Snježne ptice zobaju sjemenke u parku

I znadu da bilo je, a da sada nije,

Da više nije, i da više neće biti, da više nikako neće biti,

A da je bilo, da je itekako bilo.

Znadu ta leteća stvorenja zobajući sjemenke u parku

I da dok je bilo, da bio je to život,

Znadu te snježne ptice zobajući sjemenke u parku

I da u tom životu bilo je jedno umiranje, a da u tom umiranju bila je jedna šuma,

A da u toj šumi bio je još jedan život, onaj neodsanjani.

I jednom kad ponovno bude, a neminovno je da će jednom ponovno biti,

To što sada nije i što više nikako neće biti, jednom kad to, dakle, ponovno bude,

Bit će tada i znanja o tome zašto je jednom prestalo biti,

Zašto je tako, zašto je baš tako moralo biti, zašto nije moglo biti drugačije,

I to znanje bit će čisto znanje, koliko išta uopće može biti čisto,

Ni manje ni više od toga neće biti,

Dakle neće se raditi o predodžbi niti o nagađanju,

Neće se raditi ni o čemu što se na bilo koji način ne bi moglo smatrati čistim znanjem,

I to čisto znanje bit će nezadrživo i neoborivo.

Pernati prijatelji u parku ne znadu samo to o znanju,

Između dviju sjemenki i za vrijeme svake od njih,

Ne, znadu oni i mnogo više od toga,

Pa tako i to da kraj pjesme nikad nije samo kraj pjesme

Nego da je kraj pjesme uvijek i kraj sâm.