Za mnoge tragaoce, i stvaraoce, na umjetničko estetičkom polju, ponovna objava (nakon tri i pol desetljeća) prijevoda djela „O uzvišenom“ Pseudo-Longina – svojevrsne epistolarne rasprave koja promišlja nezaobilazna pitanja estetsko-umjetničke kakvoće i njena vrednovanja u govorništvu i književnosti, a koja se neuobičajenom snagom i izravnosti, živom aktualnosti, kroz gusti niz od dvadesetak stoljeća probija k nama danas – predstavlja svojevrstan događaj koji bi bilo šteta propustiti. Ovo količinski malo, ali svake ozbiljnije pažnje i proučavanja dostojno antičko intelektualno iskustvo, djelo anonimna autora iz 1. stoljeća, svoju nezaobilaznost i svoj utjecaj u oblikovanju svijesti, mišljenja, kriterija i uzusa tijekom dugih stoljeća naše civilizacije i njenih pisano mišljenih iskustava potvrđivalo je uzastopce – poput nečega što, premda naoko posve marginalno, s ruba – jer bavi se i potanko promišlja o tako efemernim stvarima kao što je pojam uzvišenosti u umjetničkom stvaralaštvu – unatoč svemu, kao neko pismo u boci, bačeno u mutni, uvijek uzburkani ocean postojanja – ustrajno i dostojanstveno plovi kroz vrijeme.

I ne samo to – utjecaj tog pisma u boci, kojega se svako toliko dohvate neki urođenici na obali (a izgubljeni pa pronađeni spis objavljivao se od renesansnih vremena do danas), čini se uvijek iznova golem. To pismo, pomalo u svojoj suštini upozoravajuće, upereno je ka bistrenju svijesti – i oštrenju odgovornosti – onih koji se bave riječju, htijući poručiti kako se riječi istresati uokolo sebe ili pisanjem na kakvu podlogu može uvijek zavodljivo i dopadljivo, no ne uvijek i na takav način da nas utjecaj njihova djelovanja usmjerava ka onom uzvišenom, u nama i u postojanju – ka onom božanskom.

Anoniman pisac dakle ovu estetsku raspravu piše u obliku pisama svome učeniku i prijatelju Terentijanu, koji u govorništvu i u književnosti nastoji iznaći svojevrstan orijentir ka mudrosti življenja općenito. S njim je autor upravo dovršio raspravu o razmišljanjima Cecilija iz Kalakte, koji je pisao o istome problemu. Poznavajući latinsku književnost, kao i antičke retorske škole i njihove glavne predstavnike, koji su djelovali stoljeće uoči nastanka ovoga djela, anonimni pisac obuhvaća u ovome djelu zapravo (kako zamjećuje u svome pogovoru prevoditelj i filozof Ton Smredel) sva umjetnička očitovanja iz kulturnog kruga antike. Sam pojam uzvišenosti on izjednačuje s onime što umjetnost čini umjetnošću, što joj daje vrijednost.

Za razliku od svog prethodnika Cecilija, čiju nakanu i trud pohvaljuje, autor ovih poučnih pisama drži da se pojmu uzvišenog u umjetničkom stvaralaštvu ne treba približavati uz pomoć definicija i primjera, već prije svega time da, kako on kaže, „smognemo snage da uzdignemo naše duše na neku višu razinu stila“. Brzo se tu prisjeća i nadovezuje onoj čuvenoj misli koja se pripisuje Pitagori, a ovdje je citirana kao da pripada Demostenu, a koja glasi da nas dvije osobine čine sličnima bogovima: činiti dobro i govoriti istinu.

Ta je misao važna za ovo djelo, jer ona utire put čitavom autorovom postupku i stanovištu, pa uviđamo kako se uzvišeno u književnom djelu ili u govorništvu prema njegovu mišljenju doseže upravo ovim temeljnim putem.

Interesantna je misao promišljenog i minucioznog anonimnog autora, koji se u ovim pismima na izvanredno pedantan, misaono dosljedan način bavio razmišljanjem o zadanoj temi, na čemu i danas – uvidjet ćemo to veoma brzo, prionemo li na čitanje ovoga djela – imamo biti i te kako zahvalni, kako „sve ono što je izvanredno ne ostvaruje u dušama slušalaca uvjeravanje nego ekstazu“. Jer ono uzvišeno, ukoliko iz govora ili pisanja „probije u pravo vrijeme i na zgodnom mjestu, potresa sve poput groma i otkrije odjednom govornikovu snagu“.

No autor već malo dalje upozorava kako tako obdareni, sposobni stvaraoci, ne smiju biti prepušteni „svome nagonu i surovoj smjelosti“, jer tada dolazi do nereda, pa oni gube svu snagu i umješnost. Podsjeća na Demostenovu misao o važnosti razboritosti u ljudskome životu, koja je potrebna i onima obdarenim nekom vrsti sreće, u protivnom, i ovo darovano gubi se, nestaje. Odnosno – taj nepoznati, vrijedni književni dar, ukoliko u rukovanju njime izostane razboritosti, gubi svoju vrijednost.

Anonimni autor rasprave „O uzvišenom“ analizira ulomke pojedinih književnih i povijesnih djela, pa će tako citirati Eshila, Tukidida, Herodota, i naročito rado analizirati Homera, kao i još neke autore, vješto upozoravati na određene pojave u stilu, odražavanje stila na dojam, osjećanje i mišljenje u onoga koji čita, baviti se pathosom, strastima unesenim u djelo… Nije naklonjen pretjerano kićenom stilu niti suviše zvučnim riječima, jer veli „da ipak nije dopušteno da se bude naduven u riječima na nesmotren način“. Neki antički poete, tako, vjeruju da su jako u zanosu, nadahnuti, a u stvari samo „govore djetinjasto“, pa se taj njihov nagomilan način pokazuje kao promašen put dosezanja uzvišenog stila.

Isto tako, i pretjerana uglađenost i sitničarenje oko nje također promašuju uzvišen stil, kao što ga promašuju i prenaglašene strasti, koje neke stvaraoce zanose „kao pijance čuvstva“.

Štetnost odražavanja pretjeranosti u čuvstvima na čitatelje ovdje može asocirati na poznati Platonov stav iz „Države“, koji u 10. knjizi tog filozofskog dijaloga ističe kako poezija može u odgojnom smislu djelovati štetno na duše pojedinaca i njihov etički razvoj, upravo zbog ovih „pretjeranih strasti“. No zna se kako je potom Aristotel ublažio ovo ponešto rigorozno gledište svoga učitelja, ukazujući na pozitivno djelovanje umjetnosti na čovjekovu dušu, kako kroz kontemplaciju i smirenje duha, tako i kroz doživljaj katarze, pročišćenja, što je ponovno povezano.

Mnoge su bistre i promišljene stvari, sve dakako vezano za poetiku, stil, izražavanje, estetsko oblikovanje i ostvarenje djelovanja istinske uzvišenosti na ljudske duše uz pomoć uporabe riječi, iznesene u ovoj malenoj knjižici, koja stane u onaj dublji, unutarnji džep kaputa, pa svojom veličinom i toplinom kao da priliježe uz područje uokolo srca, odnosno duše, svakog onog koji se ozbiljnije zanima za ovakva i slična pitanja. Primjerice, mišljenje kako, kao što se treba pripaziti da čovjeka u stvarnome životu ne zanesu takozvani pričini (prividi), poput bogatstva, časti, slave i vladarske vlasti, kao i druge stvari koje bliješte vanjskim sjajem, tako se – zamjećuje mudrac, treba pripaziti da nas po pitanju uzvišenosti stila u poeziji i prozi ne zanese ono što je u stvari samo pričin uzvišenosti. Iza takve umjetne uzvišenosti stoji samo naduta taština, veli on, koju bi bilo plemenitije prezirati nego joj se diviti.

No kada naša duša čuje istinsku uzvišenost u nekome djelu, ona se, zamjećuje se dalje, i sama prirodno uzdiže, nošena nekim plemenitim zanosom i radošću, osjećanjem koje je ispunjava kao da je ona sama stvorila takve riječi i takvu misao. Ujedno, napominje se, kako nas djelovanje lijepog i uzvišenog isto tako prirodno navodi da o tome obilno meditiramo, promišljamo, ne napuštajući našu misao tek tako…

Koji su to izvori, iz kojih proistječe uzvišenost nekog stila? Evo, do čega je dosegao ovaj nepoznati istražitelj: prva je, i najznačajnija, sposobnost za velike zamisli, druga je duboko i nadahnuto osjećanje, a obje su sposobnosti većim dijelom prirođene, dok se ostale već mogu steći i na umjetan način. A to su posebna obrada izražajnih figura, plemenitost izraza, što podrazumijeva izbor riječi, kao i govor u prenesenom i dotjeranom izražavanju, i na koncu, kompozicija ili poredak riječi.

No ono prirodno uzvišeno, što se ne da steći niti oponašati, autor vidi kao „odjek velikog duha“. Jer stil se jezični može dotjerati, kaže on, do posebnih neobičnosti, a da iza takvog stila često stoje osobito ponosne ili gorde ličnosti. Odnosno, stil se – kako se nešto dalje kaže – može gomilanjem riječi uvećati, stvoriti se time grandiozan dojam, no to nije produkt ili potvrda uzvišenosti, koja uvijek zavisi, napominjat će ovaj nepoznati mudrac, od plemenitosti osjećanja.

Mnogi se pjesnici potom, u svom stvaralaštvu, nadahnjuju veličinom duha starijih, drevnijih pjesnika, pa se potom i s njime natječu. Tako netko tko nema naročitih vlastitih duhovnih sposobnosti ipak može ka uzvišenosti biti potaknut djelovanjem veličine nekog drugog pjesnika. Bit će na primjer zamijećeno kako je baš spomenuti filozof – svakako i pisac, pjesnik Platon bezbrojnim potomcima iz mnogovodne Homerove rijeke natopio vlastite njive. Autor naime drži da ni Platon ne bi mogao kao autor rascvasti svu stilsku ljepotu svojih filozofskih zasada, a niti prodirati tako duboko do suštine pjesničkih izraza, da se nije, pun stvaralačkog žara, upustio u takmičenje s Homerom.

Drugim riječima, razne značajne stvaralačke ličnosti mogu biti lučonoše, raspaliti nečiji osobni, a uspavan, stvaralački žar, potaknuti stil da se mimezom vine put uzvišenog. A što se tiče stilskih figura, u ovom se važnom poetičkom spisu ističe kako će najuspješnija stilska figura biti ona čijom se upotrebom sakrije da se radi o stilskoj figuri…

Za kraj, da ponešto od tajni ove velike male knjige ostavimo i čitateljima, evo još jednog promišljanja nepoznatog autora ovih pisama – o velikim i manjim umjetničkim književnim djelima. On naime drži da je cjepidlačenje u književnom prosuđivanju velika pogibeljnost, jer se upravo velika djela istovremeno odražavaju i određenim manama, kojih u manjim, osrednjim djelima, nema. Zbog čega je tome tako? Zbog toga, kaže se u djelu „O uzvišenom“, što se osrednji stvaraoci nikad ne izlažu pogibelji i ne teže za visokim vrhuncima, pa se naročito čuvaju pogrešaka i neuspjelih postupaka, dok veliki stvaraoci upadaju u te mane zbog same svoje veličine, pa su one prirodan njihov dio, omaške nastale iz nepažnje, jer su ih slučajno ili nesvjesno stvorile njihove prirođene stvaralačke snage. No takva slabija mjesta ne priječe opći doživljaj određenog djela kao remek-djela, napomenut će autor koji spominje puno takvih primjera na koje je naišao čitajući Homera.

Također, interesantna je njegova opaska kako se obično sva ljudska djela radije ocjenjuje s njihove lošije strane, i kako je neizbrisivo ljudsko sjećanje na pogreške, dok brzo vene sjećanje na odlike istoga djela.

Teško je odvojiti se od ovih poučnih pisama, jer se ovdje nailazi na toliko toga čemu svjedočimo u našoj, i ne samo našoj, suvremenoj književnosti, primjerice o srozavanju stila u svakidašnjem govoru, o mrljama i izražajnim grubostima u stilu, i o drugome... Općenito, pozornost koja se daje razmišljanjima o stilu u književnosti, isticanje značajki pojedinih stilskih izraza, odnosno izraza duha u autora – primjerice izraza kao što su stil škrto obojen nekom slatkoćom, ili vrlo profinjena oštroumnost, plemenitost osjećanja, sposobnost da se služi ironijom, duhovite ali prikrivene šale, obilje humora s uglađenim završetkom, ljupkost koja ne dopušta da je oponašamo i drugo – posve je obrnuto proporcionalna pozornosti koja se u nas danas daje pri analizi i vrednovanju književnih djela. Dapače, današnje su analize naših upućenih i za to obrazovanih lica često suviše pojednostavljene i jednoslojne unatoč bogatstvu intelektualno-racionalne analize, no kao da ih pišu osobe lišene subjektivna osjećanja za književni tekst i tkanja njegovih melodija, značenja i suzvučja, ljepota koje one proizvode, jer nisu sposobna vidjeti kako je stil nekog djela ujedno i sama njegova tvorbena suština, s obzirom na to da upravo kroz stil pisanja proizlaze i dramatska, pripovjedna obilježja djela.

Takav je pogled današnjim analitičkim, pa i općenitim, širim čitalačkim pristupima neuhvatljiv, jer se on drži same pripovijesti, njena tijeka i prepričavanja, kao da pripovijest nije sazdana od riječi i načina njenih uporaba, gradnji i oblikovanja, stilskih poigravanja koje one, svojim interakcijama, proizvode. Dok se ove temeljne stvari u književnom stvaranju i uokolo njega ne razbistre, dotada neće biti slobodnog, otvorenog pisanja i doživljaja, tumačenja književnosti, a to ujedno znači i punog užitka u njenim ljepotama, ili će toga i nadalje biti rijetko i malo, pa time i odgurnuto u stranu kao efemerno, loše, pogrešno, nedovoljno dobro...

Knjiga koja je pred nama, zahvaljujući izdavaču Jesenski i Turk te uredniku Ognjenu Strpiću, čijoj volji da se bave ovako važnim propedeutičkim stvarima treba zahvaliti, upravo u ovome daje suštinsku, temeljitu poduku.