Pasolini i Ginsberg prvi put su se sreli 1966. kad je Pasolini sudjelovao na Newyorškom filmskom festivalu. Tijekom festivala fotograf Elliott Landis fotografirao je Jonasa Mekasa, Ginsberga i Pasolinija, ali zasebno. Upravo prilikom tog Pasolinijeva posjeta New Yorku, čuveni fotograf Richard Avedon snimio je brojne Pasolinijeve portrete i druge fotografije koje su bile namijenjene objavljivanju u talijanskom izdanju časopisa Vogue, ali do njihova objavljivanja nije nikada došlo.
Povodom rata u Vijetnamu u San Franciscu je 14. siječnja 1967. organiziran The Human Be-In, književno-glazbeni događaj koji je svojom temeljnom porukom: “produbite osjećaje svjesnosti” snažno i izravno utjecao na vanjsku i unutarnju politiku Sjedinjenih Država kao i na socijalno-društveni život velikog broja mladih ljudi kako u Americi tako i u europskim zemljama, a koji je zapravo predstavljao uvod u Ljeto ljubavi (Summer of Love). Na skupu na otvorenom, u Parku Golden Gate u San Franciscu, govorili su Allen Ginsberg, Gary Snyder, Michael McClure, Lawrence Ferlinghetti, Timothy Leary, Alan Watts i Jerry Rubin dok su u glazbenom dijelu sudjelovale tada najpoznatije rock grupe tzv. “West Coast sounda”: Grateful Dead, Jefferson Airplane, Quicksilver Messenger Service i Big Brother and the Holding Company.
Te iste godine Ginsberg je četiri mjeseca (od početka srpnja do početka studenoga) proveo u Europi (isprva u Londonu i Parizu) a potom i u Italiji u gradovima kao što su Firenca, Torino, Siena, Milano, Venecija itd.
Početkom srpnja Ginsberg je nastupio u Spoletu, regija Umbrija, na kulturno-umjetničkom festivalu Il Festival Dei Due Mondi, a koji je te godine trajao od 30. 6. do 16. 7. Toga ljeta tijekom festivala u književnom programu nastupili su i velikani kao što su Pablo Neruda, Stephen Spender, Ezra Pound, Octavio Paz, Salvatore Quasimodo, John Berryman, Rafael Alberti, Ingeborg Bachmann, Giuseppe Ungaretti i mnogi drugi pjesnici.
Ginsberg je nastupio 9. srpnja u večernjim satima ali je nedugo poslije nastupa bio uhićen od talijanske policije zbog “opscenih” stihova iz pjesme “Prema kome biti dobar” (“Who Be Kind To”). Tom zgodom Ginsberg je prisutnim policajcima u policijskoj postaji podijelio kitice cvijeća i održao miroljubivi govor i ubrzo (nakon intervencije brojnih uglednih talijanskih političara i književnika) bio pušten na slobodu.
Prema sjećanju Fernande Pivano (znamenite i značajne talijanske prevoditeljice književnih djela Ginsberga, Jacka Kerouaca, Henryja Millera, Ernesta Hemingwyaja itd.): “Ginsberg je u nekoliko navrata, uglavnom krajem kolovoza i cijeli rujan i listopad proveo u Italiji i svi smo bili veoma sretni što smo ga mogli ugostiti. Budući da smo ga željeli upoznati s nekolicinom poznatih talijanskih intelektualaca, susrete sam organizirala u svom domu u Milanu i upoznala ga s Eugeniom Montaleom i Salvatoreom Quasimodom, a potom i Umbertom Ecom. Jednoga dana Pasolini se zatekao u Milanu i 17. listopada dva su se pjesnika sastala i to u raskošnoj vili koju je arhitektica Nanda Vigi dizajnirala i bogato ukrasila za biznismena Spaggiarija. Budući da je Pasolini slabo govorio engleski, a Ginsberg jednako slabo poznavao talijanski, obojici je za ozbiljniji razgovor bio potreban tumač i dok smo sjedili na kamenoj klupi u vrtu vile ja sam se prihvatila tog posla i sljedećih nekoliko sati osjećala se poput simultane prevoditeljice. Iz tog druženja nastalo je veliko i obostrano prijateljstvo.”
Dan poslije, 18. listopada, Pasolini je u Milanu napisao pismo Ginsbergu koje u prijevodu s talijanskog ovdje donosimo u cijelosti (iz knjige pisama P. P. Pasolinija, Lettere 1955. – 1975., urednik Nico Naldini, Toriono, Einaudi, 1988., prijevod s talijanskoga V. Š.).
“Dragi, anđeoski Allene,
sinoć sam pozorno slušao sve što ti je tijekom našeg razgovora palo na pamet, pričajući mi o New Yorku i San Franciscu i o djeci cvijeća i pokretu flower-power, a ja sam ti uzvratio svojim opaskama o Italiji (ovdje se cvijeće može nabaviti jedino u cvjećarama). Građanska klasa države iz koje ti dolaziš predstavlja građansku klasu LUDOSTI dok građanska klasa moje države predstavlja IDIOTE. Ti se protiv takve ludosti boriš vlastitim LUDILOM (darivajući policajce cvijećem); ali kako se oduprijeti građanskom IDIOTIZMU? O tome smo nas dvojica razgovarali. Ali sve što si mi pripovijedao bilo je puno zanimljivije od onoga što sam ja tebi imao za reći, a to sam ti i priznao, pa čak i zašto je to tako. Jer ti se odupireš i pružaš otpor građanskom konformizmu baš kao i očevima nacije i plaćenim ubojicama koji potječu iz takva društva, štoviše, ti to činiš tako što ostaješ unutar njihova vlastitoga svijeta… jer ti si čovjek od klase (tako u Italiji zovemo određene ljude) – i zbog toga si prinuđen iznova pronalaziti i smišljati – i to dan za danom, riječ po riječ – svoj revolucionarni jezik izražavanja. Da bi bili valjano shvaćeni, svi ljudi u tvojoj Americi prisiljeni su biti izumitelji novih riječi! Međutim, mi ovdje (čak i oni koji sada imaju jedva sedamnaest godina) već imamo svoj, dobar i upotrebljiv, revolucionarni jezik izražavanja, zasnovan na vlastitoj moralnosti. Čak i Kinezi govore poput državnih činovnika. Čak i ja – kao što vidiš iz priloženoga. Jer ja jednostavno nisam dovoljno uspješan u spajanju i miješanju PROZE i POEZIJE (kao što ti jesi!) – i ja to nikako i nikada ne uspijevam zaboraviti, pa čak ni sada u ovome trenutku – da se moram služiti strogo određenim jezikom… Postavljam pitanje, tko nam je ponudio – starima i mladima – općeprihvaćeni jezik protesta i prosvjeda? Dakako, marksizam, čiju jedinu pjesničku žicu predstavlja sjećanje na Otpor, a sada ga se iznova sjećamo misleći na Vijetnam i Boliviju. Zašto se žalim na taj općeprihvaćeni jezik protesta i prosvjeda koji mi radnička klasa preko svojih ideologa (građanskih) nudi? Zato što je to jezik koji nikada ne uzima u obzir ideju o golemoj moći, i stoga je uvijek krajnje jednostavan i razumljiv. Ali, nisu li ISKUSTVO i MUDROST ista božanstva koja su stvorila LUĐAKE i IDIOTE tj. naše očeve građanskog konformizma? Jadni Wagner, jadni Nietzsche! Na njih je pala sva krivnja! A da i ne spominjemo Pounda!”
U posthumno objavljenom eseju “Pjesnik pepela” Pasolini je o Ginsbergu napisao: “Zaista sam zavolio Ginsberga – prošlo je već puno vremena kako nisam čitao poeziju brata-pjesnika – jer on je živući protest!”
U jednom intervjuu koji je pred kraj života dao znamenitoj talijanskoj novinarki i spisateljici Oriani Fallaci, Pasolini je uvrstio Ginsberga u iznimno kratak popis američkih autora koje je cijenio i volio čitati – “Ne volim Hemingwayja, a ni Steinbecka, malim dijelom Faulknera – od Melvillea prelazim ravno na Allena Ginsberga.”
Za kraj, još jedno prisjećanje Fernande Pivano: “Prije puno godina, trideset, možda i četrdeset, boravili smo u Firenci i Ginsberg i ja otišli smo vidjeti premijeru filma “Kralj Edip” u režiji P. P. Pasolinija. Na izlazu iz dvorane jedan sladak i uljudan mladić obratio se Allenu: ‘Jeste li vi Allen Ginsberg?’ a on mu je šaljivo i jednako uljudno odgovorio: ‘Jedan od njih’.”