Travanj 1954.

Savezu poljskih pisaca

Izvješće o napisanim književnim djelima za što mi je dodijeljena stipendija

Marek Hłasko

U srpnju prošle godine javio sam se Predsjedniku omladinske komisije pri Savezu poljskih pisaca – građaninu Igoru Newerłyju, s pripoviješću pod nazivom Marymontska sonata. Građanin Igor Newerły je, nakon što ju je pročitao, rekao kako je u tom obliku pripovijest za baciti, ali da vrijedi na njoj poraditi i unijeti ispravke, jer materijal ima potencijala. Dodijeljena mi je tromjesečna stipendija.

Započeo sam s radom. Na pamet su mi padale razne zamisli. Doputovao sam u Varšavu, zaputio se na Marymont, u tvornicu, potražio sam stare drugove iz KPP-a, nekoliko sam dana proučavao materijale u Povijesnom uredu Partije: pronašao sam najveće prijeratne razbojnike koji su mi slikovito i u detalje opisivali svoje živote te sam na taj način, nakon puno susreta i putovanja u Varšavu (bio sam šest puta), stekao cjelovitu sliku o prijeratnom varšavskom Marymontu. Bez pretjerivanja mogu reći kako sada poznajem svaku ulicu i zakutak u toj četvrti, svakog zanimljivijeg čovjeka i njegovu priču. Tek sam tad, znači nakon svih tih susreta i razgovora, započeo s pisanjem.

U prosincu prošle godine predao sam dio svojeg djela na procjenu. Dobio sam daljnju tromjesečnu stipendiju, koja mi je potom ponovno produljena, tako da sam sve zajedno iskoristio devetomjesečnu stipendiju. Trenutno sam, nakon više od šestomjesečnog rada (sve zajedno!), završio rad na prvom djelu svoje knjige, čiji privremeni naslov glasi: Zaljev sretne zgode. To je pripovijest o čovjeku s Marymonta koji je u međuraću u potrazi za sretnim životom.

Potpisao sam ugovor s izdavačkom kućom Iskry. Rok dovršetka: 1. prosinac 1954. Trenutno radim na ispravcima, prepravljam prvi dio te knjige – nakon razgovora s građaninom Igorom Newerłyjem, urednikom knjige i recenzentima.

S poštovanjem,

Marek Hłasko

Varšava, 12. VIII. 1954.

Draga Mama!

Stalno slušaš toliko loših stvari o meni, da mi pričinja zadovoljstvo izvijestiti Te o nečem dobrom, što su rekli o Tvom mrskom sinu:

Andrzejewski je potajice dao ono što sam napisao na čitanje ministru kulture i umjetnosti. Ministar me pozvao, pročitao i popričao sa mnom. Čuo sam toliko toplih i dobrih riječi priznanja, kakve već odavno nisam čuo. Dakle: dobit ću polugodišnju stipendiju, po 900 zlota mjesečno. Ministarstvo će mi ishoditi odgodu od služenja vojnog roka, ukratko – pomoći će mi. Ministar mi je rekao da mu se, ako ću imati kakve probleme, mogu slobodno javiti. Samo ne trubi o tome nikome, jer to nije nikakav uspjeh. Možeš reći samo Massi.

Tvoj Marek

Dębno Królewskie, ljeto 1955.

Dragi Jerzy! (pismo upućeno Jerzyju Andrzejewskom)

Oprosti mi zbog toga što Ti se nisam dugo javljao. Za to ima više razloga. Cijelo vrijeme događale su mi se mnoge strašne i loše stvari, o kojima uistinu nemam sada snage pisati; želim ih što je moguće prije zaboraviti. Sada je već sve dobro i mirno. Nisam Ti prije mogao pisati, čekao sam trenutak u kojem ću kako-tako moći sabrati misli.

Dragi Jerzy! Nastojat ću pisati koliko je god moguće pošteno i bez pretjerivanja. Sigurno si mi zamjerio što nisam navratio do Tebe kada sam bio u Varšavi. Kao prvo; u Varšavi sam bio sve u svemu jedan dan, a kao drugo: malo sam se bojao. Moram Ti iskreno reći, premda mi možeš vjerovati kada Ti kažem koliko mi sve to teško pada, jer znadem, kako se sve to može, pa čak i mora promijeniti; ali Jerzy, ja vjerojatno neću moći za Tebe biti sve ono što bi Ti htio i što bih – možda čak i više – i ja želio. Nisam za to odgovoran, jer nisam odlučio biti onakav kakvim sam se rodio.

Jerzy! Silno te volim; znam to možda čak i bolje no prije; sada, kada sam daleko od Tebe, sâm. Ali nije o tome riječ. Čovjek si zbog kojeg bih mogao promijeniti uvjerenja, vjeru, ne znam što još, ali Jerzy – postoje stvari o kojima ja ne odlučujem. Teško mi je o tome pisati. Imam svoje strahove i komplekse; otišao sam do liječnika, on mi je rekao da se takve stvari (govorim o svojoj nesklonosti bilo kakvom obliku erotizma) često događaju na osnovu nekakvih strahova; kako se ne moram ničim preokupirati, kako će se, veli, nakon nekog vremena sve samo po sebi razriješiti, itd. To su sve gluposti i nije o tome riječ, ali ja Ti moram iskreno o tome pričati, jer me taj problem toliko muči da sam izgubio volju za životom. Jerzy! Bog mi je svjedok da sam nekoliko puta plaho pokušao; pokušao sam zbog čovjeka koji mi je draži od svega, ali nisam ja kriv što mi nije uspjelo.

Jerzy, znam da Te to može zaboljeti, znam da će Te to zaboljeti. Ali Ti si me učio kako moram biti posve iskren u takvim stvarima; često si mi predbacivao zbog mog odnosa prema W.-u., kojem – kako ti se činilo – nisam govorio cijelu istinu. Pitaš me za moj odnos spram Tebe, Jerzy. Što bih na to mogao odgovoriti? Ne znam, ali bojim se da ćeš nakon ovog pisma biti ljut na mene i da ove riječi neće za Tebe biti od neke važnosti. I sam znam, Jerzy, kako ove riječi nisu uistinu nešto vrijedne. Ne znam hoćeš li i dalje htjeti imati sa mnom posla, ali kažem Ti – Jerzy, ja Te sigurno volim više no što misliš, a možda čak i više no što i sam mislim. (…)

Varšava, 1957.

Savezu poljskih pisaca

Varšava

Obraćam Vam se s molbom, kako bi omogućili putovanje na neko vrijeme u drugu zemlju. Dosad nisam bio nigdje, nisam u životu gledao nijednu poštenu predstavu u kazalištu; nisam vidio ni desetak dobrih filmova; a katkad se – kada čitam knjige drugih ljudi, kada razmišljam o njihovom znanju – osjećam u svojoj ulozi iznimno smiješnim. Ne poznajem nijedan strani jezik; prošle godine sam potrošio mnogo novca kako bih naučio engleski, ali iz toga nije ništa proizašlo – ubrajam se u one kojima je „slon prdnuo u uho“. Nažalost, nemam nikakve rođake izvan Poljske; a s obzirom da ne znam nijedan strani jezik ne mogu otputovati kao dopisnik bilo kakve tiskovine – moje šanse za odlazak su nikakve. Molim Vas za pomoć, ako držite da sam toga vrijedan. Htio bih još nešto vidjeti i napisati, prije nego što posve oglupavim, usred ruševina, birtija i tračeva.

Marek Hłasko

Varšava, 21. siječnja 1957.

Gospodin Jerzy Giedroyc

Glavni urednik Kulture

Pariz

Poštovani gospodine!

Zahvaljujući za tako ljubazno i za mene neočekivano pismo – istodobno Vas izvješćujem kako ću drage volje poslati Vam novelu, ali malo kasnije nego što biste htjeli, tj. pred kraj veljače. Vaše sam pismo dobio tek 19. prošlog mjeseca, dan prije izbora. Stoga Vas molim da mi oprostite zbog kašnjenja s odgovorom. Ne znam je li to krivnja naše ili francuske pošte.

Upravo pišem novelu koja će se vjerojatno zvati Groblja. To je pripovijest o čestitom tipu, partijcu, koji se „slomio“ – to je službeni staljinistički termin – i koji potom traži spas kod ljudi s kojima se zajedno borio za ostvarenje svojih ideala; naslov novele rastumačit će Vam ostalo. Silno na nju računam i zato se ne žurim s radom, ali ipak mislim kako ću ju uspjeti završiti do travanjskoga broja. Ako kod nas na vlast ponovno dođu „staljinisti“, a Groblja ugledaju svjetlo dana u Vašem časopisu – molim Vas da izmolite krunicu za spas moje duše. Novela će imati oko 60 stranica.

Dopustite mi još jednu molbu. Poznato mi je kako je Kultura objavila niz zanimljivih, odličnih knjiga, o kojima mi – koji živimo u blatu – možemo samo sanjati. Riječ je o romanima 1984. i Pomračenje o podne. Kasnije ćete mi, po objavljivanju moje novele, odbiti dio od honorara. Računam na to kako ćete shvatiti tu želju pisca, odgojenog na Brandysu i Andrzejewskom.

Usrdno Vas molim za brz odgovor zanima li Vas novela o kojoj sam ranije govorio.

Srdačno vas pozdravljam,

Marek Hłasko

Varšava, 4. III. 1957.

Zajednici filmskih autora

Studio

Ljubazno Vas obavještavam kako sam sukladno mojim ranijim obvezama prema redatelju Andrzeju Wajdi, koje se odnose na scenarij filma Glupani vjeruju u bolje sutra – odlučio povjeriti režiju tog filma red. Andrzeju Wajdi.

Ljubazno vas molim da moj ugovor s Vašim studiom prebacite na producentsku kuću Kadr.

Dodatni čimbenik koji je utjecao na moju odluku jest činjenica kako mi je stalo da se taj film snimi ove godine, a koliko mi je poznato, red. Aleksander Ford, s obzirom na druge poslove, neće biti u mogućnosti realizirati taj film.

Budući da meni, kao autoru scenarija, pripada konačna odluka o odabiru ovog ili drugog redatelja – iskoristit ću to pravo i ljubazno Vas molim da moju odluku shvatite kao konačnu.

Marek Hłasko

Varšava, 29. XI. 1957.

Veleštovani gospodine! (pismo upućeno Jerzyju Giedroycu)

Šaljem Vam ovo pismo iz druge zemlje od one iz koje sam Vam slao prethodna pisma; moje nove knjige i moji filmovi zaglibili su u raljama cenzure; trenutačno sam na crnoj listi; svakodnevno me obasipaju desecima različitih oblika šikaniranja i neugodnostima – sve u svemu sam, nažalost, bio u pravu kada sam Vam u svojem prvom pismu pisao o tome kako se treba bojati kako će Staljinovi ljudi ponovno dograbiti vlast. Jasno – svi računaju na to da je to samo privremeno stanje – ali što s tim? Posljednje privremeno stanje trajalo je ravno dvadeset godina.

Sve u vezi mojeg odlaska u Pariz je gotovo riješeno. Usrdno vas molim da do tada – riječ je o kraju prosinca ili početku siječnja – ne objavite knjigu mojih pripovijedaka; inače nema ni govora o tome da ću više ikada dobiti dopuštenje za putovanje u Pariz. Molim Vas da čitate između redaka. Nakladnika kuća koja je trebala objaviti Groblja je, umjesto u tiskaru, pripovijest poslala instituciji posve drugačije naravi s „molbom za procjenu“ – o ishodu Vas ni ne trebam izvještavati. Nije to ipak bio razlog iz kojeg sam Vam poslao brzojav, nego činjenica da su me moje kolege iz uredništva časopisa Europa zamolili da na neko vrijeme odgodim objavljivanje knjige, kako ne bih uništio naš časopis; jednostavno, bojali su se kako će Groblja postati okidač za napad na Europu. Život im je pokazao da su bili u krivu, ali i sami shvaćate kako sam tada morao računati na njih i na neki način biti odan; ako ne prema njima, onda prema njihovim ženama i djeci. Duboko sam uvjeren da ćete moje razloge smatrati ispravnima – da ne govorim o tome kako bi u trenutačnoj situaciji to moglo imati za mene samog daleko veće posljedice nego za bilo koga drugog. Molim Vas da se ne ljutite na mene; tim više što sam tužno uvjeren u to kako će Groblja biti aktualna do kraja mojeg života.

Dugo nisam mogao otputovati za Pariz, jer mi ured za izdavanje putovnica nije htio izdati dopuštenje. Sada sam nadljudskim naporima konačno dobio to dopuštenje. Ako ipak unatoč tome neću biti u prilici otputovati – uvjeravam Vas časnom riječju kako ću Vam brzojaviti i zamoliti Vas da knjigu objavite bez obzira na posljedice. Nastojat ću Vam također poslati svoju novu knjigu koju nisu objavili – s molbom da je objavite zajedno s Grobljima u biblioteci Kulture. Ako Vas zanima taj prijedlog, usrdno Vas molim da mi dadete to na znanje. Bit ću Vam duboko zahvalan za nekoliko riječi; i molim Vas da ovo ne držite hinjenom uljudnošću, nego kao pismo gubavca od kojeg svi bježe i kojemu njegova zemlja postaje sve manja. Nadam se kako ćemo ipak o svim tim stvarima moći razgovarati u Vašem domu – o kojem sam čuo mnogo toga dobrog iz pisama autorice festivalskog izvješća, koja su u Poljskoj smjesta dešifrirana; koja više neće moći raditi ondje gdje je dosad radila i studirati ono o čemu je sanjala; i čiji dolazak ovdje iščekujem s velikom zebnjom.

Srdačno vas pozdravljam

Marek Hłasko

Pariz, 27. II. 1958.

Voljena Mamice!

Ne znam koliko će vremena ovo pismo putovati do Tebe, ali nazvala me gospođica Czaczkes i zamolio sam je da Te posjeti i prenese kako sam sretno – kako se to kaže – stigao, nakon mučnog i iznimno dugog putovanja, čak i za avion. Stanujem u predgrađu i gotovo ne odlazim u Pariz; s obzirom da me poznaješ, lako ćeš mi povjerovati. Jučer sam potpisao ugovor s izdavačkom kućom Julliard, ali dobio sam – kao i svi drugi početnici i oni koji još nisu poznati – tako smiješno malen honorar, da poljski prema njemu izgledaju kao zgoditak na lutriji. Mogu si za njega kupiti dva odijela, ali nasreću imam svoje i moći ću novac iskoristiti za upoznavanje ovog legendarnog grada.

Ovdje je sve užasno skupo – uz svoju sreću došao sam baš u vrijeme velike skupoće i inflacije, ali dobro da sam uopće došao – bilo je već gotovo sigurno da mi to neće poći za rukom. Knjiga će ovdje biti objavljena 1. lipnja; baš me zanima hoće li mi uspjeti ostati ovdje do tada. Zasad je vrijeme loše i neprestano pada kiša; i ništa ne nagovješćuje one čudesne pariške magle i purpurne zalaske. Nije to onaj Pariz koji poznajemo iz književnosti i sjećanja svojih prabaka; to je grad sitnih službenika koji rade od jutra do večeri, koji jure za zaradom ili sjede u jednoj od – doslovno – desetak tisuća birtija. Silno su škrti; uvijek se sjetim Kazimierzove pripovijesti o puzećem čovjeku koji po čitavom tramvaju traži pet franaka. To je prilično odvratna osobina, ali mislim kako ne bi bilo loše kad bi Poljaci posjedovali barem trunčicu te vještine, a napose niže potpisani, tužan, odan i koji vas sve voli.

Marek