„Tebi još samo grom nije ubio psa“, rekao je doktor Igor gledajući Iliju, podrugljivo se pritom smješkajući. Namjestio je izraz lica koji će vlasniku stradalog psa nepogrešivo usaditi osjećaj krivnje. Ilija je stajao ispred pulta, prebacivao se s noge na nogu i gužvao nekakvu kapu u rukama. Niz ćelavu glavu klizilo je nekoliko kapi znoja – izdajničkih kapi, ako je bilo suditi po veterinarevu samozadovoljnom izrazu.

„Koliko znamo, jel“, dodao je nastavivši netremice zuriti u Iliju, čas u oči, čas u kapi znoja koje su se približavale očima. Došao je s knjižicom odjaviti Bobija, koji je nekoliko dana ranije izgorio skupa s čardakom, ne njegovom krivnjom, mislio je još koju minutu ranije, ali sada, pod jezivo plavim pogledom doktora Igora bio je spreman priznati sve: i da je vlastiti čardak osobno zapalio, i da potajno jede hamburgere kada ga žena pošalje u kupnju i da tu i tamo ubode neki listić na kladionici i da piša u lavabo i da je u ratu simulirao reumu i potegao veze ne bi li se spasio rovova Male Bosne i Jošina i da je u mlađim danima prevario suprugu – triput.

„Ha, čujte, doktore…“, pokušao je.

Doktor se nije obazirao: „Predzadnji je, što? Objesio se? Da se podsjetimo…“, okrenuo se napokon prema računalu i otvorio Ilijin karton. Iliji je pao teret iz prsa, ali nažalost tek u donji dio trbuha, gdje je nastavio pritiskati debelo crijevo, mjehur, a po svoj prilici i prostatu. Prebacivao se s noge na nogu, vidjeli smo svi koji smo se zatekli u maloj ambulantnoj čekaonici, susret priprostog seljaka s čovjekom koji je „išao u velike škole“. Sa zanimanjem sam nastavio slušati.

Prošle godine Ilijin mješanac Boban počinio je samoubojstvo vješanjem: pronađen je kako visi preko zida u komšijsko dvorište na lancu nedovoljno dugačkom da bi makar stražnjim nogama dosegnuo tlo; na zid je skočio s poklopljene bačve koja se tamo našla, a očito privučen susjedovom ženkom, koja se baš tjerala, tako je rekao tada, kada je također s vlasničkom knjižicom došao „odjaviti“ Bobana. Mrtav-hladan, kao da ga odjavljuje s facebooka, a ne iz života. Pričao sam kasnije u Walkowu: „Takvi su ljudi na selima, u suživotu sa životinjama i njihovim smrtima; otupjeli na sve to, kao da se kosilica pokidala; otupjeli od svinjokolja, klanja peradi, otrova, gaženja traktorima, raznih drugih zvjerstava. Često i dječjih zvjerstava, jer tako odgajaju te male zvijeri, da bi se iživljavali nad nemoćnima. Tako se ovdje ući probijanju kroz život.“

„Ali ovaj je iz grada, doduše, u pravu si, iz rubnog naselja, to je već gotovo selo; možda i gore – ni ‘vamo ni tamo. Njima su lanci još uvijek normalni, toga nema više ni u selendrama.“

Bog zna koliko je Boban visio u agoniji, možda satima; u zoru je pronađen već ukočen, a susjed ga je prvo fotografirao, potom zvao policiju, kako ne bi ispao krivac za nesretni slučaj. Kriv je bio Ilija, ustanovila je policija, a veterinar se s time složio; istraga je pokazala da je Ilija suviše kratak lanac prethodnoga ljubimca Dide zamijenio znatno duljim, gotovo petmetarskim, što je bilo dovoljno skočiti na zid, ali ne i doskočiti.

„Što smo rekli za lance, gospon Ilija?“

„Rekli ste da je bio jako kratak i da ga je zato pokupio vlak…“

„A vi ste ga odmah zamijenili s dugim. Didu s Bobanom, a kratki lanac s dugim.“ Ovo nisu bila pitanje, nego konstatacije.

„Jesam, gospon doktore.“

„Petmetarski lanac – to je već sloboda.“

Đavolski plavi rendgeni u doktorovim očnim dupljama svrdlali su negdje između Ilijinih očiju i prsa, koliko je on mogao procijeniti, u predjelu Adamove jabučice koja mu se na svaki gutljaj pomicala gore dolje. Veterinar je rekao da lanac kao takav više nije prihvatljiv, ali Ilija je shvatio da prekratak lanac nije prihvatljiv – stoga je Boban skončao na dugom lancu. Dido je, pak, skončao tako što se otrgnuo, pobjegao skupa s lancem koji se nekako zapetljao za tračnice obližnje pruge i više mu nije bilo spasa: našli su samo dio lanca i nešto dlake i krvi, ostatak Dide razletio se „kao petarda“, tako je sam Ilija rekao odjavljujući Didu iz evidencije živih pasa. Objašnjavati takvima zašto su lanci u današnje doba neprihvatljivi uzaludan je trud; doktor je radije, s vrlo malo nade, udario drugim smjerom:

„Vama bi najbolje bilo da ne držite pse; ovaj se objesio, prošli utopio, što je sljedeće? Grom iz vedra neba?“

„Ne, ne, doktore, Didu je vlak pokupio, utopio se onaj prije njega, Mile, stari fakin, dobar je bio. Ali ne mogu ja bez kera, ker je čuvar, čuva dvorište, čuva kuću, nema boljeg alarma od kera, znate to i sami.“

Doktor je svrnuo pogled nazad na monitor i pronašao u evidenciji pokojnih Ilijinih pasa već pomalo zaboravljenog Milu. Mješanac, avlijaner, redovno cijepljen, čipiran, nikad bolestan, mrtav više od pet godina. Taj se utopio u bačvi, jer bačva nije bila poklopljena, samo se ledeni pokrov uhvatio na površini, pa je Mile propao kroz tanak led i nije se uspio iskobeljati.

„Sve mi se čini da njih treba čuvati od vas, gospon Ilija, svaki vam pas tragično završi, a vi uporno udomljavate nove; dokle više?“

Ilija je već bio na lošem glasu u lokalnim azilima, a to je značilo na crnoj listi: građanin kojemu se ne udomljavaju životinje, jer loše postupa s njima. Dijelom je za to bio zaslužan i Igor, koji je s azilima rado razmjenjivao informacije i pomagao im koliko je mogao: to se najviše odnosilo na liječenje pronađenih životinja na dug, a taj dug zna biti vrlo dubok i vrlo dug. Pse i mačke ipak je i bez azila bilo lako pronaći: onaj tko je htio, nabavljao ih je bilo gdje: na ulici, odbačene u kanalima i njivama, na grobljima, pod mostovima, od susjeda i poznanika i njihovih poznanika, kupovao ih na kraju krajeva na subotnjoj pijaci od lokalnih dilera štenaca i mačića: koje su ovi, ako ih ne bi prodali, najčešće i ostavljali na opustjeloj pijaci.

„Oprostite, doktore, ali ja vam opet kažem: nije se Mile zapetljao sam za šine, nemoguće, to je kratak i tanak lanac, vidio sam kako je bio zapetljan, to nije bilo slučajno.“

„Što je bilo bilo je, a mi nismo na sudu. Reci mi samo, kako je Bobi nastradao, nema ni tri mjeseca kako je cijepljen?“

Očekivano, Bobi je također bio vezan, a svinjac van uporabe koji se nalazio baš ispod čardaka služio je kao njegova improvizirana nastamba. Igor si je vizualizirao Ilijin svinjac: nije ga nikada vidio, ali svaki svinjac u Slavoniji izgleda jednako: hladni betonski zidovi, nizak strop; ako je Bobi imao sreće, umjesto slame imao je rasprostrte stare krpe ili čak komade stiropora. Ali Bobi ovako i onako nije imao sreće. O slučaju su čitali proteklih dana na lokalnim portalima, spominjao se i nesretni pas, a članke je ilustrirala fotografija Ilije kako sa zgužvanom kapom cmizdri na zgarištu. Doktor Igor odmah ga se sjetio, jer tko bi zaboravio vlasnika obješenog psa. Loše instalacije, staro trulo drvo, ostaci slame i kukuruzovine, dobar recept za omanji požar. Ilija je i dalje gužvao kapu, a kako doktorov pogled nije nudio utjehu, ponašao se kako se ponaša prosječni lupež s osjećajem krivnje: nastojao je skrenuti s teme, po mogućnosti na teže i sramotnije slučajeve od svoga.

„E, a jeste li čuli za onoga što je poletio s desetog kata? U Osijeku.“

„Jesam, čuo sam.“

Svi su čuli za taj slučaj, jer ne padaju psi s neba baš svakoga dana, e da se ne bi o tome pisalo i pričalo. Jedino što nije bio siguran da je baš s desetog kata, ali iznad sedmoga sigurno jest. Ilija je prepričavao događaj koji su svi znali, jer tako nitko od prisutnih, mislio je on, nije razmišljao o njemu i Bobiju. Osječki pas napravio je nešto vrlo neobično: nakon što je došao iz šetnje s vlasnikom, izišao je iz lifta, pretrčao cijeli stan i na užas vlasnika skočio kroz otvoreni prozor. I na još veći užas nekolicine djece i roditelja koji su popodne provodili na dječjem igralištu podno zgrade; je li bila riječ o nekom terijeru ili buldogu, Igor se više nije mogao sjetiti, a ponašanje psa bilo mu je jasno čim je pročitao članak. Stvar je bila u liftu: vlasnik se sa psom uglavnom penjao stubištem i pas je uvijek znao da se penje i gdje je; lift ga je zbunio: gledao je vanjsko zelenilo kada su se vrata lifta zatvorila, ugledao je prozor kada su se vrata lifta otvorila: samo je potrčao van, nesvjestan gdje je i kako je tamo dospio. Ilija je slučaj prepričavao s dosta bizarnih detalja, kao da je sam bio ondje, ali zapravo se nadao da se tako odmiče od sebe: što dulje priča, njegov slučaj je dublje u prošlosti, pa makar se radilo o minutama. Poanta je bila u sljedećem: osječki terijer je bio slobodan kao ptica, oprostite na ovome, pa je bizarno i tragično završio; nije u svakome lancu vrag, niti u vragu lanac, a gospodine doktore, veće su zlo ljudski kavezi od slobode u svinjcu.

„Posisali ste svu mudrost Zapada, gospon Ilija.“

„I Istoka, gospon doktor, i Istoka.“

„Dobro, gospon Ilija, pas je odjavljen iz života i naše evidencije, ali niste za to morali dolaziti, nije da plaćate mjesečno osiguranje ili nešto.“

„Znam, ali nagodinu biste ga došli cijepiti, a njega nema.“

„I što onda? Zar bismo čipirali vas?“

„Au, ne daj Bože!“