Sredinom ljeta 1974. u Dubrovniku se po prvi put pojavio Danilo Kiš. Dubrovački pjesnik Milan Milišić (1941. – 1991.) i ja dočekali smo Danila i njegovu ondašnju suprugu Mirjanu Miočinović na Stradunu. Tog su kasnog poslijepodneva autobusom došli iz Herceg Novoga (gdje je tada živjela Danilova sestra), a večernjim se autobusom, onim u 22:00 te iste večeri i vratili u Herceg Novi. Ali Danilu se Dubrovnik toliko dopao da se poslije nekoliko dana vratio zajedno s Mirjanom. Odsjeli su u Hotelu Excelsior. Mirjana se poslije desetak dana vratila u Beograd jer je kao profesorica na Fakultetu dramskih umjetnosti imala zakazane susrete sa studentima, a Danilo je svoj boravak u Dubrovniku produžio za još dva tjedna sve do kraja kolovoza. Otada se, valjda sve do svoje smrti, Danilo svakog ljeta vraćao u Dubrovnik. Isprva je čak želio kupiti manji stan u Dubrovniku i bio je angažirao Milana, mene i još nekolicinu prijatelja da na tome ozbiljnije poradimo, ali nakon “književnog slučaja” s Grobnicom za Davidoviča, zbog kojeg je 1976. bio prisiljen napustiti Beograd i preseliti se u Pariz (gdje je živio sve do smrti) od toga je odustao.
Usputno prisjećanje. Jedne noći kad smo Milan, Danilo i ja izlazili kroz vrata od Pila, nabasali smo na Beba Burina, jednog od omiljenih dubrovačkih “oriđinala” i sugrađana koji je svakog ljeta večernje i noćne sate provodio isključivo sjedeći na kamenom skalinu na ulazu u grad i svirao tamburicu, ali ne za ostavljeni novac već iz pukog zadovoljstva i druženja s ljudima. Milan je još ranije pričao Danilu o neobičnoj Bebovoj pojavi, kao i o tome da je Bebo svojevrstan poliglot. Zastali smo. Danilo (sjajan poznavatelj francuskog i profesor na sveučilištima u Strasbourgu i Bordeauxu) postavio je Bebu pitanje na savršenom francuskom. Ne trepnuvši okom, Bebo mu je odgovorio na jednako savršenom francuskom.
Ne sjećam se da sam se ikad posvađao s Danilom. Niti da je ikad čak povisio glas na mene. Istini za volju nekoliko sam puta bio prisutan pravim izljevima Danilovog bijesa i gnjeva, ali uglavnom prema pukim partijskim foteljašima, golim karijeristima i onima koji svoj posao nisu obavljali valjano i predano. Jer, Danilo je svemu što je imalo bilo kakvu vezu s književnošću pristupao s gotovo fanatičnom preciznošću i ozbiljnošću. Danilo je bio uvjeren da za pravog stvaraoca (u bilo kojoj oblasti), oko principijelnih stvari, ne može biti pogađanja. Isto tako ne mogu se oteti dojmu da je Danilo, sve do smrti u sebi imao nešto dječačko, nepatvoreno, dječački razigrano.
U rujnu 1974. Milan Milišić i ja smo otputovali za Beograd i ondje smo moj devetnaesti rođendan proslavili s Danilom i Mirjanom. Najprije smo bili u njihovom domu (ako se dobro sjećam u ulici Ranka Tajsića) – to je ona poznata scena kad je Milan ošamućen od pića i radosti zakratko zakunjao i naslonio se na čuvenu sliku “Ruža” Džonija Reljića zamalo je probušivši, a potom smo otišli na večeru u Klub književnika. Svoj dvadeseti rođendan 1975. godine ponovno sam proslavio u Beogradu, ovaj put u društvu Danila i Mirka Kovača u danas nepostojećem Klubu novinara (iznad Grafičkog kolektiva na Obilićevom vencu).
Jedno davno sjećanje vezano za ciklus mojih pjesama “Lakih nogu naokolo” koji je Milan objavio u kasno ljeto 1975. u časopisu Dubrovnik (br. 2.). Jednog ljetnog predvečerja na balkonu Milanovog stana (s kojeg je pucao pogled na Lokrum, pučinu, Porporelu i čitav stari grad) sjedili smo Danilo Kiš, Milan i ja. Predmet tog “radnog sastanka” bila je moja pjesma “Moja, kose duge gospo”, koja se nalazi u spomenutom ciklusu. I dan-danas imam sačuvan prvobitno otipkan primjerak te poduže pjesme oko koje su se Danilo i Milan te večeri toliko prepirali. Plavom kemijskom olovkom Danilo je Kiš precrtao sve ono što mu se nije svidjelo i dodao je svoje primjedbe i moguće prijedloge za preinake. Milan je običnom olovkom dodao svoje, a ja crvenom kemijskom svoje preinake. Milan se tada zalagao za poetiku lokalnog dijalekta, a Danilo za “postavljanje stvari na svoje mjesto”, tj. za krajnju racionalnost u upotrebi riječi i za svako izbjegavanje lokalnog dijalekta. Takvi su bili dani i noći naših druženja. Kiš je tada imao 40 godina, Milan 34, a ja nepunih 20.
Nažalost, tek od 1980. godine počeo sam redovno voditi svoj dnevnik, tako da su mnogi događaji u razdoblju od 1974. do 1980. prepušteni zaboravu i tek pojedinih se još uvijek s radošću sjećam.
Recimo, negdje početkom jeseni 1975. Kiš je otišao u posjet Miroslavu Krleži u kuću na Gvozdu br. 23. Kiš je i mene poveo kazavši mi: “Moj bato, samo gledaj i slušaj i uči se.” Cijelog poslijepodneva Krleža i Kiš su razgovarali o svemu i svačemu (književo-političkim temama), a ja sam pio viski i slušao njihov razgovor. Jednog trena Krleža je usred razgovora kazao: “A zašto mladi gospon stalno šuti?” Kiš mu je odgovorio da sam neutješno zaljubljen. Poslije nekoliko trenutaka Krleža se okrenuo prema meni i kazao: “Znate, mladi gospon, svaka ljubav završava vlažno. Suzama ili spermom.”
Negdje otprilike u isto vrijeme Kiš je upao u polemiku sa Zlatkom Crnkovićem, ondašnjim urednikom tada velike i popularne izdavačke kuće “Znanje” iz Zagreba (koja je u edicijama “Hit” i “Itd” objavljivala brojne hrvatske i srpske pisce, kao i prevode djela takvih pisaca kao što su L. F. Céline, Jean Genet, Nabokov, Knut Hamsun, Milan Kundera itd.). Kiš je Zlatku Crnkoviću prvom ponudio rukopis Grobnice za Borisa Davidoviča, sa izričitom željom da knjiga bude objavljena u tada vrlo popularnoj ediciji “Hit”. Međutim, Crnković je Kišu ponudio objavljivanje spomenute knjige u ediciji “Itd” što Kiš nikako nije želio prihvatiti, pa se na kraju posvađao s Crnkovićem i u pismu mu napisao: “Edicija ‘Itd’ koju ste mi ponudili ne samo da mi ne odgovara nego je još i ponižavajuća za mene sa svojim anonimnim, lošim i feljtonističkim piscima i knjigama, mada sada shvatam da je i taj Vaš predlog bio samo svojevrsno odbijanje upravo zbog svojih ponižavajućih uslova.” Na kraju pisma Kiš Crnkoviću s podsmijehom poručuje: “Vas i vaše komercijaliste pozdravljam. D. K.” (Ovo “komercijaliste” odnosilo se na pisce komercijalnih izdanja knjiga.)
Još 1975. Kiš je bio taj koji me je upoznao s pjesnikinjom Marijom Čudinom, koja mi je sve do kraja života 1986. ostala draga i velika prijateljica.
Ako se dobro sjećam, i Milana i Danila sam posljednji put u životu vidio u ljeto 1987. u Dubrovniku. Upravo sam se bio vratio iz San Francisca i jedne ljetne večeri na Stradunu iznenada sam nabasao na Danila i Milana. Otišli smo na bocu Pošipa u jednu od dubrovačkih betula (možda Školu, Višnjicu ili Kamenice), pa na još jednu, i još jednu… Danilo mi je tom prilikom dao njujoršku adresu Josifa Brodskog (koji je upravo te godine dobio Nobelovu nagradu za književnost) i kojeg sam te jeseni trebao posjetiti. Negdje pred ponoć rastali smo se. Bio je to posljednji put da sam vidio Danila. (Tko je mogao pretpostaviti da će jedva dvije godine kasnije Danilo već biti mrtav?)
Ponekad se zapitam kako bi Danilo Kiš vidio ovaj svijet danas. I da je ostao živ, kako bi uopće prošao strahote rata i one jednako ružne, poslijeratne. Kako bi doživio bombardiranje Dubrovnika, Milišićevu pogibju 5. oktobra 1991., raspad Jugoslavije, odvajanje Srbije i Crne Gore itd. Jer, Danilo nije nikad niti pomislio, nije htio, nije želio mijenjati svoj način života.
Dok pišem ovaj tekst barem donekle me tješi misao da smo Danilo i ja jedan drugom davno kazali sve što smo imali, baš kao što smo, uvjeren sam, jedan drugog zaista prijateljski voljeli.
Dubrovnik, 16. 8. 2019.
Vojo Šindolić, 7. ožujka 2001.
Ulazili smo u noć
povlačeći se pred mrakom
i vraćali se jutru
izgubivši agresivnost mraka.