Još se, kao da je jučer bilo, sjećam zanosnog okusa piva. Pogotovo prvog gutljaja. I dalje jasno osjećam kako me njegova pjena škaklje po gornjoj usni. Gotovo je i čuti mogu! Mjehurići koji se rasprskavaju u ustima kao veliki prasak koji je navodno stvorio svemir. Ona slatka gorčina koja se iz njih razliježe i taloži po desnima, nepcu, u grkljanu i grlu, sve niz dušu, kao pokožica koja, bar na tih nekoliko trenutaka, cijelo biće uznosi u neko postojanje drugačije.

A opet, prošla je odonda sva sila godina.

Sjećam se, naravno, i svog zadnjeg piva. Bilo je to one godine kad su domaće pivovare otkrile radler. Štoviše, one su to svoje zakašnjelo otkriće brže-bolje i nadoknadile. Preko noći, na tragu u toj zemlji odavno uhodanog recepta, postale su i većim Bavarcima od Bavaraca te, uz izvornu mješavinu piva i limunade, zasule svoje vjerne uzdržavatelje i maštovitim mješavinama piva sa sokom od naranče, grejpa, mandarine i kojeg li sve ploda (nudeći tako zapravo prije engleski shandy). Reakcije pivopija na takvo piće, u zemlji u kojoj su njegovu mahom ljetnu ulogu nekoć igrali bevanda, gemišt i špricer, listom su se – očekivano − svele na čisti prezir. Što u tim reakcijama nije prezir, to je i dalje gnušanje. Nad tako perverznom idejom. Toliko morbidnim kvarenjem piva. Jednim od najjasnijih simptoma izopačavanja čovječanstva. A ako ga se već u svojoj blizini mora trpjeti, mora se onda i nedvosmisleno reći da ga bez posljedica po vlastiti ugled piti smiju jedino žene i pederi.

Budući da nisam ni prvo ni drugo, ja sam se radlerom nastavio osvježavati isključivo u Njemačkoj i Austriji – gdje ga smiju piti i stopedesetkilaški mačo-bajkeri – ali, za razliku od ostalih pivopija, nisam se tim čvršće privio uz čisto pivo, nego sam, kako već rekoh, potpuno odustao i od njega.

Pa zašto?

Pa eto, kad su domaće pivovare otkrile radler, otkrili su ga, naravno, i domaći ugostiteljski objekti. Ali za razliku od prvih, potonji su otkrili samo piće. Ne i ime. Po cjenicima hrvatskih kafića, kavana, barova, bistroa, pubova, restorana, gostionica, zalogajnica, pečenjara i picerija, umjesto kategorije Radler pojavila se kategorija Pivo s okusom. Kako se pak ponuda radlera obogaćivala, tako su pedantniji objekti − sitnijim slogom, ili u uvučenom tekstu, ili i jednim i drugim – novu kategoriju uredno razveli na Limun, Naranča, Mandarina... Uključivanje tih podkategorija pokazalo se krajnje korisnim za naivnije čitatelje cjenika, koji su jedino hvala njima bili u stanju zaključiti koje se zapravo piće krije pod nepoznatom odrednicom Pivo s okusom.

Ali svi pivopije, i naivniji i pronicaviji, i nakon te spoznaje nastavili su piti pivo.

Svi osim mene.

Pa zašto?

Pa eto, jer ja riječi shvaćam ozbiljno. Jer se, sve i da hoću, ne mogu maknuti od svoje čvrste vjere da riječ stvara svijet, da doista u početku bijaše riječ, i da riječ uistinu bijaše kod Boga, da ona, riječ, zapravo i bijaše Bog, da je ona Bog i dalje, i tako dalje i tako dalje. Sve što pišem uvijek se iznova vraća na to. Ovako ili onako. Sve što piše također se, po meni, uvijek vraća na to.

I zato, kad pročitam da je radler zapravo pivo s okusom, ja ne mogu ne pročitati i riječ skrivenu u toj riječi: obično pivo pivo je bezokusno. A riječ obavezuje. Cjenici domaćih ugostiteljskih objekata suptilno su me i diskretno, kao čitatelja pažljivog i ponornog, svojom riječju podučili da je piće u kojem ja godinama – ama što godinama, desetljećima! − tako nesmotreno uživam, u stvari obična bljuvotina. Točnije bi, sigurno, bilo kazati da su me objekti tek osvijestili, za činjenicu koju je i moje tijelo zacijelo prirodno i samo zapažalo, dok njegov glas nije zagušila buka reklama koje su duh indoktrinirale na suprotnu stranu. Ali sad kad znam kako stvari stoje − zašto bih ja i dalje unosio u sebe nešto bezukusno? Nešto bljutavo!

Prozro sam tako i strašnu zavjeru koju jezik stoljećima perpetuira: ne samo da pivo dolazi od glagola piti, nego je i tako zakuhano – točnije, vareno − da doslovce znači "ono što je za piće". Kao što je šti-vo ono što je za čitanje (šti-ti je stari oblik za čitati), a pred-ivo ono što je za predenje, tako je i pi-vo ono što je za pijenje. Marketinška mašinerija samo se nakalemila na prastaru etimologiju koja nas sva silna stoljeća himbeno hipnotizira u uvjerenje da je pivo zapravo isto što i piće samo.

Ali ne više i mene!

Probudio sam se ja i sad marš s mog stola, smeće pjenušavo!

Magla i pedala, đubre ječmeno!

Da te moje oči više nisu vidjele, nozdrve nanjušile, nepce okusilo, bubnjići začuli, prsti te se namilovali – krmelju hmeljavi!!

Tako je to bilo onomad, prije toliko, toliko vremena. I nakon svih tih godina čišćenja ja se osjećam bolje, naravno. Osjećam se zdravije, krepče, jedrije i nekako povezaniji sa silnicama svemirskog ishoda i zahoda.

Samo što i dalje ne znam zašto, ako je radler pivo s okusom, pivo onda nije bezokusno. Niti išta više znam zašto radler nije pivo s ukusom, ako je već čisto pivo bezukusno. Slutim da to ima neke veze sa svim također ovdje spomenutim kavanama u kojima se poslužuje kava, kao i sa svim ovdje podjednako spomenutim kafićima u kojima se poslužuje – i opet kava.

Pivopije će reći da su sve to izmislili ljudi koji su u životu popili previše radlera. (Iako je, dodat će odmah, već i jedan previše.)

Ali ja sam skloniji zaključiti da takvi hominidi piju samo krv. Tuđu, naravno. U usporedbi s njima komarci, pijavice i šišmiši žedna su stvorenjca kojima rado pružam i ruku i šiju.

I zato se vraćam pivu! Jer ako ti ljudski krvopije mogu silovati jezik, onda su ga, možda, silovali i cjenici ugostiteljskih objekata, pa i kad su objektivirani u zemlji u kojoj živim, u samom raju zemaljskom.

A porod su silovanja kopilad, stvorenja izvan zakona, koja onda nikog i ne mogu obavezivati nekim zakonom svojim.

Pogotovo ne moju žeđ.