Dragi Giorgio Agambene,
prošlo je trinaest godina otkako smo se vidjeli i imali prigodu nakon Vašeg predavanja naslovljenoga What Is a Command? razmijeniti argumente o problemu Aristotelova razumijevanja razlike između apofantičkoga i ne-apofantičkoga logosa, što je za Vaše postavke o smislu zapovjednoga govora bilo od odlučujuće važnosti. Čitajući nedavno iznova ovo Vaše predavanje u knjizi Creation and Anarchy, Stanford University Press, Stanford-California, 2019., nailazim na pojašnjenje kako je Aristotel iz svoje logike isključio sve forme ne-apofantičkoga govora i tako je ono zapravo isključeno iz čitave povijesti filozofije kao metafizike. U te forme ili diskurse koji se nazivaju ne-apofantičkim ubrajate molitve, zapovijedi, prijetnje, pripovijesti, pitanja kao i odgovore, potom aklamacije, savjete, čestitke, zazornost jer ne očituju bitak ili ne-bitak nečega te su ravnodušni na istinitost (str. 56). Nije teško razabrati da u glavne ne-apofantičke diskurse zapravo spada zapovjedni govor kao jedan od najvažnijih načina kojim se performativni iskaz pojavljuje u ljudskim odnosima. Otuda, dalje, izvodite postavku o dvije ontologije u zapadnoj kulturi, prva koja počiva na apofantičkim iskazima, a druga na zapovijedi ili imperativu poput primjerice naredbe »Šuti!« Kažete da prva počiva na grčkome glagolu esti u značenju trećeg lica, dok druga počiva na esto, čistoj imperativnoj formi, a posebno je ovo vidljivo u pravu, religiji i magiji (str. 59). Filozofija, naravno, nije ishodište ove zapovjedne strukture govora, što ne znači pak da veliki mislioci nisu i najveći autoriteti u svojem načinu kazivanja. Vanja Sutlić je imao jedan iznimno značajan intervju za negdašnji tjednik »Start« u kojem je redakcijski naslov bio ništa drugo negoli njegova izjava – filozof je najveći diktator. Naravno, stvar mišljenja o kojoj je govorio u tom razgovoru odnosila se na kritiku takozvanih spoznajnih relativizama i na razliku od uobičajene uporabe pojma diktature u političkoj teoriji i praksi. No, problem s ne-apofantičkim iskazima ponajprije je u tome što oni pretendiraju biti prva i posljednja istina, što znači da onaj koji naređuje drugome da šuti to čini ili zato što misli da drugi skrnavi smisao govora tako što ga svodi na nemušto kazivanje ili zato što mu Drugi jednostavno ide na živce, što ga psihološki iritira svojim govorenjem. Tzv. druga ontologija o kojoj govorite zasniva se na zapovjednome karakteru kojim se od Drugoga očekuje da izvrši zapovijed i to bez prigovora. Međutim, sjećate se, kad Derrida u spisu o apokalipsi nekoliko puta uzima »slabu zapovijed«, da ne kažem u smislu »slaboga mesijanstva« Benjamina kao posljednje razrješenje eshatologijske istine kršćanske religije, onda je ta zapovijed s uskličnikom sve drugo a ne zapovijed u smislu naredbe koju treba izvršiti. Ta je riječ, doduše, ne-apofantička, ali je u svojoj čistoći kazivanja s onu stranu istine i ne-istine, iako se doduše pojavljuje u molitvi. Riječ kao ne-apofantički poziv, a ne zapovijed, glasi jednostavno – Dođi!
Umjesto dvije ontologije, o kojima uistinu suvereno u svojem filozofijskome stilu govorite, možda biste mogli u promišljanje onoga što nije ni arché niti an-arché, s obzirom na pitanje govora i političkoga načina vladanja u suvremenosti, uvesti i »treću«, i to ne onu koja od pukog izvršenja naredbi postaje autopoietički naredbodavac u nadolazećoj budućnosti kad umjesto sredstva djelovanja postane samosvrha, a posrijedi je imperativni govor umjetne inteligencije kao tehnosfere. Umjesto takve logike ili – ili, apofantičke i imperativne, ono što iskazuje poziv kao nagovor Drugome da dođe-u-svijet ravno je eshatologijsko-mesijanskome izvršenju onog što više nije ni performativno niti pragmatično u biti jezika. Dođi nije apel nekoj profanoj verziji dolaska spasitelja kao u molitvi kojim se čovjek obraća Bogu – Dođi kraljevstvo Tvoje… Doista je riječ o tihom i neimperativnome onom bezuvjetno Drugome, kako bi to rekao Lévinas, da dođe-u-svijet kao onaj kojeg se ili već odavno s nadom očekuje ili kao netko tko dolazi-u-svijet a da ga nismo uopće očekivali, iako smo ga dozivali u čitavoj povijesti metafizike, baš onako kako to govorite baveći se poslanicom sv. Pavla Rimljanima u knjizi Vrijeme što ostaje.[1] Ovaj govor nije nikakva logika, nije niti imperativno zapovijedanje u smislu političkoga govora vladanja bilo da je riječ o diktaturi ili anarhiji. Naprotiv, on je samo i jedino poziv Drugome da slobodno odluči hoće li doći jer na poziv bez ikakvih sankcija može odgovoriti potvrdno ili se oglušiti na nj. Čovjek više ne upućuje Drugome svoj apel da dođe-u-svijet i u njemu ostavi trag povjerenja i bliskosti s drugim ljudima. Zašto? Zato, dragi Giorgio, jer drugih više i nema unatoč tome što ih se tako autoritativno i tako patetično poziva da slušaju naredbu ili da ispune nerealna očekivanja u zajedničkom poslu spašavanja Drugih. Postoje samo ove dvije ontologije, a ova treća ili treći put, kako ste i sami rekli u razgovoru nakon predavanja na moj komentar, više i ne može biti ontologijom jer joj je adresat izvan logike pitanja i odgovora. Tertium datur, ali ne u diskursu prava, religije i magije što su sve samo modifikacije moći političkoga govora. Dođi nije više unutar metafizičke strukture kazivanja Zapada. Ono je govor o nadolazećoj zajednici koja mora doći, otuda njezin slabi imperativni karakter nalik slabome mesijanstvu, jer inače ništa više ovdje i sada nema smisla. Ovaj govor je mitopoetska »magija« blizine između ljudi i Drugih, čak i kad Drugi više nisu bezuvjetno bliski, već tuđi i strani u svojem otuđenju od svijeta koji nam se u svojoj svjetovnosti pojavljuje samo u jeziku.
Vaš
Žarko
Giorgio Agamben, Vrijeme što ostaje, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2010. S talijanskoga preveo Mario Kopić. ↑