„Jezik je svijet, ali nevidljiv. Svijet je jezik, ali vidljiv.“[1]
Doima se već neko vrijeme da riječi ne znače mnogo. Dvojaki je smisao tog iskaza: izražajna vrijednost riječi kopni, a njihov se značenjski raspon sužuje. Kao da su se izlizale i otrcale dugotrajnom uporabom i obeščastile lakomislenom ili pak tendencioznom zloporabom. Time su izgubile ne samo sjaj svoje vanjštine, nego i kakvoću svoje nutrine. U ekonomiji društvenoga protokola leksička valuta devalvirala je prekomjernom uporabom, ravnajući se prema nestalnome tečaju odveć učestale i trivijalne komunikacijske razmjene. No, nije samo sveopća barbarizacija jezika – potpomognuta nekritički preuzetim anglizmima i sveprisutnim komunikacijskim platformama – dovela do leksičke anemije i svakojakih jezičnih anomalija. Tome je pridonijela i znanstvena specijalizacija koja je jeziku oduzela njegovu mekoću i savitljivost, bujnu raskoš i neukrotivu pustopašnost. A sustavno raščaravanje jezika dosljedno je sprovedeno u okvirima analitičke filozofije posredovanjem novopozitivizma (izgrađivanje umjetnih, odnosno idealnih jezika) i filozofijom običnoga jezika (svakodnevna jezična uporaba). Ta je hajka protiv imaginativne naravi jezika bila osobito razvidna tamo gdje se analitička misao – svojim aseptičnim instrumentima – drznula dirnuti u retoričku riznicu tropa, poglavito u figuru metafore i njezine izvorne, nesvodive slikovitosti. No i u nasuprotnome taboru riječi su kanda zakazale u svojoj prvobitnoj funkciji. Popularizacija književnoga poziva platila je danak matematici velikih brojeva, pa se tako riječ profanirala bivajući uglazbljenom lakim notama „stvarnosne proze“ i „kritičkoga mimetizma“ – kao i onime što Grbić naziva „žurnaliziranom literaturom“ – ili je pak skliznula u autoreferentno i nepronično stihotvorstvo. U oba slučaja čini se da je zabačena izvorna funkcija jezika. On je, naime, ponajmanje sredstvo komunikacijskoga ophođenja (protočnoga ili zakučastoga); jezik je ponajviše i prije svega – svjetotvorna pojava. Kada je riječ o meritumu spisateljske kompetencije, pravo pitanje nije „što je pjesnik htio reći?“, nego kakav je svijet u književnosti on stvorio, kao i temeljem kojega je htijenja i kojim sredstvima to postignuće ostvario.
Ne tako davno Annie Le Brun ustvrdila je da je „u manje od deset godina jezik postao sjena samoga sebe do te mjere da čak više nije ni nositelj sjene stvari.“[2] A nije puno vremena prošlo ni od trenutka kada je Breton ustvrdio da se naši najpouzdaniji razlozi postojanja nalaze upravo u igri riječima, proglasivši neposredno potom smrt jezičnim igrama da bi uskliknuo: „riječi vode ljubav!“ Dakako, način na koji Breton poima jezičnu igru posve je oprečan Wittgensteinovom poimanju te sintagme. No, za potrebu našeg izlaganja važno je ustanoviti da u oba slučaja – u pragmatici svakodnevnoga govora i u žovijalnoj leksičkoj okretnosti – igra riječima ostaje ograničena svojim vlastitim okvirima, ukoliko se uvijek iznova ne obnavlja na svojem izvoru. O kakvom je to izvoru riječ? Radi se o vrelu stvaralaštva, o prvobitnome Logosu i njegovim emanacijama. U početku bijaše Riječ – tako je otpočela simfonijska pustolovina stvaranja, pri čemu bi Logos predstavljao njezin pred-takt (auftakt). A ta je kreativna pustolovina bila okončana jedinim stvaralačkim činom koji je Stvoritelj s punim povjerenjem prepustio čovjeku – imenovanjem stvorenih bića i svijeta koji ona nastanjuju. Svjetotvorna pustolovina ima dakle dva međaša: logos spermatikos na svojemu početku, i onomastičko umijeće na njezinu koncu. Tako drži Predaja[3], dočim se suvremena akademska misao zaokuplja 'znanstveno relevantnim' pitanjima, ne nalazeći na njih konačne odgovore: je li jezik stvoren odozgo prema dole, ili odozdo prema gore (bottom up)? Jesu li ga stvorili 'čuvari jezika', ili se razvio svakodnevnom uporabom u okviru zajednice. Drugim riječima, u akademskim se kuloarima raspravlja o jezičnoj kompetenciji (possession of language) i jezičnoj izvedbi (use of language). A stvaralački čin – tako drži Chomsky – ne zbiva se u domeni kompetencija, nego u domeni uporabe. Za nj to je inherentno ljudskoj prirodi koja baštini generativne jezične strukture, da bi se njima na koncu služila po načelu slobodnoga stvaralaštva.
Više od igre
Čitatelju ovdje treba odmah obazrivo dometnuti da nije odlutao krivim odvojkom, bezazleno prateći znakove krajputaše. Izložene misli nisu naime uvod u raspravu o nerazrješivim jezikoslovnim pitanjima, već neophodni preludij u spisateljsko djelo Igora Grbića. Jedinstveno mjesto u našoj književnoj sredini on zauzima upravo svojim odnosom spram izvorne funkcije jezika – spram njegova svjetotvorstva. Ta se pretpostavka jednako odnosi na raznolike književne oblike kojima se on izražava, bilo da je riječ o poeziji, pripovjednoj prozi ili pak esejistici. Grosso modo rečeno, Grbić se latio ni manje ni više nego pothvata demijurškoga stvaranja izvornoga tekstualnoga tkanja, čineći to na nadasve maštovit i kreativan način. Njegovo djelo nije kritička preslika stvarnosti (iako je stvarnošću zaokupljeno – prije svega stvarnošću jezika, ali i stvarnošću kao jezikom), niti je ono još jedan okašnjeli „književni protusvjet“ (iako odudara od trivijalne svakodnevice), nego je to svijet koji izniče iz jezika samoga na ničijoj zemlji toga zajedničkoga dobra. Budući da je izvoran, teško ga je žanrovski i sadržajno odrediti. On lavira između filoloških rasprava i esejističke proze, između leksičkih arhaizama na tragu Ivane Brlić Mažuranić i maštovite uporabe terminus technicus gradiva na tragu kozmičke imaginacije Itala Calvina. Pri tome ne treba s uma smetnuti ni Hamvasev bravurozni esejizam i njegovu osebujnu svjetonazornu potku, kao niti prodornu maštovitost Buzzatijevih pripovijedaka i njegova iznimnoga jezičnog umijeća koji nerijetko ostaje u sjeni fantastičkih i egzistencijalističkih sastavnica njegove pripovjedne ikonografije. U tome smislu Grbić je – prividno paradoksalno – ujedno i eklektičan autor, ali ne u smislu izostanka vlastitoga autorskoga glasa (upravo naprotiv), nego u smislu „izbora po srodnosti“. Uostalom, biti eklektikom danas znači nešto posve drugo; to znači biti svjestan da – za razliku od genetskih srodnika – one poetske biramo sami. To znači ne bivati po inerciji 'ljudskoga stanja', nego s punom sviješću stvoriti sebe kao autora, kreiravši ujedno i sebi pripadajuće obiteljsko stablo.
Istina je, poneke od spomenutih odlika prvenstveno se odnose na autorovo pripovjedno umijeće (San Gloana Aglatona[4], Pljunute naočale, djed pljunuti[5]), koje neće biti predmetom ovoga razmatranja. No Grbićevi eseji imaju istaknutu pripovjednu crtu, dok njegove pripovijetke sadrže esejističke karakteristike. Eseji se tako odlikuju začudnom imaginacijom, što je obilježje koje pripada ponajviše pripovjednoj prozi. A to esejističko obilježje ne proizlazi iz koketiranja s imaginativnim svjetovima koji kruže uokolo našega, već je izravno izvedeno iz leksičkoga tvoriva. Riječju, njegova je mašta jezična, a ne literarna, i upravo je to povraz kojim je ona povezana s vrijednostima autentične, izvorne literature. U najkraćim crtama kazano: precizno sondiranje riječi i umješno obiranje semantičke supstancije koja izranja na površinu jezika, Grbiću omogućuje da 'pobire vrhnje', da probire ono najhranjivije što jezik pruža. Pri tome, njegova angažiranost oko jezika nije znanstvene nego ludičke provenijencije. On riječi okreće i vrti poput rubikove kocke, onako tobože nehajno, jednom rukom, ostavljajući nas bez daha. Pa kad svi značenjski rukavci legnu u svoja korita, čitatelj se lecne u čudu, pitajući se kako mu je sve to tako spretno pošlo od ruke, kako je uspio sve leksičke i značenjske sastavnice učinkovito povezati i uštimati.
Na prvi pogled reklo bi se, dakle, da u temelju toga svjetotvornoga pothvata stoji igra riječima. No, ta igra nije nalik Bretonovome poimanju igre, a još manje Wittgensteinovom. Riječ je u stvari (eto zornoga primjera kako se jezik poigrava s višeznačjem iskaza!) o nečemu što je „više od igre“, o onome na što Breton doista i cilja u spomenutome iskazu, ukazujući na uspostavljeni ljubavnički odnos među riječima. No, Grbić ne slijedi poetska i stilska načela što ih je njegovao prvosvećenik nadrealizma. U određenome smislu u Grbića jest riječ o kopulaciji pojmova, pri čemu u tome leksičkom općenju nema ničega lascivnoga, a još manje vulgarnoga. Reklo bi se da se tu radi o donekle prikrivenome nastojanju, o onome što bismo mogli nazvati – oslanjajući se na posuđenu, spretno iznađenu sintagmu – „sakralnim zaogrtanjima“ (Neven Ušumović). Naime, radi se tu o činu poetskoga zavođenja, koji ima uroditi učinkom što prirodno proizlazi iz svake kopulacije – oplođivanjem, u ovome slučaju sjemenom riječi (logos spermatikos). Posaditi leksičku klicu iz koje će iznići još neviđeni cvijet – cjeloviti svijet. Foničke podudarnosti tu nisu slučajne: cvijet je cjeloviti svijet – on je svet. Pojam svetoga ovdje rabimo intuitivno, jer smo dojma da Grbić u svojem općenju s riječima nastoji ukazati na njihov svjetotvorni zametak koji je začet u sferi duha. Svijet što ga on u jeziku začinje sazdan je po mjeri duha, ne obratno. Pri tome, sprega jezičnoga tvoriva i duhovnoga izvorišta svezuje imanentno i transcendentno. Kapilarno se uzdižući ziđem jezika, autorova imaginacija doseže samo krovište tekstualnoga zdanja, pa začudo seže i onkraj njega.
Povezati glavu i rep, spojiti nebo i zemlju, ispreplesti ih u jezičnome tkanju, to nastojanje u Grbića ukazuje – ukoliko ne griješimo u prosudbi – na njegovu bliskost tantričkome svjetonazoru. Ta analogija proizlazi već i iz etimologije pojma tkanja. Sanskrtski pojam tantra (तन्त्र) označuje tkalački stan, iz čega proizlazi glagol tkati, pri čemu korijen tan znači produžiti, proširiti, ispresti, što u ekstenziji može doseći smisao rada, nauka, sustava. Drugim riječima, u Grbića se ne radi o kakvoj postmodernističkoj 'nepodnošljivoj lakoći' povezivanja svega sa svime po krilatici anything goes. Naprotiv, u njega je riječ o tkanju tekstualne strukture koja se, počevši od korijena riječi, širi u svim smjerovima i koja svojim ispreplitanjem obuhvaća sve stvari pod kapom nebeskom i ponad nje, ukazujući time na njihovu sveopću povezanost. Leksičko pletivo što prožima cio svijet ukazuje ujedno i na tantrički nauk po kome ista narav prebiva u svim pojavama, u svim stvarima, u svemu što jest. Naime, riječ jest u stvarima! Ona se u njima nalazi po sjemenome zametku iz kojega je svijet ponikao, i upravo na tu činjenicu Grbić nastoji ukazati svojim jezičnim igrama. (Uostalom, ne kaže li on i izrijekom: „imena jesu stvari, a stvari jesu imena“[6].) Stvaralačka gesta kojom je Grbić zaokupljen jest dakle ludička po svojoj naravi. To jest igra, ali to nije nadrealistička igra, niti je to jezična igra svakodnevnoga komunikacijskog ophođenja. To je nadasve sveta igra – līlā. Sveta igra, ili pak igra svijeta, dođe mu na isto.
Dr. Hermogen i mr. Kratil
Znakovit je moto koji u vidu ideje vodilje stoji na početku Grbićeve dvotomne zbirke eseja pod nazivom Ispravljanje vremena (Vrijeme kao jezik i Vrijeme kao svijet): „Ce Lu: Vladar Veija čeka te kako biste zajedno uspostavili vlast. Što prvo namjeravaš učiniti? / Kung Fu Ce (Konfucije): Potrebno je ispraviti imena.“ Ispravljanje vremena započinje dakle s ispravljanjem imena! Nije li to davnašnja, uvijek iznova aktualizirana pobuda svih onih pojedinaca koji su bili (ili koji jesu i danas) posebno osjetljivi za specifično ontološko stanje jezika, upravo za jezik kao određeno bićevno stanje. Ta pobuda seže sve do prvoga jezikoslovnoga dokumenta što ga baštini zapadna kultura – do Platonova Kratila. Prisjetimo se u najkraćim crtama o čemu je riječ, budući da taj dijalog u bitnome – rekli bismo – iako neizravno, određuje Grbićev odnos prema jeziku.
U dijaloškoj raspravi između Kratila i Hermogena koju moderira Sokrat, sukobljavaju se dvije jezične teze, suvremenim pojmovljem rečeno: konvencionalistička i naturalistička. Hermogen (kao daleki preteča Saussurea i njegove teze o arbitrarnosti jezičnog znaka), zagovara tezu o riječi kao tvorevini sačinjenoj na podlozi međuljudskog dogovora. Kratil pak zagovara tezu prema kojoj je svaki predmet zadobio upravo ono 'točno ime' koje mu pripada po prirodi. Moderator Sokrat u toj raspravi ima proturječnu ulogu onoga koji svoju podršku daje prvo Kratilu, a potom Hermogenu, da bi njegov konačni stav bio nepodudaran s oba prethodna. Narav tog stava varira zavisno od povijesnih interpretacija tog dijaloga. Interpretacija Gerarda Genetta[7], proizašla iz pomnog čitanja dijaloga, ne 'navija' ni za jednu sukobljenu stranu, već nastoji pokazati da one nisu proturječne kao što se to na prvi pogled može činiti. Teze se upotpunjuju tako da zajedno suoblikuju stav koji neće biti podudraran niti s jednim od navedenih. Taj stav Genette prepoznaje kao izvorno Platonov (iskazan Sokratovim posredovanjem) i imenuje ga sintagmom sekundarnoga mimologizma. Osnovna pretpostavka toga koncepta jest svođenje jezika na njegovu onomastičku funkciju, pri čemu je potrebno ukloniti sve društvene aspekte jezika kao komunikacijskog sredstva. Onomastika kao umijeće izrađivanja imena ukazuje na čovjekov odnos spram stvari, pri čemu ime predstavlja sredstvo tog odnosa. Onomaturg nastoji izraditi 'pravu', ispravnu riječ koristeći se umijećem, baš poput kakvog zanatlije. Umijeće se pak sastoji u zasnivanju jezične motivacije. Ona se ne začinje analogijskom podudarnošću, nego pomoću „uzrokovne bliskosti“. Dakle, ne pomoću metafore, već metonimijom. Radi se o podešavanju glasova i slogova riječi na način da oni posve prirodno prianjaju stvarima koje se imenuje. Ući u trag onomaturgovom umijeću znači moći detektirati etimološko podrijetlo naziva. Pri tome se ne radi o traženju izvornog podrijetla riječi (etimologija po podrijetlu), nego o traganju za podudarnostima (etimologija po sličnosti). Riječi, naime, mogu biti loše odabrane, odnosno loše izrađene.
No, taj ideal ujedno ukazuje na svoju neostvarenost u jezičnoj praksi; prema predlošku projicirane jezične istine mnoge se tvorevine riječi ukazuju kao neispravne; kao da se prvobitni nomotet prevario u samome početku. Genette ukazuje na činjenicu da za Sokrata „savršeni jezik nije nikada postojao, loše stvorene riječi su odista loše tvorene a ne deformirane s vremenom. Imenotvorac se u samom početku mogao prevariti“[8]. Ta je činjenica važna zbog toga što je iz dijaloga razvidno da prvobitna pogreška predstavlja neprihvatljivu pretpostavku i za Kratila i za Hermogena. „Za Hermogena su sva imena ispravna jer je dogovor uvijek točan čak i ako se od danas do sutra izmijeni zbog ovog ili onog razloga. Za Kratila su sva imena točna jer jezik može oponašati stvari a imenotvorac se u svojoj nadljudskoj (božanskoj) nepogrešivosti nije mogao prevariti.“[9] Sokrat, dakle, ne vjeruje u načelnu ispravnost imena. Zato u traganju za mogućnošću ispravnih imena treba – prema njemu – poći od samih stvari. No pri tome on ne smatra – poput Kratila – da je fonička izražajnost presudna za tvorbu riječi, odnosno jezika. Ta Sokratova skrupuloznost i opreznost ukazuje na specifičnu narav jezične motivacije: onomaturg se bio prevario u početku, i baš ta pogreška pretpostavlja moguću „istinitost zvukova kojoj jezik nije vjeran – i to u oba smisla te riječi: zato što je otkriva i zato što je napušta“[10]. Tako Sokrat nije ni kratilist niti hermogenist. Sokrat je „razočarani kratilist“ i odatle njegovo nezadovoljstvo. On je kratilist utoliko što kritizira jezik kakav jest, a to čini zato što sluti kakav bi jezik u stvari morao biti.
Kako se spram toga drevnog i uvijek aktualnoga prijepora odnosi Grbić? On kaže da „jezik jest kompromis, koji je po samoj svojoj biti vazda nečist, da to treba prihvatiti, i da bijega od tog nema“[11]. A kaže još i ovo: „Jezik, želi li biti čestit, a ne praktičan, samosvjestan, a ne probitačan, post duha, a ne gozba sluha − mora uzdisati ponajprije za vlastitom smrću. Takav jezik mora znati da uvijek izgovara dio, zanemarivi dijelak svega izgovorivoga, i to ga znanje mora ispuniti malodušnošću. On po takvoj svojoj naravi mora čeznuti da u svakom trenu bude kadar izreći sve, da bude govor bitka samog, ne ovog ili onog bića, a svijest da to ne može, da nikad neće moći, mora ga navesti da se prihvati priprema za vlastiti sprovod. Najveći majstori jezika moraju biti oni koji u jezik najviše sumnjaju.“[12] Grbić je dakle, za razliku od razočaranoga kratilista Sokrata – podjednako sumnjičavi kratilist i hermogenist u jednoj osobi (poput kakvoga dr. Jekylla i mr. Hydea). No, njegova sumnja zbog te raspolućenosti nije jalova, nego konstruktivna i plodonosna. Ona rađa plodom u kojem se dotične suprotnosti preklapaju i poništavaju u njihovome nadilaženju. Štoviše, Grbić upravo iz proturječja koje je jeziku pripadajuće, izvodi njegovo dostojanstvo, a posredno i dostojanstvo čovjeka u njegovoj božanskoj perspektivi. „Govoriti jezikom u kojem jedna riječ predstavlja sve visoko, a druga sve duboko, znači živjeti duhom koji se niz svijet ogleda samo s jedne strane. Znači biti čovjek. Govoriti jezik čije riječi znače jedno i, istovremeno, suprotnost toga znači živjeti duh koji sebe-svijet vidi s obje strane, duh koji, odista, vidi uvijek samo jedno. Znači biti bog.“[13] Na tome tragu Grbić među riječima umješno probire one koje imaju isti korijen, a nasuprotno ili makar nepodudarno uporabno značenje [ruža / ružno, causalis / casualis, grd (ružan) / grdan (velik), itd.], ne bi li tako ukazao na iskupiteljsku funkciju riječi – na mogućnost da pojedinac ispravnom uporabom riječi iznova povrati svoju zagubljenu, neosviještenu, cjelovitu, božansku narav. Ili, drugačije kazano, da cjelovita riječ rasprši snene privide i razotkrije prvobitnoga čovjeka, koji je pojedincem takoreći zaogrnut.
Grbić pri tome ne zanemaruje svoju, profesionalnim umijećem utreniranu, sposobnost trezvenoga promišljanja jezika, zahvaljujući kojem u njem uvijek pronalazi nešto što mu je strano: „Znam samo da, dok govorim, kad god govorim, s dna jezika čujem šapat, koji nije moj“[14]. No, ujedno, on sve svoje povjerenje poklanja upravo takvom, nesavršenome jeziku, koji – uz malo domišljatih autorovih majstorija – progovara u svojoj prvobitnoj, rječitoj blistavosti. Grbić zapravo nije čak ni sumnjičavi kratilist koji sluti kakav bi jezik u stvari morao biti (eto i opet iskaza jeziku pripadajuće samovolje kojom on ukazuje na svoju prvobitnu funkciju – riječi moraju biti u stvarima!). On je zapravo zaigrani sumnjičavac – ili još slobodnije rečeno: sumnjičavac s demijurškim apetitom – koji prihvaća i one nesavršene aspekte jezika, ne bi li ih u slobodnoj kreativnoj igri iskoristio za tvorivo novoga, vlastitoga literarnoga svijeta. Svijeta po kojem će njegova ludička sumnja biti preobraženom u puno povjerenje spram svjetotvornosti jezika.
Budući da se imenotvorac u samome početku mogao prevariti, imena treba ispravljati. Ili makar ukazivati na njihovu nesavršenost. Grbić stoga kaže: „stručnjak za životinje možda i nisam, ali posvećenik riječi jesam. A od riječi je sve stvoreno, pa i životinje.“[15] I tada slijedi filološki tour de force putevima sanskrta, tibetskoga, drevnim indijskim književnim antologijama, sve ne bi li se ušlo u trag u stvarnosti nepostojećoj životinji, koja međutim u jeziku ima svoju imeničnu izvjesnost („kravosas“). Na koncu, u dotičnome eseju, zahvaljujući instinktu bezinteresnoga ljubitelja riječi, Grbić dolazi do neočekivanoga obrata u kojem se opreke preklapaju, u kojem pogrešno imenovane zmije upućuju na analogije koje s početnom autorovom nakanom više nemaju nikakve poveznice. Umjesto zaključka ostaje tek pouka, odnosno nagovor na (sveto) pijanstvo koje izaziva sveopće podudaranje opreka, koje jezične i druge pogreške vraća u izvorno stanje iskona. Grbić naime nije filološka tužibaba, niti je jezični policajac; on leksičke i jezične nesavršenosti rabi da bi se njima okoristio na blagodat stvaralačke slobode, koja na koncu uvijek ide u prilog jeziku samome. Zato on, s neobičnom pedanterijom koja je inače svojstvena zaigranoj djeci, riječima pristupa kao igračkama. Proučava ih, okreće, trese, pušta ih da padnu na pod, ne bi li među rastavljenim djelićima pronašao njihovu životvornu jezgru. Pa kao što šarafi, opruge i druge sastavnice nisu autić kao takav, tako i pojmovi žive od sprezanja s drugim pojmovima, žive od uporabnoga konteksta koji je pak bremenit višeznačjem i neočekivanim značenjskim poveznicama.
A te poveznice posve neočekivano pristižu iz najneobičnijega konteksta. Tako jedno b kao tek prehladom ozvučeno p dovodi do određene anegdotalne neugodnosti, koju autor lukavo promeće u događajni zamašnjak pronicljivoga eseja („Babigina bilana“). No, umjesto ispravljanja krive Drine, Grbić zauzima neočekivan stav: „Jača moja vjera da je svaka riječ, svaki glas u riječi, autentično jezično biće, koje, ako još nije poznato, treba onda upoznati.“[16] I tu se iz sumnjičavoga kratilista odjednom preobražava u zagovaratelja jezičnih anomalija, tvrdeći da je svako „'ispravljanje' 'pogrešnog' jezika u 'točan' tek još jedan oblik nasilja nad jezikom, a ne skrbi o njemu“[17]. U Grbića je ljubav spram jezika prevelika i odveć izvorna, da bi tek tako pokleknuo pred uvriježenom gramatičkom i pravopisnom pedanterijom. „Umjesto ograđivanja jezika rezervatom − uzbuđeno hodočašćenje njegovim bezmjerjem. Umjesto danosti stvorenog jezika − davanje jeziku da se stvara. Da tebe stvara.“[18] Kako to onda da na drugome mjestu iz njega neočekivano progovara gramatički znalac, filološki čistunac? Naprosto stvaralačke slobode radi. Ili kao što to ispovjednim iskazom kazuje sam autor: „Svijet koji može nastati iz samoga jezika, koji doživljavam kao protagonista svojih priča (a bogme i ne samo njih), svijet je koji me sve više fascinira svojom nepotkupljivošću, slobodom, i to prije svega imaginativnom slobodom.“[19] Riječ je o slobodi zahvaljujući kojoj ni jedan identitet nije dan po sebi, već se u kontinuiranoj igri zaogrtanja uvijek iznova prerušava i potom iznova otkriva, neovisno radi li se o identitetu osobe ili pak jezika. A da bi takav stav bio vjerodostojan – to će reći uvjerljiv s vidika književne forme koju autor rabi – on mora biti potkrijepljen autoritetom znalca, kao i oboružan učinkovitim sredstvom koje će ta poetsko-sakralna zaogrtanja i prikrivanja učiniti mjerodavnima. To sredstvo u Grbića jest – kao što je već ranije naznačeno – njegova sposobnost začudnoga poetskoga imaginiranja samoga jezika. Dostatna mu je tek i najneznatnija riječca, riječ, sintagma ili fraza, da iz nje – zahvaljujući svojoj izvornoj maštovitosti pri radu na jeziku – izvede najzačudnije opažajne izvode, da pomoću njih istka nepostojeći literarni svijet. Svijet koji u sebi tajanstveno spreže posve različite stilske i disciplinarne sastavnice.
U književnosti, baš kao i u likovnim umjetnostima – prava, istinska maštovitost ne proizlazi iz znakovitoga 'predmeta', odnosno teme koja autoru stoji na raspolaganju. Izvorna mašta – a zapravo bi trebalo preciznije reći: imaginacija – počiva u motivu što ga književnik prepoznaje u predlošku koji odabire. Nije slučajno da je imenica motiv podudarna s glagolom motivacije. Pisac – u ovom slučaju Grbić – odabire određenu temu tek onda kada i ukoliko ga određeni motiv u njoj motivira. A budući da on kao književnik pripada mediju jezika, njega može motivirati tek jezični potencijal koji se u određenome predlošku prikriva. Sav stvaralački potencijal krije se u formativnim okvirima književnosti, a ona se – kao što to dobro znamo – služi tvorivom jezika. To se drugim riječima može reći i ovako: pisac svakom riječju izgrađuje književni univerzum, stvarajući ab ovo svijet stvari putem leksičke suptancije. Jer, stvari naime nisu; one tek imaju postati, uvijek iznova nastati – u vidu palingeneze – onda kada se pred njima nađe su-stvoritelj, onaj koji u njima prepoznaje njihov jezični potencijal. Ili pak, koji u njima osluškuje i prepoznaje prvobitno sjeme riječi. Zato u Grbićevom slučaju ne vrijedi postavljati pitanje prvenstva – bijaše li prvo kokoš ili jaje, odnosno je li jezik kojim se suvereno služi nastao odozgo prema dolje, ili pak bottom up. U njega se upravo iz jezičnoga humusa postupno rađaju jestivi plodovi. No, jednako tako, da bi iz tla niknuo plod, prethodno je potrebno zasaditi sjeme. A Grbić ima rijetku sposobnost da u riječima – baš kao i u najrazličitijim stvarima – prepozna njihov sjemeni zametak, onaj logos spermatikos koji stoji na početku stvaralačke epopeje – dakle, uvjetno rečeno, ponad a ne ispod.
Višnje i prizemno
Osobito je znakovit način na koji se Grbić odnosi spram riječi koje rabi. On ih prebire onako kao što vjernik prebire po zrncima krunice. Ne mislimo pri tome na pobožnu usredotočenost koja prigodno prati taj čin, nego na taktilnu gestu pipanja jagodicama, propuštanja kuglica kroz prstohvat onim slijedom koji je zadan niskom. Iako autor zapisuje svoje misli i njihov tijek, stječe se dojam da on prema riječima ima sasvim konkretan, tjelesan odnos. Kao da ih dodirom tetoši, da ih pretresa onako kako se grglja voda ili rukom namješta kosa. U njega su „riječi pod nosom“ (Marko Marija Gregorić) ali i pod jezikom; ćute se nepcem, miluju usnicama; ne samo da se smjerno izgovaraju, nego i pomno klize natrag niz grlo, kao da je riječ o dragocjenome nektaru koji treba biti asimiliran cijelim bićem, pa jednako tako i njegovim metaboličkim vidom. I nikada ih on ne zlorabi, prisiljavajući ih da poreknu svoju narav, da se dodvoravaju, da glumataju i poziraju. Grbić riječi pušta da govore same za sebe, onako kao što se pušta zmaj na vjetru, tek lagano ih navodeći diskretnim pokretima imaginacije kojom su spojene. I nadasve: ima nečega samonikloga u njegovim tekstovima. Zahvaljujući nutarnjoj koherenciji autorovoga poetskog umijeća, oni su gotovo neovisni o stvarnosti na koju se odnose, a da opet tu stvarnost takoreći oponašaju iznutra, usvajajući njezinu organičku strukturu. Kažu da je Matisse svoje zgotovljene slike odnosio u vrt, postavljajući ih uz gredice cvijeća, iskušavajući mogu li se one održati pri usporedbi sa samoniklim izdancima prirode. Svaki Grbićev esej ima pojavnu vrijednost prirodnoga reda, no nipošto ne u smislu oponašanja. On ostavlja dojam krajolika u kojem je svaka sastavnica baš na pravome mjestu. Štoviše, u njega kao da je riječ o naslikanome, komponiranome pejzažu, koji ne imitira konkretni prizor, nego ga rekonstruira umijećem skladanja, pomno kao što se piše glazbeni kontrapunkt (ne u smislu strogoga vođenja polifonih dionica, nego u smislu nutarnje koherencije muzičkoga sklopa). A opet, to je umijeće ostvareno s lakoćom i neusiljenošću. Upravo virtuozno, i to ne u smislu izvedbene bravuroznosti (koja mu svakako ne nedostaje), nego u etimološkome smislu toga pojma (lat. virtus, grč. aretḗ).
Zahvaljujući vrlini, Grbić pak umije jednostavnim riječima progovoriti i o višnjim stvarima, a ne samo o onim prizemnima (da netočno ne kažemo niskima). Koliko on osluškuje riječi, toliko i riječi slušaju njega, pa one umiju kazati da „ono što jedino nije svejedno nema ništa ni s čim od svega toga. Čak ni s jezikom. Valjda već svatko zna da se jedino iz onoga što nije svejedno jezik vraća neobavljena posla. Valjda svatko već zna da nije svejedno jedino sve, koje jest jedno.“[20] Ili pak: „Jer sad samo još bolje razumijem koliko je jezični nagon čovjekov iznad samog čovjekova jezika. Koliko li je doista smisao jezika, i njegova učenja, povlačenje neznanja pred znanjem. Ne znanjem o činjenicama, nego o biću i biti tih činjenica. Iskorjenjivanje jedne tajne drugom: tajne koja je tama, tajnom koja je čudo.“[21] A osobito: „Osjećam da Indijanci nisu viski nazvali vatrenom vodom jer im je on bio voda koja ih je pekla kao vatra, nego prije jer su u njemu vidjeli vatrovodu, vodovatru, vatru koja jest voda, vodu koja jest vatra.“[22] Jezgrovitost njegovih uvida pregnantna je u tolikoj mjeri da mu polazi za rukom skovati i rijetko uspješne krilatice: „Vrijeme je tek nespoznati prostor.“[23]
No osim mudrosnih uvida, u mnogim njegovim esejima izloženi su naizgled efemerni plodovi rada na riječima, koji podsjećaju na onu igru što smo je mnogi upražnjavali u nježno doba djetinjstva – ponavljanje riječi sve dok ona ne izgubi svoje značenje, i postane događajno, zvučno čudo. A ima li većega čuda nego kad svagdašnje stvari i pojave postanu začudne poput stvari nikad viđenih? Od toga je možda tek neobičnije to da u Grbića pregalačka iscrpnost nije nikada zamorna. Zapanjuje nas njegova upornost u izvođenju logičkih opservacija, a nadasve minucioznih filoloških raščlambi – i to još na najrazličitijim svjetskim jezicima – a da pri tome čitatelj ima dojam da čita uzbudljivo kriminalističko štivo. Na koncu, biti začuđen zamalo je istovjetno onome biti osviješten. „A u tom osvještavanju, baš kao u osvještavanju svake vrste, ključnu ulogu igra i opet jezik. On svoje govornike obmanjuje, zbunjuje, onesvještava, tek da bi ih probudio u svijet što ga on sam, jezik, ne izražava, nego uvijek tek sugerira. Tko doista razumije jezik, on ga čuje između riječi (za pisani jezik kaže se onda da takav čita između redaka).“[24]
Iako se Grbić služi običnim, govornim jezikom, gotovo sve eseje prožima nit koja se nalazi u potki jezičnoga tkanja, one razine teksta koji se obično naziva nultim stanjem jezika. Za nj nulti jezik jest poezija. „Poezija utjelovljuje jezik, i ona ga jedina i osjeća.“[25] U tvorbenome smislu riječ je o poetici, koja je poeziji ono što je tijelu njegova nutarnja konstitucija. No, poezija je za nj još i nešto drugo. To je mogućnost da se onkraj svakoga uzusa, pa tako i postmodernističkih konvencija koje ironiju shvaćaju kao jedini legitimni pristup stvarnosti, bude autentično iskren. Cinizam je tek kržljavo naličje romantizma, kaže Grbić. A prema čemu trebamo biti više iskreni nego spram naloga ljubavi, čak i kada se služimo kanonskim formama koje su rabili mnogi prije nas? „Jer svi su soneti, osim jednog, napisani zato što je netko negdje napisao taj jedan, prvi, dok je svako volim te izgovoreno po prvi put. Sonet je uvijek imitacija; volim te uvijek original. Prvi je naučeni običaj, drugo jednokratna spontanost. Zato se volim te ne može potrošiti, jer nije usvojena konvencija, uzus, moda i tradicija, nego autentični, neizbježni odušak ljubavlju zahvaćenog srca, blažen u svojoj neukosti o svim prošlim porabama i zloporabama tog oduška.“[26] Nulto stanje jezika u Grbića predstavlja njegovu moć da bude poetičan, iskren, istinoljubiv. U književne teorije upućeni čitatelj zacijelo primjećuje u kolikoj se mjeri tako tumačeni pojam razlikuje od načina na koji ga tumači Roland Barthes (Nulti stupanj pisma).
Doći u jezik, dospjeti na svijet
Upravo na tome mjestu, na granici između jezika i svijeta, poezije i zbilje, nalazi se i razdjelnica dviju poetskih cjelina obuhvaćenih zajedničkim nazivom Ispravljanja vremena. U prvoj cjelini (Vrijeme kao jezik) eseji su probrani po prevlasti leksičkoga tvoriva kao imaginacijskoga zamašnjaka pri književnome svjetotvorstvu. U drugoj pak cjelini (Vrijeme kao svijet) postupak je uvjetno rečeno obrnut. Polazište predstavlja zatečena, iskustveno doživljena stvarnost koja se prožima 'poezijom' svjetotvornih riječi. Mogli bismo reći da u prvome slučaju Grbićevo spisateljsko stvaralaštvo može biti određeno krilaticom glasovitoga Sloterdijkova ogleda: doći na svijet, dospjeti u jezik. U drugome pak slučaju ono je određeno inverzijom toga gesla: doći u jezik, dospjeti na svijet. A gdje god da dospio, čovjek je (i opet prema Predaji) tamo dospio padom, što znači da je ontološkim motivom pada njegovo ljudsko stanje i određeno. Počev od mitema prvobitnoga čovjeka (čovjekova arhetipa) – preko čovječanstva (različitih ljudskih tipova), pa sve do padeža i njegove gramatičke funkcije, deklinacije prožimaju pojavnost svekolikoga svijeta. „Metafizički gledano – a tako se jedino i može vidjeti – čovjek, ta slika i prilika Božja, i jest čista jednina. Baš kao Bog. Ljudi su tek razvodnjavanje čovjeka. Mrvljenje arhetipskog Čovjeka na čovječanstvo. Svršetak vječnosti i početak vremena. Početak povijesti.“[27] Iako dakle unekoliko mijenja, odnosno varira, poetski registar u drugoj tekstualnoj cjelini, Grbić i dalje zapravo govori o istome – zbori jedno te isto, govori jedno. On i nadalje iz gramatičke supstancije izvodi metafizičke uvide, crpeći primjere iz riznice svjetskih jezika, pri čemu stječemo dojam da se jezik, u horizontu njegove kolokvijalne uporabe, predstavlja kao neosviješteni, 'nijemi' zagovaratelj metafizičkih istina.
Potkrjepu toj pretpostavci Grbić nalazi u mnogobrojnim primjerima iz književne baštine, ali i u samome jeziku. To se prije svega odnosi na padežne oblike prvoga lica jednine (božanska zamjenica Ja), pri čemu padeži bivaju svjedočanstvo pada (padež = palost). On nedvosmisleno ukazuje na spregu jezika i svijeta, odnosno na narav sudbine koju zajedno dijele. „Još je Konfucije uviđavno upozoravao da sunovraćanje svijeta započinje kada riječi izgube svoj izvorni smisao, a upotreba jezika postane neodgovorna. Zato se nekad vjerovalo – jer je nekad to i bilo tako – da riječ stvara, i da riječ razara.“[28] Motiv svjetotvornosti riječi tu se združuje s motivom njezine destruktivne funkcije, a u dinamici toga odnosa Grbić pronalazi provedbenu, crvenu nit većine eseja. On izrijekom kazuje: vrijeme propada, „riječi više nisu stvari“[29]. „Jezik ogrubljuje, postaje pukim sredstvom međuljudskog općenja, i zato proizvoljnim.“[30] Pri tome, Grbić ne propušta uvijek iznova aktualizirati jezični prijepor koji smo ranije spomenuli, uvijek iznova zaogrćući se sakralnim plaštem: „Ali jezik nije naš. On nam je povjeren, da on upravlja nama, da nas ispravlja, put logike i gramatike Riječi u pozadini njegovih riječi.“[31]
U sunovraćenu svijetu koji napučujemo nije stoga neobično da su stvari postavljene naglavačke. Mudrace, svećenike i teologe odmijenili su znanstvenici kao vrhunaravni posjednici istine, koja se pri tome diči još i prirokom 'objektivna'. A budući da su upravo znanstvenici suodgovorni za raščaravanje jezika, za njegovu desakralizaciju, Grbić nesmiljeno kritizira svaki vid scijentizma koji je zabacio autoritet izvorne, svete znanosti (scientia sacra). Što je drevnu znanost činilo svetom? To što je cjelokupni svijet sagledavala kao veliki simbol. Ne kao veliki znak! Jer znak u svojoj dualnoj raspolućenosti uvijek upućuje na ono što je izvan njega – označitelj upućuje na označeno. (Čitaj: riječ 'krava' upućuje na govedo koje na livadi pase travu, no ona to ne čini svojom zvučnom formom – dakle metonimijom – nego značenjskim dogovorom.). Simbol s druge strane jest ono na što se odnosi. „U početku svijet bijaše sebstvo u ljudskom liku“[32] – ističe Grbić navodom iz Brhadaranjaki upanišad. Sebstvo je pak sama čovjekova srž; ono je “Čovjek u čovjeku”. “A Čovjek, taj supstrat svakog čovjeka, slika i prilika Božja, samo je sinonim za Boga. Kad čovjek kaže ja sam, on to u govoru ne vidi, ali zapravo kaže Ja sam. Bog sam. Sam Bog.”[33] Pojavni svijet jest dakle simbol Čovjeka, simbol Boga. I upravo stoga: “svako znanje koje je raščovječeno beskorisno je, ništavno i, u konačnici, štetno”[34]. Sprega jezika i svijeta o kojoj govori Konfucije dovodi dakle do toga da se s gubitkom izvornoga smisla riječi sunovraćuje ne samo jezik nego i svijet, budući da je on – kao što kaže Grbić – zadnja faza kristalizacije jezika.
Uglavnom, u drugoj knjizi eseja autor svojom poetskom lupom proučava sunovraćeni svijet u najrazličitijim vidovima njegovih pojavnosti, nastojeći pri tome ukazati na njegovu izvornu, simboličku dimenziju. Sadržajni raspon koji te pojavnosti obuhvaća neobično je širok i raznolik. Grbić raspreda o spolnoj raskoljenosti u Isusa Krista i zahtjevnome elitizmu izvornoga kršćanskoga nauka, o estetskoj, moralnoj, ontološkoj i metafizičkoj razini kontejnera za plastiku, o pjevačevu glasu, o prvenstvu sluha pred vidom, o odgoju i obrazovanju, o pivu s okusom, o pticama, o mitemu nekrofilije u mitologijama, o strojevima, o vječnosti, o dvojakosti čovjekova bića, o tome da se čovjek plaši smrću, a ne smrti, i još o mnogim drugim aspektima, uključujući i razmatranje književnoga djela Omera Raka, Marka Marije Gregorića i Richarda Powersa. Iz tog obuhvatnoga sadržajnog okvira Grbić umješno vrca spoznajnu mudrost, koja nikada nema apologetska ili pak doktrinarna obilježja. On nikada ne snubi svoga čitatelja, ali ga međutim redovito pridobiva neusporedivom nijansiranošću opažajnih i interpretativnih finesa. Nikada ne docira, ne propovijeda i ne podučava. Ako se u njega ponegdje i pojavljuje određeni aspekt „kritičkoga mimetizma“, taj se pak odnosi prije svega na „ispravljanje vremena“ („jezika“, „svijeta“) u kontekstu izvornoga uzora prvobitne zbilje – tog arhetipskoga predloška spram kojega se sve postojanje neizbježno odmjerava. Utoliko Grbićevo ludičko općenje s riječima ima onaj izvorni mimetički uzor u oponašanju vrhovnoga Tvorca: poput Njega, on „vidi sve / povlači te konce, igra se“[35]. I pri tome zaigrano domeće: „ne kvarite moju finu, skolastičku igru kojoj je do igre, ne do rezultata“[36]. Odmah međutim 'okreće pilu naopako': „Ta opće je poznato da mene jezična pitanja ne zanimaju kao pitanja jezika, nego samo kao pitanja duha, kojega je jezik prvo i prvenstveno očitovanje“[37]. No, nije li svrhovitost skolastičke igre upravo u njezinoj spiritualnoj potenciji, u stvaralačkoj zaigranosti koja u stanovitome smislu nadilazi puko izlaganje teoloških istina?
I ako postoji neka svrsishodna pouka koja se može izvesti iz većine Grbićevih eseja, onda ona glasi: „značenja riječi ne valja nam izvoditi iz njihovih referenata, iz stvari s kojima ih povezujemo, nego iz njih samih. Iz riječi.“[38] Za razliku od glasovitoga Husserlova usklika „natrag k samim stvarima!“ kojim je takoreći utemeljena znanstvena disciplina fenomenologije (koja pretpostavlja redukciju svih danosti na njihovu pojavnost s obzirom na pripadajuću im bit), ovdje neizgovoreni usklik glasi: natrag k samim riječima! A umjesto redukcije riječi u bilo kojem smislu (na označeno ili pak na označitelja) – proklamira se njezina preobilna zalihost, koja poput vira u se uvlači svekoliku pojavnost. Ako Grbić ipak pristiže do neke jezgre ljušteći lukovicu riječi, onda se tu ne radi o redukciji poput one u lingvistici, koja se odnosi na pojavu slabljenja ili gubljenja glasova. Riječi se u njega (uvjetno rečeno) reduciraju na jezgru komplementarnih opreka, koja predstavlja svojevrsni zamašnjak jezične ekspanzije.
Svjetotvornost riječi
Ta se ekspanzija ne svodi samo na značenjsku, odnosno uporabnu vrijednost jezika, barem ne u Grbića. Za nj, ona predstavlja svjetotvornu ekspanziju koja se začinje u riječi. Unatoč njegovoj zaigranosti, on svoj spisateljski, demijurški posao shvaća krajnje ozbiljno. „Jer se, sve i da hoću, ne mogu maknuti od svoje čvrste vjere da riječ stvara svijet, da doista u početku bijaše riječ, i da riječ uistinu bijaše kod Boga, da ona, riječ, zapravo i bijaše Bog, da je ona Bog i dalje, i tako dalje i tako dalje. Sve što pišem uvijek se iznova vraća na to. Ovako ili onako. Sve što piše također se, po meni, uvijek vraća na to.“[39] Što je „to sve“ što se, po njemu, vraća na svjetotvornu narav riječi? To je prije svega čovjekov ontološki status, njegova conditio humana: „Čovjek je do srži dvojno biće i to i jest njegov osnovni, bitni smisao. On je kruna stvaranja, ali i njegov potplat. […] Metafizički, a to će reći iskonski, temeljno, čovjek je, još i više no prabiće, predbiće. On ne biva, nego jest, u vijeke vjekova (koji nisu vrijeme), na višnjem nebu (koje nije mjesto). On je jedno, jedno je on. U tom smislu on je i sve, koje se, eventualnim stvaranjem, samo rasipa, nikako umnaža i uvećava. […] Dok savršeni, idealni, metafizički, predbivstveni Čovjek može a i ne mora postati palim, realnim, tjelesnim, povijesnim čovjekom, potonji jest što jest, ali trajno i posvud pronosi prvoga u sebi, ne kao svoju mogućnost, nego kao svoju zbiljnost, jednu i jedinu svoju pravu istinu. Odatle sva čovjekova složenost, nedokučivost – njegova, a ne prirode! – odatle sva jedinstvenost i otajstvo čovjeka. On biva, a zapravo jest. A onda i jest i nije. S jedne ga strane ima, iako ga ne mora biti, s druge strane ima jedino njega. Sve nastaje iz njega, ali vrijedi i da on nastaje na kraju. U čovjeku od krvi i mesa stječu se sva zamisliva i nezamisliva čudesa. On je takav kakav jest, ali je i Čovjek bez i tračka tijela.“[40]
Potom, to je ontološki status svijeta: „Zemlja je jedina karmakšetra, jedino polje djelovanja, jedino se na njoj može propasti, ili spasiti. Sve u univerzumu postrojeno je tako da se događa radi nje, radi čovjeka na njoj, tog jedinog bića koje se može spasiti, ili propasti.“ […] „Zemlja je veličanstvena pozornica kozmičkog vremena, na kojoj vrijeme, izliveno kao korito zemljovanja, izgleda kao da nešto traje. Dok se zapravo biološki čovjek, taj majmun čovjeka duhovnog, na toj pozornici majmunira i uredno kala svoje kreveljenje na činove i prizore u njima, sve opirući se o sunce i mjesec kao mjerke njihova trajanja, i sve tek da bi se jednom ipak konačno umorio, zastao i onako zadihan prisjetio se da, gle, njega nitko ne gleda, jer ga ni nema: njega vremena, njega takvog čovjeka.“[41] Zatim, to je i svrhovitost čovjekova postojanja u svijetu u kojem je nastanjen: „Realizacija čovjeka uključuje ponajprije lučenje čovjeka od njegove nepotrebne, kičaste umnoženosti koju nazivamo čovječanstvom, a onda produbljivanje uvida u njegovu narav, do krajnje, bitne točke, u kojoj se konačno otkriva da ni taj pojedinačni čovjek nije biće ni biološko, ni sociološko, ni psihološko, ni historijsko (dakle ni zoon politikon, ni homo sapiens, loquens, amans, narrans pa čak ni ludens ili religiosus), nego – do nerazumljivosti jednostavno – slika i prilika Božja, u još jednom utjelovljenju koje sudjeluje u razigranom ostvarivanju punine različitih mogućnosti.“[42]
Nadalje, to je i ontološki status životinjskih vrsta: „Jedini smisao postojanja svake nečovječne vrste jest izraziti po jednu mogućnost nedovršenog čovjekovanja. Svaka nečovječna vrsta samo je plići ili dublji pad od čovjeka − a ne uspinjanje prema njemu! − pa se svaka samo manje ili više koprca da čovjekom opet postane, kao što alkemičari znaju da je svaki nedragi kamen samo u većoj, a svaki dragi samo u manjoj mjeri nedozrelo zlato. Svaka nečovječna vrsta po jedna je zakržljala, nemušta funkcija čovjekove punine.“[43] A, naizgled paradoksalno, to se odnosi i na takozvane nežive stvari prirode, poput naprimjer drveća: „Tako, samo tako, platana, puž ostaju ono što su oduvijek jedino i bili. Čovjek.“[44] Zbirnim iskazom kojim Grbić poantira sveobuhvatnu svjetotvornost riječi: „Sve što se događa […] događa se zbog čovjeka, jer je njegovim padom uopće postalo, kao rasuti odraz, i događa se radi čovjeka, da bi svojim motrenjem on rasute odraze prepoznao kao rasute odraze pa ih kroz sebe i u sebi ponovno sjedinio u izvor. Svijet postoji isključivo kao simbol, isključivo kao predstava. Gleda li nju netko ili ne potpuno je svejedno i predstava će se izvoditi dokle god je i zadnja varijacija odraženog, palog čovjeka ne pogleda, i prozre.“[45]
Na koncu, svjetotvornost riječi dopire i do poetike, koja stoji u srži svakog umjetničkoga stvaranja, pa tako i književnoga. Kao što je to već rečeno na početku ovoga ogleda, temeljno pitanje koje se tiče umjetničkoga stvaralaštva nije „što je pjesnik htio reći“, nego: kakav je svijet u književnosti on stvorio, kao i temeljem kojega je htijenja i kojim sredstvima to postignuće ostvario? Poduži ogled koji ovim sentencama privodimo kraju, imao je za cilj istaknuti upravo svjetotvorni karakter Grbićeva esejizma. Grbić ima svoj prepoznatljiv glas, ima svoj izbrušeni poetski stil, ima svoj prepoznatljiv svjetonazor. No, prava osobitost njegova autorstva, njegove stvaralačke geste, upravo je univerzalnost tog istoga glasa, te poetike, toga svjetonazora. Vrlina njegova spisateljskoga umijeća u tome je da je njime takoreći 'dao vlastiti glas' svjetotvornim riječima, omogućivši im da se posredovanjem prvorazrednoga esejizma iznova potvrde kao takve. Utoliko autorov književni svijet ima dvojaku vrijednosnu odliku. S jedne strane on ima integritet djela – a to će reći nutarnju koherenciju rekurzivnoga tipa (cjelina se odražava u dijelovima od koje je sačinjena i vice versa), što će reći da se odlikuje neovisnošću spram stvarnosti. S druge pak strane taj svijet ima integritet svjetonazora, što znači da ima obuhvatan doseg kojim zahvaća totalitet zbilje.
Na kraju krajeva, u Grbića se ne radi samo o svjetotvorstvu, nego upravo o sveto-tvorstvu – iako, sakralno podrijetlo bića i stvari nije potrebno stvoriti, budući da ono već jest. Ono se kao klica, kao zametak nalazi u svemu stvorenome. Sve-svijet jest svet. Piscu tek preostaje da na tu činjenicu ukaže, da budnom pozornošću prati kako sjeme postaje plod, i da po njegovu dozrijevanju taj plod jednostavno ubere. Zato, ako ćemo pravo, u slučaju Grbićeva literarnoga svijeta, njemu kao autoru nije trebalo ništa stvoriti; on je trebao tek obrati vrhnje, koje – iz nekoga razloga – nitko drugi u našem jeziku do sada obrao nije.
Igor Grbić: „Dekliniranje svijeta“, Ispravljanje vremena:Vrijeme kao jezik ⤴
Annie Le Brun, Previše zbilje, DAF, Zagreb, 2007., str. 50. ⤴
Tu riječ pišemo s velikim početnim slovom, da bismo ukazali na njezino manje uvriježeno značenje. Ne radi se naime o narodnoj predaji, ili pak o kulturnim sredstvima posredovanoj tradiciji, nego o Predaji (ili Tradiciji) koja u sebi sadrži nepatvorenu i neposredovanu mudrost iskona. U tradicionalista (predstavnika perenijalne filozofije), Predaja – koju oni još nazivaju i primordijalnom – odnosi se na prvobitni, izvorni poredak koji su svijet i bića u njem uživali prije svoga pada, kao i na mogućnost izravnoga spoznajnog uvida u (nad)narav toga poretka. Grbićevim riječima: “Predaja je nešto do čega se dolazi unutarnjim ovjeravanjem, a ne izvanjskim uvjeravanjem”. (“Od uha do uha”, Vrijeme kao jezik) ⤴
https://nemo-casopis.com/ulomci/domaci-autor/igor-grbic/san-gloana-aglotona/ ⤴
Mogućnosti 1–2/2019., 116–129. ⤴
„Kratka bilješka uz pad u množinu“, Vrijeme kao jezik ⤴
Gerard Genette: Mimiologije – put u Kratiliju, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1985. ⤴
Genette., op. cit., str. 33. ⤴
Ibid. ⤴
Ibid., str. 34 ⤴
Grbić, „Cenzura“, Vrijeme kao jezik ⤴
Ibid. ⤴
“O odu, dou, ružama...“, op. cit. ⤴
“Del“, op. cit. ⤴
“Ispovijest kravosasova“, op. cit. ⤴
„Babigina bilana“, op. cit. ⤴
Ibid. ⤴
Ibid. ⤴
Navod preuzet iz pismene korespondencije. ⤴
“Bolje nego gore“, Vrijeme kao jezik ⤴
“Ovdje i potom, sad i ondje“, op. cit. ⤴
Kišobran i(li) suncobran“, op. cit. ⤴
“Odlaganja vremena, odgađanja mjesta, kao prostor godine“, op. cit. ⤴
„Kišobran i(li) suncobran“, op. cit. ⤴
„Kratka bilješka uz pad u množinu“, op. cit. ⤴
„Ljubav, književnost − a politika?”, Vrijeme kao svijet ⤴
„Kratka bilješka uz pad u množinu“, Vrijeme kao jezik ⤴
„Od uha do uha“, op. cit. ⤴
Ibid. ⤴
Ibid. ⤴
„Lice straha“, op. cit. ⤴
„Dekliniranje svijeta”, Vrijeme kao svijet ⤴
Ibid. ⤴
Ibid. ⤴
Đorđe Balašević: Neko to od gore vidi sve (1983.). Balaševiću je Grbić posvetio i posljednji tekst u knjizi, publicistički intoniran. ⤴
„Prezimena, ili prez imena (pri čemu prez, kao u nekim krajevima, znači bez)?“, Vrijeme kao svijet ⤴
„Od godine do godine – i godina“, Vrijeme kao jezik ⤴
„Nekrofilija“, Vrijeme kao svijet ⤴
„Pivo s okusom, i bezukusom“, op. cit. ⤴
„U vremenu vječnosti“, op. cit. ⤴
„Mjesec u vremenu, sunce u vremenu, na vrijeme zemlja“, op. cit. ⤴
„Lako je pužu biti puž“, op. cit. ⤴
Ibid. ⤴
Ibid. ⤴
Ibid. ⤴