Postoji dio svemira u kojem vlada sklad i red, ali postoji i dio svemira u kojem vlada sve obrnuto – tamo caruje divljaštvo i okrutnost, mnogoboštvo divljih bogova koji se mahnito tuku, udaraju takvom silinom koja lomi i uništava sve pred sobom. Oni zadaju udarce tako snažno da kovitlaju zvijezde i premještaju svjetove, u svojoj borbi oni razbacuju sfere kao bijesna djeca svoje igračke, pikulaju se sa zvijezdama, mlate se po glavama plamenim sjekirama, topuzima i okovanim toljagama dugim neizbrojive tisuće kilometara, bogovi koji mogu sve osim jedan drugog ubiti, jer su neuništivi, stoga žele jedan drugog svrgnuti i zatočiti, a ako ikad koji pobijedi, što je nemoguće znati, jer ta bitka traje još od zore svijeta, pobjednik pobijeđenog namjerava strpati u kotao i zatvoriti u sredinu najvrelije zvijezde i tamo ga vječito držati u najstrašnijem ognju i pritom ga stiskati i tiještiti, sve dok ga ne svede na trunčicu, zrnce, na jednu jedinu točku i kad taj tako sveden na najmanje bude izgledao poražen, on će eksplodirati i raznijeti svoju užarenu tamnicu i bitka će ponovno početi i trajati i trajati i trajati. I zato u taj dio svemira ne valja zalaziti jer tamo vlada mržnja.

Zatim postoji svijet u kojem vlada pokvarenost, zloba i podsmijeh, bogovi toga svijeta su zli ljepotani i ulickane zlobne ljepotice i plave su boje. Oni žive u visokim tankim kulama, visokim tisuće i tisuće katova, neprobojnih zidina, okruženi jezerima i jarcima koje nastanjuju nezamislive nemani. One ih čuvaju. Nedostupni su i sa svojim narodom razgovaraju samo s okrutnošću i prezirom, smijući se na njegove patnje. Sva pravila u svijetu koja oni postavljaju su obrnuta: tamo je na cijeni pokvarenost, oskvrnuće i zločin, dobrota, poštenje i nevinost tamo nisu na cijeni. Oni čak imaju i pakao u koji odlaze dobri i oni svoje zakone i pravila često i promijene; to je svijet koji ne drži do toga da se drži riječ. I oni žive u svojim dvorcima u potpunoj sebičnosti i svemoći u kojima im je istog trena dostupno sve što požele; čega god se dosjete, to se istog trena stvori pred njima. Oni gore organiziraju svoje zabave i plesove i čitave dane i noći im svira glazba uz koju se pod jezovitim maskama beskrajno okreću i vrte u krugovima i kreću po nedokučivim putanjama samo njima znanog plesnog koraka, uz glazbu od čijih tonova i zvukova se njihovim podanicima ledi krv u žilama. Kad izađu iz dvoraca naoružani nezamislivim oružjima, kreću u hajke, lovove i prikupljanje poreza. U tome su neumoljivi i nemaju mjere, jer njihova je pohlepa beskonačna. Tada siju smrt i uništenje oko sebe, sve dok ne nakupe toliko plijena i blaga da s njime napune svoje riznice od vrha do dna, od podruma do tavana. Tada ponovno slave, vesele se i plešu, zatvore sve kapije, podignu mostove i sebično se zabavljaju, ne primajući goste, ni molitelje ni čestitare.

Postoji i dio svemira, onaj najmanji, koji je unutra i koji je nevidljiv, i kojeg kao da uopće nema, ali baš zbog toga on je i najnepregledniji, neobjašnjiv i toliko tajanstven, da izgleda najzlokobniji. Kretanje po njegovim putanjama dovodi u izazove i svakojake kušnje; ono ide od zida do zida, od vrata do prozora, pa onda van, kroz krajolike, ravnicama i planinama, kroz sela i gradove, cestama i ulicama, iznad krovova i ispod drvoreda koji završavaju u nepreglednim šumama, u nejasnom – tako se ta možda uzbudljiva putešestvija lako pretvara u gubljenje i beskonačno lutanje. Susreti na tom lutanju mogu biti slučajni i kobni, oni izazivaju velika uzbuđenja i strasti, sudare i eksplozije, nerijetko i prave katastrofe, te ostavljaju za posljedicu vječito pitanje oko razloga zašto su se dogodili. Te putnike ne prepoznajemo, ne znamo stoje li u mjestu, idu li naprijed ili se vraćaju. To je, nažalost, zbog nas samih. Jer naše misli su čestice koje ništa ne može zadržati i one se probijaju van i prolaze sve granice, prividno nestaju i pojavljuju se na najnepredvidljivijim mjestima, gibaju se u valovima i odlaze u beskraje i onda tako odlazeći dolaze do bogova i dolaze od bogova i vraćaju se nama. Kad pokušamo sagledati svoje vlastite misli i ne ide nam najbolje. Običnim promatranjem nikad ne možemo otkriti, tko ih je zapravo rodio, kada i kako su stvorene i s koje strane su zapravo krenule, i jesu li bogovi stvorili ljude, ili ljudi bogove, ili je sve to jedno te isto uzajamno rađanje.

***

Grobovi se otvaraju, pucaju mramorni lovori, hura, danas je dobar dan na svijetu, svi naši povijesni vođe su ponovno živi. Naše stare vođe su tu, postrojavaju vojske, traju bakljade, pale se krijesovi, spremaju se ražnjevi i kazani, započinju sletovi. I naše nove vođe su zbog toga osokoljeni, konačno se ne osjećaju kao zadnja govna, zalizali su kose i pustili brčiće i poput razvodnika poravnavaju narodne redove. A i mi smo tu, reče Julije, koji ne vodimo nikoga i od nikog nismo vođeni, da se priključimo zbivanjima, štoviše, da ih potaknemo, da zgusnemo čorbu i učinimo je posebno otrovnom.

***

Ljubav ne poznaje granice ni zabrane, ljubav ne poznaje sreću ni lijepo, ona prelazi preko olujnog mora, ona prolazi kroz vatru i vodu, krstari netaknuta kroz ratove, poharane zemlje i gradove, ona je u stanju živjeti u ruševinama, od rumenog ognja, hraneći se žbukom, razbijenim staklom i crnom zemljom, blistati u vječitom ledu, od srebrne mjesečine što blista na groblju, ispod stratišta, lebdjeti iznad brda ljudskih kostiju.

***

Ulice, čudesni vrtovi, prolazi, stepenice u zelenilu; povučeni u hladovinu, progovaraju iz dubokih sjena glasovima koji nisu za svačije uši. Ona u njega gleda kao u božanstvo, on je zateleban preko ušiju, mislio je da mu se to nikad neće dogoditi, da će ga to mimoići. Više nego dvostruko je stariji od nje, njemu je pedeset i četiri godine, njoj dvadeset i tri. Naizgled nemoguća razlika, ali oni je ne primjećuju. Svi oko njih to vide i imaju što za reći. Čude im se, zgražaju se ili su samo prepuni zajedljivih komentara. Oni to ne primjećuju, nije ih briga. Sjede u kineskom restoranu, kao da su sami na svijetu, iznad njihovih glava na zidu je naslikan zmaj. Toliko su zagledani jedno u drugo da ništa ne vide, previđaju zmaja u prostoriji. Zmaj njih, naravno, vidi. Trebali bi biti oprezniji. Oni jedu patku i razgovaraju. Oboje po prvi put jedu patku u kineskom restoranu, inače ni jedno nije osobito ludo za kineskom hranom. Lujza je zatražila konvencionalan pribor, vilicu i nož, jer joj se ne da petljati sa štapićima, hrabro ubacuje velike zalogaje u usta i kida ih svojim lijepim zubima, odlučno žvače. Julije je puno oprezniji, jede sa štapićima i petlja kao kakva mimoza. Kad završe i izađu na ulicu već je duboka noć. Oboje su tronuti, drhte. Za plimu pretjeranih osjećaja Julije krivi mjesečinu.

***

Julije zbraja svoje životne uspjehe: doživio ih je na sportskom, akademskom i ljubavnom polju. Bila su to prava natjecanja i upravo sad, dok leži u krevetu, rado ih se prisjeća. Jednom je u školi najbrže istrčao krug na igralištu i pobijedio svu djecu s astmom. Dvaput je pobijedio u izborima za dekana i jedanput u natjecanju – tko će prije djevojci. Bila je to bitka za Lujzu, njegova najveća, gorka pobjeda.

Vjenčali su se i Julije je svoju mladu nevjestu doveo kući da živi s njim i njegovom majkom. Majka zbog toga nije bila sretna.

***

Tišina, smiraj; čuje se oboa, klarinet, zviždaljka, trubica za vabljenje pataka. Prizori iz lova. Tiha zviždaljka, dugi dozivi kroz duboke šume, skoro nečujni pjev iz grla pjevača koji, iz poštovanja prema tišini, šapće. Zvuci dopiru iz daljina, rasipaju se i nazad sastavljaju u čudesnu, sporu i lijenu melodiju. Opisuju šume i močvare, visoko drveće i duboke sjene, možda i neki prizor iz lova u kojem su lovci odložili puške i pozaspali pod drvećem. Prizor je miran i tih; lovina je već tu, lovci su je uhvatili i sad u njoj zasluženo uživaju – lovina su usnulost i sjeta.

– Moji skromni osjećaji, moja mala i neznatna htijenja, neznatne ambicije i malo rada, i tako cijeli život. Nasuprot ogromnih očekivanja, velikih planova i zagovora na podvige; nade okoline, čitave moje porodice, očeve i majčine ideje, ništa moje. Unaprijed dogovoren napredak po tuđim pravilima, ali zato, sve tu u moje vrijeme – reče Julije.

***

Dijamanti nisu vječni. Mogu se uništiti zagrijavanjem, otopiti u kiselini, smrviti velikim čekićem. Lijepi su i lijepo je što postoje, ali im ugled ruše obožavatelji.

***

Julije se sporo oporavljao od operacije srca. Ležao je već mjesec dana u bolnici, u koju su ga, kako njegovi kolege na fakultetu vele, pospremili Lujzini preljubi. Osim njegovog prijatelja Berta, liječnici nisu upućeni u njegovu situaciju, inače bi i nju uvrstili u povijest bolesti. Ipak, nakon nekog vremena mu uspije ne misliti na nju. Dosjetio se da postoje i druge stvari, ali zbog toga mu, nekako, nije nimalo lakše.

Promjene misaonog toka su postajale sve češće. Do Julija dopiru vijesti iz izvanjskog svijeta. Iako su redom zanimljive, čak i zabrinjavajuće, ne zanimaju ga, ima on svoju muku. Sve ostalo je strahovito važno i istovremeno potpuno beznačajno. Veliki rat se priprema, konačne i beskonačne bojišnice su razvučene i postavljene unutra, duboko u grudima. Čeka se znak prve trube da duše pod oklopima krenu jedne na druge. Neki tvrde da su ih već čuli, drugi da trube neprekidno odjekuju. Radi vlastite sigurnosti Julije moli liječnike da mu se dopusti da spava pod krevetom.

– Još nije svoj – kazuje njegov prijatelj Berto i naređuje da mu se da nešto za smirenje. Usput, pažljivo prate i nadziru rad njegovog novog srca. Ono dobro radi.

Julije, otkad zna za sebe, zamišlja da je mornar. Kako vrijeme prolazi, sve mu se više čini da mu se taj san neće ostvariti i to ga ispunjava tugom. U svojim mislima on često boravi negdje daleko i potrebno mu je tek nekoliko sekundi da ga prožme mir ispunjen nostalgijom. I tada on – onaj od tamo – gleda na ovog sebe ovdje s ravnodušnošću i blagim podsmjehom. Nada se da će jednom dospjeti na to mjesto i doživjeti tu izvrnutu sliku i tako promijeniti svoju sudbinu.

Deset dana kasnije on i dalje leži u krevetu, ali sad je podigao noge uvis, pije nezaslađeni čaj i čita veliku povijest Ljubavi i patnje čuvenih ljudi u vrijeme svjetskih ratova. Osjeća se bolje. Dobro se oporavlja. Rane na grudima polako zacjeljuju. Ali kontinuitet njegove svijesti nenadano se prekida i na trenutke on postaje netko drugi, ili pak ostaje on, ali u nekom sasvim drugom i nenadanom kontekstu, pretvoren u ličnost s puno lica koja juri kroz prostore i vrijeme, leti kroz povijest – počeo je u mašti na sebe navlačiti povijesne kostime. On se sam nije mijenjao; mijenjale su se samo situacije i scenografija. Slijed njegovih unutrašnjih doživljaja više nije mogao pratiti nitko. Na van je on isprva djelovao odsutno, onda i poremećeno. Čak i kad se osjećao izvrsno, izvana to nije izgledalo nimalo lijepo. Zapadao je u svojevrsnu obamrlost i tupilo, stanje nalik stuporu koje bi odjednom prelazilo u nemir. Postajao je nepredvidljiv. Zarobljen u pozama svojih unutrašnjih stanja, za okolinu groteskno izobličen, on je zapravo bio zamrznut u trenutku neponovljive unutarnje pustolovine. Letio je zrakom s visine promatrajući krajolik, lutao je zemljom divovskih nemani strepeći da ga ne nagaze, spavao je u gnijezdima od vlati trave koja je sam savio, sudjelovao je u drevnim ratovima i upoznavao ličnosti koje su mrtve već stotinama godina. Plovio je svemirskim oceanima i sudjelovao u pomorskim bitkama svjetova koji su tako veliki, da su najveći brodovi našeg svijeta tek ljuske oraha prema jedrenjacima i krstaricama koje je svojim očima gledao, a onda bi se vraćao nazad i sakrivao se u nešto tako malo da je nevidljivo ljudskom pogledu.

***

Prokurist od Julija preuzme kovčeg s novcem i dopusti mu da ga otprati do velikih vrata sefa. Dalje ne može, jer to protiv je pravila banke. Julije i ne inzistira; vjeruje službeniku i zadovoljan je što je njegov novac na sigurnom. Pozdravlja se i odlazi. A i bolje je da ne vidi što se zbiva iza metalnih vrata sefa. Tamo dva bankara bičuju kurvu zavezanu za zid, onda staju da se malo odmore. Sa strane stoji konceptualna umjetnica i bilježi taj veličanstveni trenutak na canvasu, slikajući ih menstrualnom krvlju i mačjim govnima. Ali trapavoj kakva je, budaletini koja s rukama nije u stanju ništa napraviti kako spada, govna ispadaju bez reda i ona ih bezumno melja po sebi, po kurvi i bankarima, tako da sad krvi i tog mačjeg sranja ima posvuda, i po podu i po stropu, pa se bankari svako malo poskliznu i padaju, lupaju tikvama po mramornom podu i sve prazno ječi.

Vaš novac je na sigurnom, u rukama najvećih financijskih stručnjaka.

***

Mi smo usnuli ljudi, usnula vrsta, usnula su djeca naša mala i nikad nisu odrasla. Eno ih, spavaju po kolijevkama po vrtovima, u ljuljačkama, sigurna iza zidova, zlatnim mrežama ulovljena. Ne vidimo, ne čujemo, ne osjećamo; što se to oko nas šulja? To veliki rat hoda, zasad još na prstima, ne želi nas probuditi prerano, prije zadnje sanjane slike, posljednje odsanjane prilike, prije ognjene zore.

Mi smo djeca bdjenja. Jedini budni u beskrajnoj noći. Sve spava. Pod baldahinom, u bršljanu, u kriptama, u salitrenim jamama, zazidano u svojoj tužnoj priči, zarobljeno u svojoj sumornoj povijesti. Sve spava osim nas, besane, nemirne, glasne, bučne i života gladne, djece bdjenja.

***

– Trebao sam slušati mamu, trebao sam slušati mamu – ponavlja Julije i nezaustavljivo plače.

– Naravno da si trebao – odgovara mu majka odozgo, s nebeskih visina. – Majka je uvijek u pravu.

– Trebao sam slušati mamu, trebao sam slušati mamu – ponavlja Julije dok jede i plače nad tanjurom i sam sebi hranu dosoljuje.

– Naravno da si trebao – odgovara mu majka odozdo, iz dubina pakla. – Majka je uvijek u pravu.

– Trebao sam slušati mamu, trebao sam slušati mamu – cvili Julije dok otkida latice cvjetovima. – Ona mene ne voli, ona mene ne voli, ona mene ne voli.

– Naravno da si trebao – odgovara mu majka odnekud iz daljina do koje molitve za spas njene duše teško dopiru, odnekud iz čistilišta. – Majka je uvijek u pravu.

– Zar sam stvarno toliko pogriješio što te nisam poslušao, majko? – pita Julije tiho dok mu plač polako jenjava.

– O, jesi, sine. I drago mi je da sad shvaćaš da je majka uvijek u pravu – odgovara mu majka odnekud, iz carstva zlatne sredine, iz daleke zemlje Kine. Ta žena je i dalje posvuda, od zemlje do neba, odavde do kraja svijeta.

– Ne miješaj aždaju s kineskim zmajem – upozori ga majka rigajući vatru i na svu sreću, tog trena uđe Igor u sobu i prekine svađu, nakljuka ga sedativima i pošalje na spavanje.

***

Traži je u mraku.

Traži je po sumornim ulicama i ruševnim kućercima i tamo je nema.

Traži je redom po svim ozloglašenim mjestima, ali koja on smatra za ozloglašena, jer su ga tako poučili, dok on sam ništa ne zna o ozloglašenosti.

Traži je u preljubu, razvratu i izdaji. I tamo je nema.

Traži je u neprozirnoj tami i pustoši konačne noći, i još uvijek je ne pronalazi.

Nigdje je nema.

– Zašto me ne tražiš na svjetlu, dragi?

Zato što svjetla nema.

***

Julije je odlučio na godinu dana otići s fakulteta da bi se posvetio pisanju znanstvenog rada. Piše ga u svojoj radnoj sobi, na terasi i u vrtu za lijepog vremena, najradije pak za velikim stolom u kuhinji, jer taj prostor na njega djeluje osobito smirujuće. Igor se brine da mu dok radi ništa ne nedostaje. Ali – ometaju ga muhe – ovog ljeta su osobito brojne, debele i napasne. On se mahnito osvrće po kuhinji i zamahuje; lovi muhe.

– Ostavi te muhe na miru, što su ti one jadne skrivile – upozori ga Igor.

Julije se zamisli nad tim riječima. A kako bi bilo da promijeni stranu i sagleda stvari iz njihove perspektive?

Stvari se brzo i nepredvidivo mijenjaju, sve ide u nekom opakom smjeru, čovječanstvo bi moglo uskoro nestati i to tako brzo da nitko neće stići ni zažaliti. Muhama to nije drago, nek’ je nama ljudi, kazuju plemenite muhe. I nismo mi jadne, još dodaju na Igorovu opasku.

I zaista, svašta se ovih dana zbiva s muhama.

Muhe su otvorile stranicu na facebooku i javljaju se dramatičnim objavama.

Zašto nam kradete govna, oglašavaju se muhe i protestiraju, prestanite jesti naša govna!

Zato što je ovo govno vrlo ukusno, odgovora im jedan tip i pojede ga pred ljubomornim muhama.

Muhe najavljuju boks-meč za prvaka svijeta u čovjek kategoriji, uh, bit će teška i jako prljava borba.

Muhe na Twitteru objavljuju da uskoro otvaraju profil na Instagramu, na koje mu će objavljivati slike samo najljepših govana. Nema toga tko ne bi želio biti uslikan.

Kad se usporedi veličina jednog čovjeka, s veličinom jedne muhe, njihove sposobnosti, djela i dosezi, tvrde muhe-znanstvenici, ispada da mi muhe imamo više toga u glavi i da smo u svemu uspješnije.

Bilo je samo pitanje vremena kad će se čitava stvar preliti i na polje znanosti.

Objasnite mi, molim vas, ovaj pozadinski šum iz svemira, što nam on to kazuje? Ma ništa ozbiljno, to je samo zujanje muha.

Julije tada naglo mijenja odluku i umjesto o međunarodnom pravu, odlučuje napisati traktat o muhama. Pita Igora što misli o toj ideji.

– Hm. Pa probaj – odgovara mu ovaj oprezno.

Pita za mišljenje i svog prijatelja Berta, liječnika. Kad mu priopći to isto, ovaj izgubi živce i preporuči mu da za terapiju popije ricinusovo ulje i izmoli tri Očenaša unatraške.

***

Ono što mu je bilo učinjeno, smatra, bilo je neoprostivo. Toliko veliko i strašno da je izazvalo neopisive bolove. Izdan samo, smatrao je, na neoprostiv način.

– Lujza je, za boga miloga – reče Julije gledajući u spisak na kojemu već danima radi – među svojim ljubavnicima imala čak i jednog Belgijanca. Možeš li ti to uopće zamisliti?!

– Ne mogu vjerovati! – uzvrati Igor zgranuto.

I umjesto znanstvenog rada iz međunarodnog prava i traktata o muhama, Julije započinje pisati o ljubavnicima svoje mlade supruge. Njegov spisak je zapravo vrlo ozbiljan dokument, jednog dana kad prikupi sve podatke, ako još uopće bude svijeta, proučavat će ga naraštaji povjesničara. U njemu će pisati sve: ime, prezime, dob, nacija, rasa i politička sklonost, kada, gdje i koliko je puta bila obljubljena. Svi ljubavnici do zadnjeg će tu biti pobrojani i detaljno opisani, kako izgledaju i kako se nose, koje su im navike i na koje sve nečuvene i pogane načine su njegovu ženicu uzimali, kao i mnogi rječiti detalji koji mnogo govore: koji je kovrčav, a koji se češlja na stranu, koji brije glavu, a koji ćelu skriva šeširom, koji je visok, koji je mišićav, koji je debeo, koji je žgoljav, koji je zgodan, koji je ružan, nose li brke ili brade, kakva su im lica, muskulatura, ruke, noge i spolovila: kojemu je velik, kojemu je kratak i kriv, koji je obrezan, kojemu je glavić krupan, kome je sitan, kome je rumen, a kome je, kako je pjesnik nekoć kazivao, boje olujnog neba. Taj dokument se još piše i stalno se proširuje, od njega će jednom nastati optužnica koju nitko na svijetu neće moći pobiti.

***

U predasima od pisanja, Julije hoda od zida do zida, naporno razmišljajući, dok ga preplavljuje nezamisliv bijes. Srušit ćemo vlast i njene velebne spomenike, preorati i razrovati ceste, razorit ćemo i najsolidnije brakove. Pogazit ćemo riječ, pregaziti prijatelje, izgazit ćemo cvijeće u parku, počupati mlade sadnice, iščupati staro drveće zajedno s korijenom, i svu travu što na svijetu postoji, vlat po vlat. Kad se tome domislio, umori se i naglo stane. Plan mu, razočarano zaključi, nije nešto. Zatim umorno sjedne, izgubivši svu snagu.

Poslije podne poziva Igora k sebi u sobu i ovaj oprezno ulazi, na vršcima prstiju. Zna da se nešto sprema. Julije mu pruža olovku i papir.

– Piši malo ti – naređuje mu Julije i započinje s diktiranjem. – Mi, ustanici podzemnog svijeta, ujedinjeni u svojoj žudnji i boli, brižno birani prema stupnju životnih tegoba i muka, što već dugo i predugo pužemo kroz uske prolaze i sporo se provlačimo svojim tajnim tunelima, uskoro ćemo izaći na svjetlo dana i započeti bitku. Pognuti i skvrčeni naglo ćemo se uspraviti i krenuti u svoj neočekivani i iznenadni posljednji proboj. Sad ili nikad!

Igor pažljivo sluša i svaku riječ zapisuje, ruka mu leti po papiru i to su prave riječi koje će biti izgovorene pravim ljudima na pravom mjestu i u pravom trenutku.

– Poredi to malo, popravi stil i pošalji.

– Kome?

– Čitavom svijetu.

– Konačno – reče Igor otpuhujući. – Bilo je i vrijeme. Mislio sam da ćemo dovijeka samo ovako stajati.

Mjesec dana kasnije, započeli su teroristički napadi, kakvih još svijet nije vidio.