Čudni su puti jezični. Još su neobičniji oni slikarski. A ponajviše je začudno kada se ta dva puta ukrste. Umalo dostaje da se čovjek prekriži od snebivanja. Jer, kada bi se prekrstio, značilo bi to iznova krstiti se u drugoj konfesionalnoj inačici kršćanske vjere. Značilo bi to raskrstiti s vjerom svojih predaka. No, ako se putovi, baš kao i vjernici križaju, kako se to onda zgodilo da se dva puta ukrste, poput mačeva? Štoviše, kako se to zgodilo da se krstimo u ime Oca, Sina i Duha Svetoga, umjesto da se u njihovo ime križamo? Kad se već ionako križamo u njihovo ime od snebivanja? I kako to uostalom da se pod znakom križa ne okupljaju križari, već kršćani? Možda zato što, kad su se križari posljednji puta pod križem okupili, to nije izašlo na dobro. Kada su, s druge strane, miroljubivi bosanski krstjani svojedobno otpali od 'prave vjere', od ispovjedne ortodoksije, bilo je to zbog njihovoga prihvaćanja umjerene inačice dualističkoga nauka koji se poput požara bio proširio Europom od njezinoga istoka do zapada. A ima li dvojnosti koja bi bila izrazitijom od ukriženih prečki križa, toga središnjeg kršćanskoga simbola? Ima li kontrastnije slike i prilike od horizontalne prečke koja simbolizira svjetovni put – pȕt tijela? – i posvetnu stazu, onu vertikalnoga nadilaženja pustih svjetovnih tlapnji? Kako se pouzdati u konfesionalnu ortodoksiju, kada čak i jezična doksa vrluda sad amo sad tamo, klateći se klimavo o nepouzdanim samoglasicima? Pa tako u staro-grčkome sōma označuje tijelo, dočim sēma označuje grob, pri čemu ne znamo skriva li se to u toj podudarnosti možda pouka – oznaka (sēma) koja upućuje na to da tijelo trebamo pojmiti kao grobnu tamnicu duše? No, tu smo već skrenuli s puta čuđenja nad ukrštanjem ili pak križanjem jezičnoga i slikovnoga puta.

„Moš se slikat“ – kaže popularna jezična fraza, podučivši nas time da smo na kakvom gubitku, da su nam sve lađe potonule, da su nam dobre šanse otišle u nepovrat. Drugi pak jezični idiom kaže: „slikaš!“ To pak znači – ili je značilo za negdašnje polaznike osnovnih škola – da si cura kojoj je netko hitro zadigao suknju. Danas pak ne znaš tko te je to zapravo uslikao, zbog skliskih i nepouzdanih rodnih imenica i imeničnih zamjenica. Kako bilo, u jezičnu idiomatiku nekako je uvučeno slikarstvo, ni krivo ni dužno. Onomad, pedesetih godina prošloga stoljeća, u nas bi se nelijepome pojedincu kazalo da je ružan poput Murtićeve slike. A i dan-danas nekome tko je po rođenju bogomdano stekao stasitost i ljupkost, kaže se: „lijep si ko slika“ Čija slika? Po današnjim mjerilima možda upravo Murtićeva. Kao što su rodne odrednice izvršile rošadu, tako se i poimanje lijepoga stubokom promijenilo, štoviše izokrenulo. Estetika ružnoga prometnula se u kanonizirano filozofijsko mnijenje, iako nam se prije može učiniti da je riječ o kakvom nezgrapnome oksimoronu. Baš kao što se danas svaki moron diči sa statusom influencera (nije li to onaj koji je negdje pokupio virus gripe, pa ga dalje neodgovorno širi?!). Umjetnosti koje su se nekoć dičile s prirokom „lijepe“, danas su od strane naprednih teoretičara prokazane kao zastarjele, a takozvane „vizualne umjetnosti“ preuzele su kormilo institucionalnih središta umjetničke poduke, iako se pod pojmom vizualnoga može podjednako zateći prometni znak, kombajn i zalazak sunca. Umjetnik je nekoć bio umješnikom, a danas umjetnost stvara svatko. Pokojni Beuys bi se tome svakako obradovao, a nažalost jednako pokojni Ladislav Galeta ustvrdio bi (što je i učinio još za života) da je sveopća rasprostranjenost umjetničkih djela postao ozbiljan ekološki problem. U poplavi umjetnina – bilo onih vizualnih, multimedijskih, bilo onih kanonskih, likovnih – zagubilo se pojetsko umijeće koje je nekoć bilo više od tek etimološkoga znamena izvornoga stvaralaštva. Ono je naime bilo kriterij probira žita od kukolja. Danas se umijeće više ne rabi ni u zabačenoj vještini zavođenja, koja je nekoć bila kanonizirana u elitnim književnim, filmskim, pa čak i filozofijskim djelima, neovisno o njezinome pozitivnom ili pak negativnome predznaku. Pojedini slikari danas jedva da više ozbiljno slikaju. Ali zato 'slikaju' popularne izvedbene umjetnice i time se rado u javnosti diče.

No, ravnoteže radi, danas i piše svatko. Svatko se služi jezikom da bi u njem ostavio trag svoje malenkosti, ne bi li je tako po mogućnosti makar neznatno uvećao. Tako nije neobično da se poneki slikar lišava kista i laća pera, olako napuštajući brod koji tone. On se pri tome nastoji ugledati na one rijetke umješnike riječi koji pišu iz jezika samoga, vrcajući iz jezičnoga okvira pojmove koje se kapilarno uzdižu u sfere duha, ne bi li se tamo sretno i spretno združile s praslikama, s Idejama. No, jalov mu je posao. Vrhnje su prije njega ionako već pokupili majstori tekstualnoga tkanja. To su oni pojedinci koji riječi okreću i vrte poput rubikove kocke, onako tobože nehajno, s jednom rukom, ostavljajući nas bez daha. Pa kad svi značenjski rukavci legnu u svoja korita, čovjek se lecne u čudu, pitajući se kako je dotični sve to uspio tako spretno povezati i uštimati. A pravo govoreći, ne postoji bitna razlika između rada na tekstu i rada na slici. Slikar odabire temu kada u njoj pronalazi motiv koji ga motivira. Što je to što ga može motivirati? Samo ono likovno u odabranoj temi. On je naime likovni djelatnik, dakle onaj koji je sposoban da u svijetu koji ga okružuje (ili u svijetu koji u njem prebiva) uoči oblike i njihove odnose, i da potom te odnose, zakonomjernošću slikarskoga kadra, preobrazi u sliku. Rasni pisac također odabire temu ukoliko je u njoj pronašao određeni motiv koji ga motivira odnosno potiče. A što je to što ga može motivirati? Upravo jezični potencijal dotične teme, kojega će potom podvesti pod formativni okvir književnosti, odnosno pod okvir određene književne norme. No, može kazati i obratno: pisac svakom riječju izgrađuje književni univerzum, stvarajući ab ovo svijet predmetne stvarnosti putem foničke odnosno leksičke supstancije. Jer, stvari u stvari nisu – one za nas počinju postojati tek onda kada ih u jeziku začne su-stvaratelj, kakav nadahnuti jezični demijurg. Prava književna mašta uvijek proizlazi iz imaginiranja samoga jezičnoga tvoriva, a ne iz takozvane literarne maštovitosti. Isto vrijedi i za umijeće likovnoga stvaralaštva i njegove navlastite maštovitosti.

Pa ipak, osim pojetičke podudarnosti očitovane u srodnoj naravi motivacije, između slikanja i pisanja postoji još jedna podudarnost koja ih povezuje i istodobno obvezuje. Pisac naime svoju pisaljku umače u mastionicu, ispisujući svoje zapise perom i mastilom. Osim ukoliko nije – kao što bi to rekao Mladen Pejaković – „kobno prešao s bevande na kefir“ (tj. na digitalnu tastaturu; u tom slučaju neka barem svoju misao sporadično umoči u tintarnicu nepatvorenoga, izvornoga nagnuća). Slikar pak također svoj kist umače u mastilo, jer mastilo – kao što to hrvatski jezik lijepo bilježi – nije ništa drugo doli boja. I pisac i slikar svoje alatke umaču dakle u boju. No osim te prozaične činjenice povezuje ih još i imperativ valjanoga odnošenja spram svoje vještine. I pisac i slikar, osim pojetskoga umijeća, trebaju njegovati i navlastitu etiku. „Bavite se estetikom. Ali ako tome činu temelj nije etika, ostavite se toga posla“ – tako je svoje studente umijeću grafike podučavao Albert Kinert. Iako se obojica služe mastilom, oni nipošto ne smiju biti „premazani svim mastima“. To dakako ne znači biti neuhvatljiv i sklon izmotavanjima. Riječju: biti sklizak, jer si premazan kakvim mazivom, odnosno mašću. Biti premazan svim bojama znači jahati pod mnogim zastavama. Etički imperativ za slikara jednako kao i za pisca ima glasiti: budi vjeran jednoj Djevi, jednome Bogu, jednoj Zajednici. Ili pak isto tako (prema Junekovoj maksimi) „učini samo jednu stvar, ali neka ona bude nebrojena“. Uloži dakle sve svoje povjerenje u onu sabirnu, sveobuhvatnu točku – onaj punto di riferimento – u kojoj se zagonetno sustječu sve prividne opreke, u kojoj se objedinjuju sve razlike i pomiruju sve suprotnosti. Točku koja se nalazi upravo u sjecištu ukriženih prečki križa. Tada, i samo tada, nitko te neće zlurado upitati: slikaš li još uvijek, slikaru?