Svi su krivi, osim mene.

Pravo mu je prezime bilo Destouches. U povijesti će ostati zapamćen pod pseudonimom Céline, što je bilo ime njegove bake. Ali sad je 1914. godina. Dvadesetogodišnji mladić iz uboge radničke obitelji se, usprkos svojim anarhističkim i antipatriotskim stavovima dragovoljno prijavljuje u vojsku. Prolazi mnoga ratišta, teško je ranjen u glavu, posljedice čega će osjećati do kraja života. Iz rata izlazi kao poluinvalid i s odličjem za hrabrost, poput mnogih domoljubnim zanosom ponesenih mladića iz cijele Europe koji će po slomu starih monarhija i staroga svijeta tumarati poslijeratnim novim zemljovidom staroga kontinenta u potrazi za novim idealima. U isto vrijeme u Njemačkoj mladi Ernst Jünger, čovjek čiji će se životni put i sudbina kasnije nekoliko puta ispreplesti s onom budućega Célinea, također dragovoljno, ali i slavodobitno ulazi u rat iz kojega će izaći s brojnim ordenjem i naknadnom pameću. Louis-Ferdinand otvara novu stranicu u svojem životu. Ferdinand Bardamu iz Putovanja nakraj naći, tog nenadmašnog spomenika „europskome nihilizmu“, opisat će sve putešestvije mladog Destouchesa, njegovu preobrazbu u zagriženog pacifista i liječnika, kritičara novog svjetskog poretka, dekadenta te naposljetku, za nas najvažnije, pisca. Louis-Ferdinand upisuje medicinski fakultet, odlučio je liječiti ljude, a 1924. piše disertaciju, tj. svoje prvo književno djelo, Život i djelo Philippea Ignacea Semmelweisa, posvećeno mađarskome liječniku koji se sredinom devetnaestoga stoljeća zalagao za dezinfekciju ruku tijekom liječničkih zahvata.

Destouches otvara liječničku praksu u siromašnoj četvrti Pariza. Pod dojmom svakodnevice, sudbinā svojih ubogih klijenata, Destouches sve više postaje opčinjen temama općeg nezadovoljstva, siromaštva radnika, nezaposlenosti, stanja javnog zdravstva, propasti svih moralnih vrijednosti u novoeuropskome geopolitičkom poretku. Godine 1932. u izdavačkoj kući Denoël et Steele objavljuje svoj prvijenac, remek-djelo Putovanje nakraj noći. Uspjeh je golem, Destouches je postao Céline, a ostalo je povijest. Iste godine ranije spomenuti Ernst Jünger također objavljuje svoje kapitalno djelo, filozofski spis Radnik u kojem je, poput svojeg francuskog vršnjaka, samo na drugim temeljima, do u tančine raščlanio i raskrinkao europsku humanističku misao. Céline na lovorikama piše svoj drugi roman Smrt na poček u kojem je opisao vlastito djetinjstvo u siromašnom predgrađu Pariza. Godine 1935. zaputio se u Rusiju kako bi potrošio tantijeme za ruski prijevod Putovanja koje su priredili nekadašnji nadrealist, a sad zagriženi komunist, Louis Aragon i njegova supruga Elsa Triolet. Céline se vraća zgrožen i zgađen sovjetskom stvarnošću, piše pamflet Mea culpa u kojem se razračunava sa sovjetskim eksperimentom. Destouches-Céline sve više tone u mračnjaštvo i posvemašnji nihilizam, posvuda vidi komplote i zavjere. Zapostavlja svoj književni rad i posvećuje se pisanju bjesomučnih antisemitskih pamfleta kojima bespoštednoj kritici podvrgava sve zapadnjačke vrijednosti. Trice za jedno krvoproliće i Škola leševa ostaju trajna mrlja na njegovoj savjesti. Taj nepomirljivi pacifist pretvara se u pomahnitalog krvoloka žednog posvemašnjeg uništenja. Hitlerovo bjesnilo širi se poput kuge trulom Europom. Neki francuski intelektualci bivaju zaraženi njegovim bacilom, poput Drieu la Rochellea ili Roberta Brasillacha. Destouches također bjelodano izražava svoju netrpeljivost prema Židovima, premda se njegovo određenje Židova u svemu razlikuje od tipičnih antisemitskih poimanja. Célineova mržnja prema civilizaciji koja se urušava i stoji pred konačnom propašću nalazi svoj izraz u neshvatljivim izljevima nesnošljivosti i luđačke opsjednutosti svojim židovskim sugrađanima. Ali Destouches nije tipičan kolaboracionist. Sumnjam da bi ga se takvim i moglo okarakterizirati. Njegova mahnitost prenosi se i na njemačke okupatore kojima, uzgred, ne odaje da se u njegovoj zgradi nalazi poštanski sandučić francuskoga pokreta otpora, kao i na njegove francuske „drugove po peru“ koji su se posve prepustili nacističkoj promidžbi, a u svojim stavovima i tekstovima žešći od svojih njemačkih učitelja. Godine 1942. u Parizu se obreo Destouchesov vršnjak s početka ove priče, rečeni Ernst Jünger, koji se preobrazio u nezajažljivoga Hitlerova protivnika, zbog čega je, kao aktivni vojni časnik, nekoliko puta gadno nagrabusio. Jünger se kreće među francuskim intelektualcima lijevog političkog spektra, Sartreom, Camusjem, starom gardom francuske umjetničke kreme, ali i višijevskim pijevcima. U svom Pariškom dnevniku navodi često citiran susret sa Célineom, pri kojem je potonji spočitnuo Nijemcima da se nisu dovoljno odrješito razračunali sa Židovima. Céline u srpnju 1944. sa suprugom, plesačicom Lucette Almanzor i mačkom Bébertom bježi iz Francuske prema Danskoj, u čijim je bankama ranije pohranio sve tantijeme od svojih književnih djela. U Danskoj je uhićen i četrnaest mjeseci provodi u tamnici. Potom je u izgonu na baltičkoj obali, gdje životari u nekoj straćari. U međuvremenu se u njegovoj domovini redaju napadi na pisca Destouchesa. Sartre je objavio pamflet Portret antisemita u kojem zahtijeva smrtnu kaznu za Célinea. Destouches je osuđen na godinu dana zatvora, lišen je sve imovine i proglašen sramotom za Francuze. Francuska nakon rata prolazi katarzu i želi se osloboditi svojeg kolaboracionističkoga tereta, svi koji su svoje pero umočili u crnu tintu suradnje s nacistima osuđeni su na propast. Godine 1945. hicem iz revolvera ubijen je Célineov nakladnik Robert Denoël koji je, uostalom kao i drugi francuski izdavači poput poslije rata velikih i utjecajnih Bernarda Grasseta i Gastona Gallimarda, umiješan u prljave poslove oko njemačkoga novca koji je nakon okupacije uložen u francusku nakladničku industriju. U ožujku iste godine nadareni Drieu la Rochelle sam je sebi presudio, dok je Robert Brasillach pogubljen mjesec dana ranije unatoč peticiji brojnih istaknutih francuskih intelektualaca koji su od de Gaullea tražili da ga pomiluje.  

Godine 1951. Céline je ipak amnestiran, vraća se u Pariz, nastanjuje se u Medounu, predgrađu Pariza te kao u bunilu i na traci piše romane u kojima opisuje svoje dogodovštine od sloma Vichyja do povratka u zemlju. I dalje je meta napada, ali nikome ne ostaje dužan. Nikad se nije pokajao zbog svojih antisemitskih ispada, dapače, ustrajno je branio svoje stavove, a poznate su njegove opaske o tome kako je „bijela arijska kršćanska civilizacija“ doživjela svoj brodolom kod Staljingrada te da je rano u životu spoznao činjenicu o Židovima kao o „izrabljivačima“. Céline i dalje nema dlake na jeziku. Nemilosrdno napada Sartrea, tu „egzistencijalističku ludu“, kojoj, kako tvrdi, ne smeta da objavljuje svoja ljevičarska djela kod kapitalista Gallimarda i živi u hotelu, dok za svog nakladnika također nema lijepih riječi, tvrdeći da ga iskorištava i živi na njegovoj slavi, plaćajući ga jednako mizerno kao i njegovi ubogi pacijenti. Célineov dom sredinom pedesetih godina postaje svetište raznih pomazanika i obožavatelja koji posjećuju svojeg učitelja i posvećuju njegovo djelo. U to vrijeme nastaju njegovi brojni intervjui u kojima se nastavio nesmiljeno razračunavati sa svima koji su na bilo koji način doveli u pitanje njegovu savjest ili njegovo književno djelo. Razgovori s profesorom Y, roman iz 1955. pisan u obliku razgovora između pisca i akademika, fantastična je rasprava o književnosti i ulozi književnika u suvremenome svijetu. Célineova izjava kako je on „najveći francuski pisac“ obistinila se i stoji kao rana od glogovog kolca u srcima svih koji su ga nakon rata napadali i željeli istjerati iz francuske književnosti. Destouchesovo zdravlje međutim sve više kopni, rane iz rata i one na duši nedvojbeno su iscrpile njegov organizam koji je konačno otkazao poslušnost u ljeto 1961., dan nakon što je završio svoj posljednji roman Rigodon, koji će biti objavljen tek 1969.

Célineova udovica nastavila se brinuti za njegovu ostavštinu, ne dopuštajući ponovno objavljivanje njegovih antisemitskih pamfleta. Francuski ministar kulture Frédéric Mitterrand je 2011., na pedesetogodišnjicu autorove smrti, izjavio kako će Céline biti izbrisan s popisa velikih francuskih umova kojima se trebala odati počast zbog svojih bjesomučnih ispada. Lucette Destouches je 2017. izdavaču Gallimardu dala pristanak na objavljivanje tih spisa, ali se u francuskoj javnosti podigla takva bura da je projekt obustavljen.

Destouchesova je udovica 2001. objavila knjigu razgovora Céline secret u kojem je otvoreno i bez uvijanja opisala dva i pol desetljeća života koje je provela s piscem. U tim se razgovorima stalno spominje Célineov pesimizam, njegov nepovjerljiv stav prema životu i svijetu, krajnji nihilizam.

Célineova podvojenost, raspolućenost njegova uma između humanističke, ljudske dimenzije liječnika koji je spreman nesebično pomoći svima onima kojima je pomoć nedvojbeno potrebna te istodobna mržnja i prezir prema tom istom puku u kojima se zrcali netrpeljivost prema cijelom zapadnjačkome društvu koje je doživjelo posvemašnji krah, pronašla je svoj nenadmašan izraz u djelu ovoga heretika, dekadenta, mizantropa, pisca kojeg su uspoređivali s „božanskim markizom“ de Sadeom, Kafkom, Rabelaisom, svim vrhunskim izdancima intelektualne misli koji su izrazili sumnju u smjer kojim ovaj svijet ide. Célineov dom nesretnim je slučajem izgorio u svibnju 1968. (!), progutavši u plamenu sve piščeve rukopise i ponijevši u vječnost spomen na djelo jednog od najkontroverznijih pisaca u ljudskoj povijesti. Srećom, na hrvatskom jeziku imamo barem prijevod Putovanja nakraj noći u maestralnom prijevodu Višnje Machiedo, dok za ostale romane zainteresirani čitatelj, ukoliko ne zna francuski, može posegnuti za srpskim, ćiriličkim prijevodima posljednjih Célineovih romana i sam se uvjeriti je li tu riječ o majstoru ili pukom klaunu.