"Smrt je slovo čije je ime život."
Ghalib
VERTIKALA
Pod nebom jedan krov.
Pod krovom jedno svjetlo.
Pod svjetlom jedan stol.
Na stolu jedan papir.
Na papiru dva imena.
Pod imenima jedna šutnja.
Pod šutnjom jedno srce.
Pod srcem jedna bol.
Pod boli jedna vatra
S neba užgana.
HORIZONTALA
Slijeva nadesno, zdesna nalijevo,
svejedno je
za nas koji slijedimo:
čas smo prije, čas smo poslije,
ovdje-ondje, ondje-ovdje,
put nam uvijek sputan je:
izdaleka il' izbliza,
uvijek izvan onog iza:
korak nam je samo vez,
stanka svaka samo razmak,
svaki pomak samo znak,
odmaknut od središta -
i točka svaka ovisi nam
o nekoj točki gledišta.
Pa hajde onda, dalje samo:
spajaj s ovim ono, spajaj s onim ovo,
ponovo i ponovo:
uglasto il' zaobljeno,
u dugom nizu il' u jedan mah,
u redak novi: ništa novo, ništa novo...
i poanta je uvijek ista: gordi lam i sjetno he -
sapinjo ih ma koliko! - alif dati neće, ne.
I poanta je uvijek ista: la-ilaha-illa-Allah,
sjeti se čovječe
da si prah.
ZRAKA
Točaka ima vrlo mnogo,
I ako ih sve želiš povezati sa svima drugima moraš
Povući sve pravce (a tko kaže
Da tu nema i krivulja?) između svake i svake.
Teško?
Nemoguće?
Ali želiš li dobiti ma i jednu jedinu zraku -
odande (gdje crte ne staju, gdje obrisi nestaju) dovde (gdje sve mora da stane, gdje sve evo stoji) – moraš to učiniti: točke su tada izvori
Iz kojih teku rijeke značenja,
U titrajima neobičnim, stranim.
Njih treba dohvatiti,
(Neki govore o šarama, ali šare nisu ozbiljna stvar).
Zato, želiš li i jednu jedinu zraku
Dobiti ozbiljno –
Odavde-donde i nazad pa nazad – koliko puta tako već
Ponoviti treba uvijek drukčije –
Moraš to učiniti,
Tako da ti prsti još budu vlažni od zvijezda.
TITRAJ
On je ono što daje
Svakoj kretnji njezin čar,
Bez nje svaka bila bi
Ama sasvim druga stvar:
Črčka hladna, bešćutna
Pružena po ekranu,
Trepereća svejednako
I po noći i po danu:
Gledana u prosjeku
Kao brojka na računu
(Bez obzira jel napisana
U lipnju il u junu,
Bez obzira jel zapisana
U dobre/mrke dane),
Viđena u presjeku,
I posrijedi i sa strane:
Nebitno bi tada bilo
Nebitno još i više
(Sve suvišno ovdje samo
Prstom da se zbriše),
Razmaci bez odmaka
(Bez obzira na očište),
Nagibi bez pomaka
(Da se bolje ponište);
Narastala bi točka
Odjedanput u kuglu,
Zarezi bi nicali
U svakom ćošku, uglu;
Krive bi se pravile
Da pravilno se vuku,
Parabole takmičile
U uvijek istom luku,
A pravci bi se pravdali
Da su savršene crte,
Kružnice se nadimale
Jer bezgrešno se vrte -
Sve uokolo bilo bi
Baš isto što i unutra,
Polja što se prelaze
Od danas pa do sutra.
I oči bi dospijevale
U trenu do svog sjaja,
Odmah (sve) pronicale
Od početka pa do kraja.
I prsti bi ih slijedili
U stopu na tom putu,
Kao slijepca njegov štap
Iz minute u minutu...
– A misao: tad bi bila
Mrtvo slovo na papiru,
Što već neće ni da mrdne
U svom algebarskom miru.
FRAGMENT I
Stupivši na put Pisma
Okrenuo je dlanove k nebu,
Znajući da od njega odsad [ne može] očekivati
Drugo do udes crn kao tinta.
ČISTOĆA
Ona je ono što se traži u svemu,
a nalazi tek ni u čemu:
zadnjeg poteza trag,
rez što traje, posljednja kap
s puštenog kista.
Ona je ono što se sluti u svemu,
a otkriva tek ni u čemu:
svršenog slova kras,
crta što ne staje, kad ne vidi se više ništa
ono što blista.
Ona je ono što prolazi u svemu,
a ostaje tek ni u čemu:
dovršenja prvi znak,
kraj što ne prestaje, nakon redaka svih
stranica čista.
Ona je ono čega ima
kad nema ničega više – pjesma
prstom po prašini ispisana
uvijek druga,
uvijek ista.
FRAGMENT II
Kad je dospio do Raspuća,
Odbio je odlučiti se [kamo će],
Pa je samo pošao još dalje [u točku]
Raširenih ruku.
KRAJ
To nije kao kad kažeš: sada je kraj.
Ne, to nije točka u tvojoj glavi
Što slijedi iza posljednjeg slova,
Nakon svih misli misao jedna:
Gotovo je, hajdemo isponova.
To nije novi početak, ni stanka
Između dvaju krugova tišine,
Kao kad kažeš na pola puta:
Odlazim onamo, pa što bude
Kad jednom daljina me proguta.
To nije svjetlost na kraju tunela,
Ni tama žuđena na kraju dana,
Ni misao kad napokon sine
Nakon čitava prijeđenog puta:
Vraćam se, evo, iz ove tuđine.
Niti je to ona zakašnjela riječ
Kad zapne u grlu nakon svih slova
I od koje usta ostaju nijema:
Kad kažeš u sebi, već izvan sebe:
Stisni zube, ničeg više nema.
Ne, to je ono što dolazi jednom
Kad točke prestanu da se misle,
Kad krugovi prestanu da se šire,
I što odnosi sa sobom i dane i noći,
I glavu, i prste, i papire.
ZNACI
Kad pogledamo uvis, što vidimo:
Hrpu zgužvanih papira, bačenih
Ojađenom šakom koja bila je
Jednom gipki prsti i podatni dlan,
Spremna na sve: sva moguća slova i
Nemoguća lila su iz nje tada
Štedro kao iz hiljadu kablova,
Skupa kao iz košara od pruća
Koje nisu znale za mjeru. Ni mi,
Ni oči naše nisu znale za nju, dok kao prezreli
Plodovi padahu nam u krilo sasvim neviđene stvari:
U slobodno vrijeme,
Lovili smo misli kao leptire,
Ili se posipali poznatim riječima,
Ili povazdan pecali u morima dubokog,
šarenog znamenja.
A onda dođoše oni.
Došli su kao što su i otišli, u trenu
Što – činilo se – ne traje osim kao razmak
Između dvije ovlaš povučene crte –
kao jedina mogućnost, odsada, činilo se:
razjapljeno nešto kao udes koji nas je napokon došao progutati
sa svojim raljama slobode:
Nas, s našim divnim inicijalima.
Nas, s našim drvenim stolovima.
Nas, s našom prelijepom stegom.
Nas, s našim oblacima na svijetlomodro okrečenom nebu.
Nas, s dušama pijanim od tinte.
Nas, s prstima od zlata.
I tako je zatvorena naša škola, zauvijek:
oni su otišli kao što su došli, u treptaju oka,
ne ostavivši ni traga od traga.
I jedino što još se može naći od svega toga,
i razaznaje se još u vječitom ovom sutonu,
pod ovim infracrvenim nebom
pod ovim bezdušnim nebosklonom
topot je daleki u pamćenju
(topot njihovih neviđenih konja) koji se čuje kad prisloniš uho čvrsto,
ali zaista čvrsto o ovu golu i izgubljenu zemlju.
FRAGMENT III
Kad su mu odsjekli desnu ruku,
Ibn Muqla nastavio je pisati lijevom;
Kad su mu odsjekli jezik,
Izrekao je Slovo.
POTPIS
Kad pođeš jednom
S time u tom smjeru,
Idi dokle ide
I ne gubi vjeru.
Kad dođeš jednom
Do kraja sa svime,
Napravi još korak
I zadobij ime.
SREDIŠTE (AZBUČNA MOLITVA)
A kad se probudim
Buđenje mi pogled nijemi
Viđenje sam ostavio gore negdje
Gdje anđeli još zbore i mrtvi ponajviše
Da dobro je živjeti
Est bonum vivere
Živjeti dobro da je i
Zaista dobro ovdje na
Zemlji
Iako izgubljene su ovdje mnoge riječi
I izgubljeno je ovdje srce
Jedino koje može zaista reći kako je dobro
Kako je zaista dobro živjeti ovdje na zemlji
Lude to ne vide i mudri još manje
Misle da vidjeti se može samo ono što se vidi
Na zemlji da ne govori ništa više
Ono što anđeli mrtvi ponajviše
Ponavljaju bez prestanka:
Reci
Sada
Ti.