Konačno, i ovdje se nužno postavlja pitanje religije. To ne samo da nije pitanje koje bi se općenito moglo izbjeći nego je i pitanje koje je od ključne važnosti za svakog umjetnika. Pogotovo velikog umjetnika. I pogotovo velikog umjetnika riječi. Moglo bi se čak reći da je velik umjetnik, i pogotovo velik umjetnik riječi, onaj tko je najviše i najposebnije obuzet religioznim pitanjem. Jer, suprotno mišljenju mnogih, religija nema mnogo veze s vjeroispovijestima, još manje sa svjetonazorima. Pitanje bi se stoga vjerojatno moglo i drukčije, jasnije reformulirati, služeći se preciznijim i manje opterećenim riječima. Ali ja to ne želim učiniti. Odmah priznajem, lako je moguće da iza tog jogunstva u velikoj mjeri stoji moja jezična i misaona zadrtost kao i neka potreba (koju međutim uz najbolju volju još nisam osvijestio) da budem "drukčiji" i "provokativan". Ipak, uvjeren sam da je posrijedi i nešto drugo i dublje. Meni se naime čini da odbacujući stare i velike riječi i zamjenjujući ih novima i malima, u nastojanju da sve što bolje protumačimo, gubimo mnogo toga. Suviše toga dragocjenog. Čini mi se, uglavnom, da odbacujući velike riječi u ime jasnoće gubimo, koliko god nam zauzvrat svijet postajao jasnijim i koliko mi i sami sebi postajali jasnijima, i samu sposobnost da budemo zahvaćeni velikim pitanjima. A pitanje religije je najveće od svih pitanja u ljudskom životu.          

Vrijeme u kojem živimo puno je svakojakih mržnja, ali mislim da je od svih njegovih mržnja najjača i najneiskorjenjivija ona prema religiji. Svjestan sam da sada, iznijevši takvu grandioznu tvrdnju, uza sav svoj nagonski otpor prema precizacijama ipak postajem dužan malo pojasniti na što mislim. Ipak se treba, barem donekle, sporazumijeti oko riječi kad ih se već koristi. Kad kažem religija, ovdje mislim na jedno posebno, staro, u određenu tradiciju ukorijenjeno značenje te riječi, u opreci spram onoga što je religija postala u sociologiji, religijskim studijima, povijesnoj znanosti i velikom dijelu filozofije. Ukratko, imam na umu Cicerona. On je definirao religiju kao "brigu", cura, i "kult", cultus, što za predmet imaju "neku višu prirodu koja se naziva božanskom". Superioris naturae, quam divinam vocant. Nasuprot tome stoji religija kao društveni fenomen ili društvena činjenica. Oprečnost na koju želim ukazati, i koja mi se čini ključnom, očituje se u tome da potonja, društvena religija, za razliku od one prve više nema bogznakakve veze s prirodom. Ili čak nema nikakve. Ne treba nas pritom odveć smesti, u prvoj religiji, epitet "božansko" – i "božanska" priroda je i dalje neka priroda. Dok, suprotno tome, čak i "prirodne religije" sociologije i religijskih studija nemaju nikakve veze s prirodom. Nego imaju veze s društvom. Preciznije, imaju veze s "primitivnim društvima". Ostajući još malo u latinskom, podsjećam da riječ "priroda" u tom jeziku, natura, dolazi od riječi nascor, "roditi se". A riječ cultus kojom se Ciceron služi da opiše religiju, i koja stoji i u korijenu riječi "kultura", izvodi se od glagola colo, što znači "obrađivati", "njegovati", " "gojiti", "poklanjati nečemu pažnju". Ne želim dalje cjepidlačiti oko starih riječi. Smatram da sam dovoljno precizirao, barem za početak. Ono što želim naglasiti je da religija u značenju u kojem tu riječ koristim u ovom tekstu ima ponajprije veze, za razliku od svog oponenta, s čovjekovim životom na zemlji.  

Ta opozicija čini mi se toliko bitnom jer sam s vremenom došao do zaključka da je naše vrijeme, naše društvo, od antireligije načinilo religiju. Kako mu je to uspjelo, ne znam i nikako ne mogu dokučiti. Ali to mi izgleda kao neprijeporna, bjelodana činjenica. I kad bih to htio, ne bih se mogao oteti dojmu da današnja antireligija ima upadljive i sve upadljivije sličnosti s određenim arhajskim religijama, o kojima govori osobito jasno Stari zavjet. Ali i da ide još puno dalje od njih. Da je puno zahtjevnija. Jer ta, naša, antireligiozna religija prema svemu sudeći zahtijeva, uz žrtvovanje djece, i žrtvovanje svega što čini čovjekov život na zemlji podnošljivim i dostojnim življenja. To jest, vraćajući se načas na one stare riječi čije sam značenje precizirao, zahtijeva žrtvovanje svega što je uzgajanje, pažnja, njegovanje, brižnost, ukratko svega što ima veze s ljudskim doživljajem vremena na zemlji, u uzajamnom odnosu koji taj doživljaj uključuje između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. A, usto, nije možda naodmet primijetiti i da žrtvovanje tog doživljaja ima neke, možda ne posve sporedne, poveznice sa žrtvovanjem djece.

Kad je Powys govorio o seksu, religiji i prirodi kao "trima misterijima", three incomprehensibilites, očito je također mislio na religiju u tom starom ciceronovskom smislu, a ne na religiju u novom sociološkom smislu. Kao što je očito da kad je govorio o prirodi nije mislio na prirodu u današnjem smislu riječi. I kao što je očito da kad je govorio o seksu nije mislio na seks u današnjem smislu riječi. Nego je očito da je mislio na nešto bitno drukčije od toga, i čak oprečno tome. Ili, možda je bolje, možda preciznije reći da kad se danas govori o tim stvarima misli se na nešto veoma drukčije od onoga na što je mislio Powys kad je o njima govorio, i bitno oprečno tome. Za Powysa, religija, priroda i seks – mijenjam njegov poredak, ali time samo želim naglasiti središnje mjesto koje religija zauzima u njegovoj misterijskoj jednadžbi – imali su veze ponajprije s čovjekovim životom na zemlji. Današnja religija, današnja priroda i današnji seks ne samo da imaju malo veze s čovjekovim životom na zemlji nego su i njemu oprečni, suprotstavljeni, neprijateljski, zato što je život na zemlji život u vremenu a ne samo u prostoru.    

Jer, ni kad je upotrebljavao riječi "planet" i "planetarno", što je bilo relativno često, Powys očito nije mislio na današnji Planet Zemlju. Nego na nešto bitno drukčije od toga. Nije mislio prvenstveno na okrugli entitet koji se okreće oko Planeta Sunce od kojeg je udaljen toliko i toliko, čiji volumen iznosi toliko i toliko i masa toliko i toliko, koji je sastavljen od različitih kemijskih tvari koje su sastavljene od nepojmljivo sićušnih čestica, koji je star više milijardi godina i na kojem su u nepamtivo doba živjeli dinosauri. U svakom slučaju, nije mislio na nešto za što se može brinuti tako što se oko toga oblijeće svemirskim letjelicama. Powys je mislio na nešto veoma drukčije, i prema čemu je današnji Planet Zemlja u bitno oprečnom, suprotstavljenom, neprijateljskom odnosu. Kad je govorio o planetu Powys je mislio na mjesto gdje se odvija čovjekov život u vremenu. Ne samo u prostoru. Supra terram, in terra i in medio terrae. Evo i opet latinskog, ali ovaj put neću cjepidlačiti. Štoviše, ostavit ću zasad te izraze neprevedenima. Osim što ih je vrlo teško prevesti zbog njihova višeznačja i njihovih bogatih konotacija, ovdje ih navodim, tako svježe i netaknute, samo da bih "retorički" dodatno naglasio tu ključnu oprečnost između powysovskog i ciceronovskog smisla religije s jedne strane i današnjeg smisla religije i današnje religije s druge. I da bih naglasio da ta oprečnost počiva na njihovu različitom i oprečnom shvaćanju i doživljavanju prostora u njihovu odnosu sa shvaćanjem i doživljavanjem vremena. 

Briga za zemlju, cura i cultus, funkcionira na vrlo drukčiji i bitno oprečan način od brige za Planet. Briga za zemlju počiva na pamćenju, strpljenju i nadi. Ona uključuje sjećanje na ono što je bilo, pažnju prema onome što biva i otvaranje prema onome što bi moglo biti. Zato je njeno glavno sredstvo promatranje. Briga za Planet, s druge strane, počiva na učinkovitosti, hitnji i planiranju. Za nju, ono što je bilo služi za što brže i učinkovitije organiziranje ("očuvanje") onoga što biva, što služi za što brže i učinkovitije utvrđivanje onoga što će vjerojatno biti. Zato su njeno glavno sredstvo statistike. Promatranje uzima u obzir i vremensku dinamiku čovjekovog života na zemlji. Statistike uzimaju u obzir samo prostornu dinamiku čovjekovog života na Planetu, dok im vrijeme služi isključivo kao jedinica mjere za procjenu vjerojatnosti. Zato su one i toliko pouzdanije od promatranja, i toliko objektivnije od njega. Dok briga za zemlju mora voditi računa o tolikim nejasnim i često nerazjašnjivim osobitostima hirovitih i vremenom opterećenih subjekata (uključujući ljudske), briga za Planet može se slobodno otresti tih preokupacija i posvetiti se objektivnom "okolišu" u koji su subjekti objektivno uvršteni. Doduše, o tom se "okolišu" često govori i kao o "našem zajedničkom domu"; no, ruku na srce, i nema on baš mnogo karakteristika doma. Osobno barem ne nalazim ničeg izrazitije kućevnog u "ekosustavima". Ali to je manje važno, a i pretpostavljam da su ti nazivi ustvari samo metafore za nešto mnogo uzvišenije i ozbiljnije, s čim se možda nije umjesno šaliti. Ono što je važno, prema mom mišljenju, i što želim istaknuti, jest to da između brige za zemlju i brige za Planet, između promatranja i statistika, između pamćenja, strpljenja i nade s jedne strane i učinkovitosti, hitnje i planiranja s druge, postoji neka bitna protivština, i da ona ima bitno veze s religijom i antireligijom.                             

A onda ima i sa seksom i s prirodom, barem za Powysa. Što se tiče prirode, mislim da se protivština dosta jasno pokazuje već i iz onoga što je rečeno. Osim toga, seks je ionako već odavno postao mnogo zanimljivija tema od prirode. Pogotovo otkako je, u naše vrijeme, raskinuta gotovo svaka veza između njih. Za Powysa, seks je još bio nekakvo tajanstvo, duboko povezano s tajanstvom prirode. Drugim riječima, za njega je on još imao religioznu dimenziju, spadao je u područje religije. Nasuprot tome, oprečno tom powysovskom shvaćanju, postoji današnji seks. To je onaj seks o kojem govore seksolozi, pornografi, ezoteričari i, posrednije ali možda još relevantnije, demografi. Ističem to među ostalim i zato što imam dojam da, u naše vrijeme, i unatoč svojoj ustrajnoj sveprisutnosti, seks seksologa, pornografa i ezoteričara pomalo gubi na cijeni, dok interes za demografiju tiho ali postojano raste. No, prije svega time želim utvrditi da nema drugog današnjeg seksa osim tih dvaju, i da su oni unatoč površinskim i sporednim razlikama u biti jedan te isti seks. Radi se o tehnikama pomoću kojih ljudi postižu nasladu ili prosvjetljenje, ili o tehnici pomoću koje se ljudi broje i organiziraju. O zdravlju ljudi ili duhovnom uzdizanju ljudi, ili o razmnožavanju ljudi i upravljanju ljudskim stanovništvom. Na prvi pogled može izgledati kao da su to dva različita seksa, ali ako se malo pažljivije razmotri vidjet će se da oni to nisu. Vidjet će se da je to navlas isti seks, samo gledan pod drugim kutom. U oba se slučaja naime radi o sličnim ljudima, kojima je svojstveno to da im je potrebna pomoć izvana kako bi funkcionalno upotrijebili svoje spolne organe. Samo je funkcija drukčija. I premda se može činiti da je demografska funkcija plemenitija od seksološke, pornografske i ezoteričarske, vjerojatno je upravo suprotno istina. Jer prva barem ne počiva na statistikama. Njeni ljudi još barem donekle sliče ljudima koji žive na zemlji, koji se nisu još potpuno pretvorili u stanovnike Planeta. Kod seksologa, pornografa i ezoteričara spolni organi su nešto što još barem prividno pripada ljudima, dok kod demografa oni bez daljnjega pripadaju državi. Ne treba se pritom dati zavarati suprotstavljenim stavovima demografa. Ti stavovi mogu biti suprotstavljeni na razini iskaza, ali svima je zajedničko da počivaju na statistikama i da potpuno ovise o statistikama. Ili nas ima previše, ili nas ima premalo, ili nas – nešto rjeđi stav – ima upravo dovoljan broj. Tako pokazuju statistike. Zato treba raditi ili na tome da se smanji broj stanovnika, ili da se on poveća ili barem zadrži na pristojnom nivou. Zagovornici depopulacije zalažu se za oterećenje Planeta od ljudstva, dok njihovi protivnici smatraju da će Planetu, ili naciji koja je njegov djelić, biti bolje ako se taj broj poveća ili održi. Odustanite od oplodnje, plodite se i množite: i u jednom i u drugom slučaju, činite to da ispraznite odnosno napunite statistike i tako osigurate budućnost, kome i čemu već.             

Kao što kaže i sama riječ – bez cjepidlačenja – "statistika" upućuje na nešto statično. Statično je ono što je zamrznuto u vremenu. Statističke krivulje opisuju samo površinsko kretanje, odnosno kretanje iz druge ruke. Opisuju prostorno kretanje, koje se može očistiti od svog vremenskog elementa i koje je stoga više ili manje predvidljivo. Zato je i kretanje po Planetu drukčije od kretanja zemljom, i njemu bitno oprečno. O tome jasno svjedoče iskustva današnjih putnika. Oni se toliko ne kreću koliko se premještaju. I koliko god njihovi doživljaji s putovanja bili raznoliki i "autentični", kolike god dogodovštine i pustolovine sadržavali, oni su uvijek dosta slični i dosta predvidljivi. Nasuprot tome, seljak koji pamti, čeka i nada se kreće se u vremenu, s vremenom, iako je njegovo kretanje u prostoru minimalno. Kretanje u vremenu, za razliku od onoga u prostoru, uključuje trodimenzionalnost samoga vremena, koja podrazumijeva osobit odnos između prošlog, sadašnjeg i budućeg. No, ta trodimenzionalnost bitno uključuje i "četvrtu dimenziju", koju tvori ono što je iznad života i iznad vremena. Kad je Powys napisao: "Mogu prihvatiti život samo prolazeći kroz njega kao hodočasnik čiji je pravi cilj iznad života", savršeno je ukazao na to. Život na Planetu je opstajanje na Planetu, život na zemlji je putovanje k nečemu što je iznad života. U tome je sva razlika, i to je sukus svega.    

Ima doduše i nekih, uglavnom među onima što sriču kršćansku vjeroispovijest, koji, često čak uviđajući mnogo toga relevantnog u današnjoj antireligiji, još govore o "novom poganstvu". Prema mom mišljenju, to je jako loše odabrana riječ, koja danas može uroditi samo pomutnjom. Kao da išta u današnjoj antireligiji ima, kao da bi išta u današnjoj antireligiji moglo imati bilo kakve veze sa starom Grčkom. Kao da išta u današnjoj antireligioznoj religiji ima ili bi moglo imati bilo kakve veze sa starim Rimom. Kao da bi i najmanja trunka od svega onoga što se danas govori mogla imati ma i najdalje veze s Homerom. Ili s Platonom ili s Vergilijem. Ako je itko izgubio svaki aktualitet, ako je itko izgubio svako kulturno i civilizacijsko značenje, ako je itko postao zastario i nerazumljiv, ako je itko doslovno postao mrtvo slovo na papiru, onda je to Homer. Kao što je bilo natuknuto, jedino poganstvo s kojim je današnja antireligija usporediva jest ono arhajskih, predcivilizacijskih religija o kojima govori Stari zavjet. Za razliku od tih religija, poganstvo Grčke i Rima bilo je duboko ukorijenjeno u zemlji i njenom vremenu. Za razliku od njih, ono se temeljilo na viziji čovjeka koji pamti, trpi i nada se, živeći na zemlji i sa zemljom. Vidjeti bilo kakvu sličnost između tog poganstva i današnje antireligije stoga je pogrešno, i vodi na stranputicu. Glavno svojstvo današnje antireligije je, kao što smo vidjeli, to da poništava zemlju zamjenjujući je Planetom i to da poništava vrijeme zamjenjujući ga računicama. Ona je stoga protupoganska jednako koliko je protukršćanska, i ona je protupoganska razmjerno tome koliko je protukršćanska. 

Zemaljsko hodočašće zbiva se na zemlji, u trodimenzionalnosti njenog vremena. Supra terram – na zemlji po kojoj koračamo i za koju se brinemo, koja je mjesto nastajanja novog –, in terra – u zemlji iz koje smo izišli i u koju ćemo se vratiti, koja je mjesto gdje počivaju nebrojena ljudska pokoljenja prije nas i gdje će počivati nebrojiva ljudska pokoljenja poslije nas – i in medio terrae, usred zemlje gdje se za čovjeka zbiva operacija spasa, i koja je mjesto njegove nade.         

Naravno, vrlo je upitno može li itko danas prakticirati religiju kakva je bila Powysova. Nije nimalo izvjesno da bilo tko od nas može biti religiozan na njegov pogansko-kršćanski način, štovati kamenje i stabla i moliti se svetoj Tereziji od Djeteta Isusa i samome Isusu za žrtve, ljudske i neljudske, torture. To je upitno ne samo zato što je Powys bio Powys a mi smo samo mi nego, bitno povezano s time, i zato što današnja antireligija u njegovo doba još nije bila prodrla u sve pore života. Kad se u starosti povukao u velške planine, on se mogao vratiti bliže zemlji. Ali naš je Planet gotovo potpuno progutao našu zemlju. Nitko tko se danas povlači od svijeta ne može se vratiti zemlji, ne može se vratiti prirodi, ma koliko daleko otišao. Oni koji tvrde da smo izgubili tlo pod nogama i ne znaju koliko su u pravu. Koliko su doslovno, duboko u pravu. Mi gotovo više ni ne koračamo po zemlji, u njenim dubinama ne nalazimo više ništa drugo osim nafte i rude, a jedino na što se od nje možemo osloniti njeni su resursi. Ona je prestala za nas biti ona Majka Života koju je Powys također, i posebice, štovao, služili se mi koliko hoćemo istim riječima kao on. Postali smo zemaljska siročad, prepušteni na milost i nemilost planetarnoj antireligiji.         

Ako je to stvarno tako, postavlja se jedno sasvim logično i opravdano pitanje: Zašto se onda uopće baviti Powysovom religijom, zašto uopće čitati Powysa? Moj odgovor je jednostavan i jasan: Zbog istog razloga zbog kojeg se i dalje isplati čitati Homera. Ili, još jasnije: Upravo zbog svega toga. Konačno, i još mnogo bolje, služeći se Powysovim omiljenim izrazom koji je bio njegov osobni prijevod Homerovog izraza alla kai empes: In spite of. Dakle, upravo zbog svega toga, odnosno usprkos svemu tome, odnosno u inat svemu tome.    

Sigurno, čitanje Powysa, ili Homera, ne može nam pomoći da iziđemo iz svog vremena. Manje-više svi znaju da nikako nije moguće izići iz svog vremena, ni na trenutak a kamoli trajno, a oni koji to još ne znaju su u zabludi. Ti snivaju o vraćanju povijesti unazad i o kojekakvim obnovama. Ali za obnovu je potrebno imati vremena, i potrebno je imati zemlju na kojoj bi obnavljano moglo nicati i rasti. Čitanje Powysa može nam međutim pomoći u tome da uvidimo da, iako smo gotovo potpuno izgubili zemlju i njeno vrijeme, usprkos tome što nam pokušavaju potpuno oteti zemlju i njeno vrijeme, zemlja i njeno vrijeme za nas nisu potpuno izgubljeni niti to mogu biti. Da su zemlja i njeno vrijeme jači u svojoj slabosti od svih moćnika i tlačitelja zemlje. Među velikim piscima dvadesetog stoljeća, Powys je bez sumnje onaj koji pruža najviše nade. Nitko manje mračan, nitko manje pesimističan od njega. Nitko manje očajan, nitko manje fatalist, nitko vedriji njega. Nitko religiozniji od njega. On je bio nepokolebljivo uvjeren da će Kron sin Gejin kad-tad ostvariti svoju revoluciju protiv protuzemaljskih tirana, i bio je nepokolebljivo uvjeren da će Isus ponovo doći i spasiti ugnjetene zemnike. Čitanje Powysa može nam pomoći da uvidimo da, usprkos i u inat svemu što nam se govori, i usprkos i u inat svemu što nam se čini, antireligija nema posljednju riječ, i da naše zemaljsko hodočašće još nipošto nije završeno.     

     
Čitanje Powysa, kao i čitanje njegovog Homera, može nam tako pomoći da shvatimo što religija zapravo jest. Premda sam se ovdje svojski trudio uzdržati se od suvišnog cjepidlačenja oko riječi, napose latinskih, ipak sam odlučio zaključiti u tom modusu. Osim razloga "profesionalne deformacije", čini mi se i da situacija to iziskuje. I opet ću pribjeći Ciceronu, no ovaj put povezujući ga sa svetim Augustinom. Ciceron je tvrdio da riječ "religija" dolazi od relegere, "ponovo čitati", "ponovo razabirati", i to je suprotstavio neglegere, "biti nepažljiv", "ne mariti za nešto", "ne brinuti se za nešto". Augustin je, slijedeći "kršćanskoga Cicerona" Laktancija, predložio religare, "ponovo (se) vezati", odnosno, u mom slobodnom prijevodu po smislu, "ponovo naći (nalaziti) pravi oslonac". Smatram da je moguće i prikladno, a možda i potrebno, spojiti ta dva tumačenja. Religija ima veze s ponovnim obraćanjem pažnje na ono što nam je izmicalo, i ima veze s ponovnim povezivanjem s onim što je bilo izgubljeno. Ima veze s neprestanim i nikad dovršenim razabiranjem onoga bitnog, i ima veze s neprestanim i nikad dovršenim prianjanjem uz ono bitno. Ima veze sa strpljenjem, i ima veze s pouzdanjem. Religija je ono što nam omogućuje da, usprkos svemu i u inat svemu, strpljivo i pouzdano koračamo u neizvjesnost i uvijek otvorenu jer neprestano iznova otvaranu budućnost, čitajući znakove vremena, znakove pored puta.