Recentna razbuktalost rasprava u vezi bećarca otvorila mi je opet oči za jednu bizarnu činjenicu, koja me svaki put iznova zapanji: mnogo ih ima, s obje strane barikade, koji kao tešku manu podrazumijevaju samu upotrebu prostota – eksplicitnih lascivnosti i tzv. "psovki" – bilo da bećarce kude zbog njih ili da bećarce brane preko poricanja da bi im masnoće bile inherentne.

Kad pokušam prepričati neke sukuse tih rasprava, uvijek mi se učini kako ću biti neuvjerljiv ako kao prvi kamen okapanja navedem taj. Zar je moguće? Ima li zbilja još uvijek takvih ljudi? Takvih precioza, kojima nešto smeta zato što je, eto, prosto?

Dok sam bio student, putovao sam najčešće vlakom. Jednom bio pun kupe, pričali se vicevi, pa poželjela i gospođa meni nasuprot ispričati jedan. Kad je došla do masne poante na kraju, zastade najednom i pogleda u mene... "No, recite vi, ja sam fina."

Činila bi mi se svejedno šira egzistencija ovakvih milostiva neuvjerljivija... da nije još jednog iskustva, koje vam sad moram ispričati. Kako sam se na akademsku karijeru odlučio tek prije par godina – već solidno mator i više kao izbjeglica – dopala me obaveza da odslušam i položim tzv. pedagoške kompetencije (nije sad bitno gdje ni koliko). Na jednom od kolegija (nije sad bitno kojem ni kod koga) bilo je zadano napisati esej o nečemu iz priložene autoritativne literature, po danim kategorijalnim rubrikama. 

U sklopu rubrike OSVRT NA PROČITANU LITERATURU – naveo sam što mi je posebno zapelo za oko u priručniku Razvoj komunikacijskih vještina (Teorijski modul). U poglavlju 4.1. 'Iritantna ponašanja u komunikaciji' stoji, naime, kako su prema istraživanju Gallupovog instituta takva ponašanja: 1. "upadanje u riječ" (88%); 2. "psovanje" (84%); itd. Nisam dalje taksativno navodio zato što me, kako rekoh, nije ni zanimalo dalje od ovog "psovanja", drugonavedenog, na koje stavljam prst i činim ga temom svoga eseja.

Na drugo što mi je zapelo za oko naletio sam u udžbeniku Profesionalna komunikacija: "Treba voditi računa o mogućim negativnim posljedicama i paziti na izbor riječi koje koristimo u razgovoru s drugima". Razumljiva tvrdnja, gotovo truistička, s kojom bi se svatko lako složio. "Riječi mogu izazvati neugodne reakcije", navodi se dalje. Jasno, samo – koje to i kakve riječi? Pa se daje i ukupno dvije kategorije takvih riječi: 1."psovke"; 2. "nepristojni izrazi".

Odličan bonton za vrtić i osnovnu školu! Iako je i to upitno. Nisam se libio napisati – kad smo već kod pedagoških i komunikacijskih stilova – da sam osobno zabranio odraslima da mi kvare vokabular sinova (još otkako su bili sitna djeca) napadnim izbjegavanjem u njihovoj nazočnosti "nepristojnih riječi". A ni da su mi samome, ako će najmlađi među nama i morati poklopiti uši, vulgarizmi neobično dragi i volim se njima koristiti, smatram to izvanrednim običajem.

Rubriku PROMJENE U PONAŠANJU KOJE SU SE DOGODILE ILI NISU – počeo sam autokorekcijom: da ipak ne toliko izvanrednim, koliko znakom neke elementarne kulture. Da kresanje prostota nije specijalno postignuće, nego tek minimum minimuma dobrog jezičnog odgoja. Ako ikako mogu, prvo ću kresnuti, pa tek ukoliko vidim da ne mogu nešto reći psovkom ili prostotom – tražit ću od nevolje zamjensku riječ, drugačiji izraz, lošije odgojen.

Naglasio sam i da upravo popovanja koja takvom leksiku izriču prijekor te nalaze svojom svetom prosvjetnom misijom zamjeriti prost rječnik, kao da smo u nižim razredima osnovne, i valjda bi samom Henryju Milleru sve romane crvenom kemijskom iskrižala, smatram, obratno, lakmusom neotesanosti, prijesnosti, određene ograničenosti. Ne mogu naći drugu ispriku za to. Onaj koga uhvatim u tako nečemu, teško će mi se izvući da mu ne dam packu zbog prostakluka davanja packi prostotama.

Kao promjenu u ponašanju za koju sam pitan, a koja se nažalost nije dogodila (ali sam obećao da ću se popraviti!), prijavio sam to što sam isprva rekao da se, dobro, malo zezam, umjesto malo zajebavam. Toliko je snažna ta manija eufemiziranja takozvanih "nepristojnih riječi" – i sam pokleknem tu i tamo, sve pišući esej usuprot toga!

Zajebancija, pojasnio sam, jer ne mislim posve ozbiljno sve što rekoh – ali nije zajebancija da je dozlaboga neozbiljan pristup koji "psovanje" i "nepristojne izraze" tako dezavuira na jednoj apriornoj i generalnoj razini.

U rubrici KOJE STEČENE VJEŠTINE KOMUNIKACIJE SE NADAM PRIMIJENITI U ŽIVOTU? – pozvao sam na klupu za svjedoke Predraga Krstića, eminentnog filozofa s Univerziteta u Beogradu i tamošnjeg Instituta za filozofiju i društvenu teoriju. Podcrtavam ovo eminentnog ne zato što bih sam naročito držao do eminencija, nego ako ćemo već po liniji, kako ono bješe, kom-pe-ten-ci-ja, te akademskih epoleta, kako to već ide u akademskim vodama. Krstić je, shvatili ste, malo jača referenca za isturiti tamo gdje se igramo prizivima na autoritet, ako se već igramo.

U esejčini Indeks opsovanog, Krstić se, stilski blistavo i intelektualno razorno, razbaškario na cca 50 kartica fenomenologije prostota (a onda meni govore da pišem duge tekstove!). Počinje, kao i moj meta-esej koji upravo čitate, osobnim iskustvom: o tome kako su ga blagonaklono upozorili da psuje u tekstovima, pitali se i pitali ga zašto se služi "tim neobičnim i nedozvoljenim tekstualnim sredstvima", jer se "ipak odvajkada znalo da samo protuve psuju", pa se "dobar dečko" poput njega ne bi trebao time služiti "kada uostalom, podilazeći nisu propustili da dodaju, sasvim ubedljivo i živopisno, i bez psovki kazuje ono što ima da kaže".

O čemu se radilo u kontekstu i pretekstu? Spominjao je gestu nekih filozofa da "šire noge za penetraciju istine" te Sokratovu "prosvećenu zajebanciju", na jednom mjestu u knjizi je imao "snošku", a i izignorirao je korektorsku intervenciju koja je riječ "kurac" označila "drečavo crvenom, crven ban valjda da bude; pošto nije bilo daljih uputstava, ostavio sam tako kako je, samo sam skinuo to crvenilo, da stojko stoji u uostalom kontekstu narodne izreke koja ga uzima za svoj deo".  

Krstić će tu negirati da se uopće radi o psovkama. "Nikoga nisam oterao u pičku materinu, niti sam mu sugerisao da čini bludne radnje na način na koji bih iz nekog razloga trebalo da mislim da mu ne odgovara. Verovatno nisam izricao očekivane bezube reči, pa su one koje jesam identifikovane kao 'ružne', nepristojne, opscene, u svakom slučaju neprikladne za jedno ipak teorijsko delo i odgovarajućeg autora. Iako sam dakle, prema vlastitom samorazumevanju, pisao tako reći sasvim 'normalno', kako sam umeo i prema mom sluhu najskladnije, najsmislenije što se moglo, stvarno ne idući čak ni za efektom, za skandalom, za provokacijom, naprotiv, više za preciznošću, više upravo sledeći argumentativna ulančavanja, ipak poneke reči, izgleda upravo one koje potkrepljuju verodostojnost izraza, bez obzira na sklopove u kojima se javljaju, moraju biti prepoznate kao psov(ač)ke, izgleda da je dovoljno da se pojave da bi štrčale, smetale, da bi se primetilo da im, ako igde i jeste, tu nije mesto."

Važan odlomak! Kojem bi studente i učenike trebalo podučavati po fakultetima i školama, umjesto ispraznim platitidama lažnog "dobrog ukusa" i jeftinog bontona kao u raznim udžbenicima "profesionalne komunikacije" ili "komunikacijskih vještina". Kakve su to izvrnute vrijednosti da će generički mediokriteti poput autora tih bukvara, čisto na planu stila i jezika koji pokazuju, samo mantrajući poput papiga svi isto gradivo – diskurs biznis priručnika – redovito dolaziti u napast stiliste klase Krstić, koji ih ligama nadvisuju (zašto se susprezati to reći: nivoom glave, pa da, nivoom glave), koriti zbog "psovki" i "nepristojnih izraza", kao tobožnjih komunikacijskih gafova?

Radi se prosto-naprosto o nečijem nerazabiranju u redu pojava. I pogledajmo, pročitajmo malo, osluhnimo: upravo je Krstić tu ozbiljan i zreo na temu, s metodom i disciplinom, ako ćemo već ozbiljno razgovarati.

Ne radi se o poricanju da psovke mogu izazvati neugodne reakcije niti da je uputno paziti na izbor riječi, ako želimo biti obazrivima prema drugima. Što bismo u pravilu i trebali, premda nije beziznimno te može biti i legitimno nekoga nekad baš i otjerati u pičku materinu. U svakom će slučaju vrijediti da je posrijedi stizanje na rub jezika, tamo gdje umiru svaka daljnja elaboracija, argumentacija i artikulacija. Oblik neartikuliranog krika na točki na kojoj više ne možemo govoriti, nemamo jezik, zapadamo u nijemost. To može biti i na dušu sugovornika; Pavao Brajša u Umijeću svađanja lijepo i uredno nabraja destruktivne oblike komunikacije i nošenja u konfliktima, s nizom nepoštenih i nezrelih varijanti. Ako s nekime naprosto ne možeš konstruktivno, jer on to sabotira, još uvijek ga možeš poslati u pičku materinu – a da to bude zapravo zdrav, ljekovit čin, umjesto samo udaranja glavom u zid. Od sekundarne važnosti postaje tada hoćeš li kod njega izazvati neugodnu reakciju, povrijediti mu možda pasivno-agresivnu posturu, i sl.

Još jedan aspekt koji Krstićeva fenomenologija psovanja elaborira, a koji bi iznenadio neke uvriježene mantre: "Psovački čin je štaviše mogao i ne biti govorni; on je, tako reći, govor umesto čina, psovanje umesto šamara, lepljenje proverenih etiketa i upućivanje na određena odredišta ili postupke, umesto popisivanja, organizovanja transporata i lagera. U tom smislu i pod uslovom da nije moguće bez njih, odnosno da bi bez njih bilo gore, te da su zaista zamena a ne uvod u nasilje, psovke su jedna vrlo korisna, katarzična, ventilatorna i na kraju krajeva obzirna stvar." Ili i više od toga: može biti izraz prisnosti: "Neuporediva je srdačnost, drugačije neiskaziva, prijatelja koji se međusobno s osmehom psuju, naročito pri neočekivanom ili susretu pošto se dugo nisu videli. Uostalom, postoje i izrazi za taj najviši stepen bliskosti: posle biti 'na vi', i 'na ti', sledi biti 'na jebi si mater' ili u nešto osavremenjenijoj varijanti, 'na prst u bulju'. To nemalo odstupa od one definicije koja psovke svrstava u izraze nepoštovanja, skrnavljenja i poniženja nekoga." I tim slijedom: "psovanje obavlja znatan posao u društvenoj interakciji: ono može da ustanovi ili utvrdi pripadnost grupi i održi i sačuva granice grupe, grupni identitet, može da izrazi solidarnost sa drugim ljudima, da izrazi poverenje i bliskost takođe, što je najočiglednije ne kod muškaraca u reklami za pivo, već kada žene psuju u prisustvu drugih žena, potom da (do)dâ začin humora, poseban naglasak ili 'vrednost šoka' komunikaciji, te da operiše kao kamufliranje straha ili nesigurnosti osobe koja psuje."

Može psovka, s druge ili pete strane, biti i simptom naše vlastite nemoći da se izrazimo, koja ide samo na našu dušu. Šaljemo u pičke materine zato što nismo u stanju artikulirati ono što nam pritišće svijest – što i opet nemamo jezik za nešto, ali kao nešto što još nismo proradili, procesuirali, osvijestili, lakmus ako ne baš nužno siromaštva jezika, a ono činjenice da nam proces svijesti pati od svojih ograničenja (svačiji ima limite negdje). Jedna je međutim stvar konstatirati taj dio spektra svega onoga što psovke bivaju, a sasvim druga otpisati sav spektar kao nepriličan a priori. O tome Krstić kad kaže: ne, kad koristim neke tzv. "ružne riječi", ne radim to performativno, samo da bih provocirao ili polučio određen efekt, nego u potrazi za preciznošću. Služiti se s više prostota može biti znak baš moći, a ne nemoći u jeziku; obilja i bogatstva u vladanju svojim izričajem, ne siromaštva i ispuštenih uzdi. U jeziku ne postoje suvišne riječi, koje bi mogle biti na svakom mjestu odmijenjene nekim (pristojnijim) sinonimom; ne, svaka ima svoj specifičan valer, kolorit, semantički ton i boju – svoju ulogu i neodmjenjiv značaj – i koja negdje paše, ovisit će o kontekstu. I po sebi, svaka je legitimna; normalan dio vokabulara.

"Za mene odavno nisu postojale 'ružne reči'," prijavljuje dalje Krstić, "pa sam iz te 'slobode' pisao; za mnoge su, izgleda, one zabranjene čak i kad se priča o onom označenom koje označavaju. Moja prijateljica koja uređuje ovaj temat je umela odlično da naglasi da su njoj ružne reči, čini mi se, one koje imaju višak tvrdih suglasnika. Sâm bih rekao da ružnoću ružnih reči diktira psovački kontekst u koji se stavljaju, a da nije slučaj obrnuto, da dakle ne postoje ružne reči unapred, da ne postoji nijedna posebna, samostalna ružna reč, a da to svakako nisu one koje imaju genitalne reference, ali da postoje slučajevi u kojima one zvuče ružno, izgovorene su na ružan način, grade ružne sklopove. Kao i da, uostalom, lepo i ružno, naročito (pod)razumevane na taj jedva švercovano moralistički, odnosno cenzorski način, uopšte nisu jedino po čemu valja meriti uspešnost izgovorenog ili napisanog."

Najkasnije od Wittgensteina moralo bi se raditi o općem mjestu: esencijalističke teorije jezika su bankrotirale, značenje proizlazi isključivo iz pojedine upotrebe. Pa će tako i stupanj odgojenosti nekog izraza određivati tek dana upotreba. Kao što je jedan jednom natuknuo – parafrazirat ću – čak i riječ ruža bit će lošeg mirisa u ustima milostivog ljepoduha koji se rasplinjava u pretencioznim uzvišenostima, a riječ govno najučtivija služi li se njome disciplina sa stilom. Ali, gle, među milostivima gazduje tupa doslovnost! Ako tko upotrebljava uzvišene riječi – to je uzvišeno, ako krepke – to diže moral, ako proste – prost je.

Ispričavam se, ah, ispričavam se! "Indikativno je već", opservira dalje Krstić, "da se za reči koje su proglašene ružnim uvek mora tražiti alibi – za druge ne, ili samo izuzetno – da ako i postoji dobra volja da se dopuste, uvek je neko pravdanje u igri, uvek, kao isprva sa golotinjom na filmu, mora da se dokazuje neki umetnički ili drugi razlog baš njihove upotrebe. Umesto toga, privlačnim, poštenim, plodnim i tako reći na dohvat ruke se čini jednom za svagda usvojiti otvorenu objavu: ružne reči, odnosno ono što se podrazumeva pod njima, nisu psovke i ne treba da budu prokazane."

Završnu rubriku NA KOJIM VJEŠTINAMA RADITI? – iskoristio sam za upozoriti kako među leksička čistunstva, koja bi htjela biti stražarima i time postaju grobarima jezika, u komadu isključujući – jednom posve neznanstvenom, lijenom i paternalističkom manirom – čitave klase i sektore iz rječnika, Krstić ubraja i generičke katalogizacije štetnosti psovanja, tih vječitih "'deset saveta kako da se ukroti vaš jezik': '1. Priznajte da je psovanje štetno. 2. Počnite eliminacijom usputnog psovanja. 3. Mislite pozitivno. 4. Vežbajte da budete strpljivi. 5. Savladajte se, ne psujte. 6. Prestanite da se žalite. 7. Koristite alternativne reči. 8. Izložite pristojno ono što imate da kažete. 9. Razmislite o tome šta je trebalo da kažete. 10. Radite na tome'. Možda se vama i smučio ovaj nagovor na pripitomljavanje psovki, što je jamačno slučaj, ali savetnici ne odustaju i postaju još zahtevniji: 'ukoliko želite da budete spaseni, prestanite potpuno da ih upotrebljavate'."

Da ne bih!

Što se uopće može reći na takva nutkanja doli opsovati – kao pred onim Brajšinim idealnim destruktivcem?

Imao sam i zaključak: može li biti čega vulgarnijeg od frktanja milostivim nosom nad vulgarnim rječnikom?

Predavši esej – esencijalno isto ovo što sada čitate, minus meta-sloj prepričavanja koji sam ubacio za vas – bi mi odgovoreno da se "na akademskoj razini ne očekuje ovakav rječnik", uz zamolbu da za pozitivnu ocjenu napišem esej "po mogućnosti bez vulgarizama".

Kao da esej – moj ili Krstićev, svejedno – nije upravo o tome! Zašto je i kako sve pogrešno da se "na akademskoj razini ne očekuje ovakav rječnik".

Predivno oprimjerenje o čemu Krstić baš tamo kamo sam ga i plasirao. Ništa nije eseju – njegovom, mom, svejedno – davalo takvo opravdanje kao visoko akademsko mjesto s kojega je tražen pa odbijen.

Pak sam odgovorio da se ne slažem s premisom o isključivanju akademske razine s "ovakvim rječnikom", odnosno da ću samu tu tvrdnju o isključivanju nazvati nedostojnom akademske razine. 

Ja, da se razumijemo, nisam s namjerom išao biti lično i personalno neugodan turajući sve ono o neotesanosti, ograničenosti popovanja koja izriču prijekor za vulgarizme. Prosto zato što nisam polazio od očekivanja da ću naići s druge strane na nastavni kadar kojem to neće biti jasno ni nakon što pročita i koji bi mogao – što? – udariti u neotesano, ograničeno popovanje s izricanjem prijekora za vulgarizme, sve i pročitavši baš takvu konstrukciju unutra. Nisam računao s posvemašnjom nemoći bilo Krstića bilo mene da išta razdanimo akademski obrazovanima, čak i da sam računao s ulaznom neotesanošću.

Budući da smo na takvom portalu, evokaciju mog eseja smjelo bi se shvatiti kao prikaz Krstićevog. Ali i kao priznanje poraza obojice, i uvid o beznadnosti.

Badava pričam, znam – čak i ovo sad.