Suvremena povijest nedvojbeno predstavlja posve očito svjedočanstvo o velikoj i rasprostranjenoj zavjeri da se čovječanstvu nametne jednoumlje mehaničke svijesti kao i da se unište svi oblici i izrazi onog jedinstvenog dijela ljudske osjećajnosti, jednake u svih ljudi, a koju pojedinac dijeli sa svojim Stvoriteljem. U današnjem društvu onemogućavanje i obuzdavanje pojedinca koji razmišlja vlastitom glavom gotovo je dovršeno.
Jedine neposredne činjenice koje možda možemo provjeriti, i u skladu s kojima se i ponašamo, jesu one kojima su naša osjetila bombardirana pomoću sustava masovnih komunikacija.
Ti mediji predstavljaju točno ona mjesta u kojima naši najdublji i najiskreniji osobni osjećaji i priznanja stvarnosti jesu najčešće i u najvećoj mogućoj mjeri zabranjivani, ismijavani i obuzdavani.
Istodobno se pojavila velika pukotina u američkoj kolektivnoj svijesti – dio društva iznenada je shvatio da postoji golemi državni podsvjesni pakao ispunjen živčanim bojnim plinovima, smrtonosnim bombama, zlonamjernim birkoracijama, sustavima tajne policije, drogama koje omogućavaju brzi pristupu Bogu, svemirskim letjelicama koje napuštaju Zemlju, nepoznatim kemijskim užasima i zlim snovima na dohvat ruke.
S obzirom da sustavi masovne komunikacije mogu komunicirati jedino na zvanično prihvatljivim razinama stvarnosti, nitko zapravo ne zna stvarni opseg tajnog podsvjesnog života. Nitko u Americi ne zna što će se dogoditi. Nitko nema stvarnu vlast. Amerika već dugo doživljava slom živaca.
Poezija predstavlja dokument o dubokom osobnom pronicanju u tajnu dušu pojedinca, a budući da svi pojedinci jesu Jedan u očima Stvoritelja, onda je poezija zabilješka o dubokom pronicanju u dušu svijeta. Svijet ima dušu. Amerika doista već dugo doživljava slom živaca. San Francisco je jedan od mnogih gradova u kojem je nekoliko pojedinaca, pjesnika, imalo sreću, hrabrost i takvu sudbinu da su u određenom trenutku uočili nešto novo u pukotini u kolektivnoj svijesti; imali su mogućnost pronicanja u vlastitu narav, a jednako tako i u narav vlada koje vladaju, kao i u Božju narav.
Otuda toliko ushićenosti, očajajavanja, proricanja, napetosti, samoubojstava, zagonetnosti i javne radosti među pjesnicima toga grada.
Dakako, velika većina stanovništva koja uopće ne poznaje izraz “indivdualna moć zapažanja” niti što on uopće znači, na isti način nije shvatila da na nju u najvećoj mjeri utječu upravo stereotipi masovnih komunikacija. Umiješali su se policija i sredstva javnog informiranja, a ćaknuti holivudski producenti filmova u ovom trenutku snimaju odvratne filmske stereotipe slabih i sumnjivih vrijednosti.
Pjesnici i oni koji dijele njihove stavove i pridružuju im se u njihovim aktivnostima, oni koji na svojoj odjeći ili u kosi nose neki simbol, oni koji se drukčije ponašaju ili razmišljaju izvrgnuti su poruzi i podsmijehu. One među nama koji su upotrebljavali blage droge (marihuanu) kako bi promjenom svijesti došli do daljnjih spoznaja policija proganja po ulicama. Pejotl, drevno povijesno sredstvo za izazivanje vizija, zabranjeno je pod prijetnjom uhićenja i zatvora. Onima koji su upotrebljavali opijate i teške droge prijeti doživotni zatvor i smrt u umobolnici. Biti narkoman u Americi isto je što i biti Židov u nacističkoj Njemačkoj.
Federalna vlada u svakoj saveznoj državi podupire golemi aparat policijske birokracije koja je stvorena da progoni one koji misle vlastitom glavom kao i da zvaničnim lažima o drogama ispire mozak javnosti i istodobno zastraši i potisne u još dublji mrak one ovisnike koje je njihovo duhovno traganje koštalo zdravlja.
Oni koji se u bilo čemu razlikuju od masovnog spolnog (seksualnog) stereotipa, kvijetisti, oni koji ne žele raditi za novac ili lagati, oni koji ne žele proizvoditi i prodavati oružje, ili se ne žele pridružiti vojsci u ubojstvima i prijetnjama, oni koji žele dangubiti, razmišljati, odmarati se u vizionarskim maštanjima, ponašati se prema vlastitim pravilima, govoriti istinu javnosti, nadahnuti demokracijom – kakva li je sada njihova sudbina u Americi? Americi koja je glavninu svoje ekonomske moći usmjerila prema tehnološkim, mentalnim i mehaničkim pripremama za rat.
Književnost koja izražava ovakve bojazni i istine izvrgnuta je podsmijehu, zlonamjerno je interpretiraju ili prešućuju gomile državnih posrednika (uglavnom iz srednjeg staleža) budući da upravo takve tipove pripadnost organizacijama stereotipnih masovnih komunikacija onemogućava da suosjećaju – ne samo s vlastitom unutrašnjom prirodom već i sa svakim znakom i pojavom nesputane individualnosti. Tu mislim na novinare, komercijalne izdavače, književne kritičare, bezbrojne profesore književnosti itd. Takvi i mnogi drugi mrze poeziju. Čitave škole akademskih kritičara pojavile su se kako bi dokazale da je ljudska svijest o nesputanom duhu običan mit. Upravo takvi su na “pjesničku renesansu u San Franciscu” odgovorili ljutnjom, ljubomorom i grupnim izljevima mržnje.
Ali i pretjeranom uporabom sile policijskih, carinskih i poštanskih službenika kao i zlim namjerama pokrovitelja i rektora i velikih sveučilišta. Nasiljem svih onih koje je ljubav prema vlasti i vlastodršcima dovela na položaj s kojega mogu zlostavljati druge ljude zbog razlike u mišljenju – ili viziji.
Previše toga je na kocki – jedna Amerika poludjela od materijalizma, policijska država Amerika, bespolna i bezdušna Amerika spremna da se bori s cijelim svijetom samo da bi obranila lažnu sliku o svooj autoritativnoj i neprikosnovenoj veličini. Ne divlja i lijepa Amerika Whitmanovih drugova i drugarstva, ne povijesna Amerika Williama Blakea i Henryja Davida Thoreaua kojima je duhovna nezavisnost svakog pojedinca predstavljala simbol Amerike, svemir veći i golemiji od cjelokupne i apstraktne birokracije i autoritativne administracije ovog svijeta.
Samo oni koji su zakoračili u svijet duhovnosti znaju koliko je beskrajno smiješna i nepostojeća pojava svjetskog autoriteta. A svi ljudi, prije ili poslije, zakorače u svijet duhovnosti, bilo za života ili u smrti.
Koliko ima licemjera u Americi? Koliko uplašene janjadi koja se boji otkrića? Kakav smo to autoritet izdignuli iznad nas samih, tvrdeći da nismo ono što zapravo jesmo? Tko će zabraniti bilo kojem obliku umjetnosti da se ne pojavi u javnosti? Koji to urotnici imaju moć da mogu odlučivati o našoj svijesti i našim mislima, našim seksualnim uživanjima, našim različitim aktivnostima i našim ljubavima? Koji to neprijatelji određuju naše ratove?
Kada ćemo otkriti Ameriku koja neće poricati svoga Boga? Tko se upustio u trgovanje oružjem, u zgrtanje novca, u prekomjernu uporabu policijskih snaga i milijuna ruku da bi ubio svijest o Bogu? Tko pljuje u divno lice Poezije koja pjeva o slavi Božjoj i tužna plače odbačena u prašini svijeta?