Allen Ginsberg zapisivao je svoje dnevničke zabilješke gotovo cijeloga života, od najranije mladosti pa sve do smrti. Stoga i ne čudi što je do sada objavljen tek manji dio Ginsbergovih dnevnika u pet opsežnih knjiga. Također, Ginsberg je u svoje bilježnice zapisivao i doslovno sve – od prvih verzija pjesama, snova, halucinogenih iskustava, zabilješki s putovanja do političkih i književnih razmišljanja itd.
Neprestano opipavajući kulturno-politički puls Amerike, Ginsberg je dosljedno, otvoreno i strastveno pisao o svojim uvjerenjima i vizijama. Bez obzira je li kritizirao američku vladu, prosvjedovao zbog sve većeg broja nuklearnih pokusa ili rata u Vijetnamu, ili stigmatizirao nepravednosti kapitalističkog sustava, Ginsberg je bio javna savjest američke nacije. Njegovi pogledi na slobodu govora ili na upletenost policije u raspačavanju i preprodaji droge, njegova potraga za dubokim unutarnjim mirom, njegovo neprekidno istraživanje korijena Beat generacije ili studije daha u američkoj poeziji, odraz su njegova zanimanja za poslijeratno američko društvo i kulturu koju je i sam, dobrim dijelom, stvarao više od pedeset godina.
Što nepoznato reći o najpoznatijem pjesniku Beat generacije, glasnogovorniku i predvodniku cijelog niza antiratnih generacija, ikoni svjetske kontrakulture, najautentičnijem američkom pjesničkom glasu druge polovice dvadesetog stoljeća i, kako to Bob Dylan već desetljećima naglašava: “Vjerojatno najvećem pojedinačnom utjecaju na američku poeziju poslije Walta Whitmana.”
Sjećanja na susrete s Henrijem Michauxom i drugim umjetnicima nalaze se u opširnoj Ginsbergovoj knjizi Deliberate Prose (HarperCollins Publishers, 2000.).
Prosinac 1965.
Gotovo cijelu 1948. proveo sam u društvu Carla Solomona, u prilično uljudnoj ludnici, a za to sam se vrijeme susreo s mnogim rijetkim meni tada nepoznatim tekstovima budući da sam istodobno studirao suvremenu francusku književnost na Sveučilištu Columbija u New Yorku. Već su mi bili dosadili književno siromaštvo Mauricea Barrèsa i njegova sintaktička pravila, a druge primjere dosadne proze i poezije već sam bio zaboravio. Tijekom naše izolacije Carl Solomon me je opskrbljivao književnim tekstovima Jacquesa Vadréa, Rigaulta i Geneta s čijim sam se tekstovima tada prvi put sreo (Celinea sam već bio proučio, zajedno s Burroughsom s kojim sam jednog poslijepodneva u srpnju 1958. posjetio reumatičnog starog gospodina živahnih očiju u njegovu domu u Meudonu). Tada sam također proučio poeziju Kurta Schwittersa, pročitao Artaudov Pour en finir avec le jugement de dieu i druge pronicljive stihove i proroštva, u časopisu Kra vidio nekoliko njegovih fotografija upalih obraza, pročitao Aggregation Isidorea Isoua itd. (Pročitali smo naglas neka od njegovih zvukovnih pisama u dnevnom boravku u bolnici na zadovoljstvo slučajnih pacijenata i bolničarki, kao i zapise Crevela i Desnosa, i Michauxovo djelo Barbarin u Aziji i još neke zanimljive fragmente.)
Imao sam povremene kontakte s učiteljem američke poezije Williamom Carlosom Williamsom i, uopćeno, mnogo sam očekivao od starijih učitelja: iskrenost, razboritost, naklonost, znanje i informacije. Tako i 1958., zatekavši se u Parizu, želio sam se zagledati u oči trojici ili četvorici živih ljudi. I Cocteau je tada bio živ premda ga nikada nisam pronašao, zasigurno tada nije bio u istom gradu, a propustio sam osobno potražiti Célinea i Geneta, ta dva majstora proze i poezije, i Michaux se nekako nametnuo kao duhovno zdrav i hrabri ljudski prorok nakon svog istraživanja psihodeličnih droga. Genet se bio negdje sakrio ili je na Korzici proučavao putenost, ili je u Amsterdamu studirao Rembrandta. Iz hotela u kojem sam stanovao u ulici Rue Git-Le-Coeur Michauxu sam poslao uljudnu poruku. U poruci sam mu napisao da sam jeune poete Americaine koji ima puno iskustva na istom halucinogenom polju kao i on, i da bih volio razmijeniti dojmove i informacije s njim. (On je bio prvi veliki pjesnik s kojim sam imao sreću upoznati se, a koji je znao dosta toga o obrednoj upotrebi droga – svi mlađi američki pjesnici, u to doba nepoznati svojim francuskim suvremenicima, već su bili izvršili opsežna istraživanja na polju svijesti koja bi se mogla katalizirati pomoću pejotla i hašiša i meskalina. Ali u Americi nismo imali nikoga starijeg od nas s kime bismo mogli usporediti dojmove naših osjetila.)
Za Michauxa je kružila glasina da je iznimno profinjen samotnjak pa sam bio prilično iznenađen kada sam primio njegovu poruku da će me doći posjetiti određenog poslijepodneva, a još više sam bio iznenađen kada je stariji gospodin oštrog pogleda ušao u moju prljavu hotelsku sobu dok sam prao noge u umivaoniku.
Sjeo je na rub kreveta dok sam mu ja objašnjavao tradiciju eksperimentiranja s pejotlom u Sjedininjeim Državama u zadnjih desetak godina, i mislim da je bio vrlo zadovoljan i iznenađen kada je otkrio da u svijetu postoji nepoznato društvo istomišljenika. Bio sam oduševljen njegovom naklonošću prema Artaudu kao i pohvalama Artauda kao pjesnika, jednako kao i njegovim izrazito osjećajnim opisom apokaliptičnosti tjelesne zvučnosti Artaudovog glasa. Zaključio sam da je Michaux očito bio skroman i osamljen čovjek i poput mnogih genija, čovjek pun prirodnog razumijevanja kojem se može vjerovati kao živom dokazu entuzijazma, srčanosti, opće humorističnosti ili bilo koje ljudske ekscentričnosti sve dok nije hinjena. Nije imao razloga posvetiti mi svoje vrijeme i biti uljudan osim što je bio inteligentan i pun razumijevanja prema mojoj jednako shvatljivoj znatiželji.
Na neki način potvrdio je smisao za tradicionalne vrijednosti – iskrenost? – za koje sam već bio našao potvrdu u očima Williama Carlosa Williamsa.
Pitao sam ga koje bi mi mlađe francuske pjesnike mogao preporučiti, na što mi je odgovorio da ih nema mnogo, možda Yves Bonnefoy i možda vizionarski stihovi Joyce Mansour. Preporučio mi je da pročitam Douve od Bonnefoya. Uglavnom smo razgovarali o Artaudovom tekstu za Radiodiffusion Française, i glasinama o meskalinu – dao sam mu nekoliko primjeraka svoje knjige Urlik i druge pjesme i Corsovu zbirku Gasoline. Čini mi se da smo otišli iza ugla na Place St. Michel i popili čaj zajedno s Gregoryjem Corsom koji je živio u sobi sa mnom. Nažalost imali smo malo slobodnog vremena prilikom prvog susreta, ali dovoljno da se uvjerimo da je dobrodušna osoba na ovom planetu.
Tijekom tog boravka u Parizu sreli smo se zakratko još jednom, i tom zgodom on je bio dovoljno uljudan da dođe u naš hotel (ili možda nije želio da ga itko posjećuje kod kuće) – gdje se upoznao s Williamom S. Burroughsom – znatiželjan, on je bio već zavirio u naše knjige; ne vjerujem da je puno toga razumio zbog moga načina izražavanja na engleskom, ali zasigurno je bio osjetljiv za način izražavanja Gregoryja Corsoa i smijao se citirajući stih koji mu je privukao pažnju i koji ga je zabavio “luda djeca zatvarača soda-vode” – kako? – “djeca zatvarača soda-vode?” – i ja sam također bio mišljenja da je to smiješan izraz, osobit i toliko nezaboravan da ga je čak i najveći francuski majstor za jezik uspio skužiti. Donio je svoj Tourbillion De L'infini kao oproštajni poklon. Zamolio sam ga da ga potpiše i posveti. Mislim da ga se dojmilo to što mladog američkog barbarina zanimaju takve nježnosti i zapisao je kratku posvetu na praznom listu papira na početku knjige. Ali Corso i Burroughs željeli su pročitati tu knjigu i tako sam se ja vratio u Ameriku bez nje, i nikad je više nisam vidio.
Čuo sam od Burroughsa da su se njih dvojica povremeno sretala, nabasavajući jedan na drugoga u lokalnim kavanama. Burroughs je već bio počeo eksperimentirati s jezikom i svojom cut-up metodom kako bi se što više udaljio od jezika i tako utjecao na svoju svijest. Pisao mi je kako je jednog dana, hitreći poput Bijelog zeca, Michaux zastao da bi mu priopćio da je u nekom snu ili halucinogenom snatrenju, upravo naišao na Burrougsha kako ga smireno ondje čeka. “Ja sam tamo još od samog početka”, potvrdio mu je Burroughs.
Poslije nekoliko godina i nakon prilično zastrašujućih iskustava s LSD-jem u Americi, ponovno sam kratko boravio u Parizu, na putu za Indiju. Zajedno smo ručali u nekom čudnom restoranu gotovo dva kilometra udaljenom od mjesta za koje je predložio da se sretnemo. “Manje sam zainteresiran za vizije koje ljudi doživljavaju uzimajući droge, sada me mnogo više zanima kako očituju svoja raspoloženja i iskustva nakon toga, i kako se poslije ponašaju.” Bilo je to vrlo razumno zapažanje i razmišljanje ako uzmemo u obzir da se radilo o 1961. godini.
Vrativši se iz Indije ponovno sam se zatekao u Parizu 1965., i opet s Gregoryjem Corsom. Otišao sam do ulaza u njegov stan i ostavio poruku pod vratima; nekoliko puta uzastopno smo se mimoišli, i vraćajući se bulevarom Saint-Germain i skrenuvši u Rue St. Jacques, Gregory ga je ugledao kako prelazi ulicu, i povikao (poput kakva mladog člana njujorške bande s Lower East Sidea koji viče židovskom vlasniku trgovine delikatesama): “Hej! Henry!”
Henry je prešao preko ulice. “Jeste li dobili moju poruku?” “Ne, jeste li vi dobili moju?” “Ostavio sam vam poruku za sutrašnji sastanak”, i dok smo tako razgovarali okupljeni oko podnožja ulične svjetiljke, za divno čudo srevši se ponovno na ovom planetu, g. Michaux je krajičkom svojeg oka primijetio kako je nasred uske ulice neka mlada bogata turistkinja i novinarka uperila svoj foto-aparat prema nama. Izmaknuo se u stranu i skrenuo svoj pogled. Nevičan na slavu, ja sam pretpostavio da su nas prepoznali, vjerujući da je radosna okolnost imati naš slučajni ulični susret zabilježen kao trajnu fotografsku sjenu. “Dragi pjesniče Ginsberg”, rekao je Michaux, “oni sigurno žele vas fotografirati. Moram se izmaknuti.” Zbunio sam se jer sam se bio prepao da bi mogao pomisliti da smo ga tražili po ulicama u pratnji fotografa, i da smo ga pronašli i uvukli u zamku, i da smo spremni vratiti se zrakoplovom u Ameriku s našim likovima zajedno snimljenima za kakav časopis novinske vječnosti poput tjednika Life. Upravo sam se spremao reći: “Ali, ja sam pomislio... učinilo mi se da dolaze zbog vas”, ali bio sam odveć zbunjen i posramljen da bih išta rekao. Dama nam je u međuvremenu davala upute, je li tražila da pogledamo u nju i osmjehnemo se?
“Gospodo, biste li bili toliko ljubazni da se malo pomjerite, pokušavam napraviti fotografiju ulaznih vrata iza vas?”
“Ne, ne,” nastavio je Michaux, “molim vas g. Ginsberg, jedino vas žele na toj fotografiji” – još nije bio čuo ili shvatio njezine riječi i još uvijek se, krajnje ozbiljan, želio povući iz moje bezobzirne zavjere.
“Gospodo, usrdno vas molim, pomaknite se s ulaza da mogu napraviti željenu fotografiju”, dama je inzistirala. Michauxovo lice u trenu se razvedrilo i mi smo se pomaknuli poput Chaplinovih nenadmašnih junaka, svečano se klanjajući i pokazujući put jedan drugome.
Međutim, umjesto rezerviranih karata za zrakoplov, mi nismo imali čak niti mjesto gdje bi odsjeli, i jako malo novca za preživljavanje; svi smo se osvijestili, a Michaux je poput dobrodušnog oca ponudio nekoliko tisuća franaka koje me je bilo stid prihvatiti. Dogovorili smo se da se sutradan sretnemo za ručak.
I doista, birajući između bezbroja mogućih restorana, otišli smo u La Coupole, i jeli školjke i slabo pečeno meso, i razgovarali o Indiji.
“Ali gdje je sva besmrtna poezija mladih Francuza? Pročitao sam Bonnefoya ali on je sasvim apstraktan! Na što ste ciljali kad ste mi preporučili Bonnefoya?”
“Oh, samo sam vam napomenuo da je taj gospodin zanimljiv, mističan, pitali ste me što se događa s našom poezijom, pomislio sam da je to uljudno književno pitanje književnoj skitnici poput mene, pitanje koje zahtijeva uljudan književni odgovor.” Činilo se da je prilično potišten što nema novih duhovnih maštarija u Parizu – gledao sam u dostojanstvenu lubanju samotnjaka poslije sedam godina.
Gregory je bio blago bolestan, neka upala koju je vukao još iz Amerike, i rano nas je napustio; tada sam zamolio Michauxa da me otprati do knjižare Mistral – tu sam na katu bio odsjeo u gostinskoj sobi ispunjenoj knjigama i njihovim mirisom, soba je gledala na Notre Dame (spavao bih dokasno ujutro, nakon što bih noću čeznuo za ljubavlju neznanaca i osamljen lutao uokolo od restorana Le Fiacre do resorana La Pergola sve do zore, da bih se probudio okružen djevojkama koje su čitale knjige o Crvenoj Kini) – u Indiji sam bio počeo pjevati mantre prateći se malim činelama na prstima i želio sam barem Michauxu predočiti novo iskustvo – što je vjerojatno bilo povezano s njegovom prijašnjom željom da vidi rezultate djelovanja svakodnevne svjesnosti koja uključuje određenu halucinogenu ili psihodeličnu dubinu – u svakom slučaju, želio sam PJEVATI Michauxu kao što bi pjesnik trebao.
Takvo pjevanje je dio prakticiranja bhakti joge, pobožne joge u kojoj vlada uvjerenje da u vremenu sadašnje Kali Yuge i destrukcije, dah, meditacija, um, pronicljivost i djelovanje nisu sposobni uzdignuti dušu iz njezina materijalističkog blata – i da nas jedino čista radost može spasiti. Jedino čista radost! I tako smo sjeli, u kasno poslijepodne, on vjerojatno čudeći se mojoj nespretnoj namjeri u njemu nepoznatoj sobi dok je Seine tekla iza željezne prozorske rešetke, sredinom ljeta, njegovo lice ne starije no kad sam ga prvi put sreo ali sada neodlučniji, nježnijeg i blažeg pogleda – zbunjen! Kao što sam i sâm bio zbunjen! Na sreću, sve što sam trebao učiniti bilo je da otpjevam Hari Krishna Hari Krishna Krishna Krishna Hari Hari Hari Rama Hari Rama Rama Rama Hari Hari, hinduističku japa maha mantru, i Om A Ra Ba Tsa Na De De De De De De, tu tibetansku slogovnu mantru stvorenu da zaokupi um dok čovjek luta hramovima ili ljulja dijete u naručju.
Iskreni pozdravi, dragi učitelju!
Lipanj 1970.
Dan 1. svibnja 1970. na Sveučilištu Yale zadovoljio je najdrevnije tradicije Akademije kad su se školski prosvjednici suprotstavili Vladajućim krugovima i 20.000 ili 30.000 mladih ljudi ujedinilo se s crncima, svećenicima, bohemima i sjedokosim profesorima, sjedeći na travnatom tlu ispod golog neba i ispred drvene pozornice podignute u blizni golemih kamenih stupova koji imitiraju klasični stil zgrade Vrhovnog suda u New Havenu – (što li bi Blake mislio o takvom gotovo duhovnom pročelju?) – da bi čuli Jeana Geneta, najeminentnijeg europskog prozaistu i francuskog mislioca, najstidljivijeg pjesnika dvadesetog stoljeća koji je uspio prijeći kanadsku granicu i ući u zabranjenu mu Ameriku – gdje su se tog dana okupili i sveci Yuppie pokreta Jerry Rubin i Abbie Hoffman, mirotvorac David Dellinger, mnogi glazbenici, profesori, politički mislioci, crni filozofi, ulični teoretičari i akcionari, i sjajni Big Man, vođa Crnih pantera iz New Havena – da bi čuli Geneta koji je održao svoj povijesni psihološko-politički govor američkoj Akademiji i Policiji, mladim poštovateljima svih rasa i svih narodnosti, a osobito zbog toga što se obratio prestrašenim bijelcima okupljenima pod budnim pogledima teško naoružanih nacionalističkih vojnih robota i suzavcem naoružane policije – hrabro izgovarajući uvjete željenog miroljubivog primirja i jedinstva između crne i bijele rase u Americi koja bi mogla donijeti mir cijelome svijetu.
Onižeg rasta, Jean Genet se pojavio obrijane glave na kojoj se isticala bijela lubanja, zarumenjenih obraza s velikom cigarom, odjeven u stilu američkih Indijanaca u smeđu kožnu jaknu s resama, najprije je govorio na francuskom (ako se dobro sjećam, ja sam sjedio sasvim ulijevo pokraj željeznog stupa tribine i prihvaćao već upaljene cigarete trave koje su mi dodavali mladi ljudi što su sjedili oko mene gustih brada, u višebojnim košuljama, duge ili kratke kose i neprikrivenih misli, ti svjedoci državno-policijske stvarnosti i apokaliptične biblijske revolucije sudjelovali su i svjedočili našoj smrtnoj sudbini) – Genet je objasnio razloge svoje prisutnosti u Americi i predstavio svoj tekst, objasnivši da će ga umjesto njega na engleskom pročitati Big Man (čije ime je Genet veselo izgovorio kao Beeg Man) – i tako je nakon uvodnog govora, Big Man pristupio mikrofonu i usredotočivši se nad engleskim prijevodom pročitao Genetove rečenice mekim ali čvrstim glasom. Nigdje nije bilo objavljeno da će Genet već prvog dana prisustvovati ovom skupu; mnogi novinari nisu se još bili pridružili velikoj gomili niti su bili svjesni da su Genet i njegova proza bili prisutni kao prva i mudra ponuda tog poslijepodneva, i mnogi nepažljivi sudionici prosvjeda na travnjaku nisu znali da je govor koji je pročitao Big Man bio Genetov tekst.
Savršena razboritost i logičnost Genetova teksta o rasizmu bila je gotovo trenutačno očita – barem onima od nas koji su u potpunosti shvatili njegov klasičan način izražavanja dok smo promatrali okupljenu gomilu na travnjaku i brojne ekipe TV novinara s kamerama u rukama pred tribinom, ali FBI-eve teleskope za prozorima na visokim katovima bankarskih ureda sa suprotne strane trga dok je helikopter bučno nadlijetao iznad nas. – Crni pantere i njihov pravedan slučaj i gorka, zlokobna i smrtonosna nepravda kakvu im je namijenila naša Vlada još jednom su bili jasno objašnjeni jednom zauvijek i konačno su se urezali u svijesti i savjesti izrazima bijelih, i to jezikom koji je zahtijevao novu “nježnost srca” kao sljedeći korak političke dimenzije bjelačke stvarnosti, suprotstavivši je ostarjeloj bestijalnosti i neosjetljivosti srca koja je obavijala umove bijelaca zadnjih 400 godina prijezira vrijedne povijesti.
Genetova molitva za samog sebe, za sve nas, sadržavala je i ovu nježnu i neobičnu izjavu koja se tiče svih nas: “Osobno, ja polažem određenu nadu i vjeru u čovjekovu narav, čak i u narav najograničenijeg čovjeka.”
Potpuni tekst tog njegova izvanrednog govora predstavlja istinsko pismeno priznanje koje obilježava povijesni korak naprijed bjelačkog mentaliteta prema “nježnosti srca” – nježnosti srca koju su, do sada, zbog straha i pohlepe zabranjivali sveučilišta i tisak, crkva, zaklade, udruge i divovi medijskog oglašavanja, i šeprtljavi, urotnički, opasni, zapjenjeni, zločinački policijski agenti.
Proljeće 1973.
Prvi put smo se upoznali u dvorani Earl na Sveučilištu Columbija u New Yorku, 1945. godine, kada je čitao svoje pjesme studentima. Otpratio sam ga podzemnom željeznicom sve do Trga Sheridan, pitajući se hoće li me pozvati u svoj stan na Ulici Cornelia i zavesti me. Ali nije. Godinama kasnije, 1957. na otoku Ischiji sjedeći za stolom u vrtu restorana, rekao sam mu da vjerujem da je socijalna revolucija jako blizu, on je otužno i neodređeno odmahnuo glavom, a ja sam se izderao na njega, pijan i ogorčen: “Trebali biste se stidjeti što obeshrabrujete nadanja i snagu mladih ljudi!” Bio sam ljut, neumjeren, pripit i samouvjeren. Začudo, kad smo se sreli poslije nekog vremena ispričao mi se što je tada bio odveć zatvoren i neuljudan prema meni. Zapravo sam čitav put do Ischije prešao da bih se vidio s njime i dosađujući se pijan u sumrak sam došao nepozvan u restoran u kojem je sjedio.
Auden je bio veoma pedantna i sitničava osoba ali i velikodušan čovjek. Tijekom šezdesetih običavao sam ga posjetiti svakih godinu ili dvije, popiti s njime čaj i popričati. Nedugo nakon što sam se vratio iz Indije, otišao sam ga posjetiti i sa sobom ponio svoj indijski harmonij i počeo mu pjevati Hare Krishna i druge mantre, a on je sjedio i slušao, premda je bilo vidljivo da se osjećao nelagodno, vrpoljio se kao da je bio satjeran u kut, i trudio se ostaviti dojam uljudnog i slobodoumnog čovjeka premda zapravo nije bio zainteresiran za moje razmetanje znanjem jer sam ga na svojevrstan način silovao svojim posjetom.
I sljedećeg puta kada sam ga otišao posjetiti ponio sam sa sobom svoj harmonij želeći mu otpjevati nekoliko Blakeovih pjesama. On je rekao: “Oh, ne, nikako, nemojte molim vas, ne podnosim da ljudi pjevaju izravno meni, to mi strašno smeta i zbunjuje me. Ja sam tiha osoba i ljude radije slušam u koncertnoj dvorani ili s gramofonskih ploča. Molim vas, nemojte pjevati, popijte čaj, razgovarajte sa mnom, ali nemojte mi pjevati, molim vas, inače se neću dobro osjećati.”
Mislim da se tada ponašao prilično bedasto. Kad je zadnji put boravio u New Yorku surađivao je s nekim crtačem stripova za kojeg je pisao kratke smiješne pjesme. Umjesto da mu pjevam želio je da pogledam te stripove i njegove pjesmice. A ja sam bio sasvim obuzet velikim ozbiljnim mantrama i Blakeovim pjesmama i drugim duhovnim stimulansima, a on je želio da pogledam sve one male smiješne oblačiće u kojima su bili smješteni njegovi stihovi o tome koliko su bedasti i komotni bili Viktorijanci. U ljeto 1973. godine nas nekolicina imali smo zajednički književni nastup u Londonu – Basil Bunting, Auden, ja i Hugh MacDiarmid nastupili smo u Dvorani Kraljice Elizabethe i on je pročitao neke zbilja sjajne pjesme kojima se opraštao od svog tijela, od svojih očiju, od svojih osjetila, vrednujući ih i smještajući na pravo mjesto, prekidajući trajnu identifikaciju sa svojim osjetilima, i pripremajući svoju dušu za susret s krajnjom prazninom u Bogu. Imao je sasvim osoben ali i vrlo objektivan pristup svom tadašnjem stanju.
Bilo mi je sasvim jasno da je on kućni čovjek kao malo tko, ali njegov stan bio je u totalnom neredu, posvuda papiri, knjige nagomilane po krajevima stolova i policama, baš kao u svakog pravog umjetnika.
Nekoliko puta imao sam smiješne sukobe s njime, u različitim razdobljima, i uvijek sam se u njegovoj prisutnosti osjećao kao budala, pokušavajući ga navesti na ozbiljan razgovor o kulturno-političkim temama ili o bilo čemu drugome. Jednom smo se obojica u potpunosti složili da marihuanu treba legalizirati. Rekao je: “Alkohol je mnogo opasniji, tu nema dvojbe, hoću reći... treba okončati tu galamu oko sitnica.”
Mora biti da se osjećao jako osamljenim, jer nekoliko puta mi je rekao da se boji da bi mogao umrijeti u svom stanu ili da bi mogao doživjeti srčani udar i da ga nitko neće pronaći. Što se na kraju i pokazalo istinitim jer nedugo poslije toga doživio je srčani udar od kojeg je umro. Nisam siguran je li pokazivao blagonaklonost prema svojim susjedima, ali svaki put kada bih ga nazvao on bi se dogovorio sa mnom za sastanak otprilike za tjedan dana i dogovorenog dana bio bi sasvim točan i čekao me već naručivši čaj.
1989.
Unatoč svojevrsnoj hladnoći Warholovih umjetničkih stavova, bezosjećajnih slikarskih površina na njegovim platnima, reklamnih masmedijskih sadržaja i mnogostrukih kopija, u njegovim djelima (baš kao i u Burroughsovoj cut-up metodi stvaranja proze) postojala je određena probitačnost: jedna gotovo duhovna nepristupačnost, ili barem privid odbojnosti, budući da je osnovu Warholova privatnog i smrtnog života predstavljao krajnji kič katoličke crkve.
Premda je Warhol u praksi iskoristio priliku da sagleda i prikaže arhetipske likove Sjedinjenih Država, proizvodnu ambalažu, filmske zvijezde, plakate najtraženijih kriminalaca, itd. – uspio ih je sagledati sasvim izdvojene novim očima, predskazujući “vrata percepcije” ali posve očišćena od mogućih asocijacija, ili prikazana s dojmljivim asocijacijama ali koje su čudnovato irelevantne za aktualne likove povećane za razgledanje u galerijama.
U njegovoj autobiografiji također se jasno ističe svojevrsna nepristupačnost tako bliska i svojstvena Zenu – osim u presudnim trenucima u kojima se Warholove osobne sklonosti i simpatije mogu jasno razabrati. Njegova metoda pristupa filmskoj cenzuri bila je strogo taoistička – prijeđimo s upravo zabranjenog filma na drugi i stvorimo ga prije no što cenzori mogu djelovati.
Kerouac, Corso, Orlovsky i ja nestašno smo se ponašali i čavrljali na njegovu čuvenom Kauču; on nije osobito zdušno sudjelovao u tom druženju, jednostavno je ostavio upaljen fotoaparat – ali nikada mi nije uspjelo vidjeti te fotografije. Premda su to jedine fotografije na kojima smo nas četvorica zajedno na okupu na ovoj zemlji.
Bijaše li njegovo golemo bogatstvo nusproizvod njegova vlastitog genija i uobičajenih napora, bogatstvo koje se nekim svojim bitnim dijelom reciklirano vratilo natrag društvu umjetnika kojem je pripadao i u kojem je živio?
U konačnici, napor da se izbjegne egocentrična subjektivnost tako što će određena osoba stvarati hladnu anonimnu umjetnost sasvim je nepotreban. Prijateljska veza s ukroćenom i providnom taštinom stimulira mnogo strastvenijim intenzitetom i bez razočaravajućih i jalovih rezultata. Pojedini marksisti ciljali su na puritanski čednu estetiku, ali često sa samoubilačkim ili tajnim, luđačkim posljedicama.