Tehnika ne može drugo nego biti totalitarna. Ona može biti efikasna i znanstvena samo ako apsorbira golemu količinu fenomena, uvodeći ih u svoju igru maksimalizacije podataka. Za sintetičku koordinaciju i esploataciju utvrđenih činjenica potrebno je djelovati na velike mase, u kojoj god domeni bilo. Zato tehnika svagdje teži monopolu. To primjećuje Driencourt kad govori o tehnici propagande i utvrđuje kako je ona totalitarna u samoj svoj prirodi, u poruci što je prenosi, u svojim metodama, svojem polju djelovanja i svojim modalitetima.
Ali taj se totalitarizam širi i izvan svoje specifične organizacije, zahvaćajući realitete za koje se može činiti da su s njome slabo povezani. Kad je tehnika utvrdila neku metodu, sve joj mora biti podređeno: više nema neutralnih objekata ili situacija. Munson pokazuje kako psihološka tehnika u vojsci ili tvornici uključuje izravni utjecaj na obitelj, psihološku integraciju obiteljskog života u novi svijet korištenih sredstava, nadzor tog obiteljskog života i njegovu formaciju u svrhu vojne ili industrijske službe. Tehnika ne može ostaviti netaknutim ni jedan aspekt civilizacije, sve je se tiče.
Moglo bi se prigovoriti: "Za takve civilizacijske preobrazbe nije odgovorna samo tehnika. Mnogo je drugih čimbenika odigralo ulogu: intelektualna nadmoć bijele rase, propadanje drugih civilizacija, demografski rast." Ali u zbilji sve se to uvijek svodi na probleme vezane za tehniku. Zapadnjačka intelektualna nadmoć napose se očituje samo u toj domeni, a pretpostavljeno propadanje kineske ili islamske civilizacije ovisi isključivo o kriterijima prema kojima se one prosuđuju. To su ovdje tehnički kriteriji, koji jedini omogućuju takvu tvrdnju.
Ili: "Nije li međutim moguće da dva načina života koegzistiraju, ili čak ostvare sintezu? Na kraju krajeva, kad su barbari provalili u Rimsko Cartvo postignuta je određena sinteza." Povijesna situacija očito nije ista. A i tada je zapravo opstala rimska civilizacija, jer je bila tehnička. Dok se civilizacije koje su danas ugrožene našom ne mogu oduprijeti jer nisu tehničke.
Odgovor na sve te prigovore može se sažeti u ključnu tvrdnju da je ta tehnika koja razara tuđe civilizacije mnogo više od puke mehanike. Ona je samosvojna civilizacija.
Vidjeli smo kakvi su stjecaji okolnosti pogodovali tehničkom razvitku na Zapadu i olakšali njegovo širenje. No, otkako je tehnika obuhvatila čitavu civilizaciju dolazi do jednog upečatljivog fenomena – uvijek kad tehnika prodre u neku novu sredinu, ona u toj sredini reproducira okolnosti koje su bile blagotvorne za nju u 19. stoljeću u Francuskoj i Engleskoj.
U najmanju ruku, reproducira one koje joj je moguće i potrebno reproducirati. Tako njoj nije osobito bitno naći u drugoj sredini dugo iskustvo ili dobru demografsku situaciju. Dostaju, kao elementarni uvjeti, socijalna podatnost i jasna svijest o cilju koji treba ostvariti. Ako tih uvjeta nema, tehnika će ih već ostvariti silom. Ona rastače sociološke oblike, razara moralne okvire, potkopava društvene i religiozne tabue, desakralizaira ljude i stvari, svodi društveno tijelo na zbir pojedinaca. Najnovija sociološka istraživanja, čak i ona što su ih proveli optimisti, smatraju bjelodanošću da tehnika ima razoran utjecaj na društvene grupe, zajednice svih vrsta, ljudske odnose.
Tehnički progres dovodi do nestanka onog "amalgama stavova, običaja i društvenih institucija što tvore ljudsku zajednicu" (Scott i Lynton). Uspostavljene zajednice se raspadaju, ali nove zajednice ne uspijevaju nastati. Čovjek gubi društvenu i komunitarnu vezu u doticaju s tehnikom, a okviri koji su mu pružali zaštitu slamaju se pod istim utjecajem. Mnogo je znakova toga: nestanak odgovornostî, funkcionalnih autonomija i socioloških spontanosti, nedostatak kontakta između tehničkih i ljudskih okruženja itd. Na razini industrijskog rada, na primjer, očit je potpuni lom između tvornice i društvene grupe u kojoj je ona smještena, kao što je gradska zajednica. Dok su u tradicionalnim civilizacijama društveni i ekonomski aspekt bili nerazdruživo povezani u zajedničkoj cjelini, u tehničkom društvu dva su aspekta strogo odijeljena, što za posljedicu ima raspad čitave grupe. Dvije bitno povezane aktivnosti (produkcije i relacije) ne mogu biti odijeljene a da to ne prouzroči rasap čitavog društva. No, utoliko ukoliko je jedna (produkcija) tehnička a druga to nije, one su nužno razdvojene. To je zaključak do kojeg dolaze podrobna istraživanja grupa u koje je tehnika počela ulaziti, kako u sredinama industrijalizacije u Europi tako i u Americi, Aziji i Africi. Ne može biti drukčije. Tehničari su sasvim jasni u tome pitanju. Na primjer, u jednom službenom izvješću o perspektivama ekonomskog razvoja u Alžiru (1958.) nalazimo napomenu da se taj razvoj može ostvariti samo zahvaljujući promjeni životnog stila Alžiraca, osobito podvrgavanjem redovitom radu još polunomadskih masa. Potrebna je planifikacija, izmještanje populacija, mobilizacija lokalnih fondova, prihvaćanje autoritarne političke moći. I modifikacija lokalnih etika i tradicionalnih mentaliteta, svojevrstan New Deal emocijâ. To su uvjeti koji se predlažu i smatraju normalnima za tehnički progres "Trećeg svijeta" (Le Tiers Monde, autori Sauvy, Ballandier i dr.). Tehnika je sada dostatna moć da proizvede te uvjete. Ona će ubrzo stvoriti na tim mjestima i jasnu svijest o svojoj nužnosti, sasvim spontano. Čovjek naposljetku prihvaća ono što je nužno. Svijet koji tehnika oblikuje neminovno je isti onaj koji joj je pogodovao u početku. Usprkos svim dobrim namjerama, optimistima i graditeljima povijesti, željezni okvir nameće se svim civilizacijama svijeta, okvir koji smo doživjeli na Zapadu u 19. stoljeću i koji tehnika mehanički reproducira jer čovječanstvo treba nekako preživjeti. Tko joj može prigovoriti što se brine za opstanak čovječanstva?
Tehnika je postupno stekla sva obilježja civilizacije.
To znači da je tehnika, usredotočena na samoga čovjeka a ne više na pojedine njegove aspekte, u središtu civilizacije, i više se gotovo nitko ne uzbuđuje kad se govori o "tehničkoj civilizaciji". To je doista prikladan izraz, čiji smisao valja produbiti. Naša civilizacija je konstruirana tehnikom, odnosno samo ono što je objekt tehnike čini dio današnje civilizacije; naša civilizacija je konstruirana za tehniku, odnosno sve što postoji u toj civilizaciji mora imati tehnički cilj; i ta je civilizacija isključivo tehnička, odnosno isključuje sve što nije ili ne može dobiti tehnički oblik.
To je primjetno u fenomenima koji se općenito smatraju ključnima za civilizaciju, kao što su umjetnost ili književnost. Danas, te su aktivnosti potpuno podređene tehničkim potrebama i ovisne o tehničkim sredstvima (film, radio, televizija).
Ta sredstva su jako skupa, što će reći: umjetničko izražavanje podvrgnuto je cenzuri novca ili države. Situacija s umjetnošću i književnošću najjasnije svjedoči o preobrazbi o kojoj je riječ: dok je u dosadašnjoj povijesti tehnika pripadala određenoj civilizaciji, bila samo jedan element u njoj, uklopljen u mnoštvo netehničkih aktivnosti, danas je tehnika obuhvatila cjelokupnu civilizaciju, bez ostatka.
Tehnika očito nije, kao što se tvrdilo, jednostavno zamjenjivanje ljudskog rada strojem. Ona je postala "intervencija u samu supstanciju organskog kao i neorganskog".
U području neorganskog, na primjer, radi se o istraživanju strukture atoma i upotrebi atomske energije za ciljeve koji su većinom još nepoznati. Ali svijet organskoga postaje još jasnije tehnički. Sve je ovdje usredotočeno na prikupljanje podataka u svrhu kontrole razmnožavanja, pospješivanja proizvodnosti i rasta, sve do promjene individue i same vrste. Smrt, rođenje, habitat podvrgnuti su racionalizaciji, kao u zadnjem stadiju industrijskog lanca kojem se ne vidi kraja... Ono što se činilo najosobnijim u čovjekovu životu sada je tehnizirano: način na koji se on odmara i opušta više ne spada u sferu privatnog i voljnog, već je predmetom tehničkih i operativnih istraživanja. Radi se o eksperimentiranju sa samim korijenima bića (Giedion).
Odsada, sve što predstavlja civilizacijsko postignuće mora se pokoravati zakonima tehnike. Svako intelektualno, umjetničko, moralno pregnuće mora tvoriti dio tehničkog univerzuma. Promjena je toliko golema, toliko neočekivana, da nismo u stanju razabrati njene posljedice, i većina nas, zaslijepljena stabilnostima navike, čak ni ne primjećuje da se nešto bitno drukčije događa. Više ne postoji sukob između različitih sila od kojih bi tehnika bila samo jedna. Tehnika je već odnijela pobjedu; prekasno je i za njezino ograničavanje i za njezino dovođenje u pitanje. Mana svih sustava i metoda zaduženih za ublažavanje i ograničavanje tehničke moći je da dolaze suviše kasno.
Očito je da kad tehnika prodre u zemlju, koja god ona bila, lokalna i nacionalna civilizacija te zemlje doživljava slom. Dvije civilizacije ne mogu supostojati. To ne znači da je sve uniformno; postoje još znatne raznolikosti od regije do regije, i tragovima starih civilizacija ipak treba vremena da nestanu.
Ali postoji i raznolikost koju stvara tehnika. Ona nipošto nije samo sila sveopće uniformizacije.
Iako su ciljevi isti, valja ih prilagoditi različitim podnebljima, zemljama, stanovnicima. Što je tehnika razvijenija, to su njeni načini djelovanja raznolikiji. Tako ćemo imati privid različitih civilizacija u Indiji i na Grenlandu. One će doista biti različite u određenim aspektima, ali njihova će priroda biti ista: to će biti tehničke civilizacije. Različitosti neće proizlaziti iz dubokog duhovnog i materijalnog napora ljudskih generacija, već iz hladne računice tehničara; neće biti izraz esencije čovjeka, već prigodak esencijalne tehnike.
Geografski i kvalitativno, tehnika je, u svojim očitovanjima, univerzalna: ona teži, po nužnosti i po prirodi, univerzalnosti. I ne može biti drukčije jer ovisi o znanosti koja i sama teži univerzalnosti i jer postaje jezikom koji shvaćaju svi ljudi.
Izlišno je dokazivati svima očitu činjenicu da je naša znanost univerzalna; ali valja ukazati na to da je tehnička univerzalnost nužna posledica toga.
Potonja tvrdnja zahtijeva objašnjenje. U svojim odnosima sa svijetom čovjek se uvijek koristio različitim načinima, ali koji nikad nisu bili univerzalni, jer ni jedan od njih nije bio posve objektivan. No tehnika je način shvaćanja realnosti i djelovanja na svijet koji omogućuje zanemarivanje svake individualne razlike, svake subjektivnosti. Ona je strogo objektivna. Ona dokida osobna mišljenja, partikularne ili čak kolektivne načine izražavanja. Čovjek danas živi imajući udjela u istini koja je postala objektivna: tehnika je most između realnosti i apstraktnog čovjeka. Ona tako stvara vezu među ljudima. Svi koji djeluju služeći se istom tehnikom vezani su međusobno određenim prešutnim bratstvom. Imaju isti odnos prema realnosti. Nemaju potrebe govoriti jedni s drugima, sporazumjeti se u svojoj vlastitoj istini ili osobnosti. Tim kirurga i bolničarki upućenih u tehniku određene operacije nema potrebe za razgovorom kako bi potrebne kretnje bile ispravno obavljene u zahtijevanom trenutku.
I u radu u tvornici primjetna je tendencija izbjegavanja naređenja i osobnog kontakta. To je bilo dovedeno do ekstrema u koncentracijskim logorima, u kojima su se miješali ljudi različitih nacionalnosti i bez ikakva međusobna kontakta, ali koje se ipak uspjelo upregnuti u kolektivni rad (rutinski, doduše, ali s malo više radne discipline on bi mogao postati produktivan – kao što danas pokazuje SSSR).
Sigurno, ne može se govoriti samo o izolaciji; ljudi rade u timovima. Ali da bi tako radili više nemaju potrebu poznavati se i sporazumjeti se. Trebaju samo dobro poznavati tehniku i unaprijed znati što će suradnik u određenom trenutku učiniti. Nije nužno ni sa kim se sporazumjeti da bi se vozio avion: dovoljno je znati i slijediti komande, računajući na suradnju drugih s istovrsnim znanjem, koje nema potrebe za riječima. Tehničko znanje i vještine dovoljni su za uspješan let, kao što su dovoljni za obavljanje većine drugih poslova. Štoviše, sporazumijevanje u tradicionalnom smislu riječi više nije potrebno ni za što.
Tehnika je taj univerzalni jezik iz nužde, nadomjestak za govor. Ona je plod specijalizacije. Ali upravo ta specijalizacija sprečava ljude da se razumiju. Svatko sada ima vlastiti vokabular, vlastit način mišljenja i percepcije svijeta. Još jučer, profesionalna deformacija bila je predmetom sprdnje i šale. Danas, oštrica specijalizacije poput žileta je zadrla u živo meso, režući pupčanu vrpcu koja je povezivala ljude međusobno i s prirodom. Ovaj čovjek više ne može shvatiti svog bližnjeg jer njegov je posao čitav njegov život i jer ga je specijalizacija njegovog posla bacila u zatvoren univerzum: ne samo da više ne razumije vokabular nego ni duboke razloge drugog. Dovodeći do takvih raskida, tehnika stvara nužne mostove; ona je most iznad specijalizacija, jer proizvodi tip novog čovjeka koji se razvija razmjerno i u skladu sa sredstvima kojima se služi, koji može govoriti sam sebi i slušati sama sebe i ono što razumije podvrgavajući se signalima svojih uređaja, s pouzdanjem da će i drugi činiti isto.
Tehnika je danas veza među ljudima. S pomoću nje oni komuniciraju, koji god bili njihovi jezici, njihova vjerovanja, njihove rase; ona je uspjela postati univerzalni jezik, koji može pružiti nadomjestak za sva pomanjkanja i sve raskide. To je duboki razlog njenog moćnog zamaha prema univerzalnom.