Pisci koje možemo nazvati znanstveno-književnim kentaurima, jer podjednako umješno stvaraju kao učenjaci (stručnjaci određenih disciplina znanja) i kao „beletristi“, brojniji su nego što se u prvi mah može pomisliti; za ilustraciju, dovoljno je spomenuti Waltera Patera, Mirceu Eliadea, Eliasa Canettija i Umberta Eca. Takvim se autorima može pribrojiti i Roger Caillois.
Rođen je 1913. u Reimsu, gdje je stekao raniju naobrazbu. Od 1929. živio je u Parizu, završio ugledni licej Louis-le-Grand i 1936. postigao profesuru na zahtjevnoj École normale supérieure (studij francuske i klasične filologije). Istodobno je pohađao i predavanja Marcela Maussa (1872-1950) i Georgesa Dumézila (1898-1986) na Odsjeku za religijske studije u École pratique des hautes études, stekavši i ondje diplomu radom pod naslovom „Demoni podneva“ (Les démons de midi), pripremljenim znatnim dijelom na građi slavenskih pučkih vjerovanja. Izvan sveučilišnih predavaonica i knjižnica, najprije se povezao s Andréom Bretonom i nadrealistima (pjesnik Paul Éluard, slikari Max Ernst i Salvador Dalí), ali je već 1935. prestao surađivati s njima u ime strožeg, znanstvenijeg istraživanja ljudskih fenomena u duhu „novog racionalizma“ kako ga je u to doba osmišljao filozof Gaston Bachelard (1884-1962). Zajedno s Louisom Aragonom, Tristanom Tzarom i Julesom Monnerotom osnovao je „Skupinu za istraživanje ljudske fenomenologije“, koja 1936. izdaje jedini broj svojeg „organa“, časopisa naslovljenog Inquisitions. Oko 1935. Caillois je, dijelom koristeći tekstove koje je već objavio (kao onaj o bogomoljki, objavljen 1934. u časopisu Minotaure), sastavio svoju prvu knjigu, Duhovna nužnost (La nécessité d'esprit). To osebujno filozofsko istraživanje lirske imaginacije kanio je u rukopisu poslati Bachelardu na čitanje, ali je uskoro odustao od cijelog projekta; knjiga će biti objavljena tek 1981.
Georges Bataille (1897-1962), filozof i polihistor arhivističko-medijevističke naobrazbe, i Pierre Klossowski, filozof, književnik i slikar, pokrenuli su 1936. časopis Acéphale, kojega je drugi broj posvećen Nietzscheu i kritici krivotvorenja njegovih ideja što se razmahalo u nacističkoj Njemačkoj. Nietzscheova duhovna baština okosnica je i ostalih brojeva toga kratkovjekog časopisa. U trećem svesku (1937) Caillois je objavio prilog pod naslovom „Dionizijske vrline“. U istom svesku Acéphalea oglašeno je osnivanje Kolegija za sociologiju (Collège de sociologie), intelektualnog društva ili kružoka koji želi biti i „moralna zajednica“ i koji svoje područje rada određuje kao „sakralnu sociologiju“ (sociologie sacrée), u smislu analize sakralnih elemenata u životu modernih, naoko desakraliziranih društava. Nadahnuće za to skupina je nalazila u sociološkim radovima Émilea Durkheima i Marcela Maussa o primitivnim društvima. Uz Bataillea koji je bio glavni spiritus movens, među potpisnicima deklaracije novog „kolegija“ bio je i Caillois. Glavna javna aktivnost Kolegija sastojala se u nizu predavanja što su se održavala u pokrajnjoj prostoriji jedne knjižare u Latinskoj četvrti i privlačila brojno slušateljstvo. Osim članova inicijalne skupine, kao predavači pojavili su se Michel Leiris, Denis de Rougemont, Jean Wahl, Alexandre Kojève i drugi.
Djelatnost Kolegija za sociologiju trajala je oko dvije godine. Za to vrijeme Caillois objavljuje dvije knjige: Mit i čovjek (Le mythe et l'homme, 1938) i Čovjek i sveto (L'homme et le sacré, 1939). U prvoj su sabrane rasprave o grčkoj i kineskoj mitologiji, o mitovima povezanim s insektima i o Parizu kao „modernom mitu“, s njegovim devetnaestostoljetnim „misterijima“. Istraživanje mitova Caillois tu, između ostalog, povezuje s entomologijom, vjerujući u analogije između zakonitosti životinjskog svijeta i struktura ljudskih mitova i imaginacije. Marcel Mauss, koji je knjigu pročitao u rukopisu i potom pomogao da je se objavi, uputio je Cailloisu 1938. s tim u vezi zanimljivo pismo. Pohvalio je konkretne analize u knjizi, ali udio koji u sadržaju ima „opća biologija“ prema Maussu je slabo utemeljen. „Filozofija biologije nema nikakve veze s filozofijom društva“, presuđuje Mauss, pa dodaje: „Ali ono što vjerujem da je sveopće zastranjenje, a čija ste žrtva i vi sami, jest ta vrsta apsolutnog iracionalizma s kojim završavate, u ime labirinta i Pariza, modernog mita - ali ja vjerujem da ste u ovom trenutku to svi, vjerojatno pod utjecajem Heideggera, bergsonovca koji je zaglibio u hitlerizmu...“ Na kraju, Mauss bez okolišanja profilira mladog Cailloisa i daje mu savjet: „Ukratko, ja ne mislim da ste vi filozof, čak ni po struci. Vjerujte mi, ostanite u svojoj sferi mitologije.“ No, protivno Maussovoj generalizaciji, Caillois nije bio hajdegerovac; uz Bachelarda, njegovi su filozofski orijentiri bili netipični: Fichte i suvremenici Rudolf Carnap, Hans Reichenbach i Philipp Frank.
Knjiga Čovjek i sveto polazi od dihotomije sveto/profano u životu društava i pojedinaca; to su „dva komplementarna univerzuma“, odijeljena i uzajamno isključiva, a religiozan čovjek tek u sferi sakralnosti živi i djeluje puninom svojeg bića. Vrhunac sakralnosti je svetkovina, koja dočarava obnovu „zlatnog doba“, iskonskog stanja čovječanstva. Sakralnost je sustav koji je čovjeku kroz tisućljeća omogućavao da razumije kozmos i prirodu s njihovim tvoračkim i razornim silama, i da u nekoj mjeri upravlja njima. U modernom društvu koje obilježava bujanje individualizma, gubitak tradicionalne sakralnosti sa svetkovinama i ritualima ima razorne posljedice jer njezino prazno mjesto zauzima rat kao izopačena svetkovina modernosti. Čovjek i sveto jedna je od Cailloisovih najpoznatijih knjiga, premda će se njezina šira recepcija dogoditi tek nakon drugog, ponešto proširenog izdanja (1950) i pojave engleskog prijevoda (1959).
U Pariz je 1939. prispjela Victoria Ocampo (1890-1979), argentinska književnica, osnivačica i urednica glasovitog časopisa Sur ('Jug') i istoimene izdavačke kuće, mecena umjetnosti i liberalna politička aktivistica. Caillois prihvaća poziv da kao njezin gost boravi nekoliko mjeseci u Argentini i ondje održi niz predavanja. Hitlerov i Staljinov napad na Poljsku i početak Drugoga svjetskog rata odgađaju Cailloisov povratak. Niz predavanja protiv nacizma koje je u ljeto 1940. održao u Montevideu na poziv britanske ambasade također je umanjio izglede za skori povratak u Francusku. U međuvremenu, Cailloisova djevojka Yvette Billod rodila je u Francuskoj njihovu kćer te se obje, na inzistiranje Ocampo, početkom 1941. pridružuju Cailloisu u Argentini; iste godine mladi roditelji sklapaju brak. Caillois se povezuje s protunacističkim pokretom Slobodna Francuska generala De Gaullea i 1941. pokreće časopis Les lettres françaises, čije izlaženje u Buenos Airesu potpomaže Ocampo. Časopis postaje važno glasilo u izbjeglištvu za tadašnju francusku književnost. Uz redovite Cailloisove priloge, u njemu objavljuju pisci vrlo raznolikih estetičkih i političkih usmjerenja: André Gide, Jules Supervielle, André Malraux, Paul Valéry, Denis de Rougemont, Emmanuel Mounier, André Breton, André Masson, Louis Gillet, Émilie Noulet, Jacques Maritain, Victor Serge, Saint-John Perse, Julien Benda, Étiemble, Henri Michaux, Benjamin Fondane, Louis Aragon, Jules Romains, Max Jacob, Marguerite Yourcenar i drugi. Časopis doprinosi i poznavanju južnoameričkih književnosti u frankofonom svijetu, ranim prijevodima pjesama Gabriele Mistral (dobitnice Nobelove nagrade 1945) i proza Jorgea Luisa Borgesa (pripovijetke „Babilonska lutrija“ i „Babilonska knjižnica“).
Prva knjiga, nevelika opsegom, koju je Caillois objavio u novoj sredini bila je Detektivski roman (Le roman policier, Buenos Aires 1941), s dugačkim podnaslovom: „Ili kako se inteligencija povlači iz svijeta eda bi se posvetila svojim igrama i kako društvo u njih upleće svoje probleme“. Knjigu je 1942. pohvalio Borges u časopisu Sur, odbacivši ipak, kao odviše determinističku, Cailloisovu sociohistoričku tezu da je „detektivski roman“ ponikao u krugovima francuske tajne policije. Prema Borgesu, ta književna vrsta, koja „predstavlja red i obvezu da se izmišlja priču“ te po tome odudara od vladajućeg (francuskog) duha „književnosti našeg vremena“, anglosaksonski je izum i svoj nastanak najviše duguje E. A. Poeu.
U knjizi Moći romana (Puissances du roman), izdanoj 1942. u Marseilleu, Caillois još uvijek razmatra književni fenomen romana kao „profanu degradaciju“ mita. No, tijekom ratnih godina on se postupno udaljava od svojih glavnih nazora iz 1930-ih. Zbirka četiriju eseja, uobičajeno tematski raznovrsnih, pod naslovom Sizifova stijena, objavljena prvo na španjolskom pa na francuskom (La roca de Sísifo, Buenos Aires 1942; Le rocher de Sisyphe, Pariz 1946), objedinjena je mišlju o stvaranju civilizacije kao sizifovskom projektu. Stabilnost kulture pred naletima barbarizma ovisi o njenoj spremnosti da žrtvuje materijalne pogodnosti uime moralnih ciljeva i viših vrijednosti. Knjiga pod naslovom Općinstvo jakih: sociološke studije (La communion des forts: études sociologiques), objavljena 1943. u Meksiku i 1944. u Marseilleu, uključuje ranije eseje o sektama i elitama, reinterpretirajući ih u smislu otpora demagogiji i fanatizmu masa, „koje se čine sposobnima samo za strah, zlopamćenje i zavist“. Sljedeća knjiga, Obmane poezije (Les impostures de la poésie), objavljena 1944. u Buenos Airesu i potom 1945. u Parizu, svodi račun s romantičarskim, i nadrealističkim, kultom pjesništva kao sijela tajne i „nadnaravnog daha“ inspiracije.
Nakon povratka u Pariz 1945, Caillois se neko vrijeme ponajviše bavio različitim uredničkim poslovima: priredio je 1946. knjigu Lautréamontovih radova za Joséa Cortija, znamenitog pariškog izdavača nadrealističkih pisaca; bio je član uredništva časopisa Confluences, pokrenuog u Lyonu u doba okupacije i 1945. prebačenog u Pariz; također suuređuje kratkovjeki frankofoni „transatlantski“ časopis La licorne (1947-1948). Kod izdavača Giarda i Droza objavio je 1948. kritičko izdanje Montesquieuove Istinite povijesti, a potom je priredio i u biblioteci Pléiade nakladnika Gallimarda u dva opsežna sveska 1949. i 1951. objavio sabrana djela istog klasika, dovršivši tako posao na kojem je započeo raditi još 1938. S Gallimardom je 1945. sklopio ugovor o uređivanju biblioteke pod naslovom „La croix du Sud“ ('Južni križ'), namijenjene izdavanju prijevoda iz južnoameričkih književnosti (prvi naslovi u njoj, Borgesovi Izmišljaji i roman Doña Bárbara Rómula Gallegosa, izaći će 1951). Poznata je kasnija Borgesova opaska da je njegov put do svjetske književne slave bio otvoren smjelim prijevodima na francuski kojima su ga zadužili Néstor Ibarra i Caillois: „dok se nisam pojavio na francuskom, bio sam praktično nevidljiv - ne samo u inozemstvu, nego i kod kuće u Buenos Airesu“.
Kao predavač Caillois je surađivao s École pratique des hautes études i uz to držao nastavu na Liceju Michelet, ali stalno zaposlenje u visokom školstvu nije mogao dobiti. Za njegovu „fenomenologiju mašte“ koja se ne želi zatvoriti u samo jedan odjeljak znanja, nego podjednako smjelo zalazi u sociologiju, folkloristiku, mitologiju, psihologiju, prirodoslovlje i književnost, nije se našla koliko-toliko odgovarajuća sveučilišna katedra. Tako se 1948. zaposlio u UNESCO-u kao viši činovnik zadužen za program književnog prevodilaštva; tu je ostao do 1971. Pod okriljem te svjetske organizacije pokrenuo je 1952. interdisciplinarni humanistički časopis Diogène, koji će uređivati do kraja života. Od prve se supruge razveo 1948; u UNESCO-u je upoznao Slovakinju Alenu Vichrovu, s kojom je sklopio brak 1957.
U prvim godinama nakon povratka u Francusku objavio je nekoliko autorskih knjiga, među kojima je najvažnija Babilon: oholost, zbrka i rasulo književnosti (Babel: Orgueil, confusion et ruine de la littérature, 1948), svojevrstan nastavak raspravljanja započetog u Moćima romana. U manjoj knjizi Opis marksizma (Description du marxisme, 1950) ne bavi se toliko marksističkom doktrinom koliko njenim naglim širenjem i gotovo sveopćim prihvaćanjem u intelektualnom svijetu, što Caillois drži neopravdanim i skandaloznim. Taj će tekst poslije uvrstiti u knjigu Pristupi imaginarnom, tada pod izmijenjenim, ironičnim naslovom „Ogled marksističkog opisa jedne ideologije koju kao znanstvenu istinu promiče jedna velesila“. Izvorni je esej Cailloisu priskrbio dva oštra kritička osvrta Rolanda Barthesa, koji je tada stao na stranu ljudi koji diljem svijeta „nastavljaju čuvati onu ideju marksizma što je podjednako nepobjediva kako za moskovski dogmatizam, tako i za buržujski pironizam“.
U knjizi pod naslovom Četiri ogleda iz suvremene sociologije (Quatre essais de sociologie contemporaine, 1951) Caillois razglaba „prikazivanje smrti“, „uporabu bogatstva“, „karizmatsku moć“ i „vrtoglavicu rata“ - sve kao pojave „sakralnosti u modernim društvima izvan okvira tradicionalnih religijskih manifestacija“. Iako se svojedobno očitovao „spremnijim boriti se protiv poezije negoli joj se prepuštati“, Caillois je 1950-ih godina objavio knjige posvećene pjesništvu u znaku divljenja i privrženosti: Poetiku Saint-John Persea (Poétique de Saint-John Perse, 1954), o pjesniku s kojim ga veže dugogodišnje poznanstvo i čiji ga lirski „enciklopedizam“ trajno fascinira; Pjesničko umijeće (Art poétique, 1958), gdje nastupa kao neočekivani i ponešto staromodni „posljednji zakonodavac Parnasa“ (Th. Mainguy). Iz neočekivana kuta Caillois je pristupio temi i u knjizi naslovljenoj Neizvjesnost koja dolazi iz snova (L'incertitude qui vient des rêves, 1956). Caillois tu ne samo da otklanja stoljetna vjerovanja u nadnaravne poruke snova poput pretkazivanja budućnosti, nego odbacuje i razne njihove kvalitete koje im se rado pripisuju i u modernoj kulturi: razotkrivanje duševnih tajni ili nagnuća koji su zapretani ili potisnuti u budnom životu (psihoanaliza i njezine izvedenice), pjesničku vrijednost snivanih sadržaja i naposljetku sposobnost snova da budu utjeha za gubitke budnog života. Prema Cailloisu, „snovi nemaju ni više ni manje smisla nego što ih imaju oblici oblakâ ili uzorci na kori stabala“. Ono što snovi unose u čovjekov život jest upravo sablasna nesigurnost i sumnja u nestvarnost kojom snovi, zbog svoje sličnosti sa stvarnim životom, obasjavaju, ili sjenče, taj život.
Najpoznatija je Cailloisova knjiga razmjerno opširna studija Igre i ljudi: maska i vrtoglavica (Les jeux et les hommes: Le masque et le vertige, 1958, prošireno izd. 1967). Nadovezujući se na slavnu knjigu Homo ludens (1938) Johana Huizinge, u kojoj se pokazuje da je igra neophodan gradivni element kulture i civilizacije, Caillois razlučuje četiri kategorije igre: agon ili nadmetanje, alea ili prepuštanje slučaju, mimikrija ili oponašanje, ilinx ili opijenost (vrtoglavica, zanos, bunilo). Prve su dvije kategorije karakaterističnije za povijesna i naročito moderna društva, a druge dvije za arhaična ili „dionizijska“. Više od ostalih, ta je knjiga Cailloisu osigurala međunarodnu znanstvenu reputaciju, u smislu originalna teoretičara kulture koji barata vrlo širokom erudicijom.
Caillois se sredinom 1950-ih pojavljuje u dvjema polemikama s izričitim političkim konotacijama. Prvu je sam pokrenuo, objavivši 1954-1955. u književnom mjesečniku La nouvelle revue française (obnovljenom 1953. nakon što je osam godina bio ugašen zbog kolaboracionizma, pa je u godinama nakon obnove zapravo nosio pokajnički naslov Nouvelle Nouvelle revue française) opširan kritički osvrt u dva dijela na Lévi-Straussovu knjižicu naslovljenu Rasa i povijest. Intelektualni put etnologa ili kulturnog antropologa Claudea Lévi-Straussa (1908-2009) ima više dodirnih točaka i usporednica s Cailloisovim: zanimanje za mitove i rana sklonost nadrealizmu, višegodišnji boravak u Južnoj Americi (u Lévi-Straussovu slučaju: sveučilišna predavanja iz sociologije i etnografska istraživanja u Brazilu), intelektualna bliskost i uzajamna naklonost s Dumézilom, namještenje na nekadašnjoj Maussovoj katedri na École pratique (1950), čemu je neuspješno težio i Caillois. Lévi-Straussova Rasa i povijest objavljena je 1952. kao jedna u nizu brošura posvećenih tematici rase i rasizma koje je prethodne godine počeo izdavati UNESCO. U svojoj kritici Caillois optužuje Lévi-Straussa za „inverzni etnocentrizam“, koji se sastoji u preuveličavanju i glorifikaciji kulturnih postignuća bespismenih arhaičnih društava i u neprijateljskom stavu prema vlastitoj, zapadnoj civilizaciji, što je samo po sebi tek simptom moderne zapadnjačke dekadencije. Lévi-Strauss je uzvratio oštrim i također opširnim odgovorom u mjesečniku Les temps modernes, prokomunističkom kulturnom glasilu koje je osnovao i uređivao Jean-Paul Sartre; tu je polemika potom i završena, razmjenom „pisama“ između dvojice suparnika. Lévi-Strauss je Cailloisa proglasio običnim etnocentristom i apologetom Zapada, pa čak i francuskim pandanom („McCaillois“) onome što je u Americi u to vrijeme značio antikomunistički političar J. R. McCarthy.
Vrlo je slično, i jednako rječito i uvjereno, Cailloisa ocijenio Aimé Césaire u svojem znamenitom eseju-pamfletu Govor o kolonijalizmu (drugo, prošireno izdanje iz 1955. teksta koji je prvotno objavljen 1950). Césaire, crni Francuz s karipskog otoka Martinika, Cailloisov vršnjak koji se u Parizu školovao na istim ustanovama, postupno je stekao pjesničku slavu nakon što je 1939. objavio spjev Zapisi o povratku u rodnu zemlju (prema Bretonu, to je „ništa manje nego najveći lirski spomenik našeg doba“). Caillois mu je 1945. jednu pjesmu uvrstio u Lettres françaises i poslao mu primjerak svoje knjige Obmane poezije, a znamo i da Césaire nije odobravao u njoj iznesene poglede na pjesništvo. Kao pjesnik nepokolebani nadrealist, a u politici uvjereni komunist (barem do 1956, kada je istupio iz Francuske komunističke partije) i jedan od glavnih nositelja antikolonijalnog i emancipatorskog pokreta koji je nazvao négritude ('crnaštvo'), Césaire je morao loše primiti Cailloisovu kritiku Lévi-Straussa i njegovo uzimanje zapadne civilizacije u obranu od „velike izdaje zapadne etnografije“. U Césaireovu Govoru o kolonijalizmu, Caillois je u neku ruku glavni sugovornik-suparnik, daleko najspominjanije ime među zastupnicima vjere u rasno-kulturnu hijerarhiju, odnosno u ideologiju kolonijalizma, s kojima se Césaire strasno razračunava. De Maistre, Gobineau, Renan, Kipling i neka manje poznata imena pojavljuju se mnogo rjeđe. Caillois je, između ostalog, prigovorio Lévi-Straussu da njegov negativni stav prema Zapadu u korist drugih kultura paradoksalno pretpostavlja zapadnjačku „arheologiju, etnografiju i muzeje“, koje druge kulture nemaju. Césaire na to uzvraća pitanjem je li Cailloisu ikada palo na pamet da bi možda, „sve u svemu, bilo bolje da nije bilo potrebe za otvaranjem tih muzeja“...
Na zanimanje za seksualni i predatorski život bogomoljke (Mantis religiosa) i mitski status tog insekta u ljudskim kulturama, o čemu je pisao ranije, Caillois se nadovezuje u knjizi Meduza et comp. (Méduse et cie, 1960). U nepreglednom svijetu životinjske mimikrije čini mu se da vidi „univerzalni zakon“ koji daleko nadmašuje puki „imperativ preživljavanja vrste“. Na primjerima šara leptirovih krila i raznih oblika mimikrije u prirodi, razmatra začudne paralelizme između prirodne estetike i ljudske umjetnosti: instinkta i fiksiranih mehanizama na jednoj strani, fabulacije i povijesti na drugoj. Kako bismo proniknuli u smisao te duboke analogije, drži Caillois, potrebne su nam nove „dijagonalne znanosti“.
U opširnoj povijesnoj i sociološkoj studiji Belona ili padina prema ratu (Bellone ou la pente de la guerre, 1963), Caillois istražuje „modernu hipertrofiju rata“ i povezuje je sa suvremenim državama-republikama i egalitarno-demokratskim društvima, u kojima rat više nije domena vojničke „kaste“ kao u nekadašnjim hijerarhijskim i aristokratskim društvima. Pod dojmom razorno militantnog nacizma i s druge strane sovjetskog komunizma, Caillois je skeptičan prema demokraciji koja proizvodi „egalitarne, totalitarne nacije“ i vodi k „poistovjećivanju države s vojskom“: „Čini se da čovjek dosad još nije uspio biti istodobno na dobitku na jednom i na drugom polju.“
Knjigom Instinkti i društvo: ogledi iz suvremene sociologije (Instincts et société: essais de sociologie contemporaine, 1964), u kojoj je sabrao svoje starije rasprave (o „duhu sekti“ ili tajnih društava, o „sociologiji krvnika“ i druge), Caillois je zaključio niz radova posvećenih sociološkim ili socijalnoantropološkim temama. U zadnjem razdoblju života i rada, također vrlo plodnom, njegove preokupacije sužavaju se i uglavnom svode na književno i estetsko polje. Iako su svi oni međusobno isprepleteni, moguće je donekle razlučiti glavne pravce kojima se pritom kretao. U „opću fenomenologiju imaginacije“ i poetologiju mogu se svrstati zbirke eseja naslovljene Slike, slike... Ogledi o ulozi i moći imaginacije (Images, images... Essais sur le rôle et les pouvoirs de l'imagination, 1966) i Kosine (Obliques, 1967). Tu spadaju i rekapitulacijske zbirke Pristupi imaginarnom (Approches de l'imaginaire, 1974), s tekstovima koji su „koncepcijom, ako ne i formulacijom, raniji od 1945.“ i koji govore „o korijenima i djetinjstvu mojih preokupacija“, te Pristupi poeziji (Approches de la poésie, 1978) - uz napomenu da su u prvu uvršteni i radovi o odnosu znanost-ideologija (na primjeru psihoanalize i marksizma).
Jedna od užih tema u tom okviru jest fantastika. Njoj je posvećena knjiga U srcu fantastičkog (Au cœur du fantastique, 1965), u kojoj, kroz razmatranje izabranih književnih i likovnih djela, Caillois nastoji dokučiti neuhvatljivu bit fantastičkog fenomena. Ona se, misli Caillois, skriva upravo u podmukloj rubnosti, u neočekivanim i uznemirujućim naznakama, a ne u promišljenim tvorevinama u kojima fantastičko postaje obvezujuće „načelo novog poretka stvari“ pa posvudašnja neobičnost zapravo dokida samu sebe, kao u bajkama, znanstvenoj fantastici ili Boschovim i Arcimboldovim slikama. Usporedo s tim istraživanjem, Caillois je priredio dvije opsežne antologije iz svjetske fantastičke (i „oniričke“) književnosti. Prva je objavljena još 1958. u izdanju Francuskog knjižnog kluba, pod naslovom Fantastika: šezdeset jezovitih pripovijesti (Fantastique: soixante récits de terreur), donoseći izbor priča iz europskih, azijskih i američkih književnosti. Antologija je, uz određene izmjene u odabiru, objavljena ponovno 1966. kod Gallimarda, u dva sveska, pod naslovom Anthologie du fantastique. Druga antologija, objavljena 1962. također kao izdanje Francuskog knjižnog kluba, nosi naslov Moći sna (Puissances du rêve) i okuplja „drevne i moderne tekstove“ podijeljene u dvije cjeline: „Kinesku dijalektiku“ i „San u književnosti“. U potonjoj nalazimo niz autora od Apuleja do Julia Cortázara, a među njima je i Ksaver Šandor Gjalski (s pripovijetkom „San doktora Mišića“). To je jedina Cailloisova knjiga dosad prevedena na hrvatski.
U trajnom fokusu Cailloisovih razmišljanja o imaginaciji i estetici nalaze se analogije između prirodnog kozmosa i ljudskog društva i kulture. O jednom aspektu te analogije govori rasprava Disimetrija (La dissymétrie, 1973), istraživanje neprestane preobrazbe koja, jednako u prirodi kao i u životu ljudskih društava, narušava uspostavljene ravnoteže. Metodologiju sličnu onoj u radovima o bogomoljki Caillois primjenjuje u još jednoj monografiji: to je Liganj: ogled o logici imaginarnog (La pieuvre: essai sur la logique de l'imaginaire, 1973), o prepletanju empirijskih znanja i imaginacije o morskoj „nemani“, lignju ili hobotnici. Misao ili slutnja koja ga vodi u tim potragama sažeta je u naslovu jedne od posljednjih knjiga objavljenih za života: Polje znakova: osvrt na jedinstvo i kontinuitet fizičkog, intelektualnog i imaginarnog svijeta ili prvi elementi poopćene poetike (Le champ des signes: aperçu sur l'unité et la continuité du monde physique, intellectuel et imaginaire ou premiers éléments d'une poétique généralisée, 1978).
Kao što je to u ranijem razdoblju bila bogomoljka, u kasnom razdoblju Cailloisova opsesivna tema i povlašteni uzorak dubinskog doticaja prirode i kulture/imaginacije postaje kamenje. Potkraj života Caillois je bio poznat kao vlasnik ponajljepše mineraloške zbirke u Parizu. Osim mnogih pasusa razasutih po drugim tekstovima, ta je fascinacija proizvela trilogiju posvećenu mineralnom „kraljevstvu“: Kamenje (Pierres, 1966), Pismo kamenja (L'écriture des pierres, 1970), Promišljeno kamenje (Pierres réfléchies, 1975). Beskrajnim varijacijama svojih oblika, uzoraka i boja, kamenje ne nudi samo začudni protusvijet čovjekovoj likovnoj umjetnosti; u njemu se kanda skriva i nekakva do krajnosti poopćena, apstraktna književnost: „Prema kamenju se odnosim s poštovanjem, ali kao prema neosjetljivim mineralima, što ono jest i ostaje. (...) Međutim, više puta mi se dogodilo da pomislim da je također prikladno vidjeti u kamenju neku vrstu pjesama, kao i, s druge strane, tražiti u fikcijama vječnost kamena“ (piše Caillois u Polju znakova). U Promišljenom kamenju kaže da je ponekad imao „preuzetnu“ želju da uzmogne dati jedan jedini doprinos „sveukupnoj sumi poslovicâ, koje su anonimne i trajne; kamenje je nenadmašivo anonimno i trajno“. Cailloisove meditacije o kamenju kreću se u svim smjerovima; na jednoj strani čitamo da je „kamenje svijet za sebe, možda čak svijet sâm, na kojemu je sve ostalo, a čovjek ponajprije, tek izraslina bez trajanja“ (Rijeka Alfej). Na drugoj, pak, strani Caillois zaključuje da ljudska misao može biti tvrđa i trajnija od kamena: „valjan argument teže je razbiti nego stijenu“ (Polje znakova).
Trilogija o kamenju svakako je više književnost negoli „znanost“, čak i u njezinoj „dijagonalnoj“ varijanti. Namjerno je mješovita i zbirka Polja šahovske ploče (Cases d'un échiquier, 1970), najheterogenija Cailloisova knjiga, sastavljena od eseja, osvrta, crtica i pripovjedaka. Poslije 1961. Caillois napokon prihvaća i ulogu praktikanta ili stvaraoca književnosti, uz onu njezina teoretičara i istraživača. Zapravo, on je pisao lirsku i fikcijsku prozu i ranijih godina, poput pripovijetke „Hladno krilo“ (L'aile froide), koju je 1938. predao u Nouvelle revue française, da bi je ipak povukao prije objavljivanja kao „odviše lirsku“ (objavljena je 1989). Prvo manje-više fikcijsko djelo koje je dao tiskati bio je Poncije Pilat (Ponce Pilate, objavljen kao knjiga 1961), u podnaslovu žanrovski određen kao récit (priča, pripovijest, novela). Slijedi slična pripovijest „Noa“ (Noé, prvi put objavljena 1966. u časopisu La revue de Paris), zatim meditativna „Pripovijest o deložiranom“ (Récit du délogé, objavljena 1969. u časopisu Le nouveau commerce), pa onda još nekoliko pripovjedaka koje su sabrane u bibliofilskim izdanjima nakladnika Fata Morgana iz Montpelliera, naslovljenima Tri lekcije iz Tmine (Trois leçons des Ténèbres, 1978) i Svjetlost snova (La lumière des songes, 1984). Kod toga je nakladnika 1967. izašlo prvo izdanje Cailloisove zbirke eseja Kosine, a 1977. i svojevrsna fantastična priča Mali vodič za sablasti po XV. pariškom okrugu (Petit guide du XVème arrondissement à l’usage des fantômes) te potom niz izabranih naslova iz Cailloisova opusa, u opremi za ljubitelje tiskarskog umijeća.
U posljednjoj godini života Caillois je, uz ostalo, objavio autobiografsku knjigu naslovljenu Rijeka Alfej (Le fleuve Alphée, 1978). U njoj je svoj život, i život ljudi općenito, pa i sudbinu čovječanstva, prispodobio mitskoj rijeci koja teče iz grčke Arkadije, utječe u more i, ne pomiješavši se s njim, ponovno postaje mala rijeka na Siciliji kako bi ondje paradoksalno nestala na izvoru Aretuzi (Alfej je ujedno i riječni bog, zaljubljen u nimfu Aretuzu). Iako pruža zanimljive uvide u Cailloisovo odrastanje i intelektualno formiranje, ta je autobiografija više meditativna nego faktografska, a svođenje računa u njoj rezignirano je i melankolično: premda je proteklo kroz more ideja i knjiga, Cailloisu se čini da je njegovo životno djelo s pravom osuđeno na zaborav i naposljetku samo instinktivno svjedočanstvo pojedinačne egzistencije. Najizravnija dopuna ili naličje te autobiografije - u smislu njezine „vanjske“ strane - nalazi se u zbirci Susreti (Rencontres), objavljenoj iste godine. Tu su sabrane studije, portreti i uspomene posvećene piscima, filozofima i učenjacima koji su Cailloisa ponajviše privlačili (ili ga u nekom trenutku zainteresirali) ili koje je osobno poznavao.
Caillois je 1971. izabran za člana Francuske akademije, nešto prije svojeg nekadašnjeg rivala Lévi-Straussa (pa i znatno starijeg Dumézila). Umro je nenadano, od moždane kapi, potkraj 1978. Među nedovršenim rukopisima ostala je studija Mit o jednorogu (Le mythe de la licorne), čija će napisana poglavlja izdati Fata Morgana 1991. U ostavštini je pronađena i jedna pjesma, jedina u Cailloisovu opusu koja je „tipografski prepoznatljiva kao takva“ (H. Bianciotti), pod naslovom „Skica za jedno povjeravanje“ (Brouillon pour une confidence, 1979). Nakon Cailloisa stolicu broj 3 u Akademiji naslijedila je Marguerite Yourcenar, prva francuska akademikinja, koja je u skladu s tradicijom održala pristupni govor s pohvalom predšasniku; govor je naslovljen „Čovjek koji je volio kamenje“.
Pripoviješću o Ponciju Pilatu Caillois se pridružio nizu književnih obrada te biblijske teme (A. France, M. Bulgakov, F. Dürrenmatt...), čiji je junak oduvijek zagonetan. Pilatova je uloga u Isusovoj povijesti mogla biti sporedna i posve epizodna, ali su je spisi Isusovih sljedbenika učinili suviše kompleksnom za to. Poznat je razorni pasus posvećen Pilatu u Nietzscheovu Antikristu, gdje se za Pilata kaže da je „u cijelom Novom zavjetu jedan jedini lik vrijedan poštovanja“. I filozof Giorgio Agamben, u knjižici Pilat i Isus (2013), zaključuje da je „Pilat možda jedini pravi 'karakter' u Evanđeljima“ - u smislu potpunosti i slojevitosti, dinamičnosti i životne proturječnosti slike koja nam je o njemu pružena. Sudeći prema evanđeoskim izvješćima, malo je nedostajalo da taj rimski upravitelj Judeje (rimske provincije od 6. godine kršćanske ere) oslobodi Isusa koji mu je bio priveden na sud. Naposljetku se ipak priklonio razlozima koji nisu bili njegovi intimni i dopustio da se neobičnog prijestupnika razapne. U Pilatovu odnosu prema Isusu ima naznaka simpatije, a ni njegovi filozofski i pravosudni nazori ne idu u prilog osudi na smrt koju traže židovski vođe; na kraju ipak prevagu odnose politički razlozi, i možda oni karijeristički. Kao dodatni razlog za oslobađajuću presudu pojavljuje se (u Matejevu Evanđelju) i ponešto zagonetna poruka Pilatove žene, koja ga moli da se „nikako ne miješa u stvar toga pravednika, jer sam danas u snu mnogo pretrpjela zbog njega“. Poslije su kršćanske legende i teologije različito tumačile takav Pilatov stav prema Isusu i konačan rasplet sudskog postupanja koji je on vodio. U nekima se on prikazuje kao „kršćanin u duši“, potonji obraćenik na kršćanstvo, pa čak i mučenik; prema drugima, počevši od Euzebija iz Cezareje, Pilat je svoj život, nimalo neočekivano, okončao samoubojstvom. Kršćani u Egiptu i Etiopiji štuju ga kao sveca. Pilatova žena, za koju se s vremenom iznašlo ime Prokula ili Prokla, svetica je i dandanas za sve pravoslavne crkve. Posve suprotno tome, na Zapadu se u ranom srednjem vijeku, najprije kod Bede Prečasnog i Rabana Maura, pojavila ideja da je neugodni san koji je Prokulu potaknuo da pošalje upozorenje Pilatu potekao od sama Sotone. Poslije je i Luther mislio da je to bio vražji pokušaj da se omete tijek zbivanja što vodi prema Raspeću i Uskrsnuću. Da je Pilat poslušao ženinu molbu i slijedio svoju vlastitu prosudbu Isusova slučaja, utemeljiteljski događaji kršćanstva ne bi se odigrali.
Uzmemo li da evanđeoska izvješća manje-više odgovaraju stvarnom tijeku događaja (što, naravno, nije nimalo sigurno), Pilatovo kolebljivo sudovanje po tužbi protiv stanovitog Ješue iz Nazareta bilo je zaista jedan osobito povlašteni povijesni trenutak u kojem sudbonosno djeluje Lukrecijev clinamen, usmjerujući zbivanje na jednu ili na drugu stranu, s krajnje dalekosežnim posljedicama. Cailloisova pripovijest razmatra mogućnost koja se, možda samo „za dlaku“, nije dogodila. Ona je po tome primjer književnosti na temu alternativne povijesti (kao i, primjerice, roman Philipa K. Dicka Čovjek u visokom dvorcu, objavljen godinu dana poslije Cailloisova Pilata). No, Cailloisov postupak uključuje još jedan okret. Njegova pripovijest konstatira da, zahvaljujući Pilatovoj neočekivanoj hrabrosti i oslobađajućoj presudi, „nije bilo kršćanstva“, ali se zapravo ne bavi svijetom lišenim kršćanstva (ne upušta se u njegovu mukotrpnu rekonstrukciju ili ekstrapolaciju). Osim Pilatovih dvojbi i muke sa savješću, glavninu pripovijesti zauzima zamišljanje svijeta u kojem kršćanstvo postoji. (Slično se i u Dickovu romanu pojavljuje knjiga koja govori o svijetu u kojem su Osovinske sile izgubile Drugi svjetski rat.) Tu dosjetku omogućava lik vidovnjaka i nadnaravnog sveznalice Marduka, Pilatova prijatelja, koji do u tančine predviđa svijet i povijest kakve poznajemo, ali koji se ipak neće dogoditi. Mardukova vizija povijesti što se ima odvijati ako Pilat postupi kako se od njega očekuje podsjeća, naravno, na Borgesa, naročito na pripovijetke „Alef“ i „Funes pamtilac“ (kojega je Marduk obrnuta inačica). Mardukova nepregledna vizija budućnosti uključuje, neizostavno, i knjigu Poncije Pilat čiji je autor stanoviti Caillois, odnosno, točnije rečeno, „francuski spisatelj“ kojemu Marduk, vrsni poznavatelj zakona jezičnog razvoja kao i svega ostalog, predmnijeva „prihvatljivo ime“. Pa ipak se na kraju ispostavlja da je nadnaravno genijalni Marduk, Pilatovom zaslugom, posve u krivu.
No, ako se nije ostvarilo ništa od budućnosti koju je Marduk predvidio (i koju danas poznajemo kao prošlost našeg svijeta), otkud se u tom alternativnom svijetu uopće zna za osobu Poncija Pilata i zašto bi u njemu itko imao razloga pisati knjigu o slabo poznatom petom prokuratoru Judeje? Ako nije osudio Isusa i time omogućio nastanak kršćanstva (pa mu se ime spominje čak i u posvećenim formulama ispovijedanja te vjere), Pilat je za povijest gotovo posve beznačajna osoba. Pobijedivši svoj kukavičluk, postigao je anonimnost. Ne, doduše, posvemašnju, jer ga nepovezano s Isusovim slučajem spominju rimsko-židovski pisci Filon Aleksandrijski i Josip Flavije. Činjenica da je oslobodio neznana pučanina i samozvana židovskog kralja Ješuu iz Nazareta teško da bi igdje bila zabilježena. U knjizi o jednom rimskom provincijskom dužnosniku za kojeg ne zna nitko osim stručnjaka za povijest Carstva, i koji se očito nije najbolje snalazio na svojoj funkciji, priču o sudovanju Isusu autor mora izmaštati. Pišući tu priču, slično Borgesovu Pierreu Menardu, piscu novog Don Quijotea, pisac Poncija Pilata ponavlja riječi već postojećeg teksta. No, za razliku od Menardove situacije, u svijetu Poncija Pilata izvorni tekst ne postoji, jer ne može postojati. Prikazujući nama odnekud poznatim riječima susret Poncija Pilata i Isusa, njegov pripovjedač nije u opasnosti da počini plagijat ili bude neoriginalan, jer u svijetu bez Raspeća i Uskrsnuća nema ni Evanđelja.