U sedamdeset i nešto više godina povijesti rock & rolla prilično su rijetke knjige koje govore o glazbenim turnejama pojedinih rock sastava, i još rjeđe o turnejama pojedinaca – pjevača ili glazbenika.
Nekoliko desetljeća za jednu od ponajboljih knjiga takve tematike, a koja na iznimno zanimljiv i svjež način svjedoči o jednoj od najpoznatijih turneja u povijesti rock glazbe smatrana je knjiga Sama Sheparda Kotrljajuća grmljavina: putni dnevnik s turneje Boba Dylana objavljena 1977. Zapravo, Shepardova knjiga predstavlja njegov dnevnik s istoimene turneje koja se održala u jesen 1975., a mnogi glazbenici, književni i glazbeni kritičari, ali i književnici, i dan-danas, više od četrdeset godina nakon njezina objavljivanja, smatraju je najboljom knjigom-dokumentom o životu rock glazbenika na koncertnoj turneji.
Ovoj doista iznimnoj knjizi pridružila se, ne tako davno, još jedna knjiga-svjedočanstvo, zapravo zbirka pjesama i lirskih zapisa o sjevernoameričkoj turneji Nicka Cavea iz 2014. Tijekom te turneje Nick Cave i njegov sastav održali su koncerte u dvadeset i dva grada u Sjedinjenim Državama i Kanadi, a sve je započelo na dugom, interkontinentalnom letu kada je Cave posve slučajno počeo bilježiti svoje misli na vrećici za mučninu jer pri sebi nije imao bilježnicu. Tako je nastala zbirka Pjesme zapisane na vrećicama za mučninu, jedno od najupečatljivijih svjedočanstava o životu rock glazbenika na turneji, ali i o razdvojenosti od voljene žene, o dojmovima iz gradova u kojima su svirali, dopunjujući svoja lucidna zapažanja citatima iz Biblije, stihovima pjesnika čije je zbirke nosio sa sobom (John Berryman, Allen Ginsberg, Patti Smith) ili se prisjećao njihovih djela (Leonard Cohen, Lou Reed, Bryan Ferry) itd.
U ovom slučaju Nick Cave je kronološkim redom slijedio tijek zbivanja (to jest putovanja iz grada u grad u kojem su on i sastav održali koncerte) i jednostavno je zapisivao najdojmljivije trenutke iz određenog mjesta uz osobne opaske, ali je, isto tako, budući da je gotovo sve vrijeme bio očito nadahnut, pisao nove pjesme i uživao u njihovu stvaranju.
Nick Cave (rođen 22. rujna 1957. u mjestu Warracknabeal, u Australiji) jedan je od najutjecajnijih živućih rock glazbenika ali i svestrani umjetnik, a kao književnik i pjesnik najbolje je poznat po svojim romanima I magarica ugleda anđela i Smrt Bunnya Munroa, i zbirkama poezije King Ink I i II, također i po suradnji s kultnim filmskim režiserom Wimom Wendersom u filmovima Nebo nad Berlinom (1987.), Do kraja svijeta (1991.), Daleko, a tako blizu! (1993.), Palermo Shooting (2008.).
Poezija Nicka Cavea iz zbirke Pjesme zapisane na vrećicama za mučninu predstavlja mješavinu smione maštovitosti, zagonetnosti i jednostavne, dnevne faktografije, ali koja površnom čitatelju nerado otkriva svoje dublje značenje, a koje se prenosi iz grada u grad, iz pjesme u pjesmu sve do samog završetka turneje.
Nick Cave mračni bard rocka i jedna od najutjecajnijih ličnosti suvremene rock glazbe ali i književnosti, u zbirci Pjesme zapisane na vrećicama za mučninu još jednom potvrđuje i obogaćuje svu raskoš svojih raznorodnih talenata. Nick Cave se ovom zbirkom pridružio odabranom društvu ikona rock & roll kulture i sjajnim pjesnicima poput Jima Morrisona, Patti Smith, Leonarda Cohena ili Boba Dylana koji su svoju darovitost podjednako dobro iskazali pred mikrofonom i pred pisaćim stolom.
Jedan dječak penje se uz obalu rijeke. Potom korača željezničkim mostom.
Ima dvanaest godina.
Kleknuo je, pod žarkim suncem, i uho približio tračnici.
Tračnica ne vibrira. Vlak još nije prošao
zavoj s druge strane rijeke.
Dječak počinje trčati duž tračnica. Stiže na sredinu
mosta. Stoji nad ogradom i gleda u
muljevitu rijeku pred sobom.
S lijeve strane vidi se betonski stup na koji se most naslanja.
Zdesna oboreno stablo leži malo iznad rijeke, njegove grane
uranjaju u tamnu vodu. Između njih se pruža prazan prostor
nešto širi od jednog metra.
Čuo je da je na tom mjestu moguće skočiti s mosta, ali
ne može u to biti siguran jer nikad nije vidio da je to itko učinio.
Kamenje pod njegovim nogama počinje podrhtavati. Saginje se
i ponovno približava uho uz tračnicu.
Tračnice počinju vibrirati. Vlak se približava.
Gleda u tamnu, mutnu vodu, a srce mu sve ubrzanije kuca.
*
Dječak uopće ne shvaća da on više nije dječak već da je
uspomena na dječaka.
On je uspomena na dječaka koja prolazi umom muškarca
u sobi u Hotelu Sheraton u središtu Nashvillea u Tennesseeju,
muškarca koji je u bedro dobio injekciju steroida koja će ublažiti
mučninu od dugog leta i prehlađenog pjevača preobraziti u božanstvo.
Za tri sata izjurit će iz hotelske sobe. Proći će kroz
prazan grad, prijeći će preko velikih rijeka, vozit će se pustim
prerijama i širokim autocestama s nekoliko traka, pod sve tamnijim
nebesima, poput malog boga, kako bi noćas bio s vama.
Uskoro ću zakoračiti na pozornicu festivala Bonnaroo u Manchesteru,
Tennessee, i postati objekt velikog oduševljanja, ali malo komu.
Omamljena gomila talast će se naprijed-natrag po livadama, a
sunce na zalasku preplavit će scenu narančastom vatrom.
Poslije koncerta sjedit ću vani na onih nekoliko stuba
našeg autobusa i pušiti.
Na povratku u Nashville, naš će autobus stajati
na autocesti dva sata zbog prizora jezive automobilske
nesreće. Mi ćemo promatrati dok vozila hitne pomoći i policije
budu jurila po skliskim cestama. Ugledat ćemo helikopter iznad nas,
i njegove reflektore kako probijaju tamu noći. Sat vremena sjedit
ćemo u našem autobusu ništa ne govoreći, pušeći i pijući.
Na kraju će menadžer naše turneje izaći vani da provjeri situaciju.
Vratit će se i obavijestiti nas da su se dva vozila zabila
jedno u drugo u frontalnom sudaru, nešto dalje od nas,
i da na cesti jedna djevojka leži bez glave.
Zakunjat ću u stražnjem dijelu autobusa, a probudit ću se
kad se naše vozilo ponovno pokrene. Kao u usporenom filmu
kroz prozor ću ugledati tijelo bez glave što leži na cesti,
prekriveno groznom, naboranom plavom plastičnom plahtom.
A ja ću petljati oko niti konca na rukavu moje kožne jakne
sve dok se ne vratimo u Hotel Sheraton u središtu Nashvillea.
Jedan anđeo će raširti svoja krila i šapnut će mi na uho.
Prvi korak moraš poduzeti sam.
Tada će me anđeo gurnuti laktom i poslati na krstarenje
u nepoznato.
Tako ću započeti Pjesme zapisane na vrećicama za mučninu.
Ja sam nervozno tijelo koje se hrani stihovima i duhovima.
Duhovi urliču u riječima i čine im da odzvanjaju.
Nisam bio svjestan da sam tvoj slatki dah
Osjetio možda zadnji put,
I kad mislim na tebe i da si kod kuće primjećujem
Kratko širenje zabrinute čežnje u mojim prsima
Dok prelazimo državnu granicu i ulazimo u Missouri,
I naš autobus parkiramo pokraj ceste i izlazimo iz njega,
I u sumrak se usporeno uvlačimo u nisku travu prerije
Na našim trbusima poput zmija.
Glumimo pokolj bizona koji je počinio William “Buffalo Bill” Cody,
Potom ratove koje su vodili Indijanci uključujući i Bitku za Coon Creek.
Te noći u Hotelu Intercontinental u Kansas Cityju
Pokušavam te nazvati Transatlantskim komunikacijskim kabelom
Ali telefon samo zvoni i rimuje se sa svojim zvukom.
Zato ostavljam nejasnu, netjelesnu poruku
Na našoj telefonskoj sekretarici. Poruka glasi:
Ti si bajoslovni bizon što stoji u preriji moje ljubavi.
Ti si suza što se raspukla na rukavu od sirove kože.
Podigni slušalicu
Podigni slušalicu
Ja sam oguljena koža koja preriju boji u crveno.
Ja sam tip koji mnogo toga zna. Ja sam onaj koji smrt pozna.
Ja sam muškarac koji odlazi na turneju i krije se.
Ja sam onaj koji se oženio i pobjegao.
Podigni slušalicu
Podigni slušalicu
Ja sam mrtav.
Tada uzimam tabletu i odlazim u krevet.
*
Ležeći na krevetu i pokriven plahtom vrećicu za mučninu prinosim uhu
i protresam je. Čujem lupu atributa devet Muza – tu su – pločica za pisanje,
svitak, flauta, strijele ljubavi, tragična maska, harfa,
lira, komična maska, globus i kompas.
Mogu čuti toplu krv kako kapa po autocesti, iz mog vrata
s kojeg mi je glava odrubljenog dok telefoniram kući a ti mi se ne odazivaš.
Mogu čuti dječačko srce kako užasno snažno tuče
zbog vlaka koji juri prema njemu.
Čujem beskrvne ljude što šapuću, sažalijevaju i spletkare.
Prepoznajem te glasove kao suradnike iz daleke prošlosti.
Mojih devet nagih Muza nježno spavaju, na mojim prsima,
jer njihov posao za danas je završio.
Reguliram svoje disanje dok me anđeli što šire krila odnose.
Dok spavam, rođen sam u nježnom, ljubičastom sjevernoameričkom
krajoliku iz snova – panorama odgonetki i zagonetki u kojoj se
ono što je najbolje za nas u idućem događaju lako otkriva.
Ujutro ulazimo u autobus i odlazimo u Milwaukee,
U kojem ako niste Nijemac onda ste Poljak.
Barem tako nam je rekao tip iz restorana Mader's
Dok nam poslužuje perec velik poput odrubljene ljudske glave.
Potom usred kišne noći žurimo u Hotel Intercontinental,
Navukavši plave plastične vjetrovke preko naših glava,
Prošavši pokraj lovaca na autograme i pred zrcalom u kupaonici, pjevam:
Kad nosim ovu masku sve djevojke vrište
A kad nosim onu drugu smiju se.
Kad s pola litre vrhnja zalijem Milwaukee
One povlače plahte preko svojih glava.
Pažljivo miješam gel za kosu u zdjelici i svoju kosu bojim u crno,
Na vrhu mojeg izrazito visokog čela stoji čvrsto
Poput svjetlucavog crnog perja gavranova krila. Naginjem se prema
Zrcalu i zagledam u zbunjujuće podočnjake oko mojih očiju. U desnom oku,
U dubini plavetnila, vidi se mala smeđa mrlja, a bjeloočnice su
Počele žutjeti. Na mojoj lijevoj sljepoočnici vidi se staračka pjega.
Na desnoj nosnici kapilar nalikuje na paukovu nit. Osvjetljenje u kupaonici je
nemilosrdno.
Mijenjam izraz lica kako bih prestao izgledati kao
Kim Jong-un i počeo sličiti na Johnnyja Casha,
Ili nekoga drugog. Pričekajte! Samo tren! Ubrzo sve započinje! Tek tako!
*
U studiju u Malibuu, Johnny Cash je sjeo i odsvirao pjesmu.
Bio je djelomice slijep i jedva je mogao hodati. Bio sam prisutan.
Vidio sam kako je bolestan čovjek dohvatio svoj instrument i ozdravio.
Nažalost, vidio sam i ono drugo.
Vidio sam zdrave ljude kako uzmu svoje instrumente i bude im loše.
*
Oduprijeti se pobudi za stvaranjem.
Oduprijeti se vjerovanju u apsurdno.
Oduprijeti se pomoću provokacija.
Oduprijeti se pomoću bolesti i tuge.
Oduprijeti se pomoću masturbiranja.
Oduprijeti se priručnicima za motivaciju.
Oduprijeti se pomažući drugima.
Oduprijeti se uspoređujući se s drugima.
Oduprijeti se zahvaljujući mišljenjima drugih.
Ovo su Devet smetnji u napredovanju. One žive u našoj
krvi i na koži i u živcima. One su prisutne i kataklizmične
za naš napredak koliko i odbjegli vlak koji nam se tutnjeći približava
dok stojimo nepomični od straha na tračnicama.
Prodoran vonj moje vrećice za mučninu poništava zvijezde i pruge
Sjedinjenih Država po podu posutom piljevinom. Ali, čujte!
Kakav je to slatki dah za mojim uhom, čujem da pitate?
To su Muze i Johnny Cash, oni nas pokreću na našem putu.
Dagnje i perece iz Milwaukeeja povraćam u uličici
Iza Državnog kazališta u Minneapolisu, Minnesota.
Minneapolis sa svojim pješačkim stazama zaštićenima od vremenskih uvjeta,
I Državnim kazalištem izgrađenim u slobodnom stilu talijanske renesanse,
Obnovljeni prednji dio scene diže se u luku od 30 metara nad pozornicom,
Kazalište je kupilo društvo Live Nation 2000. godine,
A potom ga prodalo tvrtki Key Entertainment 2008.
Stigli smo rano ali osjećali smo se loše pa smo kasnili.
Prizor topline koji pruža gomila je zapanjujući. Gledajte!
Publika preobražava svoja tijela u betonske pilone!
Njihove ruke ispružene su poput smrtonosnih grana srušenog drveća!
Glazba potmulo tutnji prema nama duž tračnica!
Gazili smo po krvi bivola
I čejenskih ratnika da bismo bili s vama noćas. Gledajte!
Betonski piloni preobražavaju se u stupove svjetlosti.
Poput psa kojeg grde stojim na stražnjim nogama i
Pokazujem produženi komad vlažne ružičaste kože. Govorim: Skočite!
Petljajući oko svoje pseće vrećice za mučninu. Skočite, vi jebivjetri!
I svi stupovi svjetlosti pružaju ruke i, jedan po jedan, skaču.
*
Kasno te noći u Hotelu Grand u središtu Minneapolisa
Dohvatio sam zbirku Dream Songs Johna Berrymana
Poput spretnog lopova. Stišavam otkucaje srca
I približavam svoje uho uz osamnaest katova
Tamnih, vibrirajućih stihova. Moja utroba klopara poput vlaka.
Usporeno, ustrajno čaše za vodu zvcekaju i sa užasom
I olakšanjem cijeli svijet se raspada. Ja zijevam.
Potom u snu odlazim do mosta na Aveniji Washington
Na kojem je pjesnik raspravljao o suptilnoj razlici između
Letenja i padanja na lijepu travnatu obalu ispod.
Prvi korak morate poduzeti sami –
Lažni anđeo s papirnatim krilima pričvršćenima za leđa nalik na jedra
Kazao je: Prvi korak morate poduzeti sami! Ali i onaj zadnji!
Tada je Johna Berrymana gurnuo preko ograde.
I dok je nesretni pjesnik izdisao na travi, ja sam nabasao
Na četvrti stih 54-te pjesme koji me pogodio poput odbjeglog vlaka
“Odmaram se na otmjenom krevetu i mislim na svoju ženu”
I prenuvši se potaknut hitnošću i vrištećom potrebom,
Nazivam, i nazivam, i nazivam svoju ženu! Nemoj skočiti! Zaboga!
Moja lijepa ljubavi, nemoj skočiti! Podigni slušalicu!
Dok se sjećam, pri rastanku na stubištu naše kuće,
Njezinih vlažnih, nemirnih očiju koje su mi govorile: hej, hej hej,
Ne idi. Ne odlazi. Ostani kući.
*
Pjesme zapisane na vrećicama za mučninu su ostaci.
Pjesme zapisane na vrećicama za mučninu se strugotine.
Pjesme zapisane na vrećicama za mučninu su piljevina.
Pjesme zapisane na vrećicama za mučninu su zadnje mrvice.
Pjesme zapisane na vrećicama za mučninu su gnjev i glupost.
Pjesme zapisane na vrećicama za mučninu su trice i kučine.
Pjesme zapisane na vrećicama za mučninu su sitnice i koještarije.
Pjesme zapisane na vrećicama za mučninu su dno bačve puno taloga.
Pjesme zapisane na vrećicama za mučninu su bljuvotine –
Kako bismo mogli napredovati i sutra drukčije skakati.
Iz Minneapolisa smo u Denver doletjeli United Airlinesom. Samo naprijed!
Pokupio sam nekoliko vrećica za mučninu pa ću imati po čemu pisati!
*
U Denveru sam kupio ljupku malu knjigu Patti Smith koja se zove
Woolgathering, a u njoj piše o tome kako posjeduje svojevrsnu
naprtnjaču punu suvenira i uspomena – rubin, žličicu, ostatke
walkie-talkieja. Lijepo je čitati pod plavim nebom na klupi
u Ulici Colfax u Denveru. Samo naprijed, Patti!
Podižem je za pletenice i spuštam u svoju vrećicu za mučninu.
Zavirujem u nju.
Mogu vidjeti sićušnu Gertrudu Stein i majušnu Emily Dickinson.
Mogu vidjeti minijaturnog Philipa Larkina kako gura kosilicu za travu,
i malog, izboranog W. H. Audena. Mogu vidjeti Pigmejca odjevena
kao John Berryman s kosti provučenom kroz nos i još mnoštvo
drugih ljudi. Umanjenog Elvisa iz kasnog razdoblja života, sićušnog
Johna Lee Hookera s čarapama s američkom zastavom, ludog malog
Jamesa Browna i Hanka Williamsa pognutih leđa s kaubojskim
šeširom Resistol Rancher.
Tu su i žene iz školskih patrola za prelazak učenika na pješačkim prelazima,
brinu o meni i prate me duž svih autocesta izgubljenosti i osamljenosti
i dovode u vaše naručje noćas.
A u tamnom, potištenom kutu moje vrećice za mučninu
sjedi sićušni Bryan Ferry u plavim plivaćim gaćicama
u West Sussexu u ljeto 2000.
*
Prostrano nebo bilo je plavo i vedro, osim toga bilo je jako vruće
pa je mojoj ženi bilo zlo od toga. Bila je u osom mjesecu trudnoće
i to s blizancima, sva podbuhla i zadihana, neprepoznatljiva za
visoku i vitku ženu koju sam oženio prije svega godinu dana.
Izišla je iz automobila, divna i tužna slonica i zakoračila na
prilazni puteljak koji vodi do kuće Bryana Ferryja.
Moja žena i ja došli smo posjetiti Lucy Ferry. Bryan je bio
odsutan zbog obveza. Laknulo mi je. Tko želi sresti svog
heroja iz djetinjstva?
Lucy nam je pokazala zemljište koje okružuje kuću. Vidjeli smo
ograđeni vrt sav u cvatu, vidjeli smo voćnjak pun jabuka,
vidjeli smo lastavice i čiope, vidjeli smo ždrijebe kako
veselo poskakuje livadom.
Na podnevnom suncu žene su bile bjelopute poput pahulja snijega.
Odlutao sam nešto dalje i pronašao bazen okružen visokom živicom.
Skinuo sam jaknu i sjeo u ležaljku ispod suncobrana
i zaspao.
Probudio sam se i ugledao Bryana Ferryja kako stoji na rubu bazena
u kupaćim gaćicama. Bio je bijel i zgodan i veoma smiren.
Već tri godine nisam napisao pjesmu, kazao je.
Zašto? Što ti je? Pitao sam.
Neodređeno je odmahnuo rukom oko sebe.
Nemam o čemu pisati, odgovorio je.
Potom je skočio u vodu.
Te noći sjedio sam za stolom i mahnito pisao – stranicu
za stranicom – pjesmu za pjesmom – nisam se mogao zaustaviti!
Ali ni plakati! Jecajući, tople suze su tekle niz moje obraze.
Hej, dragi, u čemu je problem? Pitala je moja žena, pridignuvši se
u krevetu.
Ja sam jebeni vampir! Zavapio sam, misleći na Bryana Ferryja i
njegovo bujno cvijeće i njegove razigrane konje i jata
lastavica i bazen okružen živicom i njegovu ljupku ženu.
Ne, nisi. Dođi pokraj mene, rekla je.
Uvukao sam se u krevet pokraj nje, a ona je odmaknula plahtu.
Slušaj, rekla je.
Približio sam svoje uho uz njezin nabrekli trbuh,
njezinu naprtnjaču, i pozorno osluškivao. Mogao sam čuti male
ljude u klopci i kako plivaju ondje unutra.
Jedu me iznutra, rekla je.
Pravi sretnici, dodao sam.
Ozbiljna sam, rekla je.
Ali ubrzo je zaspala, a ja sam ustao iz kreveta, puzeći podom prešao do
drvene oplate zida i uspeo se do drvom obloženog stropa. Pritisnuo sam
uho uza strop i osluškivao. Mogao sam čuti korake ljudi koji su se
okupljali na katu iznad. Strop je blago vibrirao. Prepoznao sam glasove
bivših suradnika od prije puno godina. Zvučali su umorno
kao da im je nedostajalo kisika, ili kao da im je netko
isisao krv. Mogao sam čuti kako teško dišu i psuju
i tješe jedno drugo.
Zaspao sam.
Budim se viseći sa stropnog ventilatora u Hotelu Westin, Calgary,
Južna Alberta. Odjeven sam i spuštam se poput pauka
i širom otvaram prozor!
Nebo je vedro i plavo, jebivjetru! Imam slobodan dan!
Sve što činimo je kako biste se vi bolje osjećali! poruka je koju vidim na zidu
u predvorju hotela, dok s vratarom izmjenjujem udarac
dlanom o dlan i veselim korakom izlazim na ulicu.
O ljupki grade Calgaryju, o Alberto! Kakva li vedra i lijepa mjesta!
Prelazim preko ljeskajuće rijeke Bow ispod savršeno vedrog neba
i tumaram parkom Chevron Learning Pathway – tim čudesnim
ekološkim ambijentalnim i odgojnim šetalištem na istočnom kraju
Prince Island Parka. Krećem se vijugajući stazom između
izgrađenih močvara, i pokraj grmlja ljubičaste plamene zvijezde,
dok porodica patki gegajući prolazi, u pratnji osamljenog
stršljena, i u visini, bijelog oblaka u obliku zvona što
prelazi nebom, kad odjednom i posve neočekivano,
imam osjećaj da me netko nogom udario u međunožje, hej, hej, hej,
jer iznenada se smračilo i ja se žurno vraćam u hotel,
crni dim u mojim plućima, i zapisujem pjesmu hej, hej, hej,
sve do pola četiri ujutro. Evo te pjesme –
Rođen sam u lokvi krvi želeći sve.
Krv bijaše moja vlastita, šikljala je iz mojeg dječjeg srca.
Razmišljao sam o sebi i otkrio da želim baš sve.
Željeti baš sve – to je ono nešto što te na kraju raskomada.
Dane provodim gurajući trbušinu Elvisa Presleyja uz strme padine brdā.
Željeti sve – to je ono što na kraju ubije.
Ujutro za pete pričvršćujem svoju sjenu kraljevske veličine.
Bez svoje sjene ne znam kako se druga polovica osjeća.
Stojim u garderobi s gljivom atomske bombe umjesto glave.
Moj pimpek strši poput bolnog palca. Čeznem za hotelskom sobom.
Govorim: Pitam se komu trebam popušiti da bih napredovao?
Željeti sve – to je ono što te na kraju dotuče i ubije.
Ove suze kraljevske veličine ne dolaze iz mene već iz nepoznatog,
Utapam svoje oči poplavom neočekivanih uspomena
Iz vremena želje, želje za svime, želeći sve.
Stani sada! Pusti da prođe! Sam sebi si posve dovoljan!
Ovu pjesmu sam nazvao “Blues Nicka Cavea kraljevske veličine” i uvukao se
u krevet i listajući Bibliju – Prva knjiga o Samuleu, 17 poglavlje – pročitao:
David uze svoj štap u ruku, izabra u potoku pet glatkih kamenova i
metnu ih u svoju pastirsku torbu, koja mu je služila
kao torba za praćku –
Elegantna vrećica za mučninu Air Canade,
Učinkovita vrećica za mučninu American Airlinesa,
Odbojna, siva vrećica za mučninu British Airwaysa,
Funkcionalna vrećica za mučninu Alaska Airlinesa,
Poučna vrećica za mučninu Delta Air Linesa,
Suvremena, ekstrovertna vrećica za mučninu Virgin Atlantica,
Korisna vrećica za mučninu Qantasa,
Dosadna, “reklamna” vrećica za mučninu Southwest Airlinesa,
Beskorisna, plastificirana vrećica za mučninu United Airlinesa
po kojoj se ne može pisati tintom,
te s praćkom u ruci David pođe prema Filistejcima.
Tako je David praćkom i kamenom nadjačao Filistejce.
Udario je Filistejca i ubio ga, a nije imao mača u ruci.
Zato David potrča i stade na Filistejca, zgrabi njegov mač,
izvuče ga iz korica i pogubi Filistejca
odsjekavši mu glavu.
*
Sviđa mi se “Blues Nicka Cavea kraljevske veličine”. Mislim da se puno toga
odvija u toj pjesmi. Sviđa mi se ideja o našim željama i čežnjama koje nas
na kraju unište – to je na čudan način utješno, premda u biti nije istina.
U pitanju je naš nedostatak čežnje koji nam na kraju sudi. Doista sam zadovoljan
stihom o mojem pimpeku koji strši poput bolnog palca –
– a sviđa mi se i prizor trbušine Elvisa Presleyja koju
guram uzbrdo – Sizifov teret naših želja.
Koliko god se vrpoljimo i migoljimo nikada ih ne možemo transcendirati.
One su utisnute u naše duše poput žiga. Ali najviše mi se sviđa zadnji
stih koji iznenada i neočekivano završava pjesmu po zahtjevu nekog
puno manje popustljivog dijela mene – zapravo govoreći samom sebi
da prestanem kukati i zašutim. Točno tako!
*
Iduće noći u dvorani Southern Alberta Jubilee Auditorium u
Calgaryju hlađenje je namješteno na polarno. Pod polarno,
znači da kad pokušam ući u garderobu za članove sastava,
otkrijem da u njoj stoji veliki blok jedva providnog leda,
a iznutra, u klopci, Warren, poput ranog psihodeličnog čovjeka,
čuči iznad svoje violine i gudala s komadom kolofonija u ruci.
U središtu ledenjaka, Mary i Conway gledaju jedno u drugo, uhvaćeni u vremenu,
svatko drži golemu čašu Pinot Noira, oboje na licu imaju izraz
krajnje usredotočenosti kao da pokušavaju održati ravnotežu
na klackalici. Za to vrijeme, u izdvojenom kutu, iza masivnih
zlatno obrubljenih zastora, Barry sjedi, gologlav, nenadano zaleđen,
nepokretan, dok se George naginje, ljupko uokviren ledom,
s jednom rukom ispruženom prema tanjuru sa sushijem.
Jim, stvarni div, sve ih nadvisuje, s rukama za leđima,
od struka nagnut naprijed, kao da ga priteže njegova brada
što podsjeća na kartašku figuru pika.
Pomoćnik menadžera na ovoj turneji viče kroz zatvorena vrata:
Vrijeme je! i led u času puca, lomi se i otapa, a mi odlazimo niz hodnik
i osvijetljeni paklenom rasvjetom izlazimo u zagušljiv zrak kojem
nedostaje kisika. I dok zauzimamo svoja mjesta na pozornici,
pozivamo devet Muza da nam priteknu u pomoć:
Kaliopu koja nam pomaže u epskim baladama,
Euterpu koja nam pomaže u tužnim pjesmama,
Erato koja nam pomaže u ispovjednim pjesmama,
Klio koja nam pomaže sa starim, popularnim pjesmama,
Melpomenu koja nam pomaže u jako tužnim melodijama,
Polihimniju koja nam pomaže u religioznim pjesmama,
Terpsihoru koja nam pomaže s pjesmama za ples,
Taliju koja nam pomaže u smiješnim pjesmama,
I Uraniju koja nam pomaže kad postane zvjezdano i psihodelično.
Devet Muza čekaju u hodnicima i nakon što čuju našu molbu
mahnu svojim propusnicama za koncert i guraju se
u skučenom prostoru s devet grupa anđela:
Serafinima koji nam pomažu da budemo zgodni i nesputani,
Kerubinima koji nam ne dopuštaju da učinimo ništa odveć glupo,
Prijestoljima koja nas drže jakima i krepkima,
Gospodstvima koja oslobađaju naše umove,
Vrhovništvima koja nam ne dopuštaju da budemo plačljivi i nostalgični,
Vlastima koje nas pretvaraju u male bogove,
Vrlinama koje nas čine poniznima,
Arkanđelima koji se bave policajcima,
I običnim anđelima koji nam pomažu da i dalje da budemo djetinjasti.
Sve ih prizivamo, tu raznoliku i svadljivu vojsku inspiracije,
sa željom da svi oni svojim kovrčastim uvojcima preobrazbe i vatrenosti
nadahnu cijelu pozornicu kako bismo mogli početi sa svirkom,
s ljubavlju, i ovaj jebeni koncert dobro odraditi.
Gle! Eno ih, dolaze, plodovi mašte –
nevidljivi, tihi, bezmirisni, bezukusni! Govorite da ih
ne možete vidjeti? Pitate gdje su? Oh, dragi moji,
oni su unutar nas i izvan nas, iznad nas i ispod nas i posvuda
oko nas! Gle! Eno ih, upravo dolaze, zajedno s mojom jebenom,
srčanom tužnom pjesmom na vrećici za mučninu!
Izašavši iz starog Hotela St Paul
Članovi sastava se grle i pozdravljaju.
Nakon čega odlazim na jezero Montreal
I pod krošnjama srebrnih stabala javora
Promatram odsjaj što se diže s jezera
Dok mrak počinje padati.
I pokraj tog svjetlucavog jezera
I ispod srebrnih stabala javora
Nježno protresam svoju vrećicu za mučninu
I sva ona strašna, ljutita srca ispadaju.
I jedno po jedno daju se u bijeg
A ja te nazivam sa svog telefona.
I dok Mjesec liježe na površinu jezera
Sjedim na šumskom tlu
I ispod srebrnih stabala javora,
Uistinu znam da nismo sami,
Potom vrećicu za mučninu presavijam na četiri dijela,
Zvoni. Zvoni. Klik. Halo?
*
Vraćam se kući.