Dragi Delimire Rešicki,

što je sjećanje ako ne sporost ili ubrzanje slika koje dolaze iz dubine naše krhke egzistencije s kojom se stropoštavamo u vrijeme poput Scottyja iz Hitchcockove Vrtoglavice. Sporost je uvijek želja da se vrijeme zaustavi u trenutku najdivnije moguće scene, poput one kad dolazimo zajedno u Beč 2006. godine u listopadu, ulazimo u hospicij benediktinskoga samostana u samome srcu grada, nedaleko od Ringstrasse, i u dvorištu slušamo pjev češljugara uz zvonjavu zvona kao iz Brochove Pripovijesti služavke Zerline. Ubrzanje je uvijek želja da »odvrtimo film« što je prije moguće da bismo dospjeli do trenutka koji iskupljuje sve naše poraze i nemoći da se stopimo s vječnošću koja onome što je prošlo podaruje smisao. Sjećanje je jedino što preostaje od vremena koje postaje mrtva ireverzibilnost u nijemim prostranstvima svemira koja je toliko užasavala Pascala da joj je morao pronaći utjehu u čistome mišljenju i jezuitskome iskustvu doživljaja Božje prisutnosti. No, sjećanje nikad nije prazna ploča vremena na koju urezujemo naknadne tragove. Bez poetske moći vraćanja u doba minulih čežnji sve bi bilo beživotno. Sjećaš se, izlazili smo iz bučnoga noćnog kluba uz obalu Dunava s onim punkerom iz Linza koji je hvatao prvi bus u praskozorje za povratak kući, a mi smo se vrtili u krug tražeći taksi da nas vrati kući među braću i sestre samostana-hotela sv. Benedikta i kao iz prizora iz Jarmuschevih filmova naletjeli smo na Etiopljanina, koji nas je vozio pola sata kroz bespuća bečkih avenija, promašio ulicu s hospicijem u kojem smo odsjeli i izbacio nas na mjesto odakle nas je i pokupio, a potom smo, u ugodnome razgovoru s drugim taksistom, sredovječnim austrijskim gospodinom, dospjeli konačno »kući« i bacili se u zagrljaj jastuka s mirisom lavande sve do podneva. Kakva noć, nezaboravna, uz šum one rijeke koju Kamilo Emerički u Krležinim Zastavama, nakon pijanoga bdjenja Budimpeštom i vožnje fijakerom prije sudbonosnoga odlaska u prvu svjetsku klaonicu, sentimentalno opisuje kako naliči boji dječjega proljeva. No, bečki Dunav te 2006. godine bio je, moj Delimire, daleko od ove čiste zazornosti krležijanskoga stimmunga. Premda su mu vode vjerojatno bile mutne i sive, za nas je imao značenje samo ove rijeke koja je tu pri ruci, i svemu što jesmo u toj noći podaruje neizbrisiv metafizički pečat, bez obzira na njezine monokromne boje i ustajale mirise. Vrijeme koje sjećanje sabire u svojim krhotinama uvijek je proživljeno i doživljeno vrijeme vlastite sinestezije, nikad ono Realno i nikad ono što postoji poput kantovske stvari-o-sebi (Ding-an-sich).

Zašto je sjećanje poetski čin slikotvorbi jezika iz potrebe duha za smirajem u ovome mahnitome ubrzavanju života? Ponajprije zbog toga što u snovima i vizijama nadolazećega ono što se dogodilo nije zapis iz mrtvog mora duše, već svagda živo svjedočanstvo koje blijedi tek onda kad to svjesno nastojimo prebrisati iz našeg automata nesvjesnog da bismo potisnuli traumu i nastavili živjeti normalno. Umjesto toga, sjećanje postoji kao uvjet mogućnosti mišljenja kojeg nema bez jezika. Kazivajuća moć metafora i simbola čini prohujali događaj poetskom vrtoglavicom ljepote i uzvišenosti. Baš zato poput Goetheova Fausta želimo kazati trenutku – Zaustavi se, tako si lijep! Bez zaustavljanja mišljenja na ishodišnu točku događaja sve se ubrzano odvija u smjeru iščeznuća. A budući da su snovi i sjećanja, ono nesvjesno i ono što pripada kontroli uma, bit istinskoga života, onda je ovo iščeznuće istodobno i put spram konačne granice svega. Poetsko čini od sjećanja čaroliju fluidne stvarnosti koja se možda baš tako dogodila i Tebi i Meni tog listopada u gradu Musila i Mahlera, iako to više nije uopće važno. Sjećaš se, kao u melankoličnim stihovima tvoje zbirke Lovci u snijegu posvećene zavičajnoj Baranji, ono vrijeme koje klizi niz prste poput ljepljive smole imalo je neku navlastitu auru neprolaznosti, te nam se priviđalo valjda da sve stvari i pojave dišu u nekom nepravilnome aritmijskome poretku. Možda je upravo zato život imao drukčije parametre vrijednosti. Bilo je to vrijeme uzdignuća i strmoglava pada. Što se poslije dogodilo s našim životima doista su korelacije s tom listopadskom Noći ovoga grada koji ipak naposljetku postoji neovisno o svojim prokletim misliocima, pjesnicima, slikarima i kompozitorima. Ostavit ćemo naše živote izvan ovog teksta. Uostalom, u tvojoj pjesmi Baranja, lovci u snijegu nalaze se i ovi stihovi.

U iste večeri, u ista jutra

ista praskozorja i iste sumrake

u kojima se zimi, odnekud u sliku

po snijegu, vraćaju u selo Bruegelovi lovci,

satima sam stajao ili sjedio ispred te slike

u bečkome Kunsthistorische Museumu.

Zamišljam Te kako svaki dan u isto vrijeme obavljaš taj ritual gledanja u sliku koja uistinu, da paradoks bude potpun, nema za mene neko posebno značenje. No, ono što je jedino važno jest da nije ovdje riječ o estetskome uživljavanju u sliku jedne zimske pastorale. Naprotiv, u pjesmi si jedino bitan Ti, onaj koji ritualno sjedi ispred te slike u bečkome Kunsthistorische Museumu, a slika te gleda kao što te i Ja gledam a da to svi zapravo znamo, ali se pravimo da ne znamo. Naš je pogled svagda dosegnuta praznina Drugih i kroz njega prolaze dani i godine bačeni u vjetar. Sve se stišava s vremenom, svaka riječ poprima moć stvaranja sjećanja, a ne mirisi, osjeti, tjelesna izvanjskost ili unutarnjost. Riječi su korelacije užitka i patnje i nikako se drukčije sjećanje na događaj otvorenosti svijeta ne može doživjeti bez poetske moći kazivanja. Kad više ne bude ni lovaca u snijegu, ni onog češljugara iz dvorišnoga vrta benediktinskoga samostana, niti mrtve rijeke što odnosi taloge prošlosti u budućnost bez natrag i naprijed, ništa neće preostati osim riječi koje nas sanjaju poput onih Tvojih iz iste zbirke posvećene Baranji i možda još nekome, iako navodiš da je knjiga zapravo posvećena uspomeni na tvoje roditelje, Magdalenu i Hinka, što samo Ti znaš.

Zapravo, jedino što sam

doista želio ikada biti jezero je

ili riječni rukavac

prsten od vode i staroga srebra

nečujno iskovan

ispred zadnjeg sloga

tvojega imena.

Riječi su naše uzdignuće i pad, i trpe nas ovakve kakvi jesmo, sve dok smo tu, ozareni jedinstvenom srećom da se sve događa dva puta, prvi put istinski, a drugi put kao snovita iluzija. Oba su događaja neponovljivo ista i različita i bit će tako zauvijek.

Tvoj

Žarko