Knjiga govora Chaima Mordechaja Rumkowskoga
Ime Chaima Mordechaja Rumkowskoga (1877-1944), predstojnika Vijeća židovskih starješina geta u Łódźu, odnosno predsjednika tamošnjeg Judenrata, izaziva kontroverze do današnjih dana. Taj vladar života i smrti imenovan je već 13. prosinca 1939. poglavarom židovske općine. Predratni industrijalac i cionistički aktivist, Rumkowski je zdušno prihvatio ulogu koju su mu dodijelili Nijemci. Geto u Łódźu osnovan je u travnju 1940. a Rumkowski je u kratko vrijeme organizirao institucije koje su, po njegovom sudu, trebale olakšati život stanovnicima geta. Zamisao Rumkowskoga kako će rad spasiti Židove utjelovljenje je dobila u činjenici da je cijeli geto postao velika tvornica koja je Nijemcima isporučivala tražene narudžbe. Rumkowski se ubrzo prometnuo u svojevrsnog diktatora koji je uz pomoć židovske policije održavao red i poredak u svojem „carstvu“. Nije trpio protivnike i nemilosrdno je proganjao one koje bi mu se suprotstavili. Kao apsolutni vladar života i smrti mogao je bilo koga umetnuti na popis za deportaciju, što je značilo smrt u plinskim komorama. Deportacije iz Łódźa isprva su završavale u logorima u Chełmnu i Treblinci. Kasniji transporti su odvozili nesretne stanovnike geta u Auschwitz. Rumkowski je vladao čvrstom rukom, od sebe je stvorio lik izbavitelja, jedinoga koji može spasiti Židove iz Łódźa. U svojoj je mitomaniji izradio vlastitu valutu na kojoj se kočoperio njegov lik, kao i mjesne poštanske marke. Rumkowski je svojim postupanjem olakšao posao Nijemcima, isporučivao je kontingente ljudi prema zahtjevima koji su s vremenom postajali sve veći („kako to ne bi radio netko drugi“), uvjeravajući puk kako ih rad spašava od smrti. Svojim je govorima, koji su u biti predstavljali jedinu prigodu za informiranje stanovništva o situaciji u getu, Rumkowski u ključnim i presudnim trenucima želio osigurati svoju funkciju i umiriti stanovništvo kako ne bi došlo do izgreda i pobuna. Korupcija i krijumčarenje u getu su dosezali neviđene razmjere, a Rumkowski je svoje podanike uvjeravao kako čini sve ne bi li tome stao na kraj. Nijemci su u svojim traženjima postajali sve nezasitniji, stoga je Rumkowski javna obraćanja iskorištavao kako bi se opravdao i sa sebe sprao odgovornost. Rumkowski u svojim govorima nikad ne koristi izraze „Nijemci“ ili „njemačke vlasti“, nego samo „vlasti“. Njegove su govore „vlasti“ strogo kontrolirale, stoga se u njima vide natruhe autocenzure, a govornik se služi specifičnim jezikom. Govori Predsjednika Rumkowskoga predstavljaju nezamjenjivo povijesno vrelo iz kojega se mogu iščitati uvjeti života stanovnika u getu, kao i cjelokupna situacija židovskoga življa u Łódźu. Govori su ukoričeni o spomen-knjigu 1942. Tih stotinjak stranica odaju svu grozu svakodnevnice u getu i predstavljaju autentično svjedočanstvo života u paklu na zemlji koji je vladao okupiranom Poljskom. Rumkowski je završio kao i njegovi sunarodnjaci, jednim od posljednjih transporta u jesen 1944. odvezen je zajedno sa svojom svitom i mladom, lijepom suprugom u Auschwitz. Postoje razne verzije njegove smrti – u nekima se tvrdi kako je odmah po dolasku završio u plinskim komorama, dok neki svjedoci tvrde kako su ga netom po dolasku prepoznali neki od njegovih bivših sugrađana i na licu mjesta zatukli. Treći pak kažu da su ga živog bacili u krematorijske peći.
Bilo kako bilo, kontroverze oko njegovog postupanja ne prestaju do današnjega dana, a ulomci iz njegovih govora neka posluže hrvatskome čitateljstvu da se upozna s likom i djelom jednog od mračnijih likova iz svjetske povijesti.
„Rad i red“. Nepokolebljivo geslo gospodina Predsjednika Rumkowskoga. Ekspoze predstojnika Vijeća židovskih starješina.
„Postavio sam si kao zadatak normalizaciju života po svaku cijenu. Taj cilj možemo ostvariti zapošljavanjem sviju. Zato je moje glavno geslo dati posao što je moguće većem broju ljudi. Stvoriti radna mjesta nije bilo nimalo lako. Činjenica da na području geta gotovo nije bilo židovskih tvornica predstavljala je otegotnu okolnost.
Usprkos tome, uspio sam stvoriti cijeli niz poduzeća, poput tvornica, stolarija, kožara, krojačkih i postolarskih radionica, radiona najrazličitijih proizvoda…
Moje radne organizacije trenutačno upošljavaju do deset tisuća radnika. Nekvalificirani radnici, njih gotovo tisuću, zaposleni su na javnim radovima. Tisuću šesto ljudi poslano je na rad izvan granica geta i uzdržavaju se od svoje plaće, dok njihovih obiteljima, koje su ostale u getu, redovno isplaćujem tjednu naknadu.
Na ovom mjestu moram istaknuti izrazito karakterističnu i silno nemilu činjenicu. Dio onih koji su otišli naveli su lažne adrese, želeći na taj način dovesti općinu u zabludu i omogućiti svojim obiteljima da i dalje ostvaruju punu novčanu pripomoć. Morali smo ustrojiti poseban kontrolni aparat kako bismo doskočili tim malverzacijama.
Osim navedenih cifri moram dodati još jednu, 5500, što je broj ljudi koji su zaposleni u birokratskom aparatu, tj. u mojim odjelima, institucijama i uredima.
Svjestan sam činjenice kako je taj aparat možda pregolem, ali ovdje je riječ o mnogo važnijoj stvari, o postizanju što većeg učinka zapošljavanjem što većeg broja radnika, kako bi im se osiguralo preživljavanje i kako ih ne bi osudili na primanje novčane pripomoći. Činjenica da rade dodatno utječe na njihovo samopouzdanje, osjećaju se potrebnima, a s druge strane to predstavlja savršeno rješenje tog društvenog problema.
Kada se osvrnem na svoju dosadašnju djelatnost, kao predstojnika Vijeća židovskih starješina, mirne savjesti i s rukom na srcu mogu reći kako tijekom cijelog svog rada nikome nisam nanio nepravdu. Smisao mojeg rada nije da bih dobio aplauz gomile niti njihovu zahvalnost ili priznanje. Vodio me je jedan glavni cilj, kako bih za dobro samog posla pročistio atmosferu, iskorijenio posvemašnje orgije prevara, krađe, afera i spletaka – pa čak i težih prijestupa, koje su u mnogim slučajevima nažalost počinili ljudi koje sam osobno poznavao i kojima sam vjerovao.
Ljudski je jezik previše siromašan da bi u potpunosti mogao prenijeti svu silu, svu raskoš tih prijestupa koji su se u getu činili na svakom koraku, na svakom području…
Bezobzirnost i besramnost tih ljudi išla je tako daleko da se nisu ustručavali počiniti ta zlodjela prema onome, što bi svakome od nas trebalo biti sveto – prema našoj djeci. Bilo je i onih koji su razvodnjavali mlijeko namijenjeno dojenčadi.
Sljedeća bolna točka u tom smislu bili su kućni komiteti – institucije stvorene za racionalizaciju raspodjele hrane i pića širokim masama, koji su u većini slučajeva svoju ulogu shvaćale tako da su potkradale stanare na svakom gramu, otimajući im od usta ionako škrte porcije.
Zloporabe i malverzacije događale su se čak i s liječničkim kuponima koji su se dijelili bolesnicima. Bilo je slučajeva u kojima su liječnici potpisivali te kupone in blanco, da je pomoćno osoblje trgovalo tim kuponima, kradući tako teško bolesnima nužne artikle, poput maslaca, mlijeka, zobene kaše, itd.
Sve to utječe na to da sam od jutra do mraka posvećen iskorjenjivanju zločina, da na to trošim goleme količine energije, što me udaljuje od mojih tako odgovornih obaveza.
Prilično napora stoji me održavanje mira u getu i borba protiv anarhizacije života. A tko to potiče? Svi se sjećamo krvavih rujanskih događanja. Tko je stajao na njihovom čelu? Pokazalo se da su poticatelji bili pekari, ljudi kojima je dobro išlo, i koji su špekulirali brašnom.“ …
„Nadovezujući se na pitanje prijestupa koje su počinili uposlenici, moram istaknuti kako sam odlučio istrijebiti zločine najradikalnijom metodom, tj. sve ću prijestupnike deportirati iz geta, tako što ću ih poslati na rad. Obitelj deportiranoga smatrat će se građanima drugoga reda. Od toga će posla prijestupnika moći osloboditi jedino liječničko uvjerenje o njegovom teškom zdravstvenom stanju. Pritom naglašavam kako će kazna biti jednaka za one koji će ukrasti jedan krumpir, kao i za one koji će krasti više, bez razlike je li riječ o potrčku ili visoko pozicioniranom službeniku.“ …
„Samo nas jedno može spasiti: da se svi zajedno poduhvatimo produktivnoga života u punom značenju te riječi, u atmosferi posvemašnjeg mira. Težak i savjestan rad i mir imperativ su današnjice. Danas nema ni govora ni o kakvoj partiji, jer za nas postoji samo jedna – Židovi u getu. Mene kao Predsjednika zanima samo jedno pitanje – rad na boljitku sudbine stanovništva. Kako bih u tome uspio, oko sebe moram imati zdravu i čistu atmosferu. S obzirom na tu nužnost, upustit ću se u nesmiljenu borbu s bilo kakvim oblicima korupcije i neću otpočinuti sve dok u potpunosti u tome ne uspijem, pa makar i po cijenu gubitka vlastitoga života na tom položaju.“ …
Govor gospodina Predsjednika na velikom javnom skupu 30. kolovoza 1941.
Promjene u sustavu novčane pripomoći. U getu nema mjesta za neradnike. Jedna trećina budžeta za potrebe društvene skrbi.
Usprkos kiši, najavljeno javno obraćanje gospodina Predsjednika privuklo je najmanje petnaest tisuća slušatelja. U dnu dvorišta postavljena je tribina dojmljivo ukrašena vatrogasnim obilježjima. Na tribini je instaliran mikrofon, dok su dva megafona postavljena na mjestu gdje se okupilo mnoštvo na suprotnoj strani trga. …
„S punom odgovornošću“ – naglasio je govornik – „iskorijenit ću i nemilosrdno proganjati one egoiste koji u getu ne vide ništa drugo doli same sebe i vlastitu korist.
U prvom redu na umu imam destruktivne pojedince koji su u ime ukorijenjenog krajnjeg egoizma skrivali i dalje bez ikakve dobrobiti skrivaju bogatstva, koja bi trebala biti iskorištena za dobro sviju. Posve miran i s osjećajem odgovornosti spram povijesti potvrđujem kako se pri potrazi za tim skrivenim dobrima moram poslužiti represivnim metodama pretresa. Jednako nemilosrdno ću progoniti štetočine društvenoga poretka – bandu agitatora, neradnike najgore vrste koji u svojoj gluposti i zlonamjernosti kleveću svekolike pozitivne pojave. Snagu za neumoljivu borbu s javnim štetočinama crpim iz svoje nepokolebljive svijesti o tome da na meni leži obaveza da dam sve od sebe kako bih stanovnicima geta omogućio preživljavanje u današnje doba. Letimičan pogled na iznose u mojemu budžetu ukazuju na težnju za ostvarivanjem toga uzvišenoga cilja. Tako je npr. jedna trećina mojeg preko tromilijunskoga mjesečnoga budžeta predodređena za sredstva iz područja društvene skrbi. Još veći iznos namijenjen je borbi za javno zdravstvo. Velike sume troše se na punu dječju skrb. Cijelo načelo parcelizacije budžeta sažima se u jednoj jedinoj zamisli: učiniti sve kako bi se mase održale na životu i zdravlju u tako teškome trenutku.“ …
„Moje je nepokolebljivo geslo, kojem sam podredio sve svoje djelovanje od trenutka osnivanja geta, sljedeće: mir, kruh, dječja skrb te briga za bolesne i nemoćne.“ …
„Moja je pogreška, to otvoreno priznajem“ – rekao je gospodin Predsjednik Rumkowski – „nakon poduzete analize, u tome što nisam istodobno s pripomoćnom akcijom od prvog trena uveo radnu obvezu. Kada sam na početku naredio registraciju svih radnih organizacija u nastanku, znatan dio ljudi je bježao od rada kao od vatre. Tada je vladalo takvo stanje stvari da se umjesto čestitog posla dobivao ekvivalent u obliku pomoći za sebe i svoju obitelj.
Za mene će se ideal ostvariti u trenutku, u kojem će se svi radno sposobni posvetiti radu. Svojim postupanjima jamčim svima onima koji žele raditi kako će im to biti omogućeno.“ …
„Braćo i sestre, jamstvo vašega mira bit će vaša radna knjižica. Moja je obaveza da svima onima koji žele predano raditi osiguram radna mjesta. Zato sam u stalnoj potrazi za novim mogućnostima pokretanja drugih radnih organizacija, ali podrazumijeva se da nema ni govora kako ćemo zaposliti sve ljude bez iznimke jer se, kao što znate, ni u najnormalnijim uvjetima problem nezaposlenosti ne može idealno razriješiti.“ …
„Stalno se borim s krađama i prijevarama. Jedna anegdota iz stvarnog života vrlo slikovito prikazuje ljude koji se time bave. Zimi, dok smo tražili kočijaše koji bi prevozili led, nedostajalo je zainteresiranih, a kočijaši su među sobom govorili: što ja imam od toga, kada ne mogu ukrasti led! Za nemilosrdne metode koje sam poduzeo u borbi protiv kradljivaca javnoga dobra“ – naglasio je govornik – „spreman sam ponijeti punu odgovornost kako danas, tako i u budućnosti. Pri punoj svijesti tvrdim kako u pokušaju iskorjenjivanja zločina primjenjujem i dalje ću primjenjivati najstrože metode represije. Uvest ću kaznu bičevanjem. Trenutno se kradljivci javnoga dobra kažnjavaju kratkim zatvorskim kaznama, međutim, sada će se upoznati sa šibom. Krajnje je vrijeme za spas geta, simbolički je pet do dvanaest, za konačno iskorjenjivanje korupcije“.
Govor gospodina Predsjednika na javnom okupljanju. Zapovijed o preseljenju dvadeset tisuća njemačkih Židova. Akcija zimske pomoći za djecu.
„U getu sam vojnik na straži i nikada neću zaspati na svojem položaju. Svjestan sam da sam zapovjedio silno mnogo strogih propisa i uvjeren sam kako bih svojom pasivnošću samo pogoršao naš položaj. Nisam nekritičan spram sebe, znam da sam počinio razne pogreške, ali treba zapamtiti kako pogreške ne čini samo onaj tko ništa ne radi. Svi smo mi jedna velika obitelj. Ta zajednica obvezuje sve da pomažu pri radu. Široko polje suradnje razvija se za sve na području borbe protiv kriminala. Svi bi trebali znati kako je politikantstvo pogibeljna navada, a jedino put najlojalnije suradnje sa mnom vodi do cilja koji bi svima trebao biti svet: do preživljavanja u današnjim uvjetima.
Ljudi dobre volje ne trebaju se brinuti za svoju sudbinu. Samo će nepoželjni elementi napustiti geto.
Govor gospodina Predsjednika na koncertu u Domu kulture.
… „Uveo sam radne knjižice, ustrajući neumoljivo na mišljenju, kako upravo radna knjižica, kojom se dokazuje ispunjavanje svojih obveza, može legitimirati pravo na život u getu. Radna knjižica je osobna isprava koji jamči mir.“ …
„Moram se, kao i obično u svojim govorima, nadovezati na borbu protiv kriminala. Obični sudovi nisu bili dovoljni, prijeki također nisu ispunili svoju zadaću, ni sam katkad ne znam kako da se riješimo društvenih štetočina. Pokazalo se kako se ne boje čak ni deportacija. Kriminal je u porastu, kao gljive poslije kiše. Ne vidim drugoga načina, doli protjerivanja nepoželjnih elemenata izvan granica geta. Jedino ćemo na taj način istrijebiti zlo zajedno s korijenjem.“…
Govor gospodina Predsjednika na pragu nove kalendarske godine.
„Radna mjesta za sve“ geslo je za 1942.
„Svi u getu moraju imati radnu knjižicu. Kada će se pripremati novi radni bataljuni, izvijestit ću vlasti da je moja rezerva mobilizirana i da čeka na posao. U najkraće moguće vrijeme u mojoj će se administraciji sprovesti najrazličitiji premještaji, kako prema gore, tako i prema dole. A sada da se nadovežem na poplavu spletki. Opet banda protuha širi glasine kojima je cilj narušavanje javnoga reda. Možda se i u gledalištu skrivaju autori paničnih vijesti. Najradije bih ih ubio“ – planuo je u afektu govornik.
„Ne volim uzaludno trošiti riječi, vijesti koje su se danas proširile su sto posto lažne“ (na dan kada se održao govor getom su se proširile glasine o iseljavanju cijeloga stanovništva). „Nedavno sam dao svoj pristanak za prihvat dvadeset tisuća Židova iz manjih središta, postavljajući kao uvjet teritorijalno proširenje geta. Iz geta će se trenutačno iseliti samo onaj dio stanovništva, koje je po mom sudu takvu sudbinu zaslužilo. Vlasti su pune divljenja prema radu koji se provodi u getu i zahvaljujući njemu imaju povjerenja u mene. Izraz tog povjerenja je prihvaćanje mog prijedloga za smanjenjem broja deportiraca s dvadeset na deset tisuća ljudi. Imam puno povjerenje prema Komisiji za iseljavanje. Jasno, i ona može katkad pogriješiti.“
„Drugovi i prijatelji, nagovijestio sam vam kako nas čekaju teška vremena, silno mučno razdoblje, ali siguran sam da ćemo ih prebroditi, samo ako iskorijenimo zlo iz sebe samih; bilo bi vam izuzetno teško kad biste znali što sam nedavno prošao. Uvjeravam vas kako spletkari ne znaju ništa. Ne zaboravite na nedavno donesene obvezujuće represivne propise koji se odnose na Židove i Poljake. Da su vlasti kojim slučajem doznale za pokušaje izazivanja štrajkova, do kojih je u posljednje vrijeme ovdje dolazilo, snijeg bi se zacrvenio od krvi. Onemogućio sam te pokušaje u tvornici, gdje radnici relativno najbolje zarađuju, na svojstven mi odlučan način. Ne zaboravite, drugovi i prijatelji, kako moja glava danonoćno puca od neprestanog nastojanja da poboljšam uvjete života u getu. Siguran sam da vlasti neće primijeniti nikakva represivna sredstva ako će se u getu predano i dobro raditi. A tome možemo pripomoći ako poboljšamo i povećamo proizvodnju. Uspjeh na tom polju ovisi samo o vama, sa Stručnom komisijom na čelu. Držimo se reda u službi ne zbog mene, ja sam samo sluga cijelog sustava, nego zbog općeg dobra. Prestanite trgovati hranom i činiti svakojake malverzacije. Zapamtite da ću, kada će me zatražiti novi kontingent ljudi koje treba iseliti, na popis uvrstiti sve špekulante. Predano radite u svojim resorima i uzajamno si pomažite. Uvest ću radne knjižice za sve. Nije puka fantazija da će još deset tisuća ljudi u najskorije vrijeme pronaći zaposlenje. Dajem vam svoju časnu riječ, kako se ništa loše ne krije iza kulisa nove registracije. Riječ je o pukoj opreznosti od bilo kakvih eventualnosti, za slučaj da zapuše drugi vjetar…“
„Rad je naš putokaz“. Zadivljujuća izložba na godišnjicu (osnivanja) radionice haljina i donjeg rublja.
„Ta je tvornica naše najbolje čedo“. (iz govora Predsjednika na otvorenju izložbe).
… “Danas živimo pod dojmom akcije deportiranja. Tek smo nedavno po cijenu najvećih žrtvi u našu zajednicu od sto četrdeset tisuća ljudi prihvatili dvadeset tri tisuće prognanika i mogu ponosno kazati kako bi ti prognanici trebali biti sretni što im se njihov nesretni usud smilovao i doveo ih u ovaj geto. To je sreća u nesreći. Trenutačno, dok iz geta iseljavam deset tisuća ljudi, ne mogu šutke prijeći preko te mučne teme. Nažalost, u tom sam smislu primio bezuvjetnu zapovijed, zapovijed koju sam morao izvršiti, kako ne bih dopustio da je izvrši netko drugi. U okviru svojih mogućnosti u tom sam slučaju, kao i u raznim prethodnim pritiscima, nastojao što je više moguće ublažiti stroge naredbe.
Uredio sam tu stvar tako što sam za deportaciju odredio one otpatke društva koji su predstavljali gnojni čir geta. Zato su se na popisu za deportaciju našli predstavnici svijeta podzemlja, sav ološ i svi štetni pojedinci.
Neprestano mi se strogo predbacuje kako nisam spriječio krijumčarenje u getu. To su neosporne činjenice i od tih se prigovora nisam mogao obraniti. Dok danas iz geta protjerujem bandu raznih švercera i kriminalaca, činim to s punim uvjerenjem u to da su ti ljudi sami zaslužili svoju sudbinu.
O uvrštavanju deportiraca na popis odlučuje komisija sastavljena od ljudi od mojeg najvećeg povjerenja. Ona predstavlja jamstvo kako prema pravilima neće osuditi na deportaciju one koji to nisu zaslužili. Jasno, svjestan sam kako se zbog ubrzanog tempa rada Komisije mogu dogoditi određeni propusti, ali činjenica je da nema ni govora o bilo kakvoj zlonamjernosti u svezi sa čimbenicima koji su presudni za nečije deportiranje. Mnogi se ljudi do posljednjeg trena trude ishoditi nečiju intervenciju u svoju korist i ne libe se pritom koristiti nezakonitim postupcima. Jasno, te su njihove intervencije posve uzaludne.
Ipak, toplo se nadam, a tu svoju nadu temeljim na autoritativnim podacima, da sudbina prognanika uopće neće biti tako tragična kako se u getu obično pretpostavlja. Neće biti iza žice, a bavit će se poljoprivrednim poslovima.
Na margini akcije deportiranja proširile su se zlonamjerne glasine. Dužan sam najoštrijim riječima osuditi bilo kakve pokušaje remećenja javnoga reda. Ne jednom sam vam rekao kako svoj mir možete temeljiti isključivo na radu, a bavljenje spletkarenjem može jedino oslabiti taj čvrsti temelj, koji predstavlja rad.
Svaki stanovnik geta dužan je legitimirati se radnom knjižicom, a ona treba biti čista. Radnja knjižica u kojoj se nalazi sudska bilješka predstavlja gori prijestup od toga da je se ne posjeduje.
Nalazimo se na pragu iznimno teškog razdoblja, čega svi moramo biti svjesni.
Iz najteže situacije spasiti nas može jedino rad.
Izložba na najočitiji način pokazuje rad Židova i dokazuje kako ne trate svoje vrijeme….
Pronalaženje posla za još deset do petnaest tisuća Židova moj je zadatak za što skoriju budućnost. Ne treba se zabrinjavati time što je u nekim resorima ponestalo posla. To je samo privremeno, jer sam dobio obećanje kako će posla biti i posve je izgledno da ću ga pronaći.
Želio bih osnovati radni bataljun koji bi bio u stalnoj pripravnosti, a za kojega neće uzmanjkati posla. Ti će registrirani ljudi ipak biti toliko umireni time što su izrazili svoju spremnost za rad.
Svojom vam glavom jamčim kako se ni najmanja nepravda neće dogoditi radnome čovjeku, a to ne govorim samo u svoje ime, nego na temelju uvjeravanja od mjerodavnih čimbenika.
Velike potrese u getu izazvali su prognanici iz nekadašnje Njemačke. Otkako su došli vode lakomislen i rasipan život. Ne razmišljajući o budućnosti koja ih očekuje, potrošit će i zadnji novčić, izazivajući tim samim nevjerojatno poskupljenje prehrambenih proizvoda na slobodnom tržištu. Nažalost, s povećanjem obujma posla, povezanog s akcijom deportiranja, morao sam zakratko odustati, tj. obustaviti realizaciju svojih planova, kojima ću novopridošle dovesti u red. Ne mogu i neću tolerirati da cijeli geto zbog njih na bilo koji način trpi.
Za dobro sviju neću odustati ni od kakvih poteza jednako u odnosu na novopridošle, kao i na starosjedioce u getu te ću za najmanji prekršaj ljude protjerati iz geta.
Toliko vezano za aktualne probleme. U trenutku slavlja ne želim vam pokvariti veselje, tim više, što se smatram jedinim čovjekom u getu koji je dužan brinuti se za dobrobit sviju. Stoga meni prepustite svakodnevne brige, a vi mislite samo na svoje zadaće. Tvornica čije proizvode danas vidimo na izložbi, naše je nabolje čedo.
Nemam dovoljno riječi kojima bih Vam zahvalio za Vaš rad. Zapamtite kako ne radite za mene, nego za dobro svih nas. Dakle, pripada Vam zahvalnost cijele zajednice. Današnja izložba oslikava monumentalan rad židovskoga radnika. Neznatan izraz mojeg priznanja bit će jednokratna zahvalnost u visini dvotjedne plaće za službenike i tjedne plaće za radnike. Nažalost, trenutačno Vam ne mogu više ništa dati. Kada stignu krumpiri, na Vas u prvom redu neću zaboraviti. Svako povećanje u opskrbi ispunjava me istinskom radošću. Uvijek sam neizmjerno sretan kada stanovništvu mogu nešto pridodati.
Apeliram na Vas, kako biste i u budućnosti predano radili. Moje namjere može shvatiti samo onaj, tko je svjestan svih problema koji proizlaze iz pokušaja da se za geto bilo što pribavi. Osobno nisam ništa drugo doli samo čestit i budni stražar vašeg mira.“
Predsjednik obznanjuje geslo: „Svi na posao“. Govor kojim se najavljuje ostvarenje novog velikog programa. Mirno sutra može nam zajamčiti samo rad.
„Neizvjesnost je gora čak i od strašne istine. Svjestan te činjenice, odlučio sam sazvati današnje okupljanje kako bih vam dočarao trenutačnu situaciju i predstaviti vam svoje planove za skorašnju budućnost. Naglašavam da ću vas izvijestiti o današnjem činjeničnom stanju, jer se razumije kako nisam prorok da bih mogao pretpostaviti daljnji tijek događanja. Pojašnjenja koja ću vam danas prenijeti trebate, za opće dobro, vjerno i što je moguće točnije ponoviti u cijelom getu. Za ispunjenje te moje molbe bit ću vam posebno zahvalan. Moje temeljno geslo „Rad“ od prvog je trena našlo potvrdu svoje ispravnosti. Ne jednom smo se već uvjerili kako samo zahvaljujući radu imamo mir…. Iskustvo nas je naučilo kako je temeljno načelo doba u kojem živimo: „rad nas čuva od uništenja“. Nažalost, Židovi u getu su se rugali toj mojoj tezi. Radije su se bavili makinacijama u sustavu potpore, i činili su sve kako bi izbjegli nužnost rada. …
Sustigli su nas teški udarci sudbine. Isprva je došlo do naseljavanja novoga stanovništva u geto, a potom je nastupio niz deportacija. Pri prvoj sam zapovijedi, u kojoj se zahtijevalo izvršavanje deportacije, uspio dopola smanjiti broj prognanika, tj. do broja od deset tisuća ljudi. Taj sam kontingent – kao što je poznato – ispunio nepoželjnim i kriminalnim elementima. Nažalost, akcija time nije bila završena. Ponovno su zatražili masu od nekoliko tisuća ljudi za daljnja deportiranja. Ovaj puta sam se vodio načelom kako u getu mogu ostati samo zaposleni ljudi. Dakle, onaj tko nema posla te ga zasad još nije pronašao, vjerojatno će u perspektivi morati napustiti geto. Ta tužna mogućnost također očekuje i obitelji zaposlenih. Zapovijed se mora izvršiti, jer će je u protivnom izvršiti netko drugi…
Nakon teške unutarnje borbe, odlučio sam za deportaciju odrediti one koji primaju pripomoć. I oni snose dio krivnje što su ostali izvan redova zaposlene vojske ljudi u getu. …
Sada ću vas izvijestiti o svojim duboko promišljenim najaktualnijim planovima.
Dijete je biće koje mi je najviše priraslo srcu. Kako se moje srce radovalo prizorom djece koja su sa svojim školskim torbama kretala u školu! Taj me prizor ispunjavao utjehom i predstavljao je daljnji poticaj za rad. A kada se pokazala nužnost pronalaženja mjesta za nove stanovnike geta, teška sam srca odlučio zatvoriti škole. Tada sam još gajio nade da će se tijekom dva mjeseca riješiti stambeni problem novopridošlih i da će se zgrade koje su privremeno zaposjeli ponovno pretvoriti u škole. Nažalost, ta se nadanja nisu ispunila i prinudni se praznici nastavljaju. …
Napominjem da geto ima zajamčene narudžbe. Posla će biti kao blata!
Uvodim sljedeću reformu u sustavu rada radionica i tvornica. U mnogim se institucijama rad odvijao u desetosatnim ili čak dvanaestosatnim smjenama. Uz tako siromašnu prehranu kao što je naša, dvocifrena smjena je loše djelovala na učinkovitost i produktivnost. Moja se reforma temelji na smanjenju radnog dana na osam sati, a na taj će se način trostruko povećati tvornički radni kolektiv, jer će se raditi u tri smjene.
Produktivan pojedinac, radni čovjek je svaka zaposlena osoba, bez obzira na to što radi. Je li radnik, ili pak službenik, radi li u kuhinji, u policiji ili straži. Posve je svejedno. Svi zaposleni predstavljaju jednu radnu vojsku. … Stremit ću tome da za devedeset posto, ili čak i više, povećam postotak zaposlenih u odnosu na cijelo stanovništvo. Moja glavna briga jest i bit će skrb nad radničkom klasom. Njome smatram sve zaposlene ljude u getu. …
Pri podjeli posla protekcijom se neće ništa postići. Svatko treba biti zadovoljan poslom koji će dobiti: svi stariji od četrnaest godina moraju biti na plaći! ...
Smatram se vojnikom koji savjesno stoji na svojem položaju. Nije mi palo na pamet pobjeći tijekom nezaboravnog, presudnog razdoblja na početku rata, kada je gotovo cijelo osoblje Općine napustilo Łódź. Nisam ni trenutka dvojio kako je moja obaveza ostati na položaju. Tako i danas neću napustiti svoj položaj. …
Uvjeravam Vas u svoje i u ime mojih najbližih suradnika, kako ćemo učiniti sve što je u našoj moći za dobrobit svih stanovnika geta.“