Suptilnost se već odavno ne smatra vrlinom, ni u životu ni u književnosti. U književnosti još vjerojatno i manje nego u životu. Kad se danas kaže da je netko "suptilan", to često doziva sliku abnormalno osjetljive osobe koja "živi u oblacima" i u "svom svijetu", nekakvog eteričnog, nepraktičnog i nespretnog bića, nerijetko i razmaženog i pekmezastog. Kad se nekog pisca opiše kao "suptilnog", to uglavnom znači da je nepristupačan i većini nerazumljiv, da pretjerano cjepidlači i voli se nadmudrivati. U našem jeziku doduše negativne konotacije te riječi znatno su blaže nego u drugim evropskim jezicima. Tako u francuskom – za koji je Vlatka Valentić, usput budi rečeno, jedan od naših najvećih autoriteta – "subtil" je vrlo često istoznačno s "fin", u značenju "lukav", "snalažljiv", "promućuran", i "finesse" je već unazad mnogo desetljeća izgubila apsolutno svaku semantičku vezu s pascalovskim "esprit de finesse". Vjerujem da je slično i u engleskom (za koji je Vlatka također jedan od najvećih autoriteta u nas, pa bi valjalo provjeriti kod nje).

Ako sam se odlučio opisati poeziju Vlatke Valentić kao suptilnu, štoviše, kao poeziju suptilnosti, onda je to u nedostatku boljeg i zbog mojih vlastitih ograničenja. Osobno naime uopće nisam kompetentan govoriti o poeziji ni uopće o književnosti. Nisam studirao književnost, a ono što znam o književnim teorijama je, iako stjecajem okolnosti dosta obilno, popabirčeno s najrazičitijih strana i ostalo je neusustavljeno, neažurirano i neprodubljeno. Tako bi na primjer stručnjak možda mogao početno opisati poeziju o kojoj je riječ manje šturim i učenijim izrazima kao što su "stilski iznimno razrađena i složena", "u potrazi za novim jezičnim izražajem koji u isti mah želi zadržati određene tradicionalne elemente i u sadržaju i u formi", "misaono višeslojna ali i začudno koncentrirana, razigrana ali jasno strukturirana i kontekstualizirana suvremenošću" i sl. Ta bi se poezija možebiti dala opisati i uvriježenim teoretičarskim arsenalom termina kao što su "ludički", "onirički", "višereferencijalni", "metatekstualni", "postmoderni"," multiperspektivizam", "lebdeći označitelji" itd. Nešto zastarjeliji možda bi i u ovom slučaju govorili o "ženskom pismu", tražili i nalazili u tim pjesmama dubinske tematske preplete između govorećeg tijela i zanijemjelih kultura, a neki bi se, hrabriji (i prema mom mišljenju nešto mudriji) s njima u vezi možda odvažili i ponovo izvaditi iz škrinje "egzistencijalne momente", "zov transcendencije" ili "žeđ za apsolutom".  No mene, takvog teoretskog diletanta kakav jesam, i koji usto i nije naročito naklonjen teoriji kakva je postala, takve bi karakterizacije vodile u analize za koje nisam sposoban. S druge strane, međutim, pjesme Vlatke Valentić toliko su me oduševile da se jednostavno nisam mogao suzdržati a da o njima nešto ne kažem.    

Temeljni razlog zbog kojeg sam se odlučio za suptilnost govoreći o temi o kojoj pišem je, kao i svaki valjani temeljni razlog, metafizičke prirode. I zato zahtijeva određeno pojašnjenje.

Ono što mi se čini najzanemarenijim, najprezrenijim kad se radi o suptilnosti, a ujedno i najbitnijim, jest njezina ključna povezanost s radom. Dakle s još jednom riječi čije je značenje uvelike zastrto. Istinabog, i u diskursima o poeziji često se mogu čuti riječi kao što su "dorađenost", "izbrušenost", "istančanost", i ponekad se ističe "rad" što ga je pjesnik uložio u tvorbu svoje poezije. No, ako se malo bolje pogleda, postaje jasno da se u tim slučajevima "rad" mahom izjednačava s "trudom", i da se odnosi na puku tehniku.

Bez sumnje, tehnika je ne samo važna nego i esencijalna za svaku umjetnost. O tome svjedoči već i sama činjenica da je latinska riječ "ars" prijevod grčke riječi "tehnē". Ali svatko imalo upućeniji u klasične autore zna da današnje značenje "tehnike" nema mnogo veze s tim tradicionalnim, i da mu je u određenom pogledu i oprečno. Ovo nije mjesto da u to dublje zalazim, a i opet, manjka mi kompetencije. Želim naglasiti samo to da se rad o kojem je ovdje riječ, čija je suptilnost vrhunski stupanj ili akt (u tradicionalnom smislu actus), ne može svesti na zgoljnu vještinu i znalačko baratanje obrascima – pa ni kad je vodeći obrazac izbijanje iz svih obrazaca.       

Poezija Vlatke Valentić je suptilna, je poezija suptilnosti, ne samo zato što su njene pjesme iznimno "razrađene", "dorađene", "izbrušene" i "istančane", što jesu također, nego je to ponajprije zato što je ta poezija radnička u pravom i najčišćem smislu. To je prema mom mišljenju i razlog zbog kojeg njezina poezija toliko odskače od većine onoga što se danas piše pod imenom poezije.

Ako nisam kompetentan za teorije književnosti en général, za govor o suvremenoj poeziji to sam još i manje. Uopće ne želim "suditi", i ne pretendiram ni na kakav autoritet ni u tom pitanju. Ali kao diletant koji voli poeziju imam dojam, kojeg se ne uspijevam otresti, da velik dio današnje poezije proizlazi iz lijenosti. Ili u najmanju ruku da je opterećen i sapet lijenošću. U tekstu o jednom drugom našem pjesniku pokušao sam ukazati na to govoreći o prevlasti vizualnog u suvremenoj poeziji na štetu sluhovnog, o stanovitom "postmodernom" imažizmu koji, prema mom dojmu, već duže vrijeme vlada "poslom poezije", kao što je volio svoj zanat opisati Josif Brodski. Iako u tom tekstu to nisam izričito naglasio, već i iz onoga što sam ondje napisao može se pretpostavljam zaključiti da mislim da je taj imažizam bitno lijen. To nije slikarski, radnički imažizam, koji se rva sa slikovnim pokušavajući ga iznutra dinamizirati i dovesti do onog "stanja glazbe" za koje je Walter Pater tvrdio da je cilj svake umjetnosti. Već je to trom i zakočen imažizam koji se zadovoljava danim i kulturno potvrđenim, odnosno, da parafraziram Valéryja, zadovoljava se malim. To je imažizam koji nije drugo do imažizam, i nema ama baš nikakve veze s Ezrom Poundom, tim velikim radnikom poezije. Ako bi se pjesme Vlatke Valentić možda i mogle tumačiti s pomoću nekog od pomodnih teoretičarskih termina, postoji jedan koji se sigurno na njih ne može upotrijebiti, a to je pridjev "stvarnosni".

Da bi čovjek adekvatno pročitao Veliki Bijeg – drugu dosad objavljenu Vlatkinu zbirku pjesama (prva je Sad sam puno mlađa iz 2019) – mora biti spreman na velik i zahtjevan rad. Rad čitavog svog čitalačkog bića. Ali ne zato što bi ta poezija bila komplicirana, "teška" ili "neprohodna". Naprotiv. Radi se o skupu pjesama, međusobno čvrsto unutarnje, ritmički povezanih i koje, ako se tako može reći, spontano vode jedna u drugu, što se odlikuju jednostavnošću i upravo kristalnom bistrinom. Vlatkin pjesnički vokabular je dokraja pročišćen, izraz ne preže ni od kolokvijalnosti, a "imaginarij" i "motivika" su krajnje reducirani i ponavljaju se iz pjesme u pjesmu: slike puta, ženski eros, podmorje i podzemlje, čitanje, odnos između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, religiozne i duhovne teme. Čitalac koji se upusti u pjesnikinjine bjegove na svom će putu nailaziti većinom na elementarne riječi kao što su "voda", "vatra", "obala", "svijet", "jezik", "san", "duša", "tijelo" "životinja", "jabuka", "vrijeme". Njene pjesme vrlo često počinju prijedlozima i zamjenicama ili, u istu svrhu, jednostavnim i kratkim neposrednim uvodima – točnije, unošenjima – u situaciju: "ovdje na pola puta" ("1/2"), "u središtu moje zemlje" ("Spužva"), "idem kao da znam kamo idem" ("Merlin"), "dogodilo se u tren oka" ("Oporuka"), "budimo se u istom krevetu" ("Divlji labudovi"). Uglavnom, rad koji se ovdje od čitaoca zahtijeva isti je onaj koji je pjesnikinja uložila u pisanje, i ako je on velik i zahtjevan, to nije stoga što bi bio kompliciran već, naprotiv, to je stoga što ga je teško pratiti. Pjesnikinja vam se uvijek čini ispred vas, i nije nimalo lako držati s njome korak.  

Profesionalno, Vlatka Valentić je već neko vrijeme učiteljica joge. I to aštanga joge, koja je poznata po svojoj iznimnoj zahtjevnosti i inzistiranju na neumornom i, prema mišljenju mnogih, nesmiljenom radu (zbog čega je, navodno, najomraženiji oblik joge u svijetu). To napominjem ne zato što bi to bilo očito u njenoj poeziji. Jer, Bogu hvala, to uopće nije očito. Riječ je o pjesnikinji koja je previše suptilna a da bi se time hvastala kroz svoje pjesme. U Velikom Bijegu ne nalazimo ni jednu jedinu referenciju na njezin prvi, ili drugi, posao. To napominjem zato što nalazim da mnoge njezine pjesme, kao i njena zbirka u cjelini, imaju karakter joga vježbe.

Dat ću samo dva primjera.

Prvi je pjesma na samom početku zbirke, "Čitam u sebi". Tu sam pjesmu doživio kao stanovit čitalački Pozdrav suncu za početnike. Jednostavne nepravilne rime i osnovni dvotaktni ritam odmah zagrijavaju, ali ne dopuštaju ni najmanji prekid i opuštanje: nakon sroka četvrtog i petog stiha očekujemo cezuru, odmor, ali ništa od toga; nakon "miče" odmah se i bez prekida daha prelazi na "umom", i cezura, naznačena i crticom (ponavljam, vježba je početnička), dolazi tek nakon osmog retka i "sličnog"; nakon toga negacijom se iz tih stopa nastavlja dalje – izdah – do sljedeće kraće cezure nakon četrnaestog stiha i "stotine" (ovaj put naznačene dvotočkom) – udah – te zatim neprekinuto dalje do krajnjega "neiščitanog" i malne trenutačnog prelaska u sljedeću asanu, pjesmu "Zov divljine".

Drugi primjer je zahtjevniji. To je treća strofa pjesme, također početne ali za čije je čitanje potrebno biti nešto razgibaniji i umješnijeg daha, "Urbana legenda":

"nemamo imena i jedni drugima glumimo 

u snovima katkad i jedan drugoga

znali bismo tko koga kad bismo znali tko

je tko svatko je stalno netko i s nekim"

Nakon što sam to pročitao (s prethodne dvije strofe nisam imao većih problema) bio sam u iskušenju odmah se vratiti i to pročitati još jednom, jer mi je zbog moje nerazgibanosti negdje zaštekalo, ali sljedeći stih, "to je neizdrživo", to nije dopustio jer je posrijedi prijelaz na sljedeću asanu koja će se gotovo neprekinuto odvijati dalje kroz četiri kraće ali i zgusnutije i za dah zahtjevnije strofe, sve do samog kraja. 

Dosad sam, nažalost, samo jednom imao priliku prisustvovati Vlatkinom satu aštange. Ali i to mi je bilo dovoljno da spoznam o kakvom se ovdje radu radi.

Podsjetila me na dva lika, koji su i neznajući izvršili velik utjecaj na mene.

Prvi je moj davnašnji trener plivanja Branko Crevar. On je svojedobno bio poznat po tome što je bio najstroži i najzahtjevniji, i istovremeno od djece najobljubljeniji trener plivačke škole Mladost. Taj fanatik sporta – koji je, niska rasta i nabijen, više sličio majstoru borilačkih vještina nego plivanja – maltretirao je svoje učenike i učenice kondicionim treninzima daleko iznad njihova uzrasta, a razlog zbog kojeg smo ga svi obožavali još ostaje nerazjašnjen ("simpatičnost", dakako, ne može pružiti adekvatno objašnjenje). Mene je tako s nepunih 14 godina ubacio u klub, među vidre i vidrice od kojih bih u vodi vidio, i to izdaleka, samo pete kroz pjenu. Moji bi treninzi uglavnom završavali tako što bih sam u bazenu nekako došljapkao do kraja dok bi ostali već odavno bili i bile u svlačionicama. Sjećam se zgode kad sam, iznerviran, posramljen i blizu suzama, stao na pola staze i rekao mu da ne mogu i ne želim dalje. On me samo pogledao svojim malim svijetlozelenim očima i, s jedva primjetnim smiješkom koji mu je rijetko kad silazio s lica, kazao mi nešto u stilu da ne brinem jer će, kad se počnem utapati, skočiti po mene. Kad sam napokon dotaknuo pločicu, sagnuo se i jednom me rukom izvadio van, te rekao: "Bravo. Dobar si komad odvalio." (Kad sam mnogo godina poslije upisivao sina u istu školu – znakovito preimenovanu iz Mladosti u Igru – i upitao njegovog trenera za Crevara, čovjek mi je rekao da on već odavno ne radi ondje i da "oni više ne slijede njegove metode".)

Drugi lik je učitelj žičanog instrumenta sarangi čijem sam satu imao sreću i čast prisustvovati u Varanasiju. Podučavao je dječaka kojem je moglo biti između sedam i devet godina. Tokom čitave poduke, sat ili nešto manje od sat vremena, učitelj je pokušavao uspostaviti komunikaciju sa mnom – neuspješno, jer mu je engleski bio totalna katastrofa – i istovremeno je radio svoj posao. Kako, žalibože, ne sviram nijedan instrument, ne mogu pružiti ni najšturiji opis tog posla. Ali meni se činilo da mali pokušava uhvatiti prijelaz iz jednog tona u drugi, ili možda kakav najjednostavniji akord, i sjećam se da mu je najveći problem bio palac, koji je stalno klizio kamo ne treba. Učitelj mu je valjda stoput vratio taj palac na pravo mjesto u tih sat ili nešto manje vremena. S beskrajnim strpljenjem na obje strane, kao što je svojstveno Indijcima (jer, za razliku od nas zapadnjaka, Indijce je gotovo nemoguće iznervirati, ma koliko maleni bili: mališan u pitanju ne samo da nije ni u jednom trenutku dao do znanja da mu je teško nego se prema učitelju ophodio kao prema obožavanom ocu ili čak božanstvu).                  

Vlatka me dakle podsjetila na Crevara i bezimenoga učitelja sarangija. Shvatio sam, na tom mom dosad jedinom satu aštange, da je tu posrijedi ista vrsta rada. A kad sam – nešto kasnije – otvorio Veliki Bijeg, već nakon prve pjesme bilo mi je jasno da je i tu posrijedi ta ista vrsta rada. 

Suptilnost kako je ja shvaćam, i kako su je shvaćali mnogi prije mene, proizlazi iz takvog rada i njegov je, kao što natuknuh, actus, odnosno nutarnji razvoj i ozbiljenje. Ona je uvijek jednostavna, kao što je Crevarov trening bio jednostavan i kao što je poduka indijskoga majstora muzike bila jednostavna. Ona barata elementarnim danostima i počelima, uključujući obrasce i rutine – pokret tijela, udah, zadržavanje daha, izdah, zamjenica ili prijedlog, osnovna rečenična konstrukcija, glagol biti, fraza ili citat – i radi na njima, povezuje ih, mijenja, preobražava, kleše, ritmizira –  razgibava – odstranjujući sve suvišno i "zavrćući ekolvenciji vratom", kao što je nalagao Verlaine (koji je, usuđujem se pretpostaviti, Vlatki Valentić drag, ili je barem nekoć bio drag pjesnik). Ali i više nego čuvena "Art poétique", na pameti su mi sada oni manje poznati Verlaineovi stihovi iz završnog dijela Epiloga njegove ranije zbirke, Poèmes saturniens:

"Ce qu'il faut à nous, c'est l'étude sans trêve,

C'est l'effort inouï, le combat nonpareil,

C'est la nuit, l'âpre nuit du travail, d'ou se lève 

Lentement, lentement, l'Œuvre, ainsi qu'un soleil!

Libre à nos Inspirés, cœurs qu'une œillade enflamme,

D'abandonner leur être aux vents comme un bouleau;

Pauvres gens! l'Art n'est pas d'éparpiller son âme:

Est-elle en marbre, ou non, la Vénus de Milo?"

(Više-manje doslovan prijevod: "Ono što nama treba je neumorni studij/Neviđeni napor, besprimjerna borba/Noć, surova radna noć, iz koje se diže/Polagano, polagano, Djelo, poput kakva sunca!//Nadahnuti naši, srca što na svaki se pale mig/Nek predaju se, sirotani, vjetrima poput brezâ!/Umjetnost nije u razasuću duše:/Je li od mramora, ili možda nije, Venera Milonska?")   

Moj drugi veliki učitelj poezije, a i ne samo poezije, Charles Péguy, također je znao govoriti o suptilnosti kao o stanovitom razgibavanju zglobova i tetiva duše. Ključni Péguyjev pojam "souplesse" – gipkost – istoznačan je naime s tim mojim i ne samo mojim pojmom suptilnosti. Ovaj bi tekst stoga mogao nositi i naslov "Prezrena gipkost". Ne bi tu bilo značajnije razlike. 

Ali razlog zbog kojeg sam se ipak odlučio za suptilnost jest to što ona bolje odgovara, s obzirom na današnje stanje poezije i jezika, svojem epitetu, to jest prezrenosti. Jako smo daleko odnosno nisko pali od mogućnosti pegijevskog shvaćanja gipkosti, i za današnjeg čovjeka gipkost već i samo u ograničenom fizičkom smislu znači nešto sasvim drugo. Danas se ljudi razgibavaju pretežito u teretani ili putem džoginga. Kad se kaže da je netko odlično razgiban, pomišljamo na Douga Jonesa ili Jelenu Rozgu; kad se kaže da je netko natprosječno razgiban, pomišljamo na Anastasiiu Mazur ili Cirque du Soleil. A kako li je onda tek u metafizičkom smislu. Ukratko, suptilnost mi se učinila, usprkos svojim nedostacima i svojoj nejasnoći, ipak nešto prikladnijom za ono što želim reći u vezi s poezijom Vlatke Valentić.

Nije nimalo čudno, nije nimalo neočekivano da o Velikom Bijegu dosad nije izgovorena ni jedna jedina javna riječ. Iako ta knjiga postoji, u tiskanom izdanju, već oko godinu dana, nitko se osim Ivice Prtenjače nije na nju javno osvrnuo, a i Prtenjača se osvrnuo samo time što je spomenuo da ona postoji. To nije čudno, nije neočekivano zato što je suptilnost, kao što sam utvrdio na početku, prezrena u književnosti jednako kao i u životu. A kamoli neće biti u poeziji, gdje se to dvoje preklapa. I ne samo da to nije čudno i neočekivano nego, prema mom mišljenju, i nije nešto nad čime bi trebalo zdvajati. Baš suprotno. I sama činjenica da danas ovdje imamo pjesnikinje kao što je Vlatka Valentić, kao i činjenica da postoji izdavač koji je spreman objaviti njezine pjesme, dostatan su razlog za radovanje. Iako nisam dobro upućen u tokove suvremene poezije, znam donekle kako stvari stoje s poezijom u Francuskoj, i osjećam se sposobnim bez zadrške utvrditi da u nekadašnjoj poetskoj predvodnici svijeta danas ne postoje pisci pjesama koji bi se u mnogočemu bitnom mogli mjeriti s Valentić.   

Osim toga, mislim i da se autori (i muški i ženski) koji često sebe smatraju i drugi ih smatraju suptilnima, a koji to dakle nisu zbilja, i prečesto žale. Kao da im je netko nešto skrivio. Kukaju što ih se ne čita ili ne želi objavljivati. Rogobore protiv današnjih književnih trendova i današnjeg izdavaštva, i na to troše vrijeme i snagu umjesto da šute i pišu. Da rade. Što se tiče Vlatke Valentić, iako se nas dvoje ne poznajemo dugo, nikad je nisam čuo da se na bilo što žali, a najmanje na svoju pjesničku prezrenost. Nema ona vremena za to, ima preča posla. 

Vlatka Valentić je pjesnikinja koja postaje sve većom pjesnikinjom. Počašćen sam i presretan što sam već dobio na uvid i njenu zadnju, još neobjavljenu zbirku Tajna zaključane sobe, kao i neke najnovije njezine radove. Razlog zbog kojeg sam se ovdje ograničio na Veliki Bijeg i opet leži u mojoj vlastitoj nesposobnosti. Jer, kad sam stigao do kraja Bijega – "kraja ovog svijeta" gdje je pjesnikinja, valja joj vjerovati na riječ, "već stoput bila pješke" – i naumio stupiti u Tajnu, već nakon prve dvije-tri pjesme rekao sam sebi: "Ček, ček, ovo ide još dalje, ovo je još suptilnije, ovo je još veći rad." Vlatkine pete bile su još dalje od mene u pjeni jezika. Pa priznajem da još nisam u cijelosti pročitao tu zbirku. A na temelju onoga što sam vidio od njenih zadnjih stvari, zaključio sam da one idu još i dalje, da su još suptilnije, da su još veći rad. 

Konačno, ruku na srce, i do kraja Velikog Bijega dospio sam dobrano uspuhan. Toliko ustvari da nisam uspio pročitati posljednju pjesmu, "Hodočašće" (koja mi je uz "Na zlatnoj grani", "Lazari i Ikari", "Atlantidu" i "Planinu pod zemljom" zasad najdraža pjesma zbirke), u jednom dahu kao što bi trebalo, jer je ona u jednom dahu i napisana – ne dakle u smislu da pjesnikinja nije na njoj radila i to mnogo radila, ne u smislu da joj je ona "došla vjetrom" kao nekoj "nadahnutoj našoj", nego upravo zato što je ona plod ogromnog i za moje čitalačke udove katkad još pregipkog rada. Na tom kraju, shvatio sam da mi je potrebno još mnogo pravih pokreta napraviti i još mnogo pročišćenog daha popapati eda bih uspio propisno proći kroz vježbu. Uvidio sam da ću morati još najmanje jednom prokrstariti kroz čitav Bijeg da bih uspio s njime pobjeći od njega. 

Ali usprkos tome, nisam bio nimalo iznerviran ni ljut. Kao da sam odnekud čuo, u obličju Vlatkinog suptilnog glasa, ono crevarovsko: "Bravo. Dobar si komad odvalio." A – tko zna – možda sam postao i malkice razgibaniji od vremena kad sam trenirao plivanje.