P

21. lipnja 2024.

Pismo Ivanu Milenkoviću

Dragi Ivane Milenkoviću,

povod ovog pisma vezan je uz moju knjigu The Return of Totalitarianism: Ideology, Terror, and Total Control, Palgrave Macmillan, Cham, Switzerland, 2022. Jednom sam odgovarao na tvoja pitanja za jedan tjednik o problemu Heideggerova političkoga skretanja u antisemitizam i latentni nacizam. Kao što znaš, ova je knjiga u formalnome području političke filozofije i političke teorije u svojoj bitnoj nakani pokušaj razumijevanja fenomena političkoga i politike u suvremenosti polazeći od mojeg temeljnog pojma tehnosfere. Naravno da je zacijelo evidentno kako ćeš imati posebnu sklonost za analizu 4. poglavlja ove knjige naslovljenog »Metapolitika i zlo: Heideggerov 'duhovni nacizam'«. Već sam nekoliko puta dobronamjernim prijateljima i onim koji nisu hajdegerijanci, ali su bliski njegovim analizama suvremenoga razdoblja vladavine postava (Gestell) kao biti tehnike, nastojao približiti svoje shvaćanje ovog uistinu složenog problema koji pretpostavlja ontologijsko-etičko-političko razračunavanje s metafizikom i konzekventno, razračunavanje s Heideggerom kao misliocem koji je do kraja svojeg života ostao blizak ideji nacizma kao metapolitičkog pokreta pristupa »drugome početku« (andere Anfang) povijesnoga mišljenja. Zašto mislim da je bit totalitarizma u mogućem činu obnove »danas« rezultat sveze tehnosfere i odnosa političkoga i politike kao artikulacije Moći uopće?

Najjednostavniji bi odgovor bio ovaj. Zato što unatoč relativnoj autonomiji ljudske praktične djelatnosti u smislu etike i politike naspram totaliteta znanstveno-tehničkoga svijeta temeljna odluka ljudske egzistencije ne proizlazi iz razračunavanja s Božjim ili prirodnim silama onog demonskoga u čovjeku, što je još dobro znao Sofoklo, nego iz odnosa spram biti tehnosfere kao metapolitike Moći. Tijekom povijesti od Grka, Rimljana i srednjeg vijeka do modernosti 20. stoljeća svjedočimo čitavome nizu genocida izvedenih nad potlačenim i u ratu pobijeđenim narodima. Razmjeri statističkog prikaza broja žrtava u sustavnome klanju Gala nakon Cezarove pobjede bili su zastrašujući i za današnja mjerila učinkovitosti ubojitog dalekometnoga oružja. No, problem s kojim se u ovoj knjizi bavim odnosi se na nastanak totalitarne vladavine u 20. stoljeću kao izdanku kraja metafizike. Pojmovi s kojima se odnos političkoga kao slobode i politike kao moći uspostavlja nisu ništa drugo negoli derivati procesa »imanentne transcendencije«, a to su ideologija kao propaganda, teror i totalna kontrola. Trijada o kojoj je ovdje riječ povezuje svijest kao kalkulativno-pragmatično nastojanje ovladavanja prirodom kao sublimnim mjestom Drugoga kojeg se mora sustavno pokoriti i uništiti sredstvima apsolutnoga terora i totalne kontrole. Da bi se to uopće moglo dogoditi, mora doći do obrata u samoj biti prosvjetiteljstva kao logike modernoga doba, a koje ponajbolje iskazuje credo Freudove psihoanalize – Wo es war, soll Ich werden. Biti »ono« što više nema značajke sebstva ili samosvijesti jest temeljna želja pojedinca u fašističkome sklopu Moći. Ono što takav pojedinac želi jest prilagodba s Nad-ja ili onim što Freud naziva mehanizmom super-Ega, kao što je to represivni sustav države koja dobiva svoje značenje iz logike izvanrednoga stanja (Ausnahmezustand), kako to pokazuje Carl Schmitt u tekstovima o političkome i politici. No ovo stanje zahtijeva još nešto mnogo važnije od suspendiranja i neutraliziranja pravne države (Rechtstaat). Riječ je o militarizmu kao imperijalnome osvajanju drugih teritorija suverenih nacija-država pod izlikom tzv. Lebensrauma, odnosno brige za autohtone manjine poput Nijemaca u češkim Sudetima, ili danas ruske okupacije ukrajinskih područja poput Krima ili Donbasa s većinskom ruskom etničkom zajednicom.

Heidegger je u tom kontekstu nedvojbeno zagovornik istog načela politike, iako će u Crnim bilježnicama protiv židovske »makinacije« i »raskorijenjenosti« govoriti da ne smatra nacistički biologistički rasizam dobrim rješenjem, već najgorom mogućom degeneracijom politike i kulture Nijemaca. Jasno je da nam u tom smislu Heidegger ne može biti baš nikakva »inspiracija« za razumijevanje smisla političkoga, a isto vrijedi i za Schmitta s obzirom na njegovo shvaćanje imperijalizma u kasnome djelu Nomos zemlje. No, ako ovdje zagradimo mišljenje političkoga od politike kao zagovora geopolitičkoga osvajanja Drugoga, ako, dakle, pokušamo vidjeti koje su konzekvencije jedne moguće postmetafizičke politike slobode, bit će nam bjelodano da iza pojma metapolitike kad je riječ o mišljenju biti tehnosfere ima nešto uistinu zastrašujuće i nelagodno (Unheimliche). Što? Ništa drugo negoli ono što je u podnaslovu moje knjige o »povratku totalitarizma«, a to je trijada pojmova ideologije, terora i totalne kontrole. Kad tehnosfera kao kibernetički sklop računanja-planiranja-konstrukcije postaje kraj metafizike u ideji umjetne inteligencije i autopoietičkih strojeva, onda smo suočeni s novim shvaćanjem totalitarne vladavine nad Drugim. Nije to više nikakvo nastojanje iskorjenjivanja naroda i rasa iz povijesti sredstvima neljudskoga zatočenja i uništenja Židova u koncentracijskim logorima, već nečim što potencijalno predstavlja početak i kraj univerzalne katastrofe zemlje kao što je to nuklearno oružje. Želja za mržnjom spram Drugoga kao ekscentričnog pripadnika tuđega naroda ili prokazane društvene skupine postaje istodobno želja za vlastitim ustrojavanjem u nad-Ja poput nacionalne zajednice (Volksgemeinschaft) koja određuje što je »normalno«, a što »abnormalno«. Fašistički proces Gleichschaltunga svijesti u izgradnji čovjeka kao poslušnoga pripadnika nacionalnoga pokreta-poretka počiva na toj dihotomiji iz koje nužno nastaje perverzna želja za odstranjenjem svega drukčijeg iz korpusa organske zajednice krvi i tla. Najbolji primjer ove logike, delezovski rečeno deteritorijaliziranja/reteritorijaliziranja, jest film Bernarda Bertoluccija Konformist prema romanu Alberta Moravije. Glavni lik, Marcello Clerici, kojeg igra Jean-Luis Trintignant, priključuje se fašističkome pokretu u Italiji i dobiva zadatak ubiti svojeg bivšeg profesora na sveučilištu, antifašista Quadrija, te njegovu ženu Annu. Geneza fašizma kao sustava moći vladavine super-Ega nad Ja ili sebstvom ovdje se fascinantno pokazuje u tome što Clerici od samoga početka želi biti »normalan«, a ne drukčiji. On želi biti »ustrojen« ne iz fanatične vjere u smisao pokreta-poretka organske koncepcije države i politike, već upravo iz obrata frojdovske prosvjetiteljske sheme razvitka svijesti o slobodi. Clerici je, dakle, savršeni fašist po dužnosti, a ne uvjerenju. Wo Ich war, soll Es werden.

Preostaje, ipak, ono neizrecivo sublimno što nam u preostatku metafizike u pojmu metapolitičkoga događaja totalitarne vladavine zadaje misaonu aporiju, a to je kako vidimo bila i za Heideggera nerazrješiva tajna Moći koja nadilazi bit ljudske egzistencije. Sjetimo se da je njegova rana odredba »čovjeka« kao Daseina ontologijski pretpostavljala projekt ljudske egzistencije kao nabačaj budućnosti iz bezdana slobode. Povijesnost je otuda bitna dimenzija otvorenosti smisla bitka. No, iskustvo totalitarne vladavine razara ovo »ontologijsko« utemeljenje slobode u povijesnoj eshatologiji bitka. Umjesto toga, sada se susrećemo sa zatvorenim prostorom virtualne aktualizacije u kojoj ideologija kao tautologija konstruirane svijesti o događanju uz teror i totalnu kontrolu određuje granice slobode ljudskoga djelovanja. Ništa više nije spontano niti autonomno u čovjeku koji je u odnosu spram logike tehnosfere svagda u zaostajanju za proizvodnjom novih informacija. Nisu više nužni koncentracijski logori da bi biopolitika postala geopolitikom osvajanja Drugoga, jer to obavlja globalna industrija masovne svijesti uz pomoć kalkulativne naravi mišljenja. Heidegger je dobro znao da je primat tzv. računajućeg mišljenja (Rechnen) nad tzv. mitopoetskim mišljenjem (Dichten) uvjet mogućnosti totalitarnog vladanja i uspostave totalne Moći nad svim područjima bitka uopće. Zato je najradikalnija njegova misao ona iz posthumno objavljenog spisa Osmišljavanje (Besinnung) iz 1938. godine. Heidegger u opisu metafizičke artikulacije moći novovjekovne tehnike na ishodu novoga vijeka stoga govori o pet temeljnih pojmovnih sastavnica povijesnoga gibanja u modusu vječne aktualnosti i napretka/razvitka tehnike:

1. ono dinamičko što se odnosi na ozbiljenje snage;

2. ono totalno što pogađa načelo moći tako da ništa izvan toga okružja djelovanja više ne može imati svoju nevinost i ne može se smatrati »zbiljskim«;

3. ono »imperijalno« koje proizlazi iz zapovjednoga karaktera moći i potire bilo kakvu mogućnost iznimke i slučaja u vlastitome okružju;

4. ono racionalno u kojem se prepoznaje računalni karakter mišljenja u zatvorenome sklopu snaga izvršenja;

5. ono »planetarno« što pokazuje da moć više nije samo »totalna« i usmjerena na jednu državu i jedan narod, nego svoje granice ima tek u granicama nastanjene zemaljske kugle poput atmosfere i stratosfere, što znači da se planet u cjelini odnosa i slika moći osvaja u »prodoru« i tako neutralizira moguće planetarne protivnike.[1]

Što je, dakle, bit totalitarizma u njegovom mogućem povratku u suvremeno doba tehnosfere ako ne ovih pet značajki mišljenja kao ideologije, terora i totalne kontrole onog ljudskoga-suviše-ljudskoga? Misliti izvorno političko kao slobodu protiv apsolutne politike kao Moći znači misliti iz nečuvene aporije i paradoksa suvremene metapolitike događaja s kojim ono neljudsko postaje ono što se naseljuje u mrežu interakcije između sustava i okoline samog života onkraj kibernetičke strukture svijeta kao takvoga. Mi nismo više bačeni u svijet, kako je to mislio rani Heidegger, već smo uronjeni u svijet, kako je to mislio otac – utemeljitelj kibernetike Norbert Wiener i jedino što nam preostaje protiv rastuće entropije u kozmičko-prirodno-ljudskome okružju jest sloboda otpora spram neljudskoga. To je, uostalom, i jedino stanje »normalnosti« ljudske egzistencije protiv zastrašujućeg konformizma života tzv. običnoga čovjeka koji želi biti Ono, a ne Ja. Wo Ich war, soll Es werden.

Tvoj

Žarko

  1. Martin Heidegger, Besinnung, GA, sv. 66, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1997., str. 18.

Autor

Žarko Paić

Kategorija

Ulomci - Domaći autor

Izvor

Žarko Paić, Knjiga lutanja. Pisma, razgovori, zapisi, Litteris, Zagreb, 2024.