S obzirom na to da ona nužno opisuje čovjeka onakva kakav on jest, treba li zaključiti da je književnost neminovno štetna? Odgovor ovisi o tome koliko se čovjeku poklanja poštovanja i pouzdanja, o tome kakve se težnje oblikuju u njegovu korist. Ako se u njemu vidi samo opscena životinja, pohlepna i dovoljno kukavna da ne bude uvijek krvožedna - kakvom ga književnost, ustanovljujemo, ponekad voli prikazivati - onda ne dvojim da ga ozbiljna književnost neizbježno izopačuje. No, ustvari, kako izopačiti tako bijednog i jednostavnog subjekta? Ne vidim način na koji bi ga se moglo još dublje ukopati u taj glib u kojem on, kao što nas se želi uvjeriti, bezizlazno gmiže.

S druge strane i dalje sam uvjeren da je književnosti svojstveno da svjedoči za istinu, razotkrivajući čovjeku laž šarlatana koji, iako sami ne vjeruju u vrlinu koju veličaju, smatraju u najmanju ruku korisnim da ona bude predmet štovanja svjetine. Smatram da pisac čini pobožno djelo time što ih raskrinkava i nimalo ne držim do njihovih sebičnih protesta.

Ali je li čovjek tako rascijepljen između gluposti i zloće, između lakovjernosti i iskorištavanja lakovjernosti? Uostalom, je li tako apsurdan, nepravedan i bijedan? Sve me nuka da stvorim o njemu bolje mišljenje. Čini mi se da ne bi toliko govorio o apsurdnosti kad ne bi imao neku ideju razuma; da bi bio manje osjetljiv na nepravdu kad ne bi imao donekle točnu predodžbu pravde; da ne bi bio toliko podložan obeshrabrenosti kad ne bi bio itekako kadar željeti sreću i kad ne bi bio svjestan koliko je teško postići je. Želio bih da se vodi računa o njegovim dubokim težnjama, koje mi se čine prilično žilave. Jer posvuda ustanovljujem da one postoje. Na cijelom planetu iščitavam njihovu prisutnost i njihove rezultate. Iz njih je proizišlo djelo čovjeka od samih početaka. Svatko je uključen u tu priču i, htio ne htio, ima neku ulogu u pustolovini. Samo je jedna odluka prepuštena njegovu hiru: sabotirati pothvat ili ga potpomoći. O svakom naime ovisi, u mjeri koja se čini neznatnom ali je dugoročno gledano vrlo realna, protratiti baštinu koju su zgrnuli njegovi sudrugovi ili pridonijeti njezinu rastu u skladu sa sredstvima kojima raspolaže kako bi je obogatio i tako obogaćenu namro onima koji će doći iza njega.

Sasvim mi je jasno da oni koji očajavaju nad čovjekom žele poreći i izvrgnuti ruglu sve od onog što je on napravio. Ista ih strast uvjerava da je sve to puka smicalica, konvencija i obmana. Vidimo ih kako se prezrivo smiješe i pokušavaju pokazati tom lakovjerniku da griješi što se toliko trudi. Združuju primjer s prodikom i zapravo sve manje nastoje oko dotjerivanja djela koja im služe za dijeljenje tog tužnog savjeta. A to im samo povećava ugled. Krivim ih podjednako za njihov nehaj kao i za ono što govore. Jednim izdaju čovjeka, drugim izdaju umjetnost, što i opet znači izdati čovjeka.

Ne pristoji se, uostalom, osuđivati ih suviše oštro. Oni slijede svoje vrijeme i žrtve su zala od kojih ono pati. Ali razdražuje me to što se suviše rado prikazuju kao heroji i mučenici. Uzalud tražim pogibli kojima ih izvrgava vjera koju ispovijedaju. Ustanovljujem da su krotki pred zahtjevima epohe i revno odgovaraju na njezine migove. Smiješno mi je kad smatraju sebe onima koji se bune i pružaju otpor.

Konačno, za čovjeka postoji samo jedan plodan revolt: opredijeliti se protiv prirode za čovjeka i, protiv prirode koja ne poznaje ni pravdu, ni razum, ni stil, još produbiti težnje te nezasitne životinje. Društvo njegovih bližnjih pomaže mu uzdići se iznad tog mulja kojeg on ostaje, što god činio, sramotnim potomkom. Ali taj oslonac pun je opasnosti i zamki. Neizbježna tromost neprestano tjera i samo društvo da ponovo padne na razinu prirode i da slijedi njezine nečasne zakone. Tako i ono postaje nečim čemu se valja oprijeti, i sada upravo protiv njega čovjek mora voditi svoju borbu, trudeći se da u njega ugradi manje trivijalne zakone koje je uspio smisliti.

Koje međutim iskušenje postoji u težnji da se okanimo potrage za istinom izazova, neizvjesnom i koja potpuno pripada ugroženoj budućnosti, i umjesto toga proklamiramo moć istine utemeljenja, koja će brzo podsjetiti na sebe svakog tko laska sebi da je zaboravio na njezino postojanje! Postoji li, pitamo se, neki sablastan i jeftin trijumf u takvom prepadu na ljudsku zajednicu podčinjenu, unatoč njezinim žestokim protestima, istim brutalnim procesima kao ta priroda, zajednicu čija se pravednost uzalud diči da se udaljava od prirode? Tko sumnja u takvu zavisnost? Treba li genijalnost da bi se ona uočila? I kad ju se uoči, treba li imati hrabrosti da se pristane na vladavinu koju sve stvari potkrepljuju samom svojom težinom? Znači li to doista pobuniti se? U tom stavu ne vidim drugo doli mlitavost i popuštanje pred zamorom i rezignacijom.

Naravno, društvo, koje je djelo čovjeka i koje je kao i on priroda, ni u kojem trenutku ne može sakriti svoju izvornu ljagu. Nije važno. I opet, plodni revolt za čovjeka ne znači isticati slabost i u njoj otkrivati dokaz neke odsudne sramote. Već znači još se malo više ukrutiti i, među tolikim razočaranjima i ruglima, nastaviti opredjeljivati se za čovjeka.