Pariz, V. 1958.

Voljena gđice Czaczkes! (pismo upućenoj Hłaskovoj ondašnjoj djevojci, Agnieszki Osieckoj)

Ne uzmi mi za zlo što nisam tako dugo pisao, ali u posljednje sam vrijeme proživio silno teško razdoblje, ponavljanje Tvojeg infantilnog procesa, ali u zrelom izdanju. Elem, osobe koje dolaze u Pariz upozoravaju na mene, svaki put kad uđem u kavanu među Poljacima nastane strka, itd. Lako možeš zamisliti kako se osjećam u svezi s time. Tvoji mi neuspjesi također ne pružaju utjehu. Uostalom, pitaj onog strašljivca, Berezu, što proživljavam i što se događa u mojoj duši: on uvijek ima mnogo više reći o toj temi od mene. Balavi junačina i kukavica. Znaš li da mi nije napisao ni riječi? Taj apostol moralnog junaštva i odanosti jednom preuzetom stavu. Nikad nisam imao posebnih iluzija prema ljudima, ali cijela ta stvar me ispunila silnim osjećajem gađenja: ti si mala, mila, hrabra i pametna djevojka, a on je – sam će Ti to objasniti tko je, jer govnari te vrste uvijek pronađu nešto uzvišeno i tragično kako bi opravdali svoje svinjarije. (…)

Ja ovdje ništa ne radim, osim što izazivam gnušanje među svim ukućanima – jer se ne ubrajam u ljude od djela i borbe. Pronašao sam savršenu formulu i ključ za život: odlučio sam ne raditi ništa, kako me poslije ne bi izjedalo grizodušje da sam u bilo čemu sudjelovao. Voila! Ali ne savjetujem Ti da me u tome slijediš. Kako je mama? Poput pisoara sam – ne sjećam se kako se zove Tvoja mačka.

Fernandino

(to bolje zvuči)

Pariz, VI, 1958.

Poštovani Gospodine!

Obraćam Vam se, kao uredniku Kulture i izdavaču mojih knjiga Groblja i Sljedeći za raj, s molbom da mi udijelite nekoliko redaka u Vašem časopisu.

Kao što znate, moja knjiga koju ste objavili izazvala je silovit napad Trybune Ludu. Ne ulazeći u polemiku s umjetničkom ocjenom knjige, želim samo naglasiti kako navedeni napad u sebi ima nedvosmislen prizvuk policijske denuncijacije – na što navodi sam naslov članka Jednotjedna primadona – kao što želim podvući kako sam, nakon što sam pročitao članak u Trybuni, smjesta u svezi toga napisao otvoreno pismo uredništvu koje ipak do dana današnjega nije objavljeno. S obzirom da me u toj policijskoj denuncijaciji, koja će vjerojatno izazvati moju civilnu smrt u Parizu, autor naziva izdajicom i krijumčarem oružja protiv komunizma, moram se pokušati obraniti posredstvom Vašeg časopisa i računati na to da će barem tako moji čitatelji u Poljskoj biti u prilici doznati što mislim o objavljivanju te denuncijacije u Trybuni. Namjerno upotrebljavam taj izraz, jer taj članak ne zaslužuje drugačije određenje; koristim taj izraz svjesno jer sam svjestan kako će taj članak postati ljaga uredništva Trybune Ludu; koristim taj izraz svjesno bez obzira na to tko je nadahnuo taj članak i tko se krije iza pseudonima SKIZ. Nemam odveć visoko mišljenje o sebi, ali bih ipak želio naglasiti kako sam knjigu, u kojoj sam se nastojao razračunati sa zlovremenom, ipak imao hrabrosti potpisati vlastitim imenom i prezimenom. Ne izgleda mi previše časno izricati civilnu smrtnu presudu pod pseudonimom. Teško mi je naime povjerovati kako policijska denuncijacija potpisana pseudonimom SKIZ odražava mišljenje cijelog uredništva.

Možda će Vas također zaintrigirati činjenica kako je ulomak te iste pripovijesti, Groblja, zahvaljujući kojoj sam zadobio epitet izdajnika i krijumčara oružja protiv komunizma, u prosincu 1956. godine kupilo uredništvo Trybune. Vidite kako je karijera pisca u totalitarizmu opasna stvar. Čovjek se odveć brzo od suradnika organa partije pretvara u izdajicu i protuhu, kojeg žigoše anonimni druker i kojemu uredništvo ne daje mogućnost da se obrani. Stoga Vas molim da objavite moje pismo upućeno Trybuni Ludu.

Marek Hłasko

Köln, 25. VII. 1958.

Dragi Gospodine Jerzy!

Trenutno se nalazim u Kölnu, gost sam gospodina von Nottbecka i nakladničke kuće Kiepenheuer & Witsch; ugošćen sam poput maharadže u opereti. Što se tiče moje talijanske vize, još ne znam kada ću je dobiti, ali o tome čak ne želim ni razmišljati, neću se time opterećivati, jer sam zaljubljen u Berlin i Njemačku. (…) Zasad mi moj prijatelj von Nottbeck nastoji urediti višekratnu njemačku vizu. Sve ću Vam ispričati po povratku u Pariz.

Pričao sam von Nottbecku o Leu Lipskom – čiji sam, kao što znate, iskreni štovatelj – i o njegovoj knjizi Dan i noć koju ste objavili. Nagovaram Nottbecka da se zainteresira za Lipskoga; i Nottbeck me zamolio da Vas u Njegovo ime – jer trenutačno nema prevodioca za poljski, a svaki Nijemac nastoji biti više nego kurtoazan – zamolim za recenzentski primjerak knjige Lipskoga; bio bih jako sretan kad bi ta knjiga postigla uspjeh, jer to silno zaslužuje. Možda bi bilo dobro – to već ja govorim – da mu pošaljete nekoliko knjiga (koje je, jasno, objavila Kultura) prema vlastitome izboru u, da tako kažem, promidžbene svrhe. Silno se zanimaju za poljsku književnost i to treba iskoristiti. Zasad je to sve – pozdravljam Vas i unaprijed zahvaljujem.

Marek

28. IX. 1958.

Poštovani Gospodine Jerzy!

Tek sam se prije dva dana vratio u Berlin, gdje sam zatekao Vaša pisma i isječke iz američkoga i talijanskoga tiska, za što Vam srdačno zahvaljujem. Bio sam zajedno sa svojim prijateljem Janom Rojewskim u Italiji, koju smo prošli uzduž i poprijeko – od Milana do Sicilije – i koja je tako lijepa zemlja, da bi svaki pokušaj opisivanja te ljepote u pismu predstavljalo idiotizam. Ipak, glavni cilj mojeg putovanja u Italiju bilo je pitanje poljskog pasoša, jer ondje poznajem veleposlanika – on je zapravo Janov prijatelj, a od mojih prijatelja je ondje Breza i sva trojica smo pretpostavljali kako će stvar biti uređena onako kako smo se nadali. Varšava nam je ipak ovaj put pružila srednji prst: unatoč intervenciji veleposlanika i Breze, usprkos žalbi najvišim vlastima – došao je izričit negativan odgovor zajedno sa zahtjevom za hitan povratak u zemlju – sve to uobličeno tonom koji ne podnosi protivljenje. Koliko sam uspio shvatiti, to je maslo Putramenta i svih onih tipova koji silom nastoje ukazati na lijepu ravnu liniju – od moralnog nihilizma do izdajnika domovine. Ne trebam Vam pojašnjavati kako im je samo do toga da moje prezime postane zadnji čavao u lijes Europe, ostacima časopisa Po Prostu, itd. Situacija je tim neugodnija što se trenutačno doista ne mogu vratiti u Poljsku, a niti to namjeravam učiniti. U Italiji sam susreo nekoliko prijatelja i svi su mišljenja da bih morao ostati ovdje što dulje mogu, a ako drugačije ne ide – da napravim ono što bih ipak želio izbjeći.

Danas je 28, nedjelja navečer. Ostaje još dva dana, tijekom kojih se može dogoditi nešto novo: to znači Cyrankiewiczeva odluka. Osobno ne gajim neke nade, ali neka bude što bude. U utorak popodne će se već sve razjasniti. (…)

Marek

Berlin, X. 1958.

Voljena moja Mamice!

Papir je samo papir, pismo samo pismo i ne može se u njemu mnogo toga napisati, ali sve moje dobre misli i osjećaji su otputovale s ovim pismom. Tvoje milo pismo – ono iz Varšave – dobio sam tek danas i odmah Ti odgovaram; međutim, prije dva dana sam dobio pismo koje si napisala 16. lipnja, a stiglo je iz Rio de Janeira, poslano obično poštom nepoznatog mi pošiljatelja, kojemu je bilo žao dati nekoliko groša više za slanje pisma avionom, kako se to obično radi – pismo je putovalo dva mjeseca. Tako to biva s budalama.

Nisam Ti u stanju ništa konkretno napisati o sebi. Namjeravam otputovati u SAD i upisati studij na jednom od tamošnjih sveučilišta. Konkretno: filmsku školu, za redatelja. Čim dobijem kakvu stipendiju, nastojat ću ostvariti tu namjeru. U Poljskoj je to nemoguće: morao bih položiti maturu, a potom još završiti neku višu školu. Za to sam već previše star. Moji su se interesi polako pomaknuli s književnosti na film; zapravo sam se – ako se sjećaš – vratio svojim starim interesima. Daj Bože da uspije.

Imam neke male iznose od tantijema u SAD-u, ali to mi neće biti dovoljno za školovanje. Moram nešto smisliti. Zašto Ti dosad nisam ništa poslao? Jednostavno: ako bih taj novac prenio iz SAD-a u Europu, izgubio bih 80%. Iz Engleske – 60. Ali ako se nađem ondje – u SAD-u ili u Engleskoj – mogu podignuti sav taj novac i raditi s njim što me volja. (…)

Život se pokazao težim nego u najcrnjim pričama Tvojeg sina. Reći ću Ti nešto što još nisam rekao nikome, mnoge sam stvari ovdje naučio i to znanje uvelike iskoristio. Ali najviše me tješi jedno: vratila mi se vjera u Boga, premda mi je ovdje teže, no što mi je ikad bilo. Ali samo to je važno, a Ti to vrlo dobro znaš. (…)

Marek

Berlin, 20. I. 1959.

Poštovani i dragi Gospodine! (pismo upućeno predsjedniku Saveza poljskih pisaca, Antoniju Słonimskome)

Danas sam, 20. siječnja navečer, nazvao svoju djevojku koja mi je rekla da se čudite što se još nisam vratio, a čak je upotrijebila izraz „razočaran“. Poštovani gospodine! Četiri dana nisam mogao izaći iz hotela koji su danonoćno opsjedali novinari i morao sam platiti 400 DM svojoj gazdarici kako bi pristala isključiti telefon. Kada sam se zaputio u misiju – ništa nisu znali, ništa nisu obećavali, nisu mi mogli dati nikakav termin: ni konkretan, pa čak ni pretpostavljeni. Nakon četiri strašna dana – na nagovor svojih prijatelja i sukladno vlastitim promišljanjima – shvatio sam kako BERLIN nije mjesto na kojem mogu urediti problem te vrste i, s obzirom da nisam posjedovao drugu vizu – strugnuo sam u Izrael, što zvuči zastrašujuće i može izgledati kao kretenska zamisao, ali to je bila jedina – osim američke – viza koju sam imao i ondje ću, u našem konzulatu, nastaviti s rješavanjem svojeg problema i računam na to da me nećete lišiti svojeg srca i svoje pomoći. Izrael – to zvuči grozno, ali riječ je o osam sati leta i ako se stvar uredi, brzo ću se vratiti.

Pobjegao sam – ili, kako tko voli: otputovao – iz Berlina zato što se ne želim vraćati u ozračje skandala, senzacije i halabuke, jer to samo može naštetiti mojem životu; a kad je riječ o novinarima – svejedno je, šutite li ili govorite. Danas sam u zrakoplovnoj luci u Berlinu, okružen i isprovociran novinarima, morao dati izjavu i rekao sam: vraćam se. Sada je sve jasno i samo o Vama ovisi kada ćemo se vidjeti. Slomljena ruka sprečava me da dulje pišem, ali želio bih da mi vjerujete i da moje razloge smatrate razumnima. Bojim se buke, galame i senzacionalizma – a moja iskustva po tom pitanju su zastrašujuća. Još jednom Vas molim za pomoć i da mi vjerujete. Nije bilo drugog izlaza. Bolje je pričekati tjedan ili mjeseca dana, nego se vratiti u to strašno ozračje. Odmah po dolasku napisat ću Vam sljedeće pismo.

Marek