Pokušao sam već nešto reći o Powysovom elementalizmu u istoimenom eseju svoje prve knjige, Riječi pod nosom. Ali to je uglavnom bio negativan govor, usredotočen na ono što taj elementalizam nije. U tom eseju pokušao sam prije svega istaknuti ključne razlike što dijele Powysov elementalizam od onoga što je kasnije postalo poznato pod imenom New age, i pokazati u kojoj je mjeri u njegovu elementalizmu posrijedi nešto bitno drukčije od suvremenih trendova "novog poganstva". Ovdje, pokušat ću reći nešto pozitivnije o njemu, usredotočujući se na ono što proizlazi iz samih Powysovih tekstova i neovisno, koliko je to moguće, o svim izvanjskim "referencama".

Powys, barem koliko je meni poznato, nigdje nije jasno definirao što je to elementalizam. I mislim da to nije učinio ne samo zbog opravdanog, nego i ključnog razloga. Jer, iako je on elementalizam često nazivao i svojom "životnom filozofijom", tvrdeći gdjekad da je ona za njega važnija i od njegova umjetničkog stvaranja, radi se o nečem što se ni uz najveći trud ne bi moglo uvrstiti u ono što se danas naziva "teorijom", već je nešto čak tome uvelike suprotno. Iako će se Powys u izlaganjima te "životne filozofije" nerijetko poslužiti autorima, tradicijama i terminologijama filozofije u strogom smislu riječi, antičke kao i moderne, ta njegova "filozofija" bitno se razlikuje od svega što se obično shvaća pod tom riječi jer ima i drukčiju metodu i drukčiju svrhu. Nju bi se moglo nazvati "praktičnom", kad i ta riječ u sebi ne bi sadržavala još suviše "teoretskog". Čak i kad su usmjereni prema "praksi", filozofi ostaju duboko ukopani u apstraktno, čisto pojmovno umovanje, i obraćaju se pojedincima s iznimnim misaonim i moralnim sposobnostima. Kod Powysa, nasuprot tome, nalazimo vrlo malo apstrakcija, i on se obraća svim pojedincima voljnim pružiti mu uho. Nimalo slučajno, njegova posljednja "filozofska knjiga", Usprkos (In Spite of), nosi podnaslov Filozofija za svakoga (A Philosophy for Everyman).   

I ta "filozofija" doista počiva, kao što sam natuknuo i u svome pređašnjem eseju, na nečemu što je dostupno ama baš svima. To su: oni sami i elementi koji ih okružuju, odnosno ono što se obično naziva "materijom". I kao što sam također pokušao naznačiti, ta "filozofija" u biti se svodi na osobit tip individualne ili čak individualističke askeze, pomoću koje pojedinac radikalnim pojednostavljenjem svog života i svojih mentalnih navika postaje sposoban, u "ekstazi s predumišljajem", ostvariti "čulno-mistični zagrljaj" između svog "najdubljeg jastva" i izvanjskog "ne-jastva" te na taj način postići ono što je pjesnik Wordsworth, Powysov "veliki učitelj", nazvao "zadovoljstvo koje postoji u životu samom" (pleasure there is in life itself), a što pojedinca vodi osobitoj i progresivnoj životnoj "samopreobrazbi" (self-transformation). Na temelju svega toga čini se, i ispravno se čini, da powysovska poetična "filozofija" ima mnogo više sličnosti s određenim religijskim i mističkim tradicijama nego s filozofskim teorijama i sustavima. No, tu ipak postoji jedna bitna razlika. Naime te su tradicije, iako znatno manje nego filozofije, također ograničene na "happy few", dok powysovski elementalizam želi biti dostupan svima bez iznimke. Kao što je Powys možda najbolje izrazio, a u svakom je slučaju izrazio najduhovitije, u jednoj drugoj "filozofskoj" knjizi, A Philosophy of Solitude: "Oni [ranokršćanski mistici] su imali Boga na kojeg su se mogli osloniti; ali mi, čak i ako nemamo Boga, imamo barem kozmičke elemente".   

Ono što je ključno naglasiti u toj osebujnoj voljnoj ekstazi jest da ne-jastvo s kojim jastvo postiže taj "zagrljaj" može biti bilo što – komad neba viđen između vršaka nebodera, busen trave izrastao u procjepu asfalta, miris mora, ćuh vjetra na licu, zvuk žabe koja skače u jezero, zalogaj kruha s maslacem, gutljaj čaja, mahovinom obrastao kamen, dodir voljene osobe, blistanje kiše na granama – i da su za nju napogodnija najelementarnija i najjednostavnija očitovanja prirode i života (Powys je "animist", i za njega je svekolika "materija" mnogostruko živa). U izravnoj i bitnoj vezi s time, valja naglasiti i to da se, kako bi moglo postići svoj cilj, jastvo mora osloboditi od svih nameta i komplikacija što mu dolaze od društva. Za Powysa, "društvo je naš najveći neprijatelj", ono što najviše "truje poetsku kontemplaciju osamljene individue" i sprečava postizanje tog posebnog elementalnog zadovoljstva. Na taj je način Powys tumačio Sartreovu čuvenu maksimu, "Pakao, to su drugi". Njegov je elementalizam stoga bitno individualistički i protudruštven. Jastvo, "ono najdublje ja-sam-ja pojedinca", ogoljeno od čitave društvene strke i pomutnje, postaje sposobno za naročito uživanje u okolnom univerzumu, ili, kao što je Powys više volio reći, multiverzumu. A ako mu je iz bilo kojeg razloga ta senzacija izvanjskog ne-jastva zapriječena, ono uvijek može pribjeći zalisi svojih "slasnih sjećanja", za koje Powys tvrdi – za razliku od Prousta – da ih je moguće voljno prizvati.      

U posljednje spomenutoj knjizi, Powys tako piše: 

"Tako je samostvaranje [self-creation] duše dvostruko postignuće. Kao projekcija nekog duhovnog tijela, unutar i oko materijalnog tijela, ona stvara u isti mah taj tvrdi kristal središnjeg otpora i tu fluidnu, trepereću aureolu nakupljenih sjećanja. S tim tvrdim nerazorivim središtem, s tom neuhvatljivom i lelujavom obodnicom, osamljeno jastvo spremno je uhvatiti se u koštac sa svijetom. Suočeno s bolju i ruglom i brutalnosti, ono se stvrdnjava i dopušta toj auri sjećanja da se raspline. Ona će se – taj oblak neopipljivih ideja i slika – brzo ponovo obnoviti, čim neposredne napetosti nestane. Sjećanja će se vratiti poput odraza na površini vode koja je bila grubo uzbibana."

A u svojoj najdojmljivijoj i najdovršenijoj "filozofskoj" knjizi, In Defence of Sensuality, toj bibliji elementalizma, autor se odvažuje na još smjelije metafore kad govori o tome, nazivajući jastvo u njegovom kozmičkom združivanju s ne-jastvom "ihtiosaurovskim egom" i uspoređujući njegove doživljaje s onima primordijalnog amfibijskog gmaza koji svjedoči postanku svijeta: 

"To je ono na što smjeram kad upotrebljavam sliku ihtiosaura. Ono na što želim ukazati govoreći o 'ihtiosaurovskoj senzaciji' upravo je ta jednostavna iskonska sreća u neposrednom iskustvu bivanja živim. Treptati pred tim tajanstvenim bogom, suncem; piljiti u tu dvosmislenu božicu, mjesec; gledati nevjerojatne oblike što ih stvaraju oblaci dok se nakupljaju na obzoru; promatrati, početkom večeri, određenu žućkastu svjetlost na zidu od cigle; opaziti određenu tamnomodru nijansu neba kad preplavi krovove grada nakon zalaska sunca; zamijetiti mrke obrise golih grana na pozadini novembarskog neba, trenutak prije no što se upale svjetiljke u seoskim kućama pored ceste; osjećati izoranu zemlju pod nogama i mrzao vlažni vjetar na licu; sjediti kraj vatre ili blistavih žeravica, prepuštajući se dugim mislima punim maglovitih prasjećanja [race-memories] – sve je to, pripadajući svijetu duševno-tjelesnih senzacija koje sežu unatrag do početaka svijesti, tvar od koje je sazdana tajna života."  

Iako je Powys razvijao svoju "filozofiju" tijekom cijeloga života, iskušavajući je na materiji svoga bogatog i raznolikog životnog iskustva, i premda ona nije jednako prisutna u svim njegovim djelima, zanimljivo je primijetiti koliko se ona zapravo malo promijenila u čitavom tom dugom periodu – Powys je umro napunivši devedeset i jednu godinu, i do samoga kraja ostao je spisateljski aktivan. Dok u njegovom striktno umjetničko-književnom stvaralaštvu, a čak i u njegovom inom stvaralaštvu (njegova prva "filozofska" knjiga, The Complex Vision, sadržava tek blijede naznake elementalizma) postoje primjetne i značajne promjene, elementalizam kod njega kao da je bio neki nepomični kamen temeljac, izuzet od "mijena i hirova sudbine", koji je s vremenom sve više dolazio do izražaja, da bi nakraju preuzeo sve. To ne samo da nije bila nikakva "teorija" nego je, prema svemu sudeći, bila svojevrsna jezgra ili žarište čitave njegove osobnosti. Ističem tu činjenicu jer smatram da je upravo ona bila razlog njegovog čvrstog uvjerenja da elementalizam može imati univerzalni doseg. Može se činiti paradoksalnim, ali neosobne filozofije i neosobni misaoni sustavi rijetko kad, ako uopće ikad, dosežu imalo viši stupanj univerzalnosti. Premda izgleda drukčije, apstrakcije se u krajnjoj liniji pokazuju krajnje partikularnima, možda bi se čak moglo reći i privatnima, jer dopiru samo do pojedinaca koji su za njih stvoreni.   

Powys je naime bio uvjeren da svaka pojedinačna duša – on je inzistirao na korištenju te zastarjele i pogrđene riječi – ima moć ostvariti tu "ekstazu s predumišljajem", odnosno da može postati, samo ako to želi, "ihtiosaurovski ego". Zato se nerijetko govorilo o njegovu "pelagijanstvu", a i on je sam sebe više puta okrstio kao "uvjerenog pelagijanca". Ipak, u skladu s rečenim, treba biti oprezan s tim riječima, jer i one neminovno u sebi sadrže previše "teorije". Kad se bolje pogleda, to njegovo nominalno "pelagijanstvo" u biti je bilo samo reakcija na vladajući determinizam i pomodnjačko poricanje slobodne volje, koja je reakcija lišena svih dubljih i osobito teoloških implikacija (Powys se klonio teologije koliko je samo mogao). Stoga uopće nije čudno da je on svoju publiku i svoje istomišljenike vrlo često nalazio upravo među katolicima. Uostalom, iako je tvrdio da osoba koja želi prakticirati elementalizam u sebi mora imati "popriličnu količinu stoičkog željeza", on je bio uvjeren da svatko može u sebi stvoriti to željezo i s prezirom je govorio o "mišićnom stoicizmu" moćnih, u kojem je vidio jednu od najvećih prijetnji kontemplativnom načinu života koji je zagovarao. Njegovo naglašavanje individualne volje bila je sama suprotnost grčevitoj beskrupuloznoj snazi koju zahtijevaju usponi po društvenim ljestvicama i takmičenja za ugled. U takvoj, svjetovnoj volji svjetovnih ljudi on je vidio žrtvovanje prave, imaginativne volje, u ime blagodati koje ne mogu donijeti nikakvo dublje i trajnije ispunjenje.      

Tu dotičemo još jedno bitno svojstvo elementalizma, na koje ću se zaključno osvrnuti jer mislim da je, ako se ono ne uzme u obzir, elementalizam osuđen biti ne samo manjkavo nego i naopako shvaćen. To svojstvo je ono što se ne libim nazvati njegovim humanizmom. Iako je – Powys bi rekao: upravo zato što je – tako radikalno protudruštven i "egocentričan", elementalizam ne samo da ne zahtijeva od svog praktikanta da pobjegne od ljudi i živi kao pustinjak već, naprotiv, povećava i i izoštrava u njemu ili njoj svijest o zajedništvu sa svim dušama, posebice ljudskim. Osobno ne nalazim, u čitavoj dvadesetostoljetnoj književnosti, ljepše stranice ispisane u prilog siromasima i ugnjetenima svih vrsta, skitnicama i protuhama, neprilagođenima i odbačenima, progonjenima i žrtvama, bolesnima na duši i tijelu, od nekih Powysovih. A i sam njegov život pokazuje koliko je on bio osjetljiv na ljudsku patnju, nepravdu, brutalnost države i pojedinaca, ekonomsku eksploataciju. Na primjer, bio je on jedan od najranijih pobornika emancipacije žena – oko čega se dvadesetih godina u New Yorku izgleda javno sukobio s Chestertonom –, jedan od prvih glasnijih pobornika društvene snošljivosti prema homoseksualcima te jedan od najglasnijih glasova protiv rasizma, osobito prema Crncima (kojima je, prema vlastitu svjedočanstvu u svojoj autobiografiji, "dugovao ogroman dio svoje duhovne kulture"), na intelektualnoj sceni SAD-a tog vremena. Njegovo uobičajeno društvo dok je živio po gradovima tvorili su prosjaci, ulične prostitutke, propali umjetnici i propali biznismeni, izopćenici, anarhisti i tvornički radnici. U Defence of Sensuality nalazimo, primjerice, i ovakve rečenice:

"No, na kraju krajeva, osim svojih supatnika siromašan čovjek ima prijatelje. Filantrop je jedan od njih. Filantrop je učinio mnogo i može učiniti mnogo. Svetac, umjetnik, filozof, svi oni su – kad su na vrhuncu svoje vizije – na siromahovoj strani. Čak je i sveudilj ocrnjeni revolucionar pružio siromahu zanosne trenutke – pa čak i godine – svetog samopoštovanja. I dobroćudni, u teorije zaljubljeni liberal vjerojatno je odigrao veću ulogu u toj dugoj borbi, i još će odigrati, nego što su ljudi danas spremni priznati. Međutim, ako ćemo do korijena istine, i pod najpravednijim i najznanstvenijim zamislivim režimom postojat će okorjeli siromasi – čudaci, izrodi, propalice, atavizmi – na koje će energični prvaci ekonomske higijene gledati svisoka – ako već neće učiniti i nešto gore sa svojim tiranskim znanstvenim inkvizicijama – s tim istim starim pogledom sablažnjenosti koji sliči pljuski po obrazu nadlanicom bezobrazne ruke. Najdubljim, najvjernijim, najnepokolebljivijim prijateljima siromašnog čovjeka, kojih god mišljenja oni bili i pod kojim god režimom i kakvom god vlasti živjeli, uvijek prijeti linč od zdravoumnih pristaša Onoga Što Jest." 

A u The Meaning of Culture, Powysovom "najteoretskijem" djelu, objavljenom kod uvaženoga znanstveno usmjerenog njujorškog nakladnika Norton, nalazimo i ovakvu nadahnutu pasažu:

"Trebali bismo biti duboko filozofski svjesni nevjerojatne drame u koju smo svi uronjeni; tog života kojeg ni jedan dan nije replika onog koji mu je prethodio, tih susreta čija ključna i strahovita važnost možda nikad neće biti prepoznata, ili će to biti dugo nakon što je postalo prekasno. Upravo je čudovišno kako se svi komešamo, nalijećemo jedni na druge i sudaramo se bez ikakva principa i bez ikakve svijesti o onome što se događa među nama. Kosturi presvučeni mesom, odjeveni u pokrivala ukradena od drugih životinja, ćaskamo, šalimo se i kudimo. Ali pogled iz oka živoga bića je neobičan i zastrašujući pogled, koji se ne može tek tako ignorirati. Što isijava, tako mučno, tako kradomice, iz ljudskih očiju? Nitko ne zna! Možda postoji neka duboka, neotkrivena moć u ljudskoj osobnosti koja će jednog dana skršiti samodopadne zidove ovoga žilavog svijeta i zabosti svoj čudački bezbožni stijeg u neku ravan postojanja potpuno izvan matematičke četvrte dimenzije. U međuvremenu, mi ostajemo zapleteni u isti tragični imbroglio, s osjećajima i umovima i živcima što i dalje trepere na vibracije starih totema i starih tabua, pod nesvrgljivim utjecajem drevnih, mračnih, opasnih praznovjerja, hranjeni starom, dubokom, gorkoslatkom zemaljskom mudrošću, i u tom zajedničkom labirintu činjenica da se itko među nama odijeljuje od drugih i postavlja iznad drugih besramna je i nepodnošljiva drskost."  

*
Bez sumnje, uza svu svoju pretenziju na univerzalnost elementalizam teško da može naći šireg odjeka u današnjim čitateljstvima. Većina visokoobrazovanih u njemu vjerojatno ne bi vidjela drugo doli fantazmagoriju jednog zastarjelog i ćaknutog pisca, dok su oni niže obrazovani odavno prestali čitati knjige, pogotovo tako debele kao što su Powysove. Valja međutim napomenuti da je Powys toga bio itekako svjestan, i da kad se obraćao "svakome" nije mislio na brojke. Njegov everyman nije bio statistička kategorija. Nego zapravo nešto upravo suprotno tome. On je dobro znao da velika većina ljudi ima, i da će uvijek imati, znatno drukčije interese i drukčije prioritete od njegovih: uspjeh, rad, ugled, spoznaju, užitak, društveno djelovanje i tako dalje. Ali on je nepokolebljivo vjerovao u to da bit čovjekovog života, ono što čovjekov život čini smislenim i dostojnim življenja, nije ništa od toga. Smatrao je da je čovjek pozvan, na ovoj zemlji, ostvariti svoj enormni i tako slabo iskorišteni kapacitet za osobitu vrstu sreće, i da je za to sposoban svatko, bez obzira na svoje intelektualne, moralne i estetske sposobnosti, obrazovanje, pripadnosti, mišljenja, društveni status, rasu,  temperament, pa čak i životne okolnosti u kojima se nalazi. I možda upravo u tome počiva paradoksalna "aktualnost" njegovog elementalizma. Jer, danas još i više nego u njegovo doba, s još većom snagom i još učinkovitije nego u njegovo doba, društvo nastoji uvjeriti pojedinca da nije drugo doli njegov nemoćni, pasivni djelić, prinuđen podvrgnuti se njegovoj paski i slijediti njegove marševe. I današnji pojedinac, i više nego ondašnji, nalazi sve manje toga u sebi i oko sebe što ga uspijeva uvjeriti da to nije tako, da ne mora biti tako. Već su rijetki, i sve su rjeđi, oni koji mogu naći imalo konkretniji, imalo pouzdaniji oslonac u organiziranoj religiji, organiziranoj filozofiji, organiziranoj znanosti, organiziranoj umjetnosti, organiziranom biznisu, organiziranom kriminalu, bilo čemu organiziranom. A izvan organiziranog, izvan društvenog, kao da zjapi pustoš i praznina. I upravo tu, u toj pustoši i praznini, nastupa elementalizam. On kaže pojedincu: imaš moć da bitno promijeniš stvari, i jedino što ti je za to potrebno su tvoje "ja-sam-ja", koje ti dok si živ nitko ne može oduzeti, i kozmički elementi koji te okružuju, koje ti dok je zemlje nitko ne može oduzeti; i usto raspolažeš oružjem svojih sjećanja, koja možeš prizvati ako ustrajno prakticiraš samoću, i usporedo s time raspolažeš moći da zaboraviš ono što želiš zaboraviti, i to ti također nitko ne može oduzeti; koliko god ti se činilo drukčije, koliko god te uvjeravali da je drukčije, opremljen si svime što ti je potrebno za ekstazu s predumišljajem, zahvaljujući kojoj ćeš otkriti da se tvoj pravi život odvija drugdje nego ondje gdje ti društvo kaže i nalaže da se odvija, odnosno u njemu; ali nemoj misliti da je to tek jeftini "positive thinking" i bijeg od stvarnosti: baš suprotno, što si uvježbaniji elementalist to ćeš postajati više i bolnije svjestan stvarnosti koja te okružuje i to će te patnja i nesreća ljudi više dirati, i to ćeš se s njima osjećati povezanijim i odgovornijim za njih; jer kao što sve ima svoju cijenu, tako ima i takav životni stil, a u ovom slučaju cijena je odricanje od svakog častohleplja, svake suviše svjetovne ambicije i, pogotovo, svakog osjećaja nadmoći i čak bazičnog komfora u odnosu prema drugima; cijena jest velika; ali ako razmotriš kakvu žrtvu zahtijevaju od tebe druge opcije koje ti se nude, i trijezno odvagujući, možda ćeš se nakraju ipak odlučiti za elementalizam: ako to učiniš, možda ćeš koji put i požaliti, možda ćeš se čak i konačno razočarati i odbaciti ga, ali barem ćeš u međuvremenu živjeti – ne tuđim životom, ne životom propisanim formulama, ne životom nametnutim od institucija i medija, ne životom iz druge ruke, već tvojim vlastitim, otkrivajući da postoji život koji je sposoban biti ispunjen sobom i zadovoljan sobom i, u isti mah, prelijevati se izvan sebe i davati kome god je potreban.