Nitko zacijelo neće poreći važnost informacije i komunikacije u suvremenom društvu. No treba razlikovati dva značenja te važnosti. Jedno je utvrđenje činjenice, drugo je vrednosni sud. U skladu s jednim kažemo da informacija jest važan fenomen zbog svoje rasprostranjenosti, mjesta koje je zauzela u svačijem životu itd. U skladu s drugim kažemo da je informacija ključna za dobro funkcioniranje društva. Još davno američki su autori pokazali da demokracije ne može biti bez dobre komunikacijske mreže i maksimalne mogućnosti informiranja. A Sauvy, nastavljajući se na temu, dodaje da ekonomska igra i mogućnost ekonomske politike počivaju na usklađenosti informacija (političara, proizvođača i potrošača). Sve to stoji, i ništa od toga ne dovodim u pitanje. Ali želio bih svrnuti pozornost na jedan posve drukčiji aspekt (vezan za realnost informacije a ne njezinu mogućnost ili upotrebljivost), s obzirom na to da je u našem društvu, njegovu sadašnjem konkretnom stanju, informacija i (nije samo to, nego je i to!) čimbenik otuđenja.

Svjestan sam, dakako, da se pojam otuđenja u zadnjih dvadesetak godina upotrebljava za sve i svašta, da je postao jako istrošen i vjerojatno upitan. Ipak, čini mi se da on još može poslužiti pod uvjetom da se, koliko je to moguće, razjasni o čemu se govori. Ovdje ga koristim u dva bitno različita smisla: otuđen je onaj koji je stran nekom miljeu, grupi, komunikacijskoj mreži. U tom je smislu Sorel govorio o otuđenosti radničke klase, utoliko ukoliko je ona bila strana miljeu buržoaskog društva. Individualni model otuđenog tako je Camusjev Stranac. Ali ne treba zaboraviti drugi aspekt, najčešće zanemaren, naime: biti netko drugi osim sebe sama, biti lišen svoga ja u korist nekog tko je stran tome ja, postati objekt kojeg je stranac subjektom, biti posjednut u najvećoj dubini vlastita života nekim drugim. Ta dva značenja dobro odgovaraju etimologiji riječi "alienus".

Čini mi se da je moguće istražiti učinak informacije u suvremenom društvu s obzirom na ta dva aspekta. U načelu, teoretski, učinak informacije je upravo suprotan: ako postoji snažna i mnogooblična komunikacija između čovjeka i njegova miljea, ako pojedinac prima mnogobrojne informacije koje mu dolaze od drugih i njegove grupe, njegov je odnos utoliko bolji kako s ljudima tako i s organizacijama. Sposobniji je saznati što se događa pa onda u tome i sudjelovati. Svjesniji je problema i uvjeta djelovanja itd., tako da se otuđenje može opisati upravo kao odsutnost prave i zdrave komunikacije s miljeom. Isto tako, informacija nas smješta u idealne situacije: pozvani smo da odlučimo, u vezi s određenim problemom, o određenom rješenju, i to poznavajući uzrok a ne nasumce. Ali ako se zahvaljujući informaciji nalazimo u idealnoj situaciji, to znači i da imamo "obvezu" prakticirati svoju slobodu. Upravo zbog informacije i zahvaljujući informaciji čovjek živi kao slobodan čovjek. Tako, s gledišta koje je možda i suviše očigledno, ali je općenito i apstraktno, informacija istovremeno obogaćuje čovjeka, navodi ga na prakticiranje njegove slobode i smješta u mrežu pozitivnih odnosa s drugima. Drugim riječima, u svemu tome nikakva otuđenja, naprotiv.

Naravno, u krajnjoj liniji moguće je otkriti otuđenje u činjenici da se mehanizmi komunikacija nalaze u rukama kapitalističkih sila, pod režimom kolektivnog otuđenja: radi se dakle o "otuđenoj komunikaciji". Ali prema mom mišljenju ovdje nije problem u sociopolitičkoj organizaciji koja bi mogla ostvariti neupitnu sposobnost informacije da bude sila slobode, već u samoj strukturi informacijskih sistema koji su obdareni stanovitom realnošću, imaju sebi svojstvena obilježja što izazivaju otuđenje u oba smisla: u smislu da čovjek zbog njih sve više postaje stranac svemu, i u smislu da ona dovode do njegove podređenosti i gubitka sebe sama.

1. Informacija u društvu

Ne smatram da je posrijedi konstantna, permanentna situacija informacije, već osobito stanje bitno povezano s našim tehniziranim društvom. Zbog te radikalne promjene informacija postaje nešto oprečno onom što je bila u tradicionalnim društvima i onom što se čini da uvijek jest s filozofskog gledišta, i onom što zacijelo uvijek ostaje u određenoj, manjoj mjeri. Pojavljuje se svojevrstan rascjep u komunikacijskim sistemima: informaciji se daje izričita funkcija (koju je ona, jasno, uvijek sposobna djelomično izvršiti) ali ima proturječnu ulogu, koje nisu svjesni ni sami informatori ni promicatelji informacija. Ona je rascijepljena u sebi samoj zbog vlastite tehnizacije, ali i zbog osobina koje bi informirani čovjek trebao imati da bi se ispravno okoristio onim što mu stoji na raspolaganju. Valja naime primijetiti da, općenito govoreći, dok se posvećuje mnogo pažnje komunikaciji, njenim kanalima, mrežama, preopterećenjima, dekodiranju itd., dok se izražava briga za korisnika sredstava masovne komunikacije, i neprestano usavršuju emiter i transmiter informacije, vrlo se malo pažnje poklanja primaocu, odnosno informiranom čovjeku koji istraživačima izgleda nije osobito zanimljiv. Ali sve ovisi o njemu. Uzmimo samo jednu temu: preopterećenost. Mnogo se govori o preopterećenosti komunikacijskih mreža, zagušenju telefonskih linija, radijskom fadingu, gubitku informacija u tim neprilikama, ali pritom kao da se zanemaruje problem prave preopterećenosti: preopterećenosti mozga prosječnog čovjeka, jer upravo ondje dolazi do najvećeg broja kratkih spojeva i gubitak informacija ondje je doista golem. Pitajmo se jednostavno što bi trebao imati prosječan čovjek da bi se ispravno služio informacijom: trebao bi imati vremena (dva do tri sata dnevno) i to radnog vremena (jer prikupljanje informacija je rad!) izvan svog posla, zatim široka prethodna znanja, u području povijesti, geografije, ekonomije, sociologije, politike, kako bi shvatio i smjestio u kontekst primljene informacije; trebao bi imati izvrsno pamćenje kako ne bi zaboravio upravo onu informaciju koja će mu omogućiti da shvati kakav važan događaj za mjesec dana ili šest godina; izvrsnu sposobnost sinteze i interpretacije; konačno, trebao bi imati čvrst karakter kako bi podnio, a ne instinktivno potisnuo, informacije koje mu se čine katastrofalnim. Uglavnom, čini mi se da se od informiranog čovjeka zahtijeva jako puno toga.

U tradicionalnim društvima, ti zahtjevi nisu bili ni približno tako veliki zato što informacija nije imala ista obilježja. Može se reći da je ona danas postala trenutačna, polimorfna, kaleidoskopska, preobilna, sveprisutna. Nije ovdje moguće razmotriti svako od tih obilježja zasebno, kao što bi trebalo. Recimo samo da moderni čovjek prima mnoštvo svakovrsnih informacija na svakojakim razinama, i to čini situaciju zamršenom. Lijepo je dičiti se trenutačnošću informacije u izravnom doticaju s događajem i njezinom globalizacijom, ali treba se pritom pitati u što se pretvara čovjek usred tih informacijskih mreža i tih bezbrojnih poruka kojima je obasut. Osim toga, tim obilježjima valja dodati i ona koja spominje Clause kad govori o aktualizaciji tog odnosa, površnosti poruke i njenoj kratkotrajnosti, pritisku i kontinuitetu djelovanja mreža, depersonalizaciji jezika... Istaknimo da je ovdje riječ o posve objektivnom shvaćanju realnosti komunikacija, a ne o vrednosnim sudovima koji bi se ticali njene valjanosti. U našem razmatranju otuđenja, smještamo se upravo na tu konkretnu razinu razmatranja onog što je u zbilji "prosječni" zapadni čovjek, uronjen u protok informacija, a ne na teoretsku razinu mogućeg.

2. Otuđenje uključenjem u informacijski univerzum

Kako informacija može učiniti čovjeka "alienom" u odnosu prema njegovu vlastitom svijetu? Prvo valja uzeti u obzir to da je zapadni čovjek smješten u informaciju, odnosno da ova više nije ono što spontano mislimo da je: uspostavljanje veze, otvaranje, sredstvo, instrument. Ne treba se zavaravati: neki se služe masovnim medijima, dok drugi primaju poruke a da sami nisu korisnici komunikacijskih sredstava. Za potonjega, informacija je globalni kontekst, svojevrsna sveobuhvatna bujica unutar koje je smješten: ne može se čak reći da se ondje smješta, jer to nije voljni čin: nužno se nalazi u tom univerzumu. Sve mu dolazi izvana i omeđuje ga, on pripada određenom skupu poruka i smješten je u određene sintakse i simbole: ne služi se njima, već je preplavljen određenim temama koje ga usto i polariziraju, temama kojima ga snabdijevaju informacije. Stoga ovdje nema nikakva otvaranja... već je na djelu ugrađivanje u informacijski univerzum, koji je sazdan od informacija i tvori predmet informacija u isti mah.

Ali ne treba smatrati da je onaj koji ima mogućnost služiti se sredstvima masovne komunikacija u bitno drukčijoj situaciji, jer je i on unaprijed pripadnik tog univerzuma. Drugim riječima, on se služi tim komunikacijskim aparatima i njihovom moći utoliko ukoliko je već uključen u taj informacijski svijet: izgrađuje ga i obogaćuje, ali može u njemu djelovati samo zato što mu već pripada. On nije nikakav demijurg, nezavisan, koji se ravna prema vlastitoj volji, željama, mislima i u tu svrhu odašilje informacije: naprotiv, to je čovjek ugrađen u sistem o kojem strogo ovisi. Stoga ovdje ne bi trebalo govoriti toliko o "pasivnosti" koliko o pripadnosti.

Međutim, s usponom tehničnosti kao da je došlo do određenog otvaranja, širenja polja mogućnosti, i djelovanje je naizgled uzelo još više maha. Ali promjene jezičnih obrazaca uvijek su rječite: u 19. stoljeću, kad se govorilo o slobodi informiranja govorilo se o slobodi individualnog informiranja kao djelovanja, svim sredstvima koja je pojedinac smatrao valjanima, dok se od "političke moći" zahtijevala suzdržanost. Ali sa znatnim porastom tehničkih sredstava, u 20. stoljeću pojavila se drukčija formulacija. Danas se govori o slobodi da se bude informiran ili o pravu da se bude informiran, ili o pravu na činjenicu: pojedinac postaje pasivan. Pružena mu je stanovita doza informacije i čeka sljedeću, a za isporuku je danas sposobna država ili velike kapitalističke korporacije. Poznata stvar. Ali verbalna promjena ukazuje na promjenu u čovjekovoj situaciji.

U tom "realno-fiktivnom" univerzumu u kojem je zatvoren, čovjek spoznaje pomoću slika koje mu se prenose: ono što prima nisu toliko informacije u strogom smislu riječi koliko informacijski ključevi i konstruirani mitovi. Ono što prima nisu adekvatne transkripcije realnog koliko slike koje su konstruirali drugi u svrhu njihova ugrađivanja u taj globalni univerzum. U tom trenutku sve se poklapa i kao da prevodi taj zadovoljavajući svijet, jer svaki djelić tog svijeta upućuje na sve druge i svi drugi su povezani s njime. Krajnja koherentnost tog univerzuma, unatoč nekoherentnosti informacija u sebi samima, te brzina njihove fluktuacije proizlaze upravo iz te simboličke igre, ali pretpostavljaju da je svaki čovjek bitno smješten unutar sistema.

Te informacije uopće više nemaju obilježje koje su mogle imati u tradicionalnim društvu u kojem su najčešće imale strogo utilitarnu funkciju, bile lako provjerljive i ograničena broja. One su doista imale ulogu posrednika u odnosu prema okolnom svijetu, prirodnom ili mikrosocijalnom miljeu. A kad su poprimile mitski ili poetski oblik, zadržale su svoje životno obilježje, ključno po tome što se uvijek radilo o pokušaju odgovaranja na pitanje o smislu života, ali postavljenom na razinu samoga slušaoca i njegovim terminima. To se potpuno izmijenilo: te bezbrojne i masovne informacije najčešće su lišene svakog živog i životnog interesa (naravno, u strogom smislu one mogu, moraju biti "interesantne" i čak fascinantne!) za onog tko ih prima. Gotovo sve te informacije za njega su imaginarne slike, jer ništa ga od svega toga ne može dotaknuti (osim posredstvom ideološke digresije ili dublje intelektualne analize, za koju je on najčešće nesposoban).

Umjesto da ga veže za taj svijet, informacija ga od njega odalečuje. I to utoliko više što uslijed te masovne informacije dolazi do značajnog preokreta: upravo realni i konkretni milje u kojem konkretno živi taj informirani čovjek, njegova obiteljska, poslovna, neposredna sredina za njega sve više postaje nerealna i nezanimljiva. Kafić popušta pred televizorom. Informacija koja daje dojam otvorenog i jasnog pregleda nad svijetom potpuno oduzima vrijednost uskoj grupi u kojoj pojedinac u zbilji živi, obiteljskim zadaćama, svakodnevnim kontaktima: koliko je plemenitije i uzbudljivije učeno se zalagati za napredak ili analizirati državne udare u dalekim zemljama. Ne želim time reći da su te svjetske političke ili ekonomske informacije lišene vrijednosti, nego da se u krajnjoj liniji tek vrlo neizravno tiču pojedinca i tiču ga se samo na kulturnoj razini - ne i razini konkretnog životnog iskustva.

Tako smo ovdje suočeni s dvostrukim otuđujućim učinkom obilja medijatiziranih informacija, povezanim s porastom slika na štetu konkretnog životnog iskustva. Prvi učinak odnosi se na smisao: svaki je smisao apsorbiran tim informacijama, jer one se same doimaju čudesno značajnima i bogatima. Samim time, i zato što nemaju nikakva doticaja sa svakodnevnim životom informiranog pojedinca, one dovode do pravog obeznačenja tog života. On se sada pričinja ne samo nezanimljivim nego i strahovito beznačajnim, lišenim životnog sadržaja: sve u njemu vezuje se za slike koje su plod informacije. Ali te se slike odnose na umjetno rekonstituirani univerzum, i k tome ne mogu imati smisla kao takve ni za onog tko ih prima. Te informacije ne sadrže nikakav smisao zato što su interpretirani fragmenti izmještene realnosti, ali što je još ozbiljnije, i kao što znamo, one za informiranog ne mogu imati smisla jer su suviše brojne, nekoherentne, kratkotrajne. U krajnjem slučaju, i pod uvjetom da pojedinac u tu svrhu pribjegne nekoj izvanjskoj ideologiji (ili bude podvrgnut propagandi), njima je moguće pripisati smisao, ali koji neće biti vezan za sam sadržaj informacije nego će proizlaziti iz vjerovanja kojem će informacija pružiti samo činjeničnu potvrdu ili ilustraciju. Tako, zbog komunikacijskog ekscesa, čovjek na kraju biva lišen smisla koji bi mogao dati svojem zbiljskom životu i preplavljen je lažnim smislovima koje može dati tom informacijskom univerzumu unutar kojeg je smješten.

Ali postoji i druga posljedica te situacije. To je krajnja teškoća djelovanja. Kao što je poznato, što je netko informiraniji o svim aspektima nekog pitanja to mu je teže zauzeti stranu i djelovati u određenom smjeru. Djelovati je moguće samo na temelju jasnih, malobrojnih, površnih i pristranih informacija. Jasno, u većini situacija informacije će biti pristrane i pojedinac će moći primiti tek njihove površne flasheve. Ali on je samim tim uključen u djelovanje koje zaobilazi konkretnu realnost. On djeluje u fiktivnom univerzumu i u skladu s fiktivnim univerzumom koji je uspostavila informacija ("akcije" potpisivanja manifesta u tom su pogledu tipične).

U zbilji, zbog globalnog informacijskog sistema čovjek je osuđen ili da ne djeluje zbog preobilja slika koje mu oduzimaju moć odlučivanja, ili da djeluje izvan realnog, upravo na razini slika koje zamjenjuje za istinski svijet (ponekad tragično, ne uviđajući do kraja da se radi o pukom scenariju). Ne želim time reći da su, na primjer, informacije o Vijetnamskom ratu netočne; no, iako su vjerodostojne, one nam prenose samo određeni scenarij, određenu viziju ispražnjenu od svake realnosti, i navode nas da živimo u imaginaciji u svijetu koji je realan za druge (koji, uostalom, nemaju iste informacije kao mi!) ali ne i za nas, zato što taj scenarij i ta vizija odgovaraju samo skupu konstrukcija, ideologija, vrednosnih sudova što nemaju nikakve veze s našim životom (razlozi zbog kojih nas se Vijetnamski rat tiče: internacionalizam, univerzalna solidarnost, imperijalizam, grozni napad Golijata na Davida itd.). O fiktivnosti tih implikacija svjedoči sljedeće - kad protok informacija o određenom nizu događaja prestane, oni nas odjednom više ne zanimaju. Sve to bacamo u staro željezo i ne samo da se više ne bavimo tim pitanjima, već i jedva da se možemo sjetiti što je tako moćno poticalo našu mržnju, bijes, strast... tako nagao preokret pokazuje, zapravo, da nas te informacije uopće nisu uronile u pravu, konkretnu pustolovinu. Ništa nismo proživjeli, ništa u zbilji, već samo u mašti i umjetnom svijetu strasti, čak i ako smo sudjelovali u svim okupljanjima protiv Vijetnamskog rata, svim povorkama i štrajkovima glađu. Sve je to spektakl bez ikakva realnog doticaja s našim životnim iskustvom.

Konačno, htio bih istaknuti još jedan učinak tog uključenja u informacijski univerzum. Zbog njega, čovjek je uklopljen u sistem razgradnje vrednota i svega što je trajno. Neprestano je podvrgnut bujici slika, dojmova, podražaja koji s jedne strane ne upućuju ni na što, a s druge su strane diskontinuirani i neposredni. Što je informacija bolja, obilnija, učinkovitija, to je taj aspekt naglašeniji, jer ona to više zaposjeda čovjeka svojom rastućom i iracionalnom veličinom. On je primoran živjeti u svijetu realističnih pojava, u miljeu koji upućuje samo (i ne može upućivati na drugo doli) na činjenice, koje su zapravo slike činjenica, bez ikakva mogućeg suodnosa između činjenica i vrijednosti, jer ni jedna vrijednost ne može biti jednostavno predmet informacije. Poruke o kojima se radi nemaju moć bitnije utjecati na primaočev život, koji bi jedini mogao izgraditi odnos s nekom trajnijom vrednotom. Informirani primjećuje da u tom univerzumu vrednote koje su mu nekad bile bitne gube važnost, pa i čak svoje svojstvo značenja, zato što ne služe ničemu u prisutnosti tog fenomenalno realnog koje postaje privlačnije od pravog realnog. To razaranje vrednota još je ozbiljnije ako se pomisli da informirani čovjek živi u stanju životne fragmentacije izazvane brzinom promjene signala i poruka. Neposrednost informacije dovodi do loma svega što je trajno i kontinuirano: čovjek je prisiljen živjeti u slici aktualnosti koja se neprestano mijenja.

Moderni čovjek mora živjeti u tom diskontinuumu (koji je znatno drukčiji od živog diskontinuuma njegova nutarnjeg monologa), brzinom koja nije samo brzina materijalnih predmeta kojima se služimo nego i brzina eksplozivnih informacija koje nam daju uvijek nove i drukčije putokaze, jednako fiktivne kao što je informacijski univerzum na koji upućuju, ali koji nas prinuđuju da ih, na ovaj ili onaj način, intelektualno i psihički usvojimo čim do nas dopru signali što ih naznačuju (i koji odjednom dopiru iz svih mogućih geografskih ili intelektualnih smjerova!). U tim okolnostima nije moguće razumski ovladati tom golemom, promjenjivom i neuhvatljivom informacijskom magmom. Informirani čovjek postupno je doveden do priznanja da je svijet nerazuman, bizaran, da izmiče svakoj kontroli, i jedino mu iracionalna eksplozija izgleda adekvatna ili učinkovita. I zapravo ima pravo. U tom fiktivnom univerzumu razum nema nikakve moći, osim utoliko što ga može svesti na utvarnu realnost; ali to je svetogrdan čin, neprihvatljiv jer je informacija blagodat, napredak, bogatstvo koje nije moguće izbjeći, koje se ne smije izbjeći u društvu u kojem se nalazimo.

Shvaćamo dakle mehanizam tog otuđenja, stranosti u koju nas informacija smješta u odnosu prema realnom, u odnosu prema ljudima među kojima doista živimo, u odnosu prema mom vlastitom životu. Ta me informacija stavlja u odnos s ljudima, svima, na apstraktnoj, shematskoj razini, i govori mi svašta o onima o kojima ništa ne znam i koje nikad neću susresti. Ali ne govori mi ništa o onima koji tvore moje okruženje, a kako zauzima cijelo polje moje svijesti i mog razmišljanja, kako plijeni svu moju pozornost, onemogućuje mi istinski odnos s onima koje zbilja susrećem. Ona razara odnos zato što ga uspostavlja na drugoj razini, u drugoj dimenziji, ali na toj razini uspostavlja fiktivni odnos koji ne vodi ničemu. I informacija me čini strancem cjelokupnu društvenom tijelu unatoč prividu čudesnih korelacija i mnogostrukih podataka što ih pruža o njemu: ovdje otuđenje proizlazi iz toga što informacije pripadaju imaginarnom univerzumu, i smještaju me u mitski a ne konkretan odnos s miljeom. Doista postoji realni društveni milje, ali dosežem ga samo posredstvom sistema koji je vrlo kompleksan i koji me toliko raspršuje da je jedino što mogu prepoznati od toga miljea njegova mitska slika. Stoga postoji potpuni nesklad između mog iskustva i mase informacija, nesklad koji urađa nelagodom koja može postati jako duboka. Jedini put reunifikacije koji mi se nudi, potpuna je integracija u sistem. I to nas navodi da razmotrimo drugi aspekt otuđujuće informacije.

3. Otuđenje integracijom u društveni sistem

Zbog ekscesa komunikacija i poruka moderni zapadni čovjek duboko je integriran u društveni sistem koji ga okupira. Dakako, asimilacija nije moguća bez visokog stupnja integracije i otuđenja. Ali potonje može biti krajnja posljedica prve. Postoji otuđenje kad je integracija u grupu takva da se čini kako pojedinac više uopće nije kadar distancirati se od grupe, suditi o njoj i možda s njome naposljetku i raskinuti. Do toga dolazi samo kad se asimilacija vrši iznutra, kad se više ne radi samo o pukoj adheziji, participaciji, kooperaciji, već o vjerovanju, poklonstvu, ljubavi, i kad intelektualni i psihički horizont postane toliko ograničen da čovjek više ne može naći nikakvo izvanjsko uporište koje bi mu omogućilo da izađe iz grupe ili barem da je vidi izvana, pa onda možda i donese sud o njoj. Informacija međutim ima upravo tu ulogu, i moglo bi se pomisliti da je riječ o propagandi. Ali želim staviti propagandu na stranu, jer ovdje upravo nije riječ o namjernom psihološkom utjecaju koji ima za svrhu potpuno integrirati pojedinca u grupu. Tvrdim da sama činjenica moderne informacije ima taj rezultat, što proizlazi iz objekta informacije.

Cjelokupno mentalno polje pojedinca zaposjednuto je masom novosti, znakova, signala koje on prima. On praktički ne može misliti ni o čemu drugom, koristiti se ničim drugim. Poruke koje on prima na vrlo skromnoj razini interindividualne relacije nisu važne, ako se iz njih ne izvede sadržaj tih poruka koji nije drugo do prijevod kolektivnih informacija što se primaju iz drugih kanala. Pojedinac ne samo da je intelektualno i psihički okupiran onim što vidi i čuje u tisku, na radiju, televiziji itd., nego usto i prima te iste poruke reemitirane u konverzacijama i odnosima sa svojim kolegama na poslu, putovanju i u kući. Teme tih razgovora pruža društvena komunikacija. To su pretežito društvene teme (politika, ekonomija, razonoda, apstraktne kratke vijesti...) i teme potrošnje. Jer ne smije se iz informacije isključiti promidžba, koja je jedan od njenih glavnih izvora. Smatram izlišnim ponovo pokazivati da promidžba, iako je nesumnjivo djelo proizvođača koji želi prodati svoj proizvod, ima i drugu dimenziju: s jedne strane informira o napretku, razvoju, invenciji u našem društvu, s druge strane predlaže određeni model života. Ali taj model nije samo utilitaran (prodaja) ni nasumičan, već je prilagođen tehničkom društvu masovne proizvodnje i ne može biti drukčiji. Sve novije analize ukazuju na to da nije moguće eliminirati promidžbenu informaciju i da se od nje ne može očekivati nikakav drukčiji model života (analize koje kritiziraju potrošačko društvo mogu izgledati bezazlene, ali one dovode u pitanje sam tehnički fenomen a ne samo gadget!). Ne postoji velika razlika između najbolje organizacije političke informacije i promidžbe: i jedna i druga navode pojedinca da usredotoči sve svoje snage i sposobnosti, svu svoju inteligenciju na apstraktni objekt teorije ili društveni objekt potrošnje. Naravno, moguće je utvrditi da su oduvijek postojale informacije te vrste, no ovdje se postavlja pitanje njihove količine i njihove mase.

Dok su takve informacije bile malobrojne ili linearne, pojedinac je imao mogućnost zauzeti odmak od društvenog tijela. Ali počevši od trenutka kad su one postale totalizirajuće i konstantne, on više ni na koji način ne može umaknuti integraciji u njihov sistem. Čak i u epohama u kojima su takve informacije bile oskudno prenošene i ostavljale "praznine", utvrđujemo da je pojedinac bio sklon integrirati se u grupu koja je najučinkovitije širila najveći broj informacija: to je bio slučaj Crkve u srednjem vijeku. Ona je bila važna sila komunikacije i difuzije poruka. I pojedinac je bio uklopljen u nju jer su njegova pažnja, njegovo razmišljanje, njegova riječ bili usredotočeni na tako propagirane teme; kad je Crkva prestala biti glavna komunikacijska mreža, izgubila je moć integracije. Danas, takva mreža je globalno društvo tehnopolitičkog tipa. I upravo na temelju njegovih poruka (njegovih mitova i njegovih tema) ostvaruje se integracija. Ako se moglo, s pravom, govoriti o otuđenju pojedinca u srednjovjekovnoj Crkvi, koliko je tek moguće govoriti o tome danas, sučelice takvoj sili komunikacijskih sredstava, sučelice porukama koje se sve bitno poklapaju i ne ostavljaju čovjeku nikakvu mogućnost za razmišljanje, čak ni o tim informacijskim objektima, ni najmanje vremena za osobno istraživanje tih objekata pomoću drukčije informacije, ni najmanji interes za neku drugu temu.

Treba uvidjeti da čovjek našega društva može govoriti samo o porukama primljenim putem te informacije, globalne, i nalazi sugovornika samo unutar sfera televizijskih emisija itd.: tu se i jedino tu oblikuje interesna zajednica. Današnji čovjek kadar je razmišljati samo o onom što mu prenose njegove novine, ali, naravno, i o bezbrojnim informacijama koje se tiču njegove profesije, sve više ovisne o tim poopćenim sredstvima komuniciranja. Svaki cilj koji si postavi mora biti vezan za mogućnosti potrošnje u univerzumu u koji je smješten. Sve druge preokupacije su nerealne i ne nailaze na odjek ni kod koga. Mentalno polje potpuno je zaposjednuto. No, kao što smo istaknuli, ta se informacija odnosi isključivo na društveni milje i njegove objekte (proizvodnju i proizvode). Informirani je čovjek stoga, moglo bi se reći, "socio-centriran" ili "rei-centriran". U tim okolnostima malo je važno za koje se sociopolitičko usmjerenje opredjeljuje, jer otuđenje je isto. Ono, dakle, ne ide u smjeru nasilne dominacije, već zajamčene integracije budući da informacija utvrđuje u središtu pojedinčeve osobnosti jedino moguće gledište, jedinu zalihu slika, jedini proces adekvatnog shvaćanja realnog.

Ali treba učiniti još korak dalje. Vidjeli smo da u prisutnosti poplave informacija, današnji čovjek ne može te informacije ni urediti, ni asimilirati, niti ih može ispravno upotrijebiti na osobnoj razini. U stvari, što se tiče prvih dviju operacija, znamo - ako smo ozbiljni - da se one mogu izvršiti samo računalima. Drugim riječima, društveno tijelo može asimilirati i urediti informacije samo posredstvom svoje tehničke aparature. I ono što pojedinac od toga može primiti i usvojiti samo je skup asimiliranih, sintetiziranih podataka. Izvan te pripadnosti, tog novog odnosa, prepušten je na milost i nemilost nasumičnim interpretacijama i svakojakim nedosljednostima. No, u isti mah, može se služiti tim podacima samo ako prihvati potpunu integraciju u grupu, jer informacija se uvijek tiče sociopolitičke aktivnosti i nema nikakvog značenja izvan političkih, proizvodnih, potrošačkih itd. konfiguracija.

Informacijska mreža postoji samo u vidu potpune integracije pojedinca u globalno društvo i različite grupe kojima on može pripadati. Ta informacija nema nikakvu drugu vokaciju i može služiti kulturi samo ako je ta kultura lišena svakog konkretnog značenja, i može služiti slobodi samo ako se slobodom nazove određena prilagodba društvenoj funkciji, pri čemu su obje (i ta kultura i ta funkcija) tehnički određene.