(Inauguracijski govor, Sevagram Ashram Pratishtan, Wardha, siječnja 1978.)

Jutros, dok sam sjedio u ovoj kolibi u kojoj je živio Mahatma Gandhi, pokušavao sam uroniti u njezin duh i prožeti se njenom porukom. Osobito su me se dojmile dvije karakteristike. Prva je njezin duhovni aspekt, druga je aspekt njenih blagodati. Pitao sam se, što je Gandhi imao na umu kad je odlučio podići tu kolibu. Jako su mi se svidjele njezina jednostavnost, ljepota i urednost. Koliba odiše ljubavlju i jednakošću sa svakim. Kako kuća koja mi je dodijeljena u Meksiku u mnogo pogleda sliči ovoj kolibi, bio sam kadar proniknuti u njezin duh. Ustanovio sam da koliba ima sedam različitih mjesta. Kad stupite u nju, prvo vas dočekuje mjesto gdje odlažete cipele te se fizički i mentalno pripremate za ulazak u unutrašnjost. Zatim dolazite u središnju sobu koja je dovoljno velika da primi brojnu obitelj. Danas, u četiri sata ujutro, dok sam sjedio ondje i molio se, još su četiri osobe sjedile pored mene, naslonjene na isti zid, a na drugoj strani bilo je mjesta za još toliko ljudi, pod uvjetom da se malo stisnu. To je soba u kojoj svatko može otići i pridružiti se drugima. Treće mjesto je ono gdje je sjedio i radio sam Gandhi. Tu su još dvije sobe – jedna za goste i druga za bolesne. Zatim otvorena veranda i prostrana kupaonica. Sva su ta mjesta organski povezana jedna s drugima.  

Bogatim ljudima ova bi se koliba vjerojatno učinila smiješnom. Ali s gledišta jednostavnog Indijca, ne vidim zašto bi postojala kuća veća od ove. Ova je kuća napravljena od drva i blata. Nju nije izradio stroj, nego ruke čovjeka koje su radile. Nazivam je kolibom, ali to je zapravo dom. Postoji razlika između kuće i doma. Kuća je ono gdje čovjek drži svoju prtljagu i pokućstvo. Ona više služi za sigurnost i komfor pokućstva nego samoga čovjeka. U Delhiju gdje sam smješten, stanujem u kući koja je veoma komforna. Čitava zgrada je sagrađena s ciljem da pruži što veći komfor. Napravljena je od cementa i cigle i nalikuje na kutiju u koju se pokućstvo i druge pogodnosti mogu zgodno uklopiti. Moramo shvatiti da nam pokućstvo i ini artikli što ih tako žudno sabiremo u svojim životima nikad neće dati unutarnju snagu. To su, takoreći, štake bogalja. Što više takvih pogodnosti imamo, to naša ovisnost o njima više raste i to naš život postaje sputaniji. Nasuprot tome, pokućstvo kakvo nalazim u Gandhijevoj kolibi je drukčije vrste, i postoji vrlo malo razloga zbog kojih bismo o njemu ovisili. Kuća opremljena kojekakvim pogodnostima pokazuje da smo postali slabi. Što više gubimo moć da živimo, to više ovisimo o dobrima koje stječemo. Ta je ovisnost slična našoj ovisnosti o bolnicama za zdravlje ljudi i o školama za obrazovanje naše djece. Nažalost, i bolnice i škole su pokazatelj zdravlja ili inteligencije određene nacije. Danas, broj bolnica je indikativan za loše zdravlje ljudi i broj škola je indikativan za njihovo neznanje. Slično tome, mnoštvo pogodnosti u življenju minimalizira izražavanje kreativnosti u ljudskom životu.     

Na nesreću, paradoks te situacije je to da se oni koji imaju više takvih pogodnosti smatraju superiornima. Ne bi li se za društvo u kojem se bolest i neznanje vrednuju iznad svega moglo reći da je nemoralno? Sjedeći u Gandhijevoj kolibi, s boli sam razmišljao o toj nastranosti. Došao sam do zaključka da je pogrešno smatrati industrijsku civilizaciju kao put koji vodi razvoju čovjeka. Dokazano je da su za naš ekonomski razvoj moćniji i veći strojevi za proizvodnju i sve veći broj inženjera, liječnika i profesionalaca doslovno prekobrojni. 

Oni koji bi željeli imati kuću veću od ove kolibe u kojoj je Gandhi živio su siromašni u umu, tijelu i životnom stilu. Oni su predali same sebe i svoje žive osobnosti neživoj strukturi. Time su izgubili i gipkost svog tijela i vitalnost svog života. Udaljili su se i od prirode i od svojih bližnjih. 

Kad upitam današnje planere zašto ne shvaćaju jednostavni pristup kojem nas je Gandhi učio, kažu da je Gandhijev put jako težak i da ga ljudi neće biti sposobni slijediti. Ali istina glasi da se, jer Gandhijevi principi ne toleriraju prisutnost nikakvog posrednika i nikakvog centraliziranog sustava, planeri i menadžeri osjećaju izostavljenima. Kako to da tako jednostavan princip istine i nenasilja nije shvaćen? Je li to zbog toga što ljudi smatraju da će ih neistina i nasilje dovesti do željenog cilja? Ne. To nije istina. Običan čovjek itekako dobro zna da će ga ispravna sredstva dovesti do ispravnog cilja. Jedino ljudi koji imaju neki stečeni interes odbijaju to shvatiti. Bogati ne žele shvatiti. Pod "bogatima" mislim na one koji imaju životne pogodnosti što nisu dostupne svakom i zajednički. Postoje "bogati" u življenju, jedenju i potucanju svijetom, i njihove potrošačke navike učinile su ih slijepima za istinu. Gandhi je težak primjer, koji je teško shvatiti i slijediti, samo za slijepe. To su oni za koje jednostavnost nema nikakvog smisla. Njihove im okolnosti nažalost ne dopuštaju vidjeti istinu. Njihovi su životi postali suviše komplicirani a da bi mogli izići iz klopke u koju su uhvaćeni. Nasreću, najveći broj ljudi nije ni toliko bogat da bi postao neosjetljiv na istinu jednostavnosti, niti je u tolikoj oskudici da bi mu manjkala sposobnost da shvati. Čak i kad vide istinu, bogati odbijaju prionuti uz nju. To je stoga što su izgubili doticaj s dušom ove zemlje. 

Trebalo bi postati jasno da je dostojanstvo čovjeka moguće samo u autonomnom društvu i da ono stradava uslijed rastuće industrijalizacije. Ova koliba ukazuje na zadovoljstva koja je moguće steći bivajući u skladu s drugima i sa samim društvom. Ovdje, autonomnost ima glavnu riječ. Moramo shvatiti da nepotrebni artikli i nepotrebna dobra što ih čovjek posjeduje umanjuju njegovu moć za crpljenje sreće iz onoga što ga okružuje. Zato je Gandhi neprestano ponavljao da se produktivnost mora zadržati u granicama potreba. Današnji način proizvodnje je takav da ne poznaje nikakve granice i nesputano se širi. Sve smo to dosad tolerirali, ali kucnuo je čas kada čovjek mora shvatiti da oviseći sve više o strojevima srlja u vlastito uništenje. Civilizirani svijet, bilo da se radi o Kini ili Americi, počeo je shvaćati da ako želimo napredovati, to nije pravi put. Čovjek mora shvatiti da je, za dobro pojedinaca kao i društva, najbolje da ljudi zadrže za sebe samo onoliko koliko je potrebno za zadovoljenje njihovih neposrednih potreba. Trebamo iznaći metodu pomoću koje takvo razmišljanje nalazi izraz u mijenjanju vrijednostî današnjega svijeta. Ta se promjena ne može ostvariti državnim mjerama ni kroz centralizirane institucije. Mora se stvoriti ozračje javnog mnijenja koje će ljudima pomoći da uvide što tvori temelj društva. Danas, čovjek u motornom vozilu smatra sebe superiornim čovjeku na biciklu, premda je sa svakodnevnog motrišta bicikl vozilo masa. Stoga biciklu treba dati prednost, i cjelokupno planiranje cestovnog prometa moralo bi uzeti bicikl kao mjerilo, dok bi motornim vozilima pripala sekundarna uloga. Ali situacija je obrnuta, i svi projekti idu u korist motornih vozila na štetu bicikla. Potrebe običnog čovjeka tako su zanemarene, ustupajući mjesto potrebama glavešina. Ova Gandhijeva koliba pokazuje svijetu kako je moguće njegovati dostojanstvo običnog čovjeka. Ona je usto i simbol sreće koju nam može pružiti prakticiranje principa jednostavnosti, uslužnosti i istinoljubivosti. Nadam se da na predstojećoj konferenciji o tehnologijama za siromašne Trećeg svijeta nećete zaboraviti na tu poruku. 

DODATAK:
Marko-Marija Gregorić:

Automobilima (anatema)     

Mrzim vas.

Mrzim vas iz dna duše.

Mrzim vas onako kao što se samo može

iz duše mrziti nešto

bez duše.

Zato zamišljam ponekad

da imate dušu; pa onda zamišljam 

kako vrškom svoje prelazim po glatkim,

najosjetljivijim dijelovima vaše, 

onako kao što ključem prelaze po vašim sjajnim oklopima.

I još mnogo toga zamišljam 

da vam činim sa svojom dušom.

Jer vas mrzim.

Jer vas neopisivo mrzim.

Jer mrzim sve što jeste i sve što predstavljate:

kad stojite i kad idete, mrzim vas;

kad se palite i kad se gasite, mrzim vas;

kad urlate od veselja i kad kašljete od umora, mrzim vas.

A posebno vas mrzim

kad onako režite na mene dok biciklom prelazim preko zebre.

I onda vas i prokunem. Prokunem vas 

duboko u sebi, u dubini svoje duše – dubini

onoga što vi nemate. 

Onoga što vi nikada nećete imati. 

A ja imam. I uvijek ću imati. 

Jer duša – ona prava – je vječna. 

A vi, 

vi ste samo hrpa željeza i plastike, i

vaša duša samo je moja izmišljotina.

Baš šteta, zapravo. Jer, ah kako bi lijepo bilo

moći prokleti vas zauvijek!