Odavno više nije ništa nova, kako na zapadu tako i u krajevima 'regiona', pa shodno tome i u selu našem malom. Nije stoga nipošto novost, ali jest vrijedno opetovanoga spomena, da su u hrvatskoj metropoli periferija i centar vremenom zamijenili ne samo svoja mjesta, nego i sebi pripadajuće brojčane imenice – jedninu i množinu. Pojedini sadržaji gradskoga centra migrirali su u periferne Centre, a rubna prigradska sajmišta slila su se u jedan jedini, veliki sajam, veći i od samoga Velesajma. Zatekneš li se danas u centru grada, i to ne samo za vrijeme takozvanoga adventa, tamo će te dočekati duh i tijelo sajmišta, no lišeni svoje izvorne duše. Izdvojeni sajmovi manjega opsega koji su se nekoć nalazili na obodu grada, danas su izgubili svoju prvotnu funkciju. Poput račića samca koji stasa, zakupci i nakupci ostavili su za sobom svoje upražnjeno prebivalište, uputivši se u potragu za većom nastambom i boljim ulovom. Udružili su svoje snage, izveli vješti strateški manevar i zaposjeli centar grada. Nekako u isto vrijeme kulturni sadržaji koji su taj centar napučivali, migrirali su na gradsku periferiju, promijenivši svoju ćud. Kina su desetkovana i izmještena u CineStar komplekse, prometnuvši se od nekoć punih art kina u poluprazne inkubatore zabave. Prorijeđene koncertne i izložbene aktivnosti doživjele su u Centrima za kulturu rubnih gradskih kvartova svoj novi polet, iako tamošnji poletarci u pravilu slijeću na niže kvalitativne grane. Gradske kavane preobrazile su se u kafiće, a ukoliko u rijetkim slučajevima i dalje figuriraju kao kavane, nepovratno su izgubile disidentski štih nepotkupljivoga intelektualnog slobodarstva, što su ga baštinile u vrijeme stolovanja iznimnih kozera poput Vladimira Vukovića i svite „hičkokovaca“ iz kavane Corso. Knjige su pak odlepršale iz također desetkovanih knjižara, koje su se prometnule u pekare ili zalogajnice, modne salone ili bankovne poslovnice. A poneke među njima naprosto su zabravljene i napuštene, poput velikoga broja lokala u kojima su svojedobno obitavali takozvani mali obrtnici. Na Velesajmu se nekoć pak obrtalo naveliko. Još u vrijeme kada se nazivao Zagrebačkim zborom on je bio sinonimom gospodarstvenoga procvata. Preimenovan u Zagrebački velesajam on je postao motorom industrije, ekspoziturom privrede, revijalnim centrom uvoza i izvoza. Danas se pak u njegovim polupraznim paviljonima gombaju različiti sportski rekreativci, Krav Maga entuzijasti, plesni esperantisti. Održavaju se tu i dalje povremena sajmišna događanja, ali u niskom ekonomskome ključu i u smanjenom opsegu. Tako se, među ostalim, na južnu obalu Save jednom godišnje privode odmetnute knjige, da bi ih neuviđavno salijetale horde čitanja željnih građana, pristiglih u potrazi za 'dobrom prilikom'. To su iste one horde čitatelja koje tijekom godine hiberniraju, dok malobrojne knjižare u gradskome centru životare, uglavnom zjapeći prazne. No zato se također jednom godišnje u strogome centru organizira svojevrsna sajmišna olimpijada, kada se Ilica pretvara u pravo vašarsko natjecanje, i to perolake kategorije. No dok za sudjelovanje na sportskoj olimpijadi moraš biti kadar ispuniti kvantitativnu normu u ozbiljnoj međunarodnoj konkurenciji, ovdje se samovoljno instaliraju cure i dečki iz Q'arta. Tada se reprezentativniji dio te zapuštene, središnje gradske ulice pretvara u golemu ropotarnicu svega i svačega. Umjesto suosjećajnoga milovanja i utješnoga tapšanja, maćehinska gradska uprava u pokroviteljskoj ulozi svojoj ucviljenoj djeci time zadaje osorni vritnjak. A ako od te zaglušujuće vreve u centru grada poželiš uteći na gradsku periferiju, i tamo ćeš naići na prenapučen centar, pri tome još i lišen svega onoga što jedan centar čini istinskim gradskim središtem – bogomolje, foruma i promenade. I ne samo to; tamo ćeš naići na više takvih centara, jer je današnja periferija policentrična. City Centar One East i City Centar One West tek su dva od mnogih Centara koji su strateški pomno raspoređeni po elipsastom obodu grada. Policentrizam periferije kameno je željezo, jer sȃm pojam periferije upućuje na pojavu što konvergira k nekom središtu, dakle k centru. Od perifernoga vida pa sve do perifernih zbivanja, sve što je rubno oblijeće oko središta. Oko centra se okupljamo, zahvaljujući njemu se koncentriramo, svoju pažnju na nj usmjeravamo. No sve što je danas ostalo od pažljivoga motrenja, svodi se uglavnom na površnu pažnju pukoga viđenja, na promiskuitet očijukanja. Želiš li vidjeti i biti viđenim, odlaziš subotom o podnevu u centar. Štoviše, u samo njegovo srce: na špicu. Da bi bio opažen, tamo dolaziš dotjeran, inače si previđen. I ne samo to – želiš li biti u špici interesa, moraš doći nešto kasnije od drugih i povući se malo ranije. Moraš imati dobar tajming. Zato na špici unatoč prividnoj lepršavosti vlada nervozna uskomešanost. Govorom tijela moraš pokazati nonšalantnu nezainteresiranost. Nastojiš ne gledati u leću fotografskog aparata koji te dočekuje u zasjedi. Okrećeš obazrivo svoj fotogeničniji profil i ne činiš odveć odrješite geste. Vedro se smiješiš, pazeći da osmijeh ne prijeđe u grimasu. Sve u svemu, na špici si izložen ubodima prodornih očiju, gdjekad i onih urokljivih. Špica nije forum, nije promenada; ona je tek njihov jalovi prežitak, žalosna parodija. Špica je ono što je od tih društvenih institucija preostalo u doba akutnoga rasapa urbaniteta, odnosno lažiranja njegova identiteta. No entropija ne vlada samo u središtu grada što ga pohađaju ili u njem obitavaju pokondirene elite; riječ je o sveopćoj pojavi koju je u sitnijem mjerilu moguće zamijetiti i u drugim sredinama i drugim vremenima. Ti se simptomi mogu zamijetiti upravo u negdašnjim carskim periferijama, odnosno provincijama. Negdašnji rubovi, bilo rimskoga, bilo habsburškoga carstva, ostali su bez svoga zlatnog poruba – brokatura im se ofucala, dveri zapustile, ceste pohabale. Kako i ne bi; tȁ ukoliko više nema centra, propast će prije ili kasnije i periferija. Pa neka, tješimo se… pogledamo li daleko unazad u ubrzanome flashbacku, vidjet ćemo da su i kopna i mora nekoć davno mijenjala svoja mjesta, nastajala su i nestajala. Ne začuđuje stoga da je gdjekoji panonski mornar postao namćor. Uostalom, ništa više ne začuđuje, ništa nas ne može više iznenaditi. Ništa nas i ne smije iznenaditi, na tome smo geslu ipak savjesno odgajani. Zato nas više ne čudi da je sve postalo konvertibilno, sve je postalo zamjenjivo. Mnogi čovjek postao je čovječuljak; razno-razni čovuljci stekli su kompleks veličine; Aleksandar Veliki sveden je na uvećani suvenir. Na koncu, izgubivši vezu sa svojim središtem, čovjek je postao periferno biće. I dobro mu je; štoviše, nikad bolje. Lakše je disati kada ti teret savjesti ne tišti grud, kad te ne tlači gravitacija centra. Problem mu stvara jedino slabljenje perifernoga vida zbog učestaloga koncentriranja na trivijalne stvari. A nikad ne znaš što se na periferiji kuha, što se zbiva na rubu 'regiona', na granici carstva, tamo odakle hrpimice nahrupljuju Tatari…