Rođen 24. ožujka 1919. godine i u 101. godini života Lawrence Ferlinghetti nedvojbeno je najslavniji živi američki pjesnik, živa legenda američke i svjetske književnosti dvadesetog, ali i dvadeset i prvog stoljeća.
Lawrencea Ferlinghettija upoznao sam 1977. Kao i u svim drugim slučajevima kada su u pitanju bili pjesnici i književnici Beat generacije, s Ferlinghettijem me upoznao “dobri duh” i dragovoljni svjetski veleposlanik beatnika Allen Ginsberg. Otada smo se Ferlinghetti i ja često sretali i viđali, kako u njegovu domu u San Franciscu tako i u knjižari City Lights, ali i u njegovu slikarskom atelijeru. Isto tako smo se sastajali i družili u mnogim drugim mjestima diljem Sjedinjenih Država, a povremeno i u Europi. Nekoliko smo puta zajedno i nastupili, na festivalima poezije u Rimu i Amsterdamu. Kada zbog različitih okolnosti nismo bili u stanju putovati, putovala su naša pisma, i to učestalo. (U mojem Beat arhivu pohranjeno je više od 500 Ferlinghettijevih pisama upućenih mi u proteklih četrdeset i više godina.) Neki od naših brojnih razgovora objavljeni su na engleskom jeziku u različitim američkim, engleskim i japanskim novinama i časopisima.
Ova intimna dnevnička zabilješka o jednom od naših susreta i razgovora iz 1998. nikad prije nije objavljena. Ovo što slijedi izravan je prijepis bez ikakvih naknadnih izmjena.
Venecija, 28. travnja 1998.
Sumorni kišni dan u Veneciji, čekajući na dogovoreni susret u jedanaest sati u Hotelu Sofitel u četvrti Santa Croce, šetajući okolnim ulicama i kanalima, domaćini i turisti sudaraju se s kišobranima u rukama.
U dogovoreno vrijeme Ferlinghetti se spušta iz svoje sobe, neuobičajeno zdravog izgleda za osamdesetogodišnjaka – jasne plave oči nezamućenog pogleda, uspravan, gotovo mladićki hod i posve bijela brada, obrve i ostaci kose pod kapetanskom kapom, u tamnomodrim trapericama i džemperu, s crnom torbom izdavačke kuće City Lights prebačenom preko ramena – čvrst stisak ruke bez staračkih fleka po rukama, a pod kožom naziru se vene – pijemo kavu uz ljubazne primjedbe osoblja s recepcije i na nagovor direktora hotela i po njegovoj “preporuci” odlučujemo otići na ručak u jednu od posljednjih starih i među venecijanskim radnicima omiljenih oštarija koja se nalazi na početku četvrti Cannaregio.
Razgovaramo o svemu i svačemu – mnogobrojne uspomene nadiru, dvadeset godina prijateljstva za nama (nakon Ginsbergove smrti Ferlinghetti, Gary Snyder i Michael McClure moji su najstariji i najbliži američki prijatelji) – pripovijeda mi o svojoj depresiji nakon Allenove smrti, čak mu je i svoju posljednju knjigu posvetio iako nije siguran da je Allen vidio posvetu – jer knjiga je izišla dan prije Allenove smrti, i odmah je jedan primjerak odnesen Allenu, ali Allen se idućeg jutra nije probudio…
Kasnije razgovaramo o drugim pjesnicima – spominje mi kako nikako nije volio Josifa Brodskog jer da je bio vrlo arogantan kada su nekoliko puta zajedno nastupali na književnim večerima… Naravno, kad ga pitam, jasno se sjeća i svojih višegodišnjih prijateljstava s Evgenijem Jevtušenkom i Andrejom Voznesenskim, i kako je u veljači 1967. iz Moskve otputovao transsibirskom željeznicom za Vladivostok slijedeći primjer francuskog pjesnika Blaisea Cendrarsa, budući da je bio nadahnut njegovom poemom “Transsibirskom željeznicom”, ali je tek godinama kasnije, naknadno otkrio da Blaise Cendrars nikada u stvarnosti nije bio na tom putovanju osim u svojoj pjesničkoj mašti…
Pitam ga za Ernesta Cardenala i njegov posjet ratnoj Nikaragvi u siječnju 1984. (Lawrence Ferlinghetti, Seven Days in Nicaragua Libre, City Lights Books, 1984.), spominjemo Jamesa Laughlina (vlasnika i glavnog urednika u izdavačkoj kući New Directions), Ezru Pounda i Jamesa Joycea i godine koje je proveo u Trstu i Puli… Još mi prepričava tužne pojedinosti iz novog dokumentarno-biografskog filma kojeg upravo snimaju o Gregoryju Corsou i kako su preko posebnog detektiva iz ureda za nestale osobe i nakon višegodišnjih napora uspjeli pronaći Corsovu majku u dubokoj starosti, a koja je Gregoryja napustila još kao malu bebu i nikad se poslije nisu više ni čuli ni vidjeli… Koliko je taj susret poslije više od šezdeset godina razdvojenosti majke i sina morao biti dirljiv, jeziv, ljudski…
Isto tako, ni Ferlinghetti nikad nije upoznao svog oca, a majku je sreo jedva nekoliko puta. Slijedi zanimljiva Ferlinghettijeva ispovijed o bolnom i traumatičnom rođenju i odrastanju, a koju mi je detaljno ispričao nakon mojih upornih i višegodišnjih zamolbi.
Rođen je 24. ožujka 1919. u njujorškoj četvrti Yonkers od majke Clemence Mendes-Monsanto (koja korijene vuče iz obitelji francusko-portugalskih sefarda) i oca Charlesa Ferlinga (talijanskog imigranta) kao najmlađi od petero braće. Otac je umro sedam mjeseci prije Lawrenceova rođenja, a nedugo nakon što ga je rodila, Lawrenceova majka je zbog psihičkih smetnji smještena u duševnu bolnicu u Poughkeepsieju, N. Y., gdje su je zadržali punih pet godina.
Početkom 1920. brigu o čuvanju Lawrencea preuzela je Emily Mendes-Monsanto (majčina tetka) koja je upravo u to vrijeme ostavila muža i jednogodišnju bebu Lawrencea povela u Francusku gdje su živjeli u Strasbourgu. Prvih pet godina života Lawrence je govorio francuski jezik.
Godine 1924. Emily (njegova “francuska majka”) vraća se s mladim Lawrenceom u New York gdje se pomirila sa suprugom Ludwigom koji je Lawrencea počeo učiti engleski jezik. Ubrzo Emily odlučuje šestogodišnjeg Lawrencea povjeriti na odgoj (ali i dati na svojevrsno usvojenje) bogatoj obitelji Presleyja i Anne Bisland koja je živjela u otmjenoj njujorškoj četvrti Bronxville, a Emily je zauzvrat njihovu kćer poučavala francuski jezik. Međutim, jednoga dana Emily je zauvijek iščezla, a Lawrence je ostao živjeti s obitelji Bisland sve do svojeg punoljetstva. (Još jedna zanimljivost, Anna Bisland je pri porodu izgubila sina kojem su dali ime Lawrence, ali to se dogodilo prije no što se Ferlinghetti pojavio u njihovu životu.)
Godine 1929., dakle kada je Lawrence imao deset godina, njegova majka Clemence i njegova braća jednoga dana iznenada su se pojavili na vratima obitelji Bisland želeći ga vidjeti. Lawrence koji je čuo glasine da su živi ali nije vjerovao u postojanje svoje stvarne obitelji, odjednom je suočen s gotovo nemogućom odlukom. Članovi obitelji Bisland i njegova majka slažu se da njemu prepuštaju izbor obitelji s kojom će nastaviti živjeti. Kao desetogodišnjak Lawrence se odlučuje za jedinu obitelj koju doista pozna, obitelj Bisland, ali ta njegova odluka progonit će ga cijeloga života.)
Kasnije izlazimo u šetnju i odlazimo pješke gotovo do samog kraja Fondamenta San Giobbe gdje se nalazi naša oštarija koju lako pronalzimo iako je bez ikakva znaka ili reklame (znak prepoznavanja je plastični znak za javni telefon iznad ulaznih vrata oštarije).
Za vrijeme ručka (dvije vrste tjestenine – špageti i orecchiette, zelena salata i rajčice grappolo, i pola litre crnog vina i mineralne vode) pokušava me uvjeriti kako ne trebam čekati starost da bih prodao svoj Beat arhiv prepun pisama, dokumenata, rukopisa, rijetkih izdanja knjiga s posvetama autora, ali i crteža i ulja znamenitih američkih književnika već da to trebam učiniti čim prije, a da sve iz Arhiva mogu lako fotokopirati i sačuvati za vlastite potrebe… Nakon ručka vraćajući se niz Fondamenta rukom mi pokazuje u žutu kuću na suprotnoj strani kanala i govori kako bih od novca dobivenog za moj Beat arhiv mogao kupiti dvosoban stan u takvoj kući i kako bi onda i on češće dolazio u Veneciju…
Nakon što sam otpratio Ferlinghettija do hotela (otišao je odmoriti se jer je bio iscrpljen zbog prethodnog dana putovanja vlakom od Praga do Venecije) – nastavio sam šetati kišnim ulicama La Serenissime, svjesno se zaputivši prometnim kalama što vode prema centru i Trgu sv. Marka, ulicama koje u drugim prilikama gotovo redovito izbjegavam zbog gužvi i prenapučenosti – ovaj put zaokupljen tek završenim susretom s Ferlinghettijem i našim mnogobrojnim uspomenama što su, tako probuđene, stale navirati…
Dogovorili smo se da ćemo se za tri dana sresti u Firenci jer je Ferlinghetti ondje trebao predstaviti jednu od svojih knjiga nedavno prevedenu na talijanski. Ali, to je već druga priča…
(Vojo Šindolić preveo je tri knjige izabranih pjesama Lawrencea Ferlinghettija: Beskrajan život, Nezavisna džepna izdanja, Beograd 1982.; Otvorenih očiju, otvorenog srca, Feral Trribune, Split, 2000.; i Krajolici živih i mrtvih, h,d,p, Zagreb, 2015.)