Već smo u Uvodu naznačili naše shvaćanje nastanka religioznih osjećaja. Neposredno dano jedinstvo svakog Pojedinog Postojanja za njega samog je razlog pojavljivanju osjećaja koje smo nazvali metafizičkim nemirom ili metafizičkim čuvstvom. Daljnji intelektualni nusproizvodi toga osjećaja su religija i filozofija.

    Pračovjek je imao posla sa silama prirode, npr. vodom, vatrom, elektricitetom itd., ili pak sa životinjama jačima od njega. Nije mogao ovladati ni prvima, niti drugima, a prvi se nisu mogli valjano objasniti ni na kakav jedinstven, umirujući način. Jedino nešto «neposredno dano» za njega bio je on sam, ali ni najmanje kao «posljedica kakvoće» ili «velikog broja međusobno povezanih elemenata» kao takvih, nego samo kao jedinstvo zasad nerazdjeljivo od njegova postojanja s njegovim položajem samim po sebi kao takvim, s njegovim tijelom, kao Pojedinačno Postojanje samo za sebe i jedino u svojoj vrsti.

    Zato je sve ono, što je bilo jače od njega, zamišljao u obliku takvih individua koji su bili određeni potencirani oblici njegova vlastitoga «ja» u njegovoj mašti. Stoga je isto tako neke životinje, koje su neposredno ugrožavale njegov život ili su se na neki način izdvajale svojim izgledom, veličinom ili bojom smatrao nepoznatim mu «osobama» koje su isto tako upravljale silama prirode; do određene su mu mjere sličile, a ipak su bile opasne po snazi, razlikovale su se po izgledu i nije se bilo moguće s njima sporazumjeti kao sa subraćom iz iste vrste. Bijahu one za njega jednako tajanstvene kao i bura, poplava, vulkan ili uzburkano more, to znači toliko drugačije od njega i sličnih mu ljudi po svim mogućim karakteristikama, a ipak su se kretale, gledale i ispuštale zvukove poput njega. Zato prvotna religija počiva na štovanju životinja. Kasnije su se stvarali simbolični napola ljudski, napola životinjski likovi, a još kasnije, u cilju spoznavanja manje vrijednosti životinja i njihovim ovladavanjem, ti su likovi postajali sve više ljudski, dok se konačno nisu stali sublimirati i isparavati, preuzimajući sve manje spoznatljiv oblik, ne dajući se usporediti ni sa kakvim poznatim formama, mijenjajući se od oblika prema apstraktnim predodžbama, a istodobno se njihova brojnost, na početku odgovarajuća najrazličitijim unutarnjim silama i osjećajima, stala smanjivati i na taj je način polagano postajala vjera u nekolicinu temeljnih božanstava koja su obuhvaćala veliko područje vrlo uopćenih procesa, npr. stvaranja i uništenja, zla i dobra, ili isto tako vjera u jednoga Boga koji upravlja svime, ali u biti potpuno nepojmljivog, beskonačnog u svim osobinama. Što je psihički ustroj pojedinog čovjeka viši, tim više se zaseban Bog širi u svemiru, tim više njegova osobnost prestaje biti nešto što se može izraziti u kategorijama konačnosti te postaje samo simbolom jedinstva u mnoštvu cijeloga Postojanja. Primjer takvog shvaćanja Boga izvan njegovih osobnih simbola nalazimo u indijskoj religiji, panteističkoj, tom najvišem obliku religije do koje se uspeo ljudski duh, koja je prvotno shvaćanje biti Postojanja, ono koje je u daljnjim, sve više pojmovnim formulacijama sve savršenije izražavanje jedne jedine Apsolutne Istine. U mjeri u kojoj osobnosti postaju pojedinačnim shvaćanjima, religija prelazi u filozofiju. To su samo različiti oblici razrade jednog te istog prvotnog stanja čuđenja nad vlastitim postojanjem u svijetu, koje je tajna, u pozadini čega vlastito postojanje postaje isto tako tajnom, čijem razrješenju prije svega pridonosi čin smrti, što zajedno sa snovima i nemogućnošću pomirenja s uništenjem individualnog postojanja i zamišljanja vlastitog ništavila vodi prema koncepciji duha neovisnog o tijelu, teoriji utjelovljenja i besmrtnosti duše, čemu se pridružuju svakojaka etička motrišta koja svoje izvorište imaju u nagonu za očuvanjem vrste, pomoću čega isto tako postižu povezivanje s apsolutnim svojstvima, onima koja proizlaze od božanstava koja imaju moć kažnjavanja ili nagrađivanja. Premda samo načelo očuvanja vrste i pojedinca podrazumijeva činjenicu Pojedinačnog Postojanja, bez kojeg ne možemo zamisliti bilo kakvo postojanje, ipak se oblici, u kojima se pojavljuje težnja za očuvanjem, toliko razlikuju da ne možemo navesti apsolutna načela morala i svekoliki pokušaji u tom smjeru moraju pružiti jako nategnute rezultate. Područje dobra i zla najrelativnije je od svih područja teoretizirajuće stvarnosti. U današnje vrijeme dokinuća kasta, ravnopravnosti i općeg stremljenja prema izjednačavanju različitih kultura, obrazovanju i blagostanju jedino načelo koje određuje dobro i zlo svakog pojedinca ili čina jest njegova društvena korisnost, a to se određenje razlikuje još ovisno o tome je li klasa koja u određenom trenutku predstavlja cjelinu društva vladajuća klasa.

    U svakoj religiji potrebno je razlikovati tri temeljna elementa: religiju kao dogmu ili čistu metafiziku, religiju kao sustav moralnih prava i religiju kao društvenu organizaciju, poput Crkve, ili skupine ljudi koji samostalno djeluju neovisno o državi ili koji istodobno predstavljaju državnu vladu kapelana. Vjerojatno je svaka prvotna vlada bila povezana s religijskim činiteljem, tj. bila je teokratska, kako se to u nekim narodima sačuvalo do kasnijih vremena visoke kulture. Kod drugih je pak nastupilo razdvajanje, pa čak i antagonizam između svjetovne i crkvene vlasti. Ipak, temeljni je činitelj vlasti snaga razuma i mišića svakog pojedinca. Ali svaka sila viša od prosječne ustrajala je kao neki neobjašnjivi pečat tajanstvenosti. Dakle, snaga čovjeka jačeg od drugih, neshvatljivog u njegovoj mudrosti, koja mu je omogućila vladanje nad drugima, zastrašujućeg poput sila prirode u gnjevu, od njega je stvorila nešto neobično i tajanstveno i ako on sam nije bio bog, u svakom je slučaju od nekog božanstva potjecao. Zato je postajao posrednikom između običnih ljudi i silama višega reda. Zato je prvotni vladar vjerojatno bio čarobnjak sposoban odagnati neugodne tajne prirode. 

    U naše je vrijeme odgojna uloga religije konačno završila i polako prelazi u drugi plan. Danas je zapravo jedina obvezatna religija kult društva kao takav. Danas svatko može u svojem domu štovati ili neki fetiš ili služiti crne mise, samo da bi bio dobar član zajednice. Doba kada je religija uistinu živjela i bila pokretač velikih pojedinačnih i skupnih djela nepovratno je završilo i to što su ljudi došli do uvjerenja da nije vrijedno klati se zbog nečeg tako nevažnog kao što su dogme, dokazuje da je glavna religijska snaga u društvenome životu na umoru. Religija postoji u određenih pojedinaca viših klasa kao i u masama, ili u obliku automatiziranih obreda koji imaju malo zajedničkog s pravim metafizičkim činiteljem. To su još relikti onih vrijednosti koje su nekad postojale kao filozofija, a danas su samo ostaci odgojnih sustava. S izuzetnom lakoćom mase se lišavaju umrtvljene pobožnosti u korist doktrina koje nude privlačna rješenja problema svojine i sveopće dobrobiti. Propasti religije sigurno pridonose napredak znanosti i popularizacija diskurzivne filozofije. Znanost se, osobito za određene mračne umove koji ne razumiju njezinu stvarnu vrijednost, predstavlja kao konačno objašnjenje Tajne Postojanja, pomoću takve ili druge teorije ili pomoću njihove «sinteze».

    U mjeri u kojoj život u društvenom razvoju postaje ugodniji, sigurniji u njegovim osnovama, u ljudskoj je duši sve manje mjesta za metafizički nemir. Naš život na taj način postaje određen, čovjek je unaprijed odgajan za ispunjavanje određenih djelomičnih uloga koje mu ne dopuštaju uviđanje sveukupnosti pojava, zaokupljajući mu vrijeme sustavnom podjelom rada te mu razmišljanje o krajnjim stvarima koje ne pružaju neposrednu korist prestaje biti nečim važnim tijekom svakodnevice. Tome pridonosi zamršenost društvenog stroja i određivanje dužnosti, što iziskuje sve užu specijalizaciju rada.

    Koliko je ranije, u počecima diskurzivne filozofije u Grčkoj, filozof bio sve u području misli, teoretizirao je o životu i metafizici, bio je političar, ekonomist, moralist, fizičar, matematičar i prirodoslovac, toliko danas, usprkos razvoju znanosti i njezinom određenju, može biti sve manje znanstvenika koji pokrivaju neki širi horizont, dok ćemo u pogledu tih širih horizonata, iz razloga ograničenosti našeg razuma pri uobličavanju temeljnih pojmova, sve manje imati što za reći. Veliki znanstvenik današnjice posvećuje cijeli život istraživanju života nekakvih posebnih stanica, opisivanju strukture jedne kemijske veze ili svojstvima jedne matematičke funkcije. Možemo očekivati još velikih otkrića u biologiji ili fizici, pronalazaka, a ipak uslijed samosvijesti znanosti u liku njezinih istaknutih predstavnika, kao pojednostavljenog opisa pojava, ona neće imati tako presudan utjecaj na daljnji tijek naše misli, kako si to određeni naivni ljudi utvaraju. Čak ni jaka kriza, kroz koju danas prolazi fizika, ne može nikako utjecati na određena ustaljena shvaćanja u filozofiji, ne može ni za korak pomaknuti njezin daljnji razvoj, jedino u slučaju da se, rabeći određene pojmove i shvaćanja iz fizike ili npr. biologije, njima koristimo u umjetničkim usporedbama. Takve sustave možemo zamisliti u neizmjernom broju, ali za ljude koji su svjesni pravih činjenica iz oblasti u kojoj su izostavljeni metafizički problemi, shvaćanja te vrste ne mogu biti od većeg značenja. Kako god velike promjene u budućim teorijama «mrtve» ili «žive» materije možemo pretpostaviti, one ne mogu biti uzrokom znatnih promjena u našem svjetonazoru. U kozmogoniji, toj najmlađoj od svih znanosti, u ovom trenutku imamo mnoštvo teorija potpuno međusobno proturječnih, ali, prije ili kasnije, i tamo treba očekivati određeno smirivanje, možda u svezi s novim teorijama u fizici, a iza granice Mliječne staze vjerojatno nećemo izići nigdje i na taj će način naše znanje ostati vrlo ograničeno. 

    Znanost je za nas prestala imati onu tajanstvenu vrijednost koju je imala za naše pretke, a u praksi nikada nećemo prijeći određene granice. Osim napretka znanosti i razvoj diskurzivne filozofije, koja je mogla nastati jedino u pozadini određene društvene uravnoteženosti, znatno je pridonio postupnom umanjivanju tajanstvenosti svijeta. U mjeri u kojoj nam život i znanost pružaju sve veću količinu pojmova kojima bismo mogli opisati granice tajanstvenosti koje nas okružuju, ta tajanstvenost, u pozadini života koji se smiruje, sve više gubi na draži. Svi rodovi naše filozofije sadržani su još u grčkoj filozofiji. Samo se ljudi ondašnjeg doba, baratajući razmjerno malom količinom pojmova, nisu mogli na tu temu točno izraziti, ostavljajući veliko područje za svakojake umjetničko-religiozne koncepcije. Ipak, u današnje vrijeme imamo sve manje mogućnosti potpuno novog shvaćanja metafizičkih problema, budući da uviđamo kraj razvoju naših shvaćanja i premda ne možemo točno predvidjeti kakvi će to sustavi biti, s velikom točnošću možemo obilježiti njihove opće prirodne granice ako ćemo promišljati sustave koji počivaju na liniji Apsolutne Istine, tj. prihvaćajući dvojnost Postojanja, ne pak svakojaka «intuitivna zastranjivanja». 

    Zato se u naše vrijeme pojavio određen tip filozofa koji su odlučili, uvidjevši beznadnost stvaranja sustava pojmova koji bi bez proturječnosti mogao rasvijetliti problem «Postojanja» i imajući pritom kroz razvoj intelekta znatno oslabljenu sposobnost neposrednog spoznavanja Tajne Postojanja, u potpunosti izuzeti metafizičke probleme iz područja misli.

    Pojmove koji odveć podsjećaju na drevnu Tajnu oni zamjenjuju dugima, onima koji su nam poznati iz druge strane sfere života ili znanosti, ili nas također uvjeravaju da sve što postoji mora biti upravo takvo kakvo jest, a ne drugačije i pri tom se uvjeravanju i ubijanju želje za traženjem rješenja za nerazrješive probleme služe zamislima preuzetima iz nekih posebnih znanosti, npr. iz biologije, dodajući im određene dodatne zamisli, kao što to također čine Mach ili Bergson, svaki na svoj način.

    S određene točke gledišta svaka je filozofija, svaki sustav također samo određeno umirivanje sebe ili drugih o problemu nerazrješive Tajne. Radi se samo o načinu, o stvari nekima naizgled nevažnoj; ipak, pri prosuđivanju ispravnosti ili pogrešnosti određenih sustava taj način izbjegavanja problema je bit stvari. Drugačije prosuđujemo čovjeka koji probleme rješava tako da se npr. odlazi napiti u krčmu, a drugačije onoga koji ih pokušava nadvladati nekim novim shvaćanjem života, crpeći iz njega novu snagu.

    Zašto mi istupamo protiv cijele suvremene filozofije, koja usprkos naizgled velikim razlikama između njezinih predstavnika uvijek zadržava isti način predstavljanja nerazrješivih problema kao prividnih (Scheinproblem, Problèmes fantômes) i njihova umjetnog prevrednovanja uz pomoć pojmova koji svejedno prikrivaju te iste probleme. To je stoga što, smatrajući jedino vrijednima one trenutke u životu u kojima se čovjek zaokuplja mišlju o propasti duboke Tajne, držimo da, koliko god se prevarili u tom pogledu, što je u današnje vrijeme vrlo lako učiniti, još uspijevamo dohvatiti posljednje lijepe trenutke našeg mizernog i smisla lišenog postojanja.

    Smisao života jest u njemu samom – to je vječna istina, istina neposrednog preživljavanja. Pa ipak, zauzevši takav stav teško je uvidjeti konačan smisao svega. Svaka je teorija s određene točke gledišta samo zavaravanje sebe kako ne bi neposredno preživljavali odvratnost postojanja, ali ipak postoje određene razlike u vrijednosti različitih načina prikrivanja pred sobom te odvratnosti. Postoji samo jedan način stvarnog konačnog dohvaćanja metafizičke tajne, onaj kojeg smo nazvali Apsolutnom Istinom, u raznim njezinim izvanjskim objavljenjima. Drugi načini proizlaze iz određenih situacija, određenih uvjeta života, privatnih i društvenih, iz karaktera epohe u kojoj živimo. Njih moramo držati razmjerno konačnima, onima koji ne posjeduju osobine apsolutnosti. Jedan od takvih načina shvaćanja istine je pragmatizam. Spoznaja te činjenice, da je vrijednost svake ideje, njezine autentičnosti jednako proporcionalna njezinoj uporabljivosti, dakle činjenice koja je odavna bila implicite sadržana u svakom djelovanju ili mišljenju, i stvaranje od toga opće teorije jest zatvaranje sebe u sasvim zagrobne perspektive. Naši su preci, težeći k nedostižnoj apsolutnoj istini, nastojali zaobići prokletstvo Načela Pojedinačne Stvarne Istovjetnosti i izgraditi hram misli kojeg vrijeme ne bi moglo načeti, sustav pojmova izuzet od slučajnosti zatečenog poretka, obvezujući za cijelo Postojanje. Nastojali su da njihova misao bude neovisna od njihova vlastitoga postojanja, željeli su stvoriti takav koncept Postojanja koji bi morao biti istinom svekolikim mislećim stvorenjima, prošlim i minulim, i možda od nas u stanovitoj mjeri neizmjerno savršenijima. Mi se, naprotiv, programirano udubljujemo u relativnost postojanja, tolerantni prema svakoj «istini», prikrivajući činjenicu da bilo kakva istina nema za nas stvarnu vrijednost te da se sve može samo iskoristiti ili ne. Razumije se da je svaki čovjek, pa čak i svaki narod drugačije preživljavao vjerujući u takve, a ne druge istine, a opet, s određenog je gledišta nastajanje takvih, a ne drugih istina u nekim društvima uzrok cijelom spletu složenih društvenih situacija. Ali filozofija, koja je formuliranje upravo toga kao svoje najvažnije istine, jest negacija same sebe. Jedino je vjera u objektivnu istinu stvorila stvarne vrijednosne sustave pojmova i ideja, tj. one koji su, zaobišavši njihovu relativnu neistinitost, koja se danas tako lako može dokazati, onima koji su ih stvarali i onima koji su s njihovim tvorcima preživljavali, podarili osjećaj Velike Tajne Postojanja i njegove jedinstvene tragične ljepote. Ne možemo povjerovati Bergsonovim lažnim obećanjima da još možemo računati na nekakvu tajanstvenu «intuiciju», na «spoznajni nagon», te izmišljotine koje nam imaju omogućiti spoznavanje na potpuno drugačiji način, nego što je to bilo dotad – to znači, ne u obliku sustava pojmova koji imaju uporište na zakonima logike. Usuđujemo se čak posumnjati u to vjeruje li taj mislilac u svoju vlastitu teoriju, ističući se uistinu sotonskim egzorcizmom kada se radi o zabludama drugih. Jesmo li brusili naš razum kroz toliko vjekova samo zato da bismo predali ono što smo postigli za mizerno snoviđenje istine, za intuitivno buncanje čiji primjer u njegovu čistom obliku Bergson čak u svojim djelima i ne navodi. Samo općenito naznačujemo naše stajalište o stvaralaštvu toga autora, odlažući detaljniju analizu njegova djela za kasnije.

    To je položaj do kojeg nas je dovela upravo žudnja za Apsolutnom Istinom, u čije su ostvarenje vjerovali naši preci. Zar ne bi bilo bolje, umjesto stvaranja neizmjerno umjetnih i složenih teorija koje nas imaju čuvati od gubljenja vremena na metafizička razmišljanja, zar ne bi bilo bolje jednostavno reći: stop that infernal nonsense i staviti stvari na njihovo mjesto. To je jedino valjano postavljanje problema kod ljudi koji su uvjereni u uzaludnost nastojanja za razrješavanjem metafizičkih pitanja. Zar nije suvišan osjećaj obveze pisanja divovskih svezaka koji su karikatura diskurzivne filozofije, samo zbog dokazivanja takve uzaludnosti. Ali, velik broj onih koji se još nisu u potpunosti pomirili s tom činjenicom čekaju presudu nekog autoriteta, trebamo li se još baviti svim tim cirkusom ili ga poslati k vragu. Metafizika je preminula, ali potrebno je izvršiti obdukciju trupla, sastaviti smrtovnicu i objaviti je svjetini na svakojake načine i svim oblicima zlostavljanja, ne bi li se idealni članovi zajednice, automatski vršeći funkcije koje populaciju imaju učiniti sretnom, mogli pozvati na nekakav autoritet ako bi im tko predbacio da se nedovoljno zadubljuju u metafizičku Tajnu Postojanja. Zastrašujuća popularnost Bergsona i pragmatista koje čitaju gotovo svi, koji se prije čitanja Bergsona nisu zanimali filozofijom, a nakon čitanja usnu na tu temu kao pod narkozom, Bergsona kojeg prije svega priznaju društveni radnici svakojakih profiliranosti i umjereni demokrati, jest također jednim od dokaza stvarne bezvrijednosti tih autora, koju ćemo potanko uznastojati dokazati na drugome mjestu iz čisto pojmovne točke gledišta, što uostalom i nije neki problem. Ipak, ta je filozofija u odnosu prema društvenim promjenama kroz koje prolazimo došla u pravo vrijeme i, usprkos svemu lošem što se o njoj može reći, njezin je uspjeh zajamčen. Naime, svako razdoblje ima takvu filozofiju kakvu zaslužuje. U sadašnjoj našoj fazi ne zaslužujemo ništa drugo, doli najništavniju vrstu narkotika čija je svrha eutanazirati nas protudruštvenim, metafizičkim nemirom koji onemogućuje automatizaciju. Tog narkotika imamo u izobilju u svim oblicima u cijeloj svjetskoj filozofijskoj literaturi. Ne možemo ustvrditi jesu li društvene promjene neposrednim razlogom nastajanja umirujućih svjetonazora, ali ipak moramo konstatirati da između tih objava i nazora u filozofiji, jednako kao i s pojavama na području umjetnosti, postoji nekakva funkcionalna poveznica i sve zajedno predstavlja nagovještaj neumitno približavajuće mehaničke dosade koja se naviruje na nas iz jednoličnog mraka budućnosti. Naizgled borba s tim idejnim stajalištem izgleda potpuno beznadnom, upravo stoga što je podražava činjenična stvarnost, u atmosferi u kojoj se razvijaju inteligencije odozgor već predodređene za antimetafizičko usmjerenje. Ipak, držimo da zasad još nije u svih ljudi, između religijskih i pragmatičnih automatizama, monističkih à la Mach ili jednostavno cirkusantskih narkotika à la Bergson, odumrla sposobnost doživljavanja pravih metafizičkih spoznaja. Moguće je tu sposobnost kod nekih još oživjeti i pružiti im mogućnost nesuvremenog i ne prvotnog doživljavanja sebe. Svraćamo pozornost na činjenicu da je razlika između našeg stajališta i stajališta suvremenih psihologa samo u tome da mi vjerujemo, bolje rečeno, potpuno smo sigurni u mogućnost pojmovnog formuliranja Apsolutne Istine, ne tvrdeći ipak, da su moguća rješenja potpuno nova i u suštini različita od prijašnjih takvih formulacija. 

    Današnji filozofi, suprotno tome, tvrde da Istine uopće nema i da je nikad nije ni bilo, a kao dokaz te svoje jedine istine gomilaju cijele hrpe maštovito međusobno povezanih shvaćanja u kojima, pozornije ih studirajući, možemo pronaći sve pradavne probleme u njima ukalupljene. Ipak, doživljaj metafizičke tragedije u pojmovnom obliku držimo jedinom lijepom stvari u naše vrijeme (izuzev, podrazumijeva se, njezinog neposrednog doživljavanja u formi naše suvremene umjetnosti), napose ako ste već, nažalost, neosjetljivi zbog ravnodušnosti na stare forme (i izuzev npr. žrtvovanja života za svoj narod, što će, također, zakratko postati nemoguće). Zasićenje mizernim pojmovnim sustavom s Vječnom Tajnom na liniji koju smo u Uvodu nazvali linijom Apsolutne Istine, tj. razmatranjem temeljne dvojnosti Postojanja, bez umjetnog i usiljenog monizma i bez pomoći životnog zdravog razuma i «spoznajnog nagona» u formi «intuicije» i «simpatije», ne iscrpljuje tu tajnu nikad i ne postavlja nam je kao ugodan paravan u cilju očuvanja naših snaga za druge potrebe kako to čini današnja filozofija. Nastojeći mišlju odrediti granice nedokučive tajne Postojanja, vidimo tek svijet u njegovoj stvarnoj unutarnjoj ljepoti. Svaki trenutak našeg života u kojem to možemo shvatiti dobiva neizmjernu apsolutnu vrijednost, a smrt nije strašna provalija od koje bježimo u zagrljaj bilo kakvog Fetiša koji nam obećava život vječni, nego samo nužan zakon Postojanja, po cijenu odvratnosti života, čije bismo jedinstvo i ljepotu svega postojećeg mogli i morali shvatiti. Hvastanje na takav način metafizičkim spoznajama jest čisti pragmatizam. Nažalost, pragmatistima smo bili od samih početaka, pragmatisti su majmuni i zmije i najniži oblici naljevnjaka, ali, nasreću, oni nemaju svojeg Jamesa koji bi im to predstavio kao jedinu istinu. Istina praktičnih vrijednosti bila je uvijek istina neposrednog preživljavanja, na temelju same činjenice Pojedinačnog Postojanja, njegovih vrsta, raznovrsnih hijerarhija i njegova očuvanja u trajanju. Iznad te istine uzdignuo se ljudski duh, ne bi li izišao iz začaranog kruga uzajamnih istina i uistinu nadljudskim naporom stremio, u strašnoj borbi s Tajnom, k apsolutnim vrijednostima. Ta je borba, u kojoj je stvorio najsjajnija svoja djela, u njemu uništila osjećaj vrijednosti cilja kojem je težio, uništila je vrijednost same Apsolutne Istine. Ljudska se misao, opisavši krug nad nepreglednim ponorom, vratila na to mjesto s kojeg je poletjela na zauzeće Vječne Tajne. Tijekom cijele te borbe s Tajnom za Istinu, s Tajne su neprestano opadali novi slojevi i došao je čas kad smo ugledali nago, tvrdo tijelo, s kojega se više ništa nije dalo skinuti, nedokučivo i nesavladivo u svojoj hladnoći mrtvoga kipa. Taj se kip može razbiti – kao što to čine današnji filozofi barbari sa strašću ljudi uistinu društveno aktivnih, koji mrze sve, a u čemu se krije tajna Jastva i svaka isključivost koja po svojoj prirodi ne može biti općenita – ili mu možemo odati poštovanje i pokloniti se pred njim s uvjerenjem da drugačije ne može biti ne samo ovdje, na našoj zemlji, nego u cijelom beskonačnom Postojanju, čak i među stvorenjima neizmjerno višima od nas u hijerarhiji uspravnih Postojanja. Ipak, usamljenost pojedinca u beskonačnosti Postojanja postala je nepodnošljivom za čovjeka u još ne sasvim usavršenim uvjetima društvenoga života i on se pobrinuo umjesto Velike Tajne stvoriti drugi Fetiš – društvo u kojem je iznevjerio najvažniji zakon Postojanja: ograničenost i jedinstvenost svakog Pojedinačnog Postojanja, da ne bi ostao usamljen usred strašnih sila prirode. Ne bi li ga misao o toj Tajni ometala u njegovoj društvenoj udobnosti, pobrinuo se u sebi tako izoštriti sposobnost misaonog samoobmanjivanja da u borbi ta Tajna ne bi mogla cijela pronaći izlaz. To se isto tako događa u naše vrijeme, ali je moguće jedino na tom stupnju društvena razvoja na kojem su metafizički osjećaji u većoj mjeri onemoćali da bi bili u mogućnosti zahtijevati svoja prava. Kada se ljudi ne bi povezivali u skupine, nikada ne bi nastala potreba za sporazumijevanjem i imenovanjem sebe i stvari, nikada prvotna činjenična apstrakcija, ili pojavljivanje u pamćenju pohranjenih slika stvarne kakvoće, ili negdašnjih kakvoća i to onih koje nemaju određeno mjesto u negdašnjem postojanju i negdašnjem stvarnom prostoru, nikada se ona ne bi pretvorila u stvaranje slijeda takvih kakvoća koje odgovaraju slijedu drugih kakvoća, tj. u oblikovanje pojmova. Ali, kakvoće nisu slijedile jedna drugu po svojoj volji, nego su se prema Načelu Pojedinačne Stvarne Istovjetnosti slagale u pravilne veze, tj. veze koje su se ponavljale pod određenim uvjetima, onima koje su same po sebi isto tako samo slijed kakvoće. 

    U Uvodu smo, samo naznačivši naša određena stajališta koja ćemo se potruditi u razvijenom obliku predstaviti na drugome mjestu, pružili neka od konačnih shvaćanja, podvukavši najjednostavnije: Postojanje, dvojako u svojoj suštini, koje može biti simbolom i sveukupnosti svih Pojedinačnih Postojanja i Apsolutne Ništavnosti. Prije no što smo pri neprestanom nastajanju novih životnih i znanstvenih pojmova stigli do te mrtve točke u kojoj se, kako nam izgleda, danas nalazimo i ne možemo očekivati temeljnije obogaćivanje pojmovnog materijala, ideja Apsolutne Istine izražavane pomoću sustava pojmova prolazila je kroz najrazličitije promjene, a uokolo su se stvarali lažni sustavi čiji autori nisu mogli, nudeći objašnjenje pojmovne Tajne Postojanja, izvršiti svoju riječ, nego su željeli objasniti sveukupnost Postojanja kroz samo jednu od strana njegove dvojnosti.

    Iz tih razmatranja možemo zaključiti da je cijela vrijednost filozofijskih sustava, čak i onih koji, po našem sudu, stoje na liniji Apsolutne Istine, relativna i da postignut cilj nije bio vrijedan uložena truda. Težnja za postignućem jasnog određenja granica našega znanja imala je vrijednost sama po sebi, a ne u postignutu cilju, dok nas je njegovo dostignuće u granicama koje omeđuju bogatstvo naših shvaćanja dovelo do odvraćanja od nerazrješivih problema i prihvaćanja čisto praktične filozofije života u kojoj, kako to čine pragmatisti, dopuštamo svaki oblik vjere, samo da donosi neku korist. A budući da se ovdje ne može raditi o korisnosti, nego jedino o osobnosti danog sustava pojmova, kriterij za ocjenjivanje istine postaje društvena korisnost koja je relativna ovisno o tome, s točke gledišta koje klase ćemo je analizirati. S druge strane, stajališta te vrste, poput Machova ili Bergsonova, uz svu njihovu prividnu različitost, imaju za cilj umirivanje na temu metafizike u okviru samih prirodnih znanosti, što je nužno za ljude koji im se prepuštaju, s obzirom na sve veću specijalizaciju tih znanosti. Vrativši se društvenoj vrijednosti određene ideje, smatrat ćemo da je čovjek koji vjeruje u božanstvo koje od njega zahtijeva žrtvovanje za nj npr. troje ljudi luđak i zatvorit ćemo ga u ćeliju, a njegovu vlastitu istinu, koja daje vrijednost njegovu životu, smatrat ćemo običnom laži, ali čovjek kojemu će njegovo božanstvo naređivati sustavno žrtvovanje njegova bogatstva i vremena za druge, što će za njega isto tako biti čisto egoistično intenziviranje njegova života, bit će od nas štovan, a njegovu ćemo religiju morati smatrati istinom. Tolerancija pragmatista dokazuje da, govoreći o istini, oni zapravo govore o nečemu potpuno drugome nego naši preci. Uvijek su tražili unaprijed određenu istinu, a tek su zatim nastojali prilagoditi joj se, često neovisno s jedne strane te istine, a s druge su je strane iz perspektive njihova osobnoga života, moralnih i društvenih zahtjeva, nastojali «poapsolutizirati», što im nije uvijek polazilo za rukom. Ideje do kojih se je nekada držalo bile su neovisne o njihovoj neposrednoj uporabljivosti, a to što su bile istinite ili lažne nije odveć utjecalo na to jesu li pomagale ili štetile određenoj društvenoj skupini. Može biti te su imale vrijednost za ovu ili onu klasu, ali ta vrijednost nije bila mjerilo za njihove tvorce. Pragmatizam je uvijek postojao, ali nije bio programatski; u programiranosti određenih ideja odražavaju se karakteristične odlike našeg vremena. Na taj su način, kako su nam to pragmatisti objasnili i svečano objavili kao novu istinu, pragmatisti bili svi ljudi od početka njihova postojanja, a čak i reptili iz doba jure, od kojih ljudi potječu, i najniža, najbjednija Pojedinačna Postojanja.

    Tako shvaćena istina u potpunom je kontinuitetu sa svim optimalnim i konačnim uvjetima, ne bi li određeno Pojedinačno Postojanje, određena vrsta ili zajednica takvih Postojanja egzistirala i materijalno napredovala. Ne možemo dopustiti da se u daljnjem društvenom razvoju u podruštvljenim masama probudi potreba za Apsolutnom Istinom i zajedno s njom težnja na podlozi sveopće metafizičke uznemirenosti. Uvjeti za nastanak takvih težnji suprotni su društvenoj ugodi, kako smo to ranije nastojali pokazati, a tijek društvene misli odveć ukazuje na konačnost pojava u oblasti filozofije. Tako kao što se ne možemo zadržati na društvenom razvoju i vratiti se prvotnim oblicima, isto se tako ne možemo, u svrhu promjene naših unutarnjih doživljaja i pružanja našem životu više draži, svjesno i programski vratiti prvotnom uobličavanju metafizičkih problema. Premda možemo među tzv. inteligencijom zamijetiti sporadične pojave programskog zataškavanja određenih problema i nevoljkosti za njihovim rasvjetljavanjem, usprkos ovakve mogućnosti: određen strah pred gubitkom iluzija, ipak su to nevažni slučajevi, koji prije potvrđuju spomenuta načela konačnosti. Uostalom, ovdje možemo govoriti jedino o pojedincima koji stoje na čelu intelektualnog razvoja u određenoj epohi, o onima koji stvaraju upravo ono, što ćemo kasnije nazvati filozofijom određene epohe. Ne možemo ni zamisliti mislioca koji bi, postignuvši maksimalnu bistrinu misli, prigušio je zatim programski poput svjetiljke, stoga što mu svijet u tom zatamnjenju izgleda ljepšim. To si možemo predstaviti jedino kao određenu propast razuma, izazvanu psihičkom bolešću. Drugi tip pojava su npr. predsmrtna preobraćenja pojedinaca programski antimetafizičkih, protivnika svih tajni, npr. materijalističke. Pošto ne vjeruju ni u kakvu, čak ni pojmovno vrlo ograničenu metafiziku u svom mirnom životu između laboratorija i npr. kuće, prema smrti osjećaju iznenadni strah pred Tajnom kao raniji sljedbenici lažnog sustava, a nemajući više vremena za promišljanje o tim problemima u drugome obliku, za svaki se slučaj bacaju u naručje određene religije. Glede mjerila uporabljivosti, o istini se može govoriti u potpunosti isto tako, kao što se govori o umjetnom ili čak prirodnom gnojivu. Teže se je uhvatiti u koštac s osobinom apsolutnosti, koja izražava upravo to da određene ideje, bez obzira na to jesu li uporabljive ili ne, moramo prihvatiti onoliko koliko ih točno razumijemo, slično kao što moramo prihvatiti određene matematičke istine ili tvrdnje iz geometrije pri određenim hipotezama. Budući da je Apsolutna Istina ipak samo u određenim granicama vjerojatna u tako detaljnom formuliranju kao matematičke istine, teže je s njezinim cjelovitim, bezuvjetnim prihvaćanjem od strane svih mislećih stvorenja. 

    Metafizičke su istine, naime, nemilosrdne i u njima ne može doći do kompromisa ne računajući na moguće nelogične pojave. Naspram tako postavljena problema može se jedino ljudima zabraniti težnja za spoznajom istine kao neke beskorisno nezdrave manije od koje je čovječanstvo bolovalo kroz vjekove. 

    Upravo se je te uloge prihvatila suvremena filozofija koja to ime zaslužuje manje od najnižih primitivnih ili pak najnovijih religijskih sustava. Čak je i čovjek obuzet nezdravom religijskom manijom nešto neizmjerno više od pravoga pragmatista, bergsonista ili sljedbenika Machove filozofije.

    Stojimo naspram potpunog rasapa filozofijske misli, s čime se svi mire čak i s određenim olakšanjem, budući da će jednom zauvijek biti oslobođeni tog «prelijevanja iz šupljeg u prazno», za što su držali cijelu filozofiju.

    Naš razum obuzet dosadom može primiti na znanje jedino određene stvari, možemo nešto spoznati, ali reći nešto novo na tu temu, nešto stvoriti više nismo u stanju. Posjedujemo golem izbor krinki koje možemo navući u vrijeme smrtne dosade, ali proživjeti nešto takvoga, što su u najmanju ruku proživjeli neki od naših predaka nismo sposobni. Ne možemo uspoređivati metafizičke doživljaje priprostih ljudi našeg doba, tzv. «običnih ljudi», s doživljajima prvotnih ljudi koji su oblikovali početke religije. Naši su obični ljudi također obuzeti sveopćom ugodom života, usprkos raznim nedostacima, i jednako kao tzv. «više klase» nisu primorani neposredno se na toj razini susretati sa silama prirode kao ljudi iz prošlosti. A, iznad svega, i oni su podlegli sveopćoj ubrzanosti i grozničavosti mehaničkoga rada.

    Umirujuća filozofija razmnožava se danas u svim krajevima civiliziranoga svijeta koji naizgled u svojim kulturama nemaju ničeg zajedničkog. Sveopća hajka na metafiziku svoje korijene također ima u prilagodbi jednom društvenom tipu različitih skupina naroda. Jedan od nagovještaja rasapa, a ne religijske obnove, kako neki to žele vidjeti, jest stvaranje napola religijskih, napola filozofijskih sekti, tog napola tajanstvenoga svijeta koji se njiše između okretnog stola za vračanje i pradavne stvarne religije, predstavljajući neku izokrenutu današnju znanost za ljude koji ne razumiju njezino stvarno značenje, tj. kako to definiraju psiholozi i sljedbenici Macha: pojednostavljen opis pojava.    Stvaranje izmišljenih, malih tajni nagovještaj je nestajanja metafizičkoga nemira. To se također odnosi i na sve one mistične vjere kojima obiluje npr. današnja Amerika uz sav svoj trezven pogled na život: to su malene objave nemira, da nestaje nešto što moramo svjesno oživjeti, jer je bez toga nekima odveć grozomorna jednoličnost sutrašnjega dana koja se spušta na nas. Ali, i te će malene objave ubrzo nestati i čovječanstvo će otad spavati sretnim snom bez snova, ne znajući u suštini ništa o strašnoj i lijepoj stvarnosti koju proživljava. Držimo da se, ako to želimo vidjeti, moramo ostaviti naše osobne psihologije prepune fragmentarnih stvari koje neutemeljeno držimo sjemenjem iz kojeg će izniknuti nova generacija nekakvih sjajnih tvorevina, a veću pozornost usmjeriti na opću atmosferu zagrobnog života koja upravo sada, pred našim očima, iz razloga raspadanja svojih elemenata počinje prelaziti u trajno stanje. Potrebno je sagledati ne naše trenutačno stanje, nego njegove posljedice na sad već ne tako daleku možebitnu budućnost.