Sandor Marai spada među mađarske pisce čija djela tek sad, polako, stižu do nas. Radilo se o jednom od najznačajnijih mađarskih pisaca prve polovine prošloga stoljeća, imao je četrdesetak godina kada je bio primljen u tamošnju Akademiju, iza njega je pedesetak naslova, no dolaskom komunizma na vlast Marai je bio periferiziran i uskoro sasvim uklonjen iz korpusa zvanične mađarske literature. 1948. je napustio Mađarsku i preko Italije i Švicarske otišao u Sjedinjene Države, gdje je živio do smrti 1989. godine, kada je izvršio samoubojstvo. O kakvom se čovjeku radi možemo ilustrirati anegdotom u vezi kupnje revolvera kojim si je oduzeo život. Prodavač mu je prodao oružje i četrdeset metaka, na što je Marai rekao kako mu treba samo jedan metak, da mu drugi meci neće biti potrebni. No kada je došao kući odlučio se vježbati u pucanju, da mu se ne dogodi kakav propust kod samog čina oduzimanja života, pa je odlazio na lokalnu streljanu. Povod samoubojstvu vjerojatno je bila smrt supruge, s kojom je proveo život u punom smislu te riječi. Autoironičan pisac, kojemu je strana svaka pompa oko vlastita imena, što se može provjeriti čitajući njegov „Dnevnik“, koji je antologijski i usporediv samo s takozvanim velikim dnevnicima Dvadesetog stoljeća, poput Gombrowiczeva ili onoga što ga je napisao Gustaw Herling-Grudzinski, kojima je možda i superioran po jednostavnosti izraza i nepretencioznosti. Radi se, naime, o tako snažnom autoru da si je mogao dozvoliti izostavljanje galame u vlastitom nastupu, kod Maraija je sve odmjereno, on je pisac čija je udaljenost od teme uvijek idealna i pisac je koji se uopće ne boji sretanja s općim mjestima, poput, npr., ljubavi, kojoj je posvetio svoje najljepše stranice. Slamanje kičme austrougarskoj civilizaciji, nestanak građanstva s lica Europe Marai je u svojim romanima prikazao kao jedinu istinsku tragediju modernih vremena, a povezano sa zemljom u kojoj je živio i što se slobodno može prenijeti i na zemlje iz okruženja, kompletnu srednjoeuropsku geografsku paletu minus Austrija, koja je vjerojatno posve izolirana priča, ne samo zbog izostanka uvođenja socijalističkog društvenog uređenja u njoj. Takav Marai, koji je morao otići jer je to bio jedini način da ostane pisac, u jednom trenutku u „Dnevniku“ zapisuje kako osobno poznaje sve svoje čitatelje, njih sedam. I kako zna čak i njihove adrese, točno bi im mogao otići doma na kavu ili čaj ili vino (kojemu Marai posvećuje značajne stranice ove knjige). I kako bi bilo lijepo da se on i njegovi čitatelji fotografiraju. On u pozi razrednog starješine, a ispod fotografije da piše: Sandor Marai i njegovi obožavatelji. Svih sedam. (Ne mogu zamisliti niti jednog našeg pisca da se ovako šali na vlastiti račun, to je apsolutno nemoguće, kao i dosta toga drugoga što je kod Maraia standardno na repertoaru.) No prije ovih razočarenja koje je Marai, evidentno, dočekao ne u pozi razrednog starješine nego mudrački, on je ostvario fascinantnu spisateljsku karijeru, bio je prvi pisac zemlje u kojoj je samo nekoliko godina poslije (on bi možda rekao nekoliko stoljeća poslije) bio autor kojeg nema. Ne možemo baš točno zamisliti kako izgleda neka kultura kada se ovako liši svojeg najjačeg autora – ili jednog od najvažnijih, sad svejedno – no možemo raditi misaone eksperimente, njih nam još uvijek nitko ne brani: pokušajmo, dakle, zamisliti hrvatsku književnost između dva rata, ona dva prije ovog koji nam se u zadnje vrijeme nameće kao jedan jedini, a da u njoj nema Krleže. Usporedba uopće nije isforsirana, Marai je čak i plodan autor poput Krleže, a svijet u koji situiraju svoje Judite i Laure isti je svijet francjozefizma, dok se još znalo kako se i po kojim regulama piju čaj i kava. Književnost obaju autora mogli bismo čak svesti pod istu atmosfersku kategoriju: to su pisci u čijim rebelskim djelima možemo osjetiti motive žala za proteklim vremenima, kao sređenijima od modernog džumbusa u kojemu se polako (ili brzo) gube svi kriteriji i koji je sve manje estetski, a sve više pragmatički, izvođen iz kratkoročnih ekonomskih interpretacija, bez filozofske dimenzije, bez kulture, a bez nje nije moguće misliti Europu. Ova hong-kongizacija Staroga kontinenta, koja se onda zvala amerikanizacijom ili sovjetizacijom, nije promakla ovim dvama autorima, njihove su knjige i o tome. Marai se na književnoj sceni pojavljuje baš s „Buntovnicima“ i momentalno osvaja književnu scenu, što uopće ne čudi osmotrimo li ovaj roman u usporedbi s romanopisanjem jednog npr., Thomasa Manna, kao eminentnog predstavnika prethodne generacije pisaca (Mann je od Maraija stariji dvadeset pet godina). Mann je rabio ironiju, kao i Marai, no kod Manna se nikada ne radi o pobuni protiv sistema odraslih, o generacijskom jazu. Mannovi junaci isklizavaju u genijalnost, ne u opću pobunjenost kakvu poznajemo negdje od polovine Dvadesetog stoljeća i koja je pronašla sve moguće svoje umjetničke izraze, od glazbenih (jazz, rock) do filmskih. Mann je naturalista s romantičarskim prosedeima, njega je teško zamisliti kao autora koji djeluje izvan Goetheove aure, on se pojavljuje na kraju jednog puta kao inteligentni, ironični, mudri komentator. Maraijevi junaci u svom odalečivanju od sistema vrijednosti odraslih – a „Buntovnici“ su roman upravo na ovu temu – prototipski su junaci Dvadesetog stoljeća na isti onaj način na koji su Mannovi reprezentanti Devetnaestog stoljeća. Maraijevi likovi su punkeri koji se pojavljuju pola stoljeća prije punka – oni osjećaju da nešto kod odraslih nije u redu, ali još nemaju vlastiti izraz kojim bi potvrdili ovaj osjećaj. Četiri prijatelja iz „Buntovnika“ su kao Beatlesi bez glazbe, kao rockeri bez rock grupe i bez ikakve ideje o rock glazbi; umjesto da učine nešto konkretno oni se samo muvaju po gradiću u mađarskoj provinciji i čine prijestupe. A i ti prijestupi su potkradanja roditelja, koketiranja s alkoholom, sanjarenja o još uvijek im nepoznatom ženskom tijelu, i u zločinu drže se oni još uvijek obiteljskih skuta. Zanimljivo je da je jedan kritičar novog vremena napravio roman o likovima koji će kasnije preplaviti supkulturnu književnu scenu. Neal Cassady bez jazza i bez automobila i bez Kerouaca, tako bi se moglo okarakterizirati protagoniste Maraijeva prvijenca, ovi proto-divljaci (u usporedbi s filmom u kojem glumi Marlon Brando) tek ne znaju protiv čega se bune, znaju samo da ne žele odrasti. Da u odrastanju ima nešto opasno. Radnja romana događa se zadnje godine Prvog svjetskog rata, momci su upravo posvršavali škole i čeka ih mobilizacija i slavna fronta, bez koje, kao što je poznato, nije moguće realizirati muškost u njenu punu potencijalu (dobro je što je imenica muškost ženskog roda!). Očevi su na prvoj liniji, jedan od članova kružoka i sam je ratovao te je ondje ostavio ruku i sad se, invalidiziran i neuklopljen, šunja skupa s njima gradićem u kojemu za njih nema života. Na poslove odraslih, uključivo s vođenjem ljubavi sa ženama, gledaju s krajnjom podozrivošću, činjenica da se prije lijeganja sa ženom trebaju izuti cipele čini im se kao pretjerivanje u intimnosti. Ništa od onoga što se smiješi s obala zrelosti, sada kada su se gotovo potpuno približili prijelazu na njenu stranu, nema u sebi dovoljno privlačnosti, čak bi se moglo reći da se zrelost kezi, a ne smiješi. Marai je kroz ovaj, vjerojatno i pomalo autobiografski, prikaz odrastanja i sazrijevanja dao i kritiku suštinske besciljnosti tadašnjeg (a mogli bismo ga proširiti i do današnjeg) obrazovnog sustava koji mladićima nije namirio nikakav smisleni osjećaj za nastavak života, nikakvu, da se izrazimo starinski, svrhu. Pale su one membrane obiteljsko-religioznog svijeta uokvirenog brojnim smislovima, što se počelo intenzivnije događati od Francuske revolucije naovamo. Sve što postoji kao da postoji samo radi održavanja „aparata“ na životu, a sam aparat, pogotovo u ovakvim ratnim vremenima, melje žive ljude i od njih gradi – što? – nešto u čemu ovi mladi ljudi ne žele sudjelovati, pa makar ostali djevci cijeloga života, jer ni odnos žena/muškarac nije to što se na ovoj Zemlji traži kao potpuni izraz teleologije života. Jedini odrasli koji ulazi u njihov svijet je stariji glumac, u vezi kojega Marai razvija „maskologiju“ oko koje se vrti život glumca i koja u smislu svih teorija identiteta zvuči prilično aktualno. Glumac pred mladićima drži monolog o nepostojanju vlastita identiteta i o potrazi za identitetom koji će biti dovoljno nevidljiv da se s njim može smjestiti bilo gdje, jer bi ova vrsta anonimnosti, valjda, bila jedan od vrlo smislenih načina života u ono (odnosno ovo naše) vrijeme, kao jedan od uspjelih sklanjanja od razorne i svevideće moći aparata. Zanimljivo je da baš glumac kaže što je najopasnije, čega se treba čuvati (odnosno koga): svatko tko iskorači iz vječnog kruga socijalnog događanja i izvana komentira pravi je neprijatelj. Zanimljivo je i to da se baš ovog lika kasnije demaskira kao homoseksualca koji se s mladićima družio ne iz duhovnih, istomišljeničkih, nego iz vrlo tjelesnih motiva. Njegovo je nepripadanje bilo drugačije provenijencije. Ovaj „pogled izvana“ Marai nije u romanu razrađivao, njega zapravo niti i nema, u njegovu je romanu važna, možda i epohalna, upravo ova činjenica bilježenja reakcije prosječnih na strahove od posljedica za koje pretpostavljaju da će na njih ostaviti uklapanje u uređeni svijet odraslih što ga vide pred sobom. Ovakvu situaciju na terenu kasnije smo nazivali generacijskim jazom i njome se služili ne bismo li objasnili supkulturne i kontrakulturne pojave koje su obilježile dobar dio umjetničkih i teorijskih nastojanja Dvadesetog stoljeća. Neobično je da je upravo pobunjenima na početku karijere spomenik digao čovjek čiji se cijeli opus bavio nastojanjem spašavanja potonulog svijeta, onog njegovog dijela koji nazivamo građanstvom i protiv kojega su – i to uspješno – išli svi društveni projekti, od fašizma, nacizma, socijalizma, pa do najnovijih „vječnih vraćanja istoga“ uobličenih u nacionalizme i liberalizme. Jasno je da građaninu više nema tko da piše i da se bazu za današnje prikaze života više ni i ne može tražiti u pterodaktilskom svijetu srednje klase, od nacionalista okarakterizirane kao izdajničke, a od lijevih kao nazadne, i koja u vlastitu obranu uglavnom ni i nije imala ništa drugo za ponuditi nego vrhunsku književnost, što se u slučaju Sandora Maraija još jednom superiorno potvrđuje.