U našem dualističkome svjetonazorskom vidokrugu, fenomen bolesti uglavnom poimamo kao negativnu pojavu, suprotstavljenu njenome pozitivnom parnjaku, zdravlju. Ona je za nas nedaća, pače zlo, koje se kobno upliće u naš život stjecajem neželjenih okolnosti, mijenjajući pri tome njegov tijek, narušavajući naš integritet, privodeći na koncu naše postojanje svome kraju. Zato nam je bolest teško pojmiti na drugačiji način, onako kako bi na nju trebalo motriti s vidika stvarnoga stanja stvari. No već nam i osobno iskustvo – ako u njem sudjelujemo kao subjekti, a ne tek kao objekti prepušteni na milost i nemilost kobne nevolje – ukazuje na to da je bolest, u svojoj biti, tek osobiti vid zdravlja. Ona nije tek zlosretni poremećaj metaboličkoga blagostanja – toga blagoga, umalo blaženoga stanja, u kojem naše biće psihosomatski prosperira na svoju blagodat i blagodat bližnjih. Bolest je nenadana kapitulacija naših vitalnih moći koja nas privodi privremenoj nemoći, sve da bi nas izručila brižnoj inteligenciji samoga tijela, toga moćnog organičkog sklopa, koji se mudro znade pobrinuti za sebe sama. Zdrav se čovjek naime ne brine; on nije zabrinut za svoje vozno stanje. On se naprosto kreće i ide dalje. Čak i kada „puca od zdravlja“, on se ponajmanje zauzima za se. Tek kada biva „shrvan bolešću“, on se preusmjerava, sabire se i povlači u se, a to zapravo znači: u svoje tijelo, u tvrdo kućište svoga bića. Čovjek nije svoje tijelo, kaže se opravdano. On je mnogo više od puke, gole tjelesnine. Prema antropologijama starih, on je trodijelno biće sačinjeno od tijela, duše i duha. Prema ezoterijskim učenjima, mnogo je u njega tijela uslojeno onkraj ovoga vidljivog. Ali tek kada ga bolest zabravi u njegovome fizičkom tijelu, kada mu ona uskrati nesputanu slobodu kretanja, čovjek se – paradoksalno – vraća k samome sebi. Zdrav čovjek izvan je sebe. Ne kaže se uzalud: „puca od zdravlja“. Ako se već i ne rasprskuje u doslovnome smislu s onu stranu svojih fizičkih granica, zdrav ih čovjek barem u značajnoj mjeri nadilazi, kao što to osobito biva pri izvanrednim sportskim naporima. Vrhunski sportaš mora biti nadasve zdrav (makar ga to nastojanje vremenom nerijetko pretvara u kroničnoga pacijenta). Atleta, kao u ostalom i drugi prvaci svoga faha, prvo mora biti ustoličen u svom egu. On već u startu mora biti najbolji, mora kao nitko drugi držati do samoga sebe. Držeći do sebe on 'ne drži' do svoga tijela; nastoji prevladati njegova ograničenja, kinji ga da bi iz njega izvukao više od onoga što mu je ono spremno samostalno pružiti. Bolestan čovjek, s druge strane, stupa s onu stranu svoga ega, sve da bi se – svrgnut s njega – vratio u svoje prirodno stanje. Sve da bi svome tijelu omogućio da iznova stekne ono što mu po rođenju pripada. A to je upravo – zdravlje. Bolest je, eto vrle neobičnosti, čovjeku potrebna da bi se, nakon svakojakih vrludanja, vratio na svoju početnu poziciju, na mjesto koje zauzima po urođenoj mu naravi. Više no privremena kapitulacija naših životnih snaga, bolest je rekapitulacija našega temeljnog bića. Ona nas pročišćuje, preslaguje, obnavlja, pripremajući nas za susret s onime tko nam je istodobno ponajviše blizak i najvećma stran – za susret sa samim sobom.

Bolest je bila ta prijateljica koja me je – tako je htjela ta (ne)sretna prigoda – na tren vratila k meni samome. Tih sam dana, ležeći uz prozor prizemne bolničke sobe, imao oskudan no istodobno sadržajan pogled na bolničko dvorište – zelenu ledinu na kojoj su, na par hvati od prozora, rasla dva visoka stabla razdvojena bujnim, lisnatim mladicama. Iskosa je pogled sezao do obližnjega šumarka, koji je u te predvečernje sate ranoga i sparnoga rujna bilo izložen snažnom tonskom kontrastu, da bi tako poprimio konture sublimnoga krajolika. Okolina je odisala mirom, u sobi je vladala tišina, a i ja sam bio u nekom neobičnom stanju nutarnjega spokoja, tako rijetkom u inače razuzdanoj svakodnevici. Mome tijelu nedostajalo je kisika, pa sam se ćutio posve začudno, kao da bijah na bridu jave, iza kojeg seže mračni ponor bunovnoga stanja. Zdravstveno mi je stanje bilo je narušeno, no neka je neuobičajena stabilnost svesrdno podupirala moje biće. Zacijelo sam bio u nečijoj milosti, jer sam se upravo tako i osjećao. Kao da mogu otpustiti sve svoje brige i prepustiti se neospornoj čari toga blagoslovljenoga trenutka. Budući da je moje tijelo preuzelo svoje konce (uz blagotvornu potporu bolničkoga osoblja i toga nevidljivog nekog) mogao sam konačno otpustiti uzde uma. Svojevrsno čarobno bezumlje vladalo je u toj prisilnoj dokolici; neki mentalni sfumato mekšao je viziju moga duha, koja je ovladala predmetnom stvarnošću preobražavajući je u nešto nadnaravno. Tako uistinu jest kada se čovjek, s vremena na vrijeme, spusti u svoje tijelo. Um tada biva razvlašten svoje korektivne moći, pa se stvarnost izlijeva van nametnuta joj korita, postajući stvarnijom od sebe same. I tako je uistinu i bilo. Svijet se malo-pomalo vraćao k svojoj izvornoj prirodi, postavši statičnim i postojanim. Vrijeme je neprimjetno kolalo od sata do sata, a nepomičnost krajolika postojano je odolijevala prividnim mijenama dana. Sjene su mijenjale svoja mjesta, oblici su poprimali drugačije konture, no ispod sve te kontinuirane promijene počivalo je nešto nepromjenjivo, nešto što je bilo lišeno svake vremenitosti. Upravo zahvaljujući tom nepomičnom zaslonu, promjene koje su se na njemu odvijale poprimale su neočekivana asocijativna obličja. Isječak vegetacije u oknu prozora povremeno bi nalikovao na segmente egzotičnih pejzaža Carinika Rousseaua, ili bi se ponekad pak preobražavao u začudne aranžmane Redonovih minucioznih buketa. Moglo bi se reći da je ta slikovita predstava posjedovala stanoviti spoznajni višak, neki doživljajni iscjedak – srh stvari – koji se preko rubova predmeta prelijevao u zbilju. U onu zbilju za koju sam postao prijemčiv zahvaljujući nestanku privida koji je svojim dimnim koprenama inače prekriva. Pričin je bio spuznuo s lica stvari, diskretno se povukavši s doživljajnoga poprišta. Jedini ustupak što sam ga bio pružao uplivu izvanjskoga (tehničkoga) svijeta u moj mali, privatni raj – izuzevši kanile koje su mi za moju dobrobit bile umetnute u nosnice – bile su slušalice spojene na mobilni telefon što sam ga imao uza se, slušalice kroz koje je dopirala glazba Bachova „dobro ugođenoga klavira“. Disao sam i dalje otežano, ali sam sa sve većim poletom duha sudjelovao u zamjetnim preobrazbama svijeta koji me je okruživao. Ruševine staroga kozmosa bile su već obnovljene u priličnoj mjeri, no Bachova ih je muzika na koncu preobrazila i utvrdila u obnovljeno, neprolazno kraljevstvo. A to je kraljevstvo za me imalo jedinstvenu, sasvim poznatu spoznajnu aromu – neopisivo me je podsjećalo na mjesto moga odrastanja i na razdoblje djetinjstva, koje je za mene imalo vrijednost mog osobnog zlatnog doba. Riječima to doista ne znadem opisati, no najpribližniji slikoviti opis magije toga prizora bio bi nalik onim mističnim uvodnim scenama iz filma Zrcalo Andreja Tarkovskog, toga maga koji je stvarnosti znao ući pod kožu, čiji su filmovi bili zbiljniji od zbilje same. Gledatelju su ti filmovi pružali osjećaj (što je i potvrdila anonimna tvornička radnica koja je redatelju ispovjedila pismom upravo takvo, dragocjeno iskustvo) da živi uistinu, ne da tek životari, onako kako to inače biva kada ego preuzme kormilo životnoga tijeka, kada osobnost zasjedne na kapetansko mjesto našega plovila. Takva je eto moć rijetke filmske slike, takva je moć neočekivanoga povratka daška djetinjstva. Takva je eto moć sadašnjega trenutka, koji se znade pojaviti niotkuda, sve da bi djelotvorno dokinuo rutinu našega bivanja, kolotečinu našega propadanja. Sve da bi naše časovito i bolećivo horizontalno trajanje osovio u okomicu neprolaznoga zdravlja.