Prodornog poslovnjaka, onog koji dolazi, spopadaju nedoumice: da uranim, stignem točno na vrijeme ili okasnim u granicama akademske četvrti?, klate li mi se ruke pravilno, prati li desna korak lijevom nogom i prati li lijeva korak desnom?, jesam li dovoljno opušten da ne ostavljam dojam pretjerane gorljivosti i jesam li dovoljno brz da ne ostavljam dojam ravnodušnosti i lijenosti?, da preteknem ovog koji hoda jednako brzo ili da nastavim dva metra iza njega?, koliko ću se uznojiti od parkirališta, hoće li mi izbiti kroz potkošulju na košulju?, lako za pazuhe, ali što ako izbije na prsima?, a što ako me ponude da sjednem, da ostavim sako zakopčan kao brđanin ili da ga raskopčam kako priliči i otkrijem mrlje?, što ako budem morao stajati, kako postaviti noge?, i kamo s rukama?, koliko ću biti niži od ostalih? Ako hodanje zamislimo kao njegov pečat, tada bismo sjedenje mogli zamisliti kao pečat njegova šefa. Šef više nema takvih nedoumica, on je svoje othodao. On je došao. Znamo da su prijestolja kićene, raskošne stolice iz kojih su vladali kraljevi i kraljice, a da danas zastupnici u parlamentu, premijeri s ministrima na sjednicama vlade, predsjednici na bilateralnim ili multilateralnim sastancima, kao i direktori tvrtaka i članovi upravnih odbora – također sjede. Sjedeći položaj čovjeku pruža opuštenost za pregovore, a opet ga jednim jedinim trzajem dijeli od borbene vertikale. Kad sjedimo, držimo snagu na povocu, i vođe, leaders, je upravo tako predstavljaju kolegama, kao lijepo okupano i počešljano, rasno kuče na izložbi. Da, to je moj mezimac Snaga, svi je pogledajte; ne treba mi vaše poštovanje nego vaš strah. Ako budete dobri, dat ću vam da je podragate, ali ako me naljutite, šeretski ću zagrmjeti: »Nemojte da vam ustanem!« Stolica pruža oslonac, ali i svojevrstan zaklon; u stojećem položaju leđa su prepuštena samima sebi te do izražaja lako mogu doći nepravilnosti kralješnice. 

Nakon slanine u djetinjstvu i šef je s prvim pokoravanjima glatko prešao na kulen. Pa je kulen izgubio draž. Pa je šef potražio pomoć u vanjskim pojačivačima. Pa je to išlo neko vrijeme, a onda je shvatio da ni s vanjskim pojačivačima ne uživa ni u iberijskom pršutu. E, tada je rekao da je dosta. Bilo je to jedne kišne proljetne noći s ponedjeljka na utorak, pamti to kao rođenje djeteta, kroz prozor Westina vidio je kolaps Katedrale, urušavanje njezinih tornjeva posve nalik urušavanju Blizanaca u New Yorku, razrogačio je oči u nevjerici, i kad je trepnuo, jednom, dvaput, Katedrala je ponovno stajala kao da se tren ranije nije urušila, a njemu je bljesnula druga slika: on i baka na nedjeljnoj misi, nakon luka i slanine za doručak, nakon što su pomuzli Milicu, kad je bio visok možda kao današnji on dok sjedi, i to je bio znak, shvatio je da tako više ne ide, da mora izići s tog autoputa. Već sutradan upisao je privatni tečaj povratka korijenima kod gurua Zlatka, kojeg je odmah prozvao 'Zlaya', i na dvadeset četiri seanse razgrtao je đubre, hranio je tu svoju dušu, pojio je, masirao i mazao pomadama, sve uz Zlayino stručno navođenje. Tako je iznova ovladao ljubavlju prema slanini. Priprosta kakva jest, slanina ga je prihvatila kao da je nikad i nije napustio. A prošao je on i vršnjakinje i srednjoškolke, pjevačice i manekenke i voditeljice, jest klišej ali tako je bilo, a razvio je putem i koji fetiš, ali o tome nevoljko govori, ne stoga što ga je sramota nego jer je to prošlost koje se više ne sjeća nitko osim njega – danas, kao i nekoć u pubertetu, najčešće samo gleda druge, doduše ne više u Erotici nego uživo. Da, šef je napravio, štono se kaže, pun krug, njega više ništa ne može iznenaditi, ni život ni smrt, zvuči malo dramatično, ali tako jest, on zna da prodoran poslovnjak koji stoji pred njim ima više zajedničkog s onim siročićima koji na Trgu nosaju table s grbavim parolama ispisanim golom rukom nego s ovim današnjim njim, jer i poslovnjak i siročići stoje, a povremeno i poskoče ili se propnu na prste, ah, ah, ne bi li se prikazali višima nego što jesu, i poslovnjak će sjesti tek kad mu on, šef, to dozvoli, a siročići će sjesti tek u policijskoj marici ili kad se vrate kući na večeru, grah od jučer, naime ni poslovnjak ni siročići ne mare za dostojanstvo svojeg ponašanja, jedino za što oni mare jest ostvarenje svojih želja, kod ovog je to fetica iberijskog pršuta srolana u anus srednjoškolke, a kod onih otplaćen kredit, kulen za Božić, šunka za Uskrs, što li već, i sjeća se šef knjige jednog Mađara, koji se navodno zlopatio u oba svjetska rata, knjige koju mu je dao Zlaya, tvrdi uvez, Béla, Béla, Béla nešto, ne dade mu se guglati, ali pamti tu knjigu, kako je Mađar pisao o podjeli čovjeka na tri svijeta – duh, dušu i život – i o nekom praobliku života pisao je taj Mađar, o tome zašto se čovjeku zgadi kad vidi sitno migoljavo životinjsko stvorenje – zato što ga podsjeti na njega samog, ama upisao je citat u telefon, sad će ga naći, valjda nije izbrisao, ma nije, »Kolega, nastavite, žena pita za večeru, znate kako je«, i da, evo ga: »Taj polagani, puzavi, hitri i gmizavi, grubi, pokvareni, strano i besramno trijezni, bezobzirno sebični, drzovito budni, ogavno halapljivi životni crv ne želi ni svjetlo, ni ljepotu, želi samo bujati, samo rasti, širiti se, uvlačiti u sebe i proždirati poput divovskih polipa ili drevnih gmazova.«, e da, to je zajedničko mladom poslovnjaku i siročićima na Trgu, crvi su, svi odreda, baš kao što je i on, šef, nekoć bio, i to ne samo crvi nego dosadni crvi, koji ne probijaju okvire Mađarovog praživota, dosadni jer ne poznaju drugo kretanje osim linearnog, po lojtrici gor – po lojtrici dol, kao oni boksači koji se na javnom vaganju bahate radi reklame predstojećeg meča, ili oni nogometaši sa svojim bizarno radosnim koreografijama nakon postignutog gola, ravne linije, svi odreda, pretenciozni, razmetljivi, u toj silnoj sili nisu u stanju jednu sitnicu, kako kaže Zlaya, sitnicu da budu ponizni, da, to je jedino što ne mogu, a za krivulju je potrebno nešto genijalnosti, ne mnogo, mrva, zera, koja nužno vodi do poniznosti, koje opet ne mora biti mnogo, mrva, zera, a u ovima nema nimalo genijalnosti, baš nimalo, samo ta želja, i zato su dosadne ravne linije i zato ne mogu biti ponizni, a to će ih i uništiti, kao što je skoro i njega, šefa, ali on je znao pronaći Zlayu i iznova ovladati ljubavlju prema slanini, jer u sebi ima trun genijalnosti, jest malo neskromno ali tako jest, a ovi..., ma tko ih, ustvari, jebe, neka rade što im je volja, takvi oklopljeni ambicijom, gotovo žalosno netalentirani za bilo što osim za taj grabež, neka bauljaju bez Zlaye pa neka i umru bez dostojanstva kad već žive tako, »Kolega, dajte da to vidimo u PowerPointu!«