Okvir, madrac, podnica; plahta, jastuk, pokrivač. Na prvi pogled, nikakav luksuz, taj krevet. Kamoli spektakl. Kad se za nj izdaje razvučen kauč, dojam je još slabiji. Dokono krevetarenje ionako je kontraindicirano ostvarenju svake ozbiljnije ambicije. Drevna poslovna mudrost uči nas kako je horizontala za papke i mlakonje, da za rasna grla utrka nikad ne prestaje. Prodoran poslovnjak, go-getter – radi, radi, i samo radi. On radi i kad ne radi, jer što više radi, to će više zaraditi. A što više zaradi, to će više moći potrošiti. Spavat će kad umre, ako već ne na nogama. Tako nam je s obje strane zakona nadohvat ruke buljuk praškića, tabletica i sokića koji će nas održavati budnima kako bismo dovršili posao, get the job done, makar ga obavljali i u sitnim noćnim satima. Ako je metamfetamin bio dobar za soldate Wehrmachta 1941., tko smo mi da se u miroljubivom liberalnom kapitalizmu bunimo protiv zerice kemijskog stimulansa? 

Kompanija masno plaća, a masno i ubire. Poznata je fraza: karijera mu je uzela dušu, ili: prodala je dušu poslu. Ali promašene su to dijagnoze, vođene općenito budalasto arogantnom idejom da za našim dušama vlada jagma, da ih vrebaju kojekakve apstraktne tvorevine poput države, poduzeća, političke stranke, sekte... Koji bi klinac kompanija radila s nečijom dušom? Odložila je u ostavu, okačila na zid, zalijepila u album? Od svoje duše vajde imamo samo mi. I, posredno, uži krug ljudi oko nas. Kompaniju zanima profit, stoga joj trebaju naše vrijeme i znanje, vrijeme u kojem ćemo joj znanjem zaraditi taj novac, make that money. Rezervoari našeg vremena nalaze se u mesu, kostima i krvi, a naše je znanje pohranjeno u moždanom tkivu, dakle kompaniji trebaju naši tijelo i um. Smrt se proglašava uslijed prestanka rada vitalnih organa, tj. srca i mozga – duša je kompaniji, baš kao i smrti, potpuno nevažna. Da bi kompanija zaradila od našeg rada, pa onda da bismo i mi zaradili od kompanije, naši tijelo i um, kao i svi strojevi fine mehanike, zahtijevaju pravilno održavanje. Oni će nas brzo stati upozoravati ako budu zanemareni. Glasno će zapomagati: nahrani me!, napoji me!, presvuci me!, operi me!, dosta praškića, naspavaj me!, i neće nam dati mira dok im ne iziđemo ususret. (Koji je to menadžer nastavio pokoravati u, recimo, vozilu hitne pomoći, s oduzetom desnom stranom tijela?) Duša nije takva mimoza. Ona trpi u tišini. Asketski staloženo upija udarce, podnosi glad i žeđ te sjaji ispod đubreta koje na nju lopatamo. Ipak, nije ni ona svemoćna. Ne može dovijeka tako. Ona neće umrijeti, kolabirati niti završiti u vozilu hitne pomoći, ali malo-pomalo stanjivat će se, ispijati, unižavati, smežuravati, borati. Naposljetku, okoštat će, izgubiti sjaj i zakržljati. Prirodno je da s takvom avetinjom u sebi više nismo sposobni osjećati ljepotu jednako duboko kao nekoć. Jer dušu bismo mogli zamisliti kao gitarsko pojačalo, jedan fini lampaš koji osjetilima daje jakost i punoću. Muškarac tjelesno zdrav ali sasušene, patuljaste duše s lakoćom će opaziti butelje i jestvine poslužene pred njim, na stolu, ili rukom, u krevetu, proći mekom ženskom puti, on će i u ustima osjetiti slastan zalogaj zaliven propisno rashlađenom, vrhunskom graševinom, i stisnut će oblinu i ovlažiti njezinu toplinu jezikom, ali bit će to jalovi praskovi prangije, bez ispaljenog taneta, rasviravanje gitare uštekane u pojačalo pregorenih lampi. Osjetila registriraju, a impulsi do uma stižu krnji, mucavi, mutni. Domaći kulen od crne slavonske svinje – nije loše, ali daleko od gozbe; dojka kao s naslovnice predsilikonskih Playboya – može proći, ali sigurno ima boljih. A podsvijest pamti dane u kojima je svečanost bila i slanina, u kojima su i neugledne sise budile takvu usredotočenost te nije bilo govora o njihovoj usporedbi s fantomskim budućim. Nešto, dakle, ne štima. Doživljaj treba pojačati, i to umjetnim putem. Zatražit ćemo pomoć izvana, jer, da bi problem bio unutra, u nama, mi bismo morali biti slabi i nemoćni, weak and powerless, a mi ne možemo biti slabi i nemoćni kad smo snažni i moćni, strong and powerful. I eto nas opet s praškićima, tableticama i sokićima, šopamo se njima stihijski, amaterski, pojačavajući pojačivače, boosting boosters. 

S degradacijom doživljaja ljepote degradirat će se i doživljaj zabave. Vrijeme provedeno u samoći postalo je ljuti dušmanin, i što ga više cuclamo iz mesa, kostiju i krvi, to se više dosađujemo. Doslovno ne znamo kuda bismo sa sobom. Pa si mislimo: je li moguće da smo jednom krevet shvaćali kao nekakav ušljivi stroj za putovanje kroz vrijeme, vlak na šugavi ontološki pogon, da smo u tim iritantnim gomilama tonova i slova nabacanih na vinil, kasete, u fajlove i na papir prepoznavali nekakve turističke vodiče, mentore? U jednom trenutku stresemo se kao oprljeni, dosada se presvukla u nemir, unrest: odakle taj vonj đubreta?, tko to gnoji pod našim prozorom? Uteći, uteći, što dalje od kreveta, prozora i pustog stana, na zabavno i mirisno mjesto, gdje muzika ne stvara muk a ritam nije slobodan nego pravilan, tup-tup, tup-tup, tup-tup, gdje sintetički basovi i šuštavi visoki tonovi govore ono što želimo čuti a ne ono što jest. I ondje, eh, ondje ćemo zabaciti ljubavno laso oko vrata kakve srednjoškolke koja također cijeni dobar pojačivač, nismo seljačine da turiramo motor na parkiralištu, ali djetetu koje izgleda neobično zrelo za svoje godine bit će jasno da ne vozimo auto od jučer, i stan će se odjednom ispuniti, krevet će se otresti patetike, a pušenje će postati fellatio. Premda, nije ni fellatio baš neki spektakl...