoj inicijativi znanstvenika koji se mogu, i izvan naruddžbe, posvetiti osobnim projektima. Ali mehanizam postaje sve precizniji. To primjećujemo, iako u različitim oblicima zbog razlike u ekonomskom ustrojstvu, i u SSSR-u i u SAD-u.
(...)
Što se tiče SAD-a, razvoj znanstvenog istraživanja još nipošto nije završen. U načelu, ondje su još privatna tijela zadužena za to istraživanje, koje se proširuje na sva zamisliva područja. Tako postoje vijeća za politička istraživanja, vijeća za socijalna istraživanja, uredi za istraživanja uvjeta na radnom mjestu itd., a osobito tijela za statistiku i istraživanje javnog mnijenja. Ali postoji sve tješnja veza između ustanova zaduženih za tehničko istraživanje, većinom uspostavljenih od industrijskog sektora i najčešće povezanih sa sveučilištima, i države. (70 % tih instituta osnovale su velike tvrtke.) Posve je uobičajeno da se, kad imaju potrebu za informacijom, državne službe utječu tim istraživačkim organizacijama. Uspostavljeni su i specijalizirani državni uredi čiji je zadatak upravljati odnosima između tih entiteta. Ti uredi djeluju u povezanosti sa svim drugim uredima, dobivajući zahtjeve iz svih područja, poljoprivrede, industrije itd., i usmjeravajući istraživanja. Zatim djeluju kao centri transmisije postignutih otkrića i istražuju mogućnosti tehničke primjene, nakon čega odgovarajuća administrativna tijela sklapaju ugovore s industrijalcima zaduženim za provedbu. Ta je tehnička priprema utoliko nužnija što država financira sve više projekata, i to iziskuje sve podrobnija istraživanja u svim domenama djelatnosti relevantnima za modernu državu. Država je primorana financirati istraživanja koja premašuju financijske mogućnosti sveučilišta. Tako država ima izravni interes u tim institucijama. I jasno, ona neće ostaviti neiskorištenima tako otkrivene mogućnosti. To omogućuje slobodnije kretanje između vlade i industrije i centara tehničkog istraživanja, ali njihovi su interesi čvrsto povezani.
Osim toga, država je i sama organizirala vlastite istraživačke službe. Ured za popis stanovništva, na primjer, obuhvaća više od petnaest centara za statistička istraživanja. Nekadašnji National Ressources Planning Board (1923 – 1943) bio je također jedan od takvih centara. Drugi su još specijaliziraniji. Najobuhvatniji od njih je Povjerenstvo za atomska istraživanja (Atomic Energy Commission). Njegovi laboratoriji su u vlasništvu države, ona ga snabdjeva materijalom i opremom, ali istraživanja vrše sveučilišna tijela i privatna industrija. The Associated Universities upravlja istraživačkim centrom Brookhaven National Laboratories; Union Carbide upravlja istraživačkim centrom Oak Ridge National Laboratory; University of California upravlja istraživačkim centrom Los Alamos National Laboratory; i General Electric upravlja centrom u Hanfordu. Konačno, valja spomenuti i to da Sjedinjene Države osjećaju snažnu potrebu koordiniranja istraživanja izvršenih od različitih ustanova. Dva su udruženja koja izgledaju prikladnima za taj posao: Public Administration Service i Government Research Association. U dogledno vrijeme, djelovanje tih ustanova rezultirat će realizacijom projekta koji je već u tijeku: osnivanjem Centra zaduženog za sva moguća znanstvena istraživanja usmjerena prema tehničkom cilju, Federal Research Boarda.
U načelu, još je moguće imati neovisnu znanost. Ali treba imati na umu da država za ta istraživanja angažira najbolje specijaliste (u Sjedinjenim Državama za znanstvenike je vrlo probitačno raditi za državu, s obzirom na loše plaće sveučilišnih profesora), koji zbog zamašnih narudžbi jedva da mogu raditi išta drugo. K tome, država zapošljava sve veći broj istraživača.
Stoga izgleda da, u realnosti, nije moguće da neovisno istraživanje preživi. Sve ide prema onome što je nacizam primijenio prerano, i što se naziva Zweckwissenschaft (znanost upravljena prema prethodno određenom cilju). Ovdje se više ne radi o slobodnom istraživanju. Država mobilizira sve tehničare i znanstvenike. Svima nameće točni i ograničeni tehnički cilj. Sve ih više specijalizira, dok sama ostaje upravljačkom silom iza znanstvenika. Zabranjuje istraživanja koja joj se čine lišena svrhe i nalaže druga, koja su korisna. Sve je podređeno ideji usluge i učinkovitosti. Svrhe su unaprijed poznate: znanost samo pruža sredstva.
U takvom sustavu, razvoj tehnike s pomoću države doseže vrhunac na štetu znanosti. Najvažnije u tome jest zabrana svih drugih istraživanja osim onih koje želi država. Ali situacija ni ne može biti drukčija, s obzirom na spoj države i tehnike. U cjelini gledajući, i suprotno od onoga što bi se moglo vjerovati, ne može se reći da je taj sustav polučio loše rezultate. Bez sumnje, netko bi mogao kontrirati navodeći primjer radara: nacistička vlada zabranila je istraživanja kratkih radiovalova jer je smatrala da ta istraživanja nemaju budućnosti i mogućnost praktične upotrebe. No, upravo su slobodna istraživanja u Velikoj Britaniji vodila izumu radara i tako nanijela ozbiljan udarac nacističkom Zweckwissenschaft, što je imalo znatne posljedice za rat. S druge strane, takvo "usmjereno" istraživanje dalo je neke zadivljujuće rezultate. Navedimo samo nove tenkove, projektile V1 i V2, tešku vodenu bombu, ili postignuća u kirurgiji, optici, kemiji; da ne govorimo o poljoprivrednim metodama ili metodama industrijske organizacije. Ta tehnička usredotočenost izgleda je svagdje imala brze i učinkovite rezultate. Uostalom, poznato je da su i SAD i SSSR nakon rata posegnule za tim invencijama i upotrijebile ih u svoje svrhe.
Ta lekcija nije izgubljena. Malo se pomalo krećemo prema toj koncepciji koja, gledajući dugoročno, može biti itekako katastrofalna iako danas proizvodi zablješćujući vatromet.
Zaključno, možemo pretpostaviti da će u desetljećima što slijede tehnika sve više jačati, potpomognuta intervencijom države. Država i tehnika, u svojem ispreplitanju i uzajamnom pomaganju, dovode do stvaranja jedne totalne, naizgled neuništive civilizacije.