"Sviđa mi se pjesma Drage Ivaniševića, iako progovara o ljubavi koje očito više nema, govoreći o njoj kao da je bila prava, velika ljubav. Mislim da ljubav, ako je stvarno prava, nikad ne završava, pa je lirski subjekt u ovoj pjesmi očito bio u zabludi." (Učenica, 14 godina)

Nasuprot učeničinoj afirmaciji Sretnog ne-Završetka (kao kad ugledamo na ekranu The End, ali znamo da je to nepravi kraj, jer s onu stranu spuštenog zastora dvoje koje se voli je nastavilo na neodređeno, unedogled, po programu da "nikad ne završava", s limesom koji im teži u beskonačno i projekcijom Sreće u Zauvijek), s doživotnošću Happy Enda kao kriterijem veličine i pravosti ljubavi (sama činjenica da se nije održalo do limesa diskvalificira iz konkurencije), ima i točno recipročnih stajališta (negativan ishod kao kriterij), po kojima je conditio sine qua non velike i prave ljubavi – da sretno uspije nesretno završiti.

Nisam prvi koji će se zapitati što bi bilo s Romeom i Julijom da nisu tragično skončali pri samom startu – spriječeni, onemogućeni? Prenapisali bi se u komad pod imenom "I živjeli su sretno do kraja života"? U umjetnosti je, a možda i u životu, važno da velike ljubavi na vrijeme završe tragično: baš zato, naime, da se ne bi pretvorile u male.

Nisam prvi koji će primijetiti da je Mike Nichols, režiser Diplomca, umjesto da završi po svim konvencijama žanra – u momentu kad je postalo izvjesno da je ljubav moguća (jer sve bajke završavaju apoteozom ujedinjenja, dramski antagonizmi su tek u borbi da do njega dođe) – finalnu scenu neumjesno produžuje, gurajući kameru u face protagonista koji se meškolje, nešto tamo nasilu smješkaju dok ih cijeli bus napeto gleda, pa skreću pogled, u svojim usebnim zamišljenostima uz zvuke tišine. Nikako pa nikako onog The Enda, koji bi stvar zadržao u sferi vječno produženog hepienda. Kadar kao da nas tjera da se zapitamo o najstrašnijem pitanju ljubavi: okej, golupčići, evo ste ipak mogući udvoje, pobijedili ste, zapečatili ste se... šta sad?

Dići kredite, primjenjivati sva očekivana ponašanja, činiti kako je red i ugađati svojti?

Nema ničega goreg od sretnog braka  – gubiš svaku nadu u razvod. Parafraza misli Kunderinog doktora Havela iz Smiješnih ljubavi. Duhovitost joj je – malo ću biti Captain Obvious – u paradoksalnom izokretanju premise koja podrazumijeva priželjkivanje sretnog braka, dok bi najgore bilo zaglaviti u nesretnom, odnosno, podrazumijevanju obratnog kao normalnosti. Razvod kao ne tek nevoljna posljedica kad stvari krenu po zlu, nego priželjkivani razvoj događaja. Doktor Havel kao problem institucije braka – ili i šire govoreći, kodificiranog ljubavnog odnosa, popularne "stabilne veze" (da stavimo na stranu formalni značaj vjenčanice, potpisa i prstena, jer ovo nije o tome) – prezentira ne tek činjenicu da zna loše završiti, kao nesretan, već još više ono kada je sretan. Tj. da je sam svoj problem.

Nije to goli paradoks radi paradoksa, kao puko verbalna doskočica koja odbacuje sreću zato da bi odbacivala sreću, nego sadržava vrijednosnu polemiku o samom modelu sretnosti.

Zadnja scena Diplomca je subverzija konvencije ljubavnog filma po kojoj drama završava (vjenčanjem kao) uspješnim ishodom borbe da se bude zajedno, umjesto da njime tek počinje. U Bergmanovim Prizorima iz bračnog života (antiljubavnom filmu?) sve pak vrvi od brakova koji se manje ili više mučno raspadaju, urušavaju iznutra.

Više je tu varijacijskih tipova s obzirom na fasadu sreće.

Varijacija prva: može se raditi o prividu, o lažnoj fasadi, dok iza vlada mržnja i pičkaranje do krvi. Kao u braku Petera i Katarine, koji u prvoj epizodi eksplodira kao raspadajući za večere kod prijatelja, razotkrivši se iza komforne fasade kao prepunjen najdubljom mržnjom, prezirom, jadom, gađenjem psihičkim i fizičkim. On joj sere kako, za razliku od domaćice Marianne, ne kuha nego spravlja otrove, dočim je u svakom drugom pogledu presavršena, uključivo kao uspješan poslovni čovjek, s jednakim naglaskom na obje riječi (business man). Citira Strindberga: ima li ičega strašnijega od muža i žene koji se međusobno mrze? Ona njega pak smatra bijednim kalkulantom i beskičmenom meduzom. Toliko mi se gadiš, fizički – kaže mu pred svima – da bih si platila seks samo da te isperem iz svojih spolnih organa. On pritom posprdno pjeva, ona stane vrištati u očaju. Marianne je odvjetnica za razvode, Peter joj se najavljuje za sljedeći tjedan.

Varijacija druga: može se raditi o uopće ne nikakvoj lažnosti, nego stvarno sve najurednije i "sretan brak", bez jakih konflikata, mržnje ni pičkaranja, naprotiv sve fino i suradljivo – ali i bez ljubavi. Veza na šublerskoj bazi. Slučaj žene koja u drugoj epizodi dolazi kod Marianne u ured – da bi se razvela, naravno – žena u izvjesnim godinama, kućanica, u braku decenijama. I sve štima (muž joj je odgovoran i solidan, ljubazan, odan, odličan otac, nikada se ne svađaju, žive udobno i materijalno osigurano), samo eto – nema te proklete ljubavi među njima, nikada je nije bilo – usamljenost udvoje o kojoj i autorica članka, nemoć uspostavljanja stvarne i dublje povezanosti. Još prije 15 godina je htjela otići, zamolio ju je da sačeka dok djeca poodrastu, i sada je to vrijeme došlo. Napokon slobodna – da bude disponirana za stvarnost, responzivna.

Varijacija treća: također bez nekog posebnog pičkaranja, sve lijepo složno, solidno, i tako dalje, uz tu razliku da bi se čak smjelo i o ljubavi pričati. Glavna tema filma: 10-godišnji brak Johana i Marianne. Na večeri kod njih, Peter spominje i "nevjerojatan članak u časopisu" – o njima dvoje, reportažu o sretnom domu (koji ne bi trebalo, kao što to upravo čine on i Katarina) zagađivati emocionalnim smećem. Kaže Johanu u četiri oka: ajme, brak vam je tako dirljiv, prosto čovjeku dođe gurnuti iglu u taj vaš prekrasni balon. Važan je podatak da film/serija počinje intervjuom za časopis u sretnom domu ("obiteljskim portretom"), gdje ih se i doslovno zamoljava da namjeste poze sreće i ljubavi. Pričaju o tome kako su akceptirani socijalno kao idealan par, bez komplikacija ikakvih: nemaju materijalnih briga, u dobrim su odnosima s prijateljima i rodbinom s obje strane, zdravi su, sigurnost, lojalnost, itd., besramni srećkovići sve u svemu.

Oni su pritom čak i iskreno uvjereni da žive "sretan brak" ispunjen ljubavlju i često pričaju o tome kako im je odnos zreo i kvalitetan. U drugoj epizodi ipak saznajemo o nekim pometenostima pod tepih, a u trećoj Johan dolazi (ranije) da joj kaže da odlazi. Znaš li – kaže joj – koliko dugo samo mislim kako bih te ostavio? Četiri godine! Znaš li – kaže joj još – čega sam najviše sit? Svog tog rospijanja o onome što se od nas očekuje i ljudima kojima moramo udovoljiti, te što će ti mama misliti, te ne bismo li trebali zvati tog i tog na večeru, te moramo ovamo, te moramo onamo, moramo slaviti božiće, uskrse, rođendane... svaki jebeni put! Zamjera joj i trgovinu seksom: kad bi bio dobar, dobio bi, kad neposlušan, isto bi dobio, ali jedino jezikovu juhu. No, njegov ovakav odlazak i sve to što govori je samo afekt, priznaje, a do njihove pune i zadnje istine se ne može doći, nema samo jedne. Živjeli smo  – kaže joj – u svom mjehuru, sve je radilo kao urica, ali manjak kisika nas je davio; ovo je šansa za oboje da malo poživimo; pokušavam biti iskren s tobom i nije lako, nikad nismo dosad ovim glasom pričali, nije ni čudo da smo tako naivni.

Pa u čemu se, dakle, krio problem, gdje je puklo? Zavaravali su se samo da su sretni ili čak jedno o drugome? Nije problem na relaciji od osobe do osobe (Johan ne misli da je problem u Marianne, niti Marianne da u Johanu, oni su si skroz cool i dalje), nego u modelu zajedničkog življenja na koji su se tunirali. O bilo kojoj osobi da je riječ na mjestu jednoga ili drugoga ili oboje, uz tuniranje na isti model, isto bi i završilo.

Povodom HBO-ovog remakea (nisam gledao) Agnes Callard je u članku u New Yorkeru "The Problem of Marital Loneliness" razliku identificirala u tome što nova verzija serije, postavljajući par protagonista pred lakši zadatak, propušta adresirati ni manje ni više nego glavnu temu izvorne Bergmanove: nemoć braka – ili veze – da ispuni svoje obećanje o uspostavljanju konekcije između dvoje ljudi kakva bi izbavljala iz bivanja samima na svijetu.

"Marriages are enclosed by an opaque shell; we don’t tend to talk, publicly, about how they reverberate with the buzz of disconnection. 'Scenes from a Marriage' cracked open this shell, exposing – and here I borrow Bergman’s own phrasing – how the married couple responds to each “dimly sensed rift” with “makeshift solutions and well-meant platitudes.” Viewed by roughly half of Sweden, the series was reputed to be responsible for a rise in the country’s divorce rates. Evidently, not all of Bergman’s viewers were prepared to be shown what lurks behind the marital façade."

Peter je Johana i Marianne još nazvao i "čokoladnim figuricama ukrašenima crvenom vrpcom" ("nešto kao marcipanski praščići iz našeg djetinjstva"). Ali cijeli je slučaj kićenosti njihovog balona bio u tome što se zapravo uopće ne radi o kićenoj laži sreće, već o kićenoj istini sreće – teritorij doktora Havela – i što je istinitija ta sreća, to gore, jer teže i kapricioznije biva provesti u djelo obustavu modela.

"Marriage is hard, even when no crises loom, and even when things basically work. What makes it hard are not only the various problems that arise but the lingering absence that is felt most strongly when they don’t. The very closeness of marriage makes every bit of distance palpable. Something is wrong, all the time."

Ono što nam Bergman otkriva – da nekako sumiram autoricu članka – je kako se promašaj krije u samom konceptu. Kod kraha se ne radi o podbačaju pojedinog para, nego proizlazi iz samog modela odnosa, odnosno miskoncepcije u onome kako je zamišljen, pa i uopće ideje da bi dvoje moglo ultimativno ne podbaciti. S još najvećim problemom stvaranim tom idejom – da krah ne bi bio unaprijed i neprestano tu, svo vrijeme prisutan.

https://www.youtube.com/embed/nntOYUODSV0

And we sit and drink our coffee
Couched in our indifference, like shells upon the shore
You can hear the ocean roar
In the dangling conversation
And the superficial sighs
The borders of our lives
And you read your Emily Dickinson
And I my Robert Frost
And we note our place with book markers
That measure what we've lost
Like a poem poorly written
We are verses out of rhythm
Couplets out of rhyme
In syncopated time